Ella

BOSTON, 3. SRPNJA 2008.

Boston nikad nije bio ovako zivopisan i blistav, pomislila je Ella. Zar je svo ovo vrijeme bila slijepa na ljepotu tog grada? Aziz je u Bostonu proveo pet dana. Ella se svakoga od tih pet dana vozila iz Northamptona u Boston da ga vidi. Rucali su ukusnu i skromnu hranu u Maloj Italiji, posjetili Muzej lijepih umjetnosti, odlazili na duge setnje uz rijeku i bostonskim parkom, promatrali kitove u akvariju i ispijali kave u uzurbanim, malim kaficima na Harvard Squareu. Razgovarali su u nedogled o najrazlicitijim temama, kao sto su osebujnosti lokalnih kuhinja, razne tehnike meditacije, domorodacka umjetnost, goticki romani, promatranje ptica, vrtlarstvo, uzgoj savrsenih rajcica i tumacenje snova, stalno prekidajuci i dovrsavajuci jedno drugome recenice. Ella se nije mogla sjetiti da je ikada i sa kime toliko mnogo razgovarala.

Kad su bili vani na ulici, pazili su da se ne dodiruju, ali to se pokazalo sve tezim. Sitni

grijesi postali su uzbudljivi i Ella se pocela unaprijed radovati trenutku kad ce im se ruke okrznuti. Potaknuta nekom neobicnom hrabroscu za koju nije ni znala da je posjeduje, u

restoranima i na ulici Ella je drzala Aziza za ruku, ljubila mu usne. Ne samo da joj nije bilo vazno hoce li je tko vidjeti, imala je osjecaj da dio nje cezne da bude viden. Nekoliko puta su se zajedno vratili u hotel i svaki put dosli veoma blizu toga da vode ljubav, ali nikad to nisu ucinili.

Ujutro onoga dana kad je Aziz trebao letjeti natrag u Amsterdam, bili su u njegovoj sobi, a njegov je kovceg stajao izmedu njih kao ruzan podsjetnik na rastanak koji predstoji.

"Nesto ti moram reci", rekla je Ella. "Predugo vec razmisljam o tome."

Aziz je podigao obrvu, prepoznavsi naglu promjenu u Ellinom tonu. Zatim je oprezno rekao: "I ja tebi nesto moram reci."

"U redu, ti prvi." "Ne, ti prva."

I nadalje  se  smjeskajuci  onim svojim poluosmijehom,  Ella je  spustila  pogled razmisljajuci sto da kaze i kako da to kaze. Najzad je zapocela. "Prije nego sto si dosao u Boston, David i ja smo izisli jednu vecer i dugo razgovarali. Pitao me za tebe. Izgleda da je procitao nase poruke bez mog znanja. Bila sam nevjerojatno ljuta na njega zbog toga, ali nisam porekla istinu. Hocu reci, o nama."

Sad je Ella zabrinuto podigla pogled da vidi kako ce Aziz reagirati na ono sto mu se spremala otkriti. "Da skratim, rekla sam suprugu da volim drugog muskarca."

Vani na ulici, sirene nekoliko vatrogasnih vozila prekinule su uobicajene gradske

zvukove. Elli su nakratko skrenule pozornost, ali uspjela je dovrsiti. "Zvuci ludo, znam, ali pomno sam promislila o tome. Zelim poci s tobom u Amsterdam."

Aziz je prisao prozoru i pogledao strku i zurbu na ulici. Iz jedne od zgrada u daljini

sukljao je dim - gusti, crni oblak sto je lebdjeo u zraku. Nijemo se pomolio za ljude koji ondje zive. Kad je progovorio, zvucalo je kao da se obraca cijelom gradu.

"Volio bih te povesti sa sobom u Amsterdam, ali ne mogu ti obecati buducnost ondje." "Kako to mislis?" nervozno je upitala Ella.

