Ella

NORTHAMPTON, 3. LIPNJA 2008.

Beach Boysi su dopirali kroz otvorene prozore automobila studenata koji su se vozili pokraj nje, lica potamnjelih od ranoljetnog sunca. Ella ih je promatrala, tupa na njihovu srecu, mislima se vracajuci na dogadaje proteklih nekoliko dana. Najprije je pronasla Spirita mrtvog u kuhinji, i iako je samoj sebi mnogo puta rekla da mora biti spremna za taj trenutak, obuzela ju je ne samo duboka tuga, vec i osjecaj ranjivosti i osamljenosti, kao da je gubitak psa imao isti ucinak kao baciti se u svijet posve sama. Zatim je saznala da Orly boluje od bulimije i da za to znaju gotovo svi u njezinom razredu. To je u Elli izazvalo val krivnje i navelo je da posumnja u svoj odnos s mladom kcerkom i preispita svoja postignuca kao majka. Krivnja nije bila novi element na Ellinom repertoaru osjecaja, ali ovaj gubitak samopouzdanja u majcinstvu jest.

U tom je razdoblju Ella pocela svakodnevno razmjenjivati poruke s Azizom Z. Zahara.

Dvije, tri, ponekad cak i pet. Pisala mu je o svemu i, na njezino iznenadenje, on joj je uvijek brzo odgovarao. Kako je uspijevao pronaci vremena ili cak internetsku vezu da provjeri

svoje elektronske poruke dok putuje zabacenim predjelima dalekih kontinenata bilo je Elli neshvatljivo. Ali nije joj trebalo dugo da postane ovisna o njegovim rijecima. Ubrzo je provjeravala svoje poruke svakom prigodom - odmah cim bi se probudila i zatim ponovno nakon dorucka, kad bi se vratila iz jutarnje setnje i dok je kuhala rucak, prije no sto bi izisla obaviti poslove izvan kuce i cak i dok bi ih obavljala, svracajuci u internetske kafice. Dok je gledala omiljene televizijske emisije, sjeckala rajcice u kuharskom klubu Fusion, razovarala telefonom s prijateljicama ili slusala kako njezini blizanci teatralno govore o skoli ili zadaci, njezino prijenosno racunalo bilo je ukljuceno, a elektronska posta otvorena. Kad nije bilo novih Azizovih poruka, iznova je citala stare. I svaki put kad bi dobila novu poruku od njega, morala se nasmijesiti, napola vesela, a napola u nelagodi zbog onoga sto se zbiva. Jer nesto se zbivalo.

Ubrzo je zbog razmjenjivanja elektronskih poruka s Azizom Ella imala osjecaj da se nekako otkida od svog mirnog i stalozenog zivota. Od zene s mnogo dosadnih sivih i smedih boja na platnu zivota, pretvarala se u zenu s jednom tajnovitom bojom - jarkom, primamljivom crvenom. I ona je to voljela.

Aziz nije bio muskarac za sitne sale. Za njega, ljudi koji svoje srce nisu ucinili primarnim vodicem u zivotu, koji se ne mogu otvoriti ljubavi i slijediti njezin put onako kao sto suncokret slijedi sunce, nisu bili doista zivi. (Ella se pitala bi li je to moglo staviti na popis nezivih objekata.) Aziz nije pisao o vremenu ili zadnjem filmu koji je gledao. On je pisao o drugim stvarima, dubljim stvarima, kao sto su zivot i smrt, i iznad svega ljubav. Ella nije  bila  naviknuta  izrazavati  svoje  osjecaje  o  takvim pitanjima,  posebice  nekom neznancu, ali mozda je potreban neznanac da bi zena kao ona otvorila dusu.

Ako i postoji tracak ocijukanja u njihovoj prepisci, mislila je Ella, ono je bezazleno i moglo bi im oboma koristiti. Mogli bi ocijukati jedno s drugime, smjestajuci se u udaljene kutove unutar beskonacnog labirinta cyber prostora. Zahvaljujuci ovoj prepisci, nadala se iznova steci barem dio osjecaja vrijednosti koji je izgubila tijekom braka. Aziz je bio onaj rijetki tip muskarca kojeg zena moze voljeti ne gubeci samopostovanje.

A mozda i on moze naci nesto ugodno u tome da je srediste pozornosti jedne sredovjecne Amerikanke. Cyber prostor istodobno je povecavao i ublazavao offline ponasanja, pruzajuci prigodu za ocijukanje bez osjecaja krivnje (koji ona nije zeljela jer ga je vec imala previse) i pustolovinu bez opasnosti (sto je zeljela jer nikad nije dozivjela pustolovinu). Kao da gricka zabranjeno voce, a ne mora brinuti o dodatnim kalorijama - nije bilo posljedica.

Zato mozda jest bilo bogohuljenje da jedna udata zena pise prisne elektronske poruke

neznancu, ali s obzirom na platonsku prirodu njihovog odnosa, bilo je to slatko bogohulje.

Ella

NORTHAMPTON, 5. LIPNJA 2008.

Brizni, dragi Azize,

U jednoj ranijoj poruci, rekao si da je zamisao da mozemo nadzirati tijek nasih zivota racionalnim odabirima apsurdna kao riba koja pokusava nadzirati ocean u kojem pliva. O tvojoj sljedecoj recenici mnogo sam razmisljala: "Ideja o Jastvu Koje Zna stvorila je ne samo lazna ocekivanja, vec i razocaranja na mjestima gdje se zivot ne podudara s nasim ocekivanjima."

