Ella

NORTHAMPTON, 12. LIPNJA 2008.

Bogohulje je dotad vec bilo procitano i Ella je dovrsavala recenziju. Iako je umirala od zelje da s Azizom prodiskutira o pojedinostima njegovog romana, u tome ju je sprijecio osjecaj profesionalnosti. To ne bi bilo ispravno. Ne prije nego sto ona obavi svoj zadatak. Azizu nije rekla ni da je, procitavsi njegov roman, kupila knjigu Rumijevih pjesama i da sad svake veceri prije spavanja procita nekoliko. Toliko je uredno odvojila svoj posao na romanu od prepiske s njegovim autorom. Ali dvanaestog lipnja, nesto se dogodilo sto je zauvijek izbrisalo liniju izmedu tog dvoga.

Sve do tog dana, Ella nikad nije vidjela Azizovu fotografiju. Kako na njegovoj web

stranici nije bilo nijedne njegove fotografije, nije imala pojma kako on izgleda. Na pocetku je uzivala u zagonetnosti pisanja muskarcu bez lica. Ali s vremenom ju je znatizelja nadvladala i izjedala je potreba da njegovim porukama da lice. On nikad nije zatrazio njezinu fotografiju i njoj se to cinilo cudnim, uistinu cudnim.

I tako mu je, kao grom iz vedra neba, poslala svoju fotografiju. Prikazivala ju je na trijemu s voljenim Spiritom, odjevenu u plavetnu haljinicu koja je lagano otkrivala njezine obline. Na fotografiji se smijesila - napola zadovoljnim, napola zabrinu tim osmijehom. Prstima je cvrsto drzala okovratnik psa, kao da iz njega nastoji izvuci snagu. Iznad njih nebo je bilo sareni pokrivac sivih i ljubicastih tonova. Ta fotografija nije bila jedna od njezinih najboljih, ali imala je nesto duhovno, gotovo nezemaljsko. Ili se bar ona nadala. Ella ju je poslala pripojenu uz poruku i samo cekala. Bio je to njezin nacin da zamoli Aziza da joj posalje svoju fotografiju.

Poslao je.

Kad je Ella vidjela fotografiju koju joj je Aziz poslao, pomislila je da je zacijelo snimljena negdje na Dalekom Istoku, iako sama nikad nije bila ondje. Na toj fotografiji,

Aziz je bio okruzen s vise od desetoro tamnokose lokalne djece svih dobi. Odjeven u crnu kosulju i crne hlace, imao je vitku gradu, ostar nos, visoke jagodice i dugu, tamnu, valovitu kosu koja mu je padala do ramena. Njegove oci bile su dva smaragda prepuna energije i neceg drugog sto je Ella prepoznala kao suosjecanje. Imao je jednu nausnicu i ogrlicu zakucastog oblika koji Ella nije mogla razabrati. U pozadini se nalazilo srebrnkasto jezero oiviceno visokom travom, a u jednome kutu nazirala sjena necega ili nekoga izvan kadra.

Dok je proucavala muskarca na toj fotografiji, primjecujuci svaku pojedinost, Ella je imala osjecaj da ga odnekud poznaje. Ma kako se to cinilo bizarnim, mogla se zakleti da ga je vidjela vec ranije.

I najednom je znala.

Sems iz Tabriza nije bio samo pomalo slican Azizu Z. Zahari. Aziz je izgledao tocno onako kako je u rukopisu bio opisan Sems prije nego sto je krenuo u Konju upoznati Rumija. Ella se pitala je li Aziz namjerno temeljio izgled svog lika na sebi. Kao pisac, mozda je htio svoj sredisnji lik stvoriti po vlastitoj slici, bas kao sto je Bog stvorio ljude na svoju sliku.

Dok je razmisljala o tome, pojavila se i druga mogucnost. Je li moguce da je pravi Sems

iz Tabriza izgledao upravo onako kako je opisan u knjizi, u kom slucaju to moze samo znacit i da postoji iznenadujuca slicnost izmedu dvojice muskaraca koju dijeli vremensko razdoblje od gotovo osamsto godina? Sto je vise razmisljala o toj dilemi, to je jace sumnjala da bi Sems iz Tabriza i Aziz Z. Zahara mogli biti povezani na nacin koji nadilazi obicne knjizevne trikove.

To je otkrice na Ellu imalo dva neocekivana ucinka. Kao prvo, osjetila je potrebu vratiti

se Slatkom bogohulju i ponovno procitati roman, drugim ocima, ovaj put ne zbog price, nego kako bi pronasla autora skrivenog u sredisnjem liku romana, kako bi u Semsu iz

Tabriza pronasla Aziza.

Kao drugo, jos ju je vise zainteresirala Azizova osobnost. Tko je on? Kakva je njegova prica? U jednoj ranijoj poruci, rekao joj je da je Skot, ali zasto onda ima istocnjacko ime - Aziz? Je li mu to pravo ime? Ili je to njegovo sufijsko ime? I usput, sto znaci biti sufi?

Jos joj  je nesto zaokupljalo misli: prvi, gotovo nezamjetni znakovi zelje. Proslo je uistinu mnogo vremena otkad ju je zadnji put osjetila pa joj je trebalo nekoliko dodatnih sekundi da prepozna taj osjecaj. Ali bio je ondje. Snazan, probuden i neposlusan. Shvatila je da zeli muskarca na fotografiji i zapitala se kako bi bilo poljubiti ga.

Taj je osjecaj bio toliko neocekivan i toliko je zbunio da je brzo iskljucila racunalo, kao

da bi je muskarac na onoj fotografiji mogao u protivnom usisati.