Na to pitanje, Aziz se vratio, sjeo pokraj nje, stavio ruke na njezine i odsutno ih

milujuci, rekao: "Kad si mi prvi put pisala, bilo je to veoma neobicno razdoblje u mom zivotu."

"Hoces reci da u tvom zivotu postoji neka druga...?"

"Ne, duso, ne." Aziz se malo nasmijesio, a zatim je taj osmijeh iscezao. "Nista takvoga.

Jednom sam ti pisao o tri faze u mom zivotu, sjecas se? To su bila prva tri slova u rijeci "sufi" Nikad me nisi pitala za cetvrtu fazu, a ja, ma koliko se trudio, nikako se nisam uspio primorati da ti kazem. Moj susret sa slovom I. Bi li htjela sad cuti o njemu?"

"Da", odgovorila je Ella, iako se bojala svega i svacega sto bi moglo prekinuti ovaj trenutak. "Da, htjela bih."

U hotelskoj sobi tog srpanjskog dana, nekoliko sati prije leta natrag za Amsterdam, Aziz je ispricao Elli kako je 1977. godine postao sufi i uzeo novo ime i, nadao se, novu sudbinu. Otad putuje svijetom kao fotograf po zanimanju, a putujuci dervis u srcu. Stekao je bliske prijatelje na sest kontinenata, ljude koji su ga smatrali dijelom svoje obitelji. Iako se nije ponovno ozenio, postao je poocim dvojici sirocica iz Istocne Europe. Nikad ne skidajuci ogrlicu u obliku sunca koju je nosio kako bi ga podsjecala na Semsa iz Tabriza, Aziz je zivio zivot putujuci, citajuci i poducavajuci, stopama sufijskih dervisa, nailazeci na Bozje znakove u svemu i posvuda.

Zatim je, prije dvije godine, saznao za svoju bolest.

Zapocela je s kvrzicom u pazuhu, koju je ocito prekasno primijetio. Ispostavilo se da je

ta kvrzica maligni melanom, kobni oblik raka koze. Lijecnici su rekli da ne izgleda dobro, ali da moraju obaviti neke pretrage prije nego sto mu daju odredeniju dijagnozu. Tjedan dana kasnije vratili su se s losim vijestima: melanom se prosirio na njegove unutarnje organe i napao pluca.

Tad je imao pedeset i dvije godine. Receno mu je da nece zivjeti duze od pedeset i pet.

Ella je pomaknula usnice kako bi nesto rekla, ali rijeci nisu izisle i usta su joj bila suha kao kost. Niz obraze su joj se zakotrljale suze, koje je brzo obrisala.

Aziz je govorio dalje, odlucno i s hitnoscu. Rekao je da je tako zapocela nova i na

odredeni nacin produktivnija faza u njegovom zivotu. Jos uvijek je bilo mjesta koja je zelio vidjeti i prvo sto je ucinio bilo je pronaci nacin da stigne do svih njih. Osnovao je sufijsku fondaciju u Amsterdamu s vezama po cijelome svijetu. Kao amaterski svirac neya, odrzavao je koncerte sa sufijskim glazbenicima u Indoneziji, Pakistanu i Egiptu, cak je i snimio album sa skupinom zidovskih i muslimanskih mistika u Cordobi u Spanjolskoj. Vratio se u Maroko i posjetio onu tekiju u kojoj je prvi put u zivotu upoznao prave sufije. Ucitelj Sameed vec je davno bio mrtav i Aziz se molio i meditirao uz njegov grob, razmisljajuci o putanji koju je slijedio njegov zivot.

"Zatim sam se povukao kako bih napisao roman koji sam oduvijek zelio napisati, ali sam ga u svojoj lijenosti ili manjku hrabrosti unedogled odgadao", rekao je Aziz namignuvsi. "Znas, bila je to jedna od onih stvari koje sam dugo zelio uciniti. Nazvao sam

knjigu Slatko bogohulje i poslao je jednoj knjizevnoj agenciji u Americi, ne ocekujuci mnogo i istodobno se osjecajuci otvorenim za sve mogucnosti. Tjedan dana kasnije primio sam zanimljivu elektronsku poruku od jedne tajanstvene zene u Bostonu."