A sad je vrijeme da priznam: i sama sam pomalo od onih ljudi

koji sve vole drzati pod nadzorom. Barem ce ti to reci ljudi koji me najbolje poznaju. Donedavna sam bila veoma stroga mama. Imala sam gomilu pravila (i vjeruj mi, nisu onako lijepa kao tvoja sufijska pravila!), i sa mnom nije bilo cjenkanja. Jednom me je moja starija kcerka optuzila da primjenjujem strategiju gerile. Rekla je da se ukopam u njihove zivote i iz svog rova pokusavam zarobiti svaku misao koja je zastranila, ili zelju koju bi mogli imati.

Sjecas se one pjesme "Que Sera, Sera"? Znas, pretpostavljam da

to nikad nije bila moja pjesma. "Sto ce biti, bit ce" nikad mi

nije dobro sjelo; ja se jednostavno ne mogu prepustiti. Znam da si ti religiozna osoba, ali ja nisam, lako kao obitelj svako toliko obiljezavamo Sabat, osobno se ne sjecam kad sam se zadnji put molila. (Ops, sjetila sam se. U mojoj kuhinji, prije samo dva dana, ali to se ne racuna jer je bilo vise kao jadanje nekom visem Ja.)

U  koledzu  sam  neko  vrijeme  bila  navucena  na  istocnjacku

duhovnost i procitala sam neke knjige o budizmu i taoizmu. Cak sam s jednom ekscentricnom prijateljicom planirala provesti mjesec dana u nekom asramu u Indiji, ali ta faza mog zivota nije dugo potrajala. Ma koliko misticna ucenja bila privlacna, smatrala sam ih previse popustljivima i neprimjenjivima u modernom zivotu. Otad nisam promijenila misljenje. Nadam se da te moja averzija prema religiji nece uvrijediti. Molim te da je shvatis kao davno zakasnjelu ispovijed nekoga tko mari za tebe.

Srdacno, Ella

Draga Ella-gerila,

Tvoja me je poruka zatekla dok sam se spremao na odlazak iz Amsterdama u Malawi. Dobio sam zadatak fotografirati ljude u jednom selu u kojem je rasiren AIDS i vecina djece su sirocici.

Ako sve bude dobro, vratit cu se za cetiri dana. Mogu li se

nadati da ce biti tako? Da. Mogu li to kontrolirati? Ne! Mogu samo uzeti svoje racunalo sa sobom, pokusati pronaci dobru internetsku vezu i nadati se da cu i sutra biti ziv. Ostalo nije u mojim rukama. A to je ono sto sufije nazivaju petim elementom - prazninom. To je onaj neobjasnjiv bozanski element koji se ne moze nadzirati i koji mi kao ljudi ne mozemo shvatiti, a ipak bismo ga stalno trebali biti svjesni. Ja ne vjerujem u "neaktivnost" ako time podrazumijevas nista ne ciniti i ne pokazivati nimalo dubokog zanimanja za zivot. Ali vjerujem u postivanje petog elementa.

Vjerujem da svatko od nas sklapa savez s Bogom. Znam da sam ga

ja sklopio. Kad sam postao sufi, obecao sam Bogu da cu odigrati

svoju ulogu najbolje sto mogu i prepustiti ostalo Njemu i samo Njemu. Prihvatio sam cinjenicu da postoje stvari onkraj mojih mogucnosti. Mogu vidjeti samo neke dijelove, kao plutajuce isjecke iz nekog filma, ali veci plan meni je nedokuciv.

Sad, ti mislis da sam religiozan covjek. Ali ja to nisam.

Ja sam duhovan covjek, a to je nesto drugo. Religioznost i duhovnost nisu ista stvar, i ja vjerujem da jaz izmedu tog dvoje

nikad nije bio veci nego sto je danas. Kad pogledam svijet, vidim sve dublji raskol. S jedne strane, vjerujemo u slobodu i moc pojedinca bez obzira na Boga, vladu ili drustvo. Ljudska bica na mnoge nacine postaju sve vise usredotocena na same sebe i svijet postaje sve vise materijalisticki. S druge strane, ljudski rod u cjelini postaje sve duhovniji. Nakon sto smo se tako  dugo oslanjali na razum, kao da smo stigli do tocke kad priznajemo granice uma.

Danas, jednako kao i u srednjemu vijeku, postoji eksplozija zanimanja za duhovnost. Sve vise ljudi na Zapadu pokusava izboriti prostor za duhovnost usred svojih zaposlenih zivota. Ali iako su

im namjere dobre, metode su im cesto nedostatne. Duhovnost nije jos jedan preljev za istu staru ribu. Ona nije nesto sto mozemo pridodati svom zivotu, a da u njemu ne izazovemo velike promjene.

Znam da volis kuhati. Jesi li znala da Sems kaze da je svijet

ogroman kotao i da se nesto veliko kuha u njemu? Jos ne znamo sto. Sve sto cinimo, osjecamo ili pomislimo sastojak je u toj mjesavini. Moramo se zapitati sto dodajemo tom kotlu. Dodajemo li kivnje, neprijateljstva, srdzbu i nasilje? Ili dodajemo ljubav i sklad?

A ti, draga Ella? Sto mislis, koje sastojke ti ubacujes u skupno varivo ljudskoga roda? Kad god pomislim na tebe, sastojak koji ja

dodam velik je osmijeh.

S ljubavlju, Aziz