Ella se morala nasmijesiti. Slabasnim osmijehom sucuti pune postovanja, njeznim i bolnim.

Aziz je rekao da od tog trenutka vise nista nije bilo isto. Iz covjeka spremnog da umre pretvorio se u covjeka koji se zaljubio u najneocekivanije vrijeme. Najednom su svi dijelovi

za koje je smatrao da ih je davno stavio na mjesto, morali biti pomaknuti. Duhovnost, zivot, obitelj, smrtnost, vjera i ljubav - zatekao se kako iznova promislja o njihovom znacenju i ne zeli umrijeti.

Ovu novu i zadnju fazu svojeg zivota nazvao je svojim susretom sa slovom I u rijeci

"sufi". I rekao je da se dosad ta faza pokazala mnogo tezom od svih ranijih, jer je dosla u vrijeme kad je mislio da je rijesio vecinu, ako ne i sve svoje unutarnje sukobe, u vrijeme kad se smatrao duhovno zrelim i ispunjenim.

"U sufizmu naucis kako umrijeti prije smrti. Prosao sam kroz sve te faze, korak po korak. I onda, bas kad sam pomislio da sam gotovo sve rijesio, iz vedra se neba pojavi ta zena. Pise mi, ja joj odgovorim. Nakon svake poruke, pocinjem cekati njezin odgovor suspregnutog daha. Rijeci postaju dragocjenije no ikad. Citav se svijet pretvara u prazan zaslon koji ceka da na njemu bude nesto napisano. I ja shvacam da zelim upoznati tu osobu. Potrebno mi je vise vremena s njom. Najednom moj zivot vise nije dovoljan. Shvacam da se bojim smrti, i dio mene spreman je pobuniti se protiv Boga kojeg duboko stujem i kojem sam se pokorio."

"Ali, imat cemo vremena..." rekla je Ella kad je uspjela doci do glasa.

"Moji lijecnici kazu da imam sesnaest mjeseci", odgovorio je Aziz, lezerno, ali odlucno. "Mozda grijese. Ili su mozda u pravu. Ja to ne mogu znati. Vidis, Ella, ja ti mogu dati samo sadasnji trenutak. To je sve sto imam. Ali istina je da nitko nema vise od toga. Samo se

volimo pretvarati da imamo."

Ella je pogledala svoja stopala, naginjuci se u stranu, kao da dio nje pada, a dio odolijeva. Rasplakala se.

"Nemoj, molim te. Vise od svega sam zelio da podes sa mnom u Amsterdam. Zelio

sam reci, 'Proputujmo svijet zajedno. Posjetimo daleke zemlje, upoznajmo druge narode i zajedno se divimo Bozjem djelu?'"

"To bi bilo lijepo", odgovorila je Ella smrcajuci, kao dijete kojemu je netko usred placa ponudio igracku jarkih boja.

Azizovo se lice smracilo. Odvratio je pogled od nje prema prozoru.

"Ali bojao sam se pitati te. Bojao sam se dodirnuti te, a kamoli voditi ljubav s tobom. Kako sam mogao traziti od tebe da budes sa mnom i napustis svoju obitelj, kad ja nemam

buducnost koju ti mogu ponuditi?"

Scucurivsi se na to pitanje, Ella je odgovorila: "Zasto si tako pesimistican? Mozes se boriti protiv bolesti. Mozes to uciniti za mene. Za nas."

"Zasto se moramo protiv svega boriti?" htio je znati Aziz. "Uvijek govorimo o borbi

protiv inflacije, borbi protiv AIDS- a, borbi protiv raka, borbi protiv korupcije, borbi protiv terorizma, cak i borbi protiv viska kilograma... Zar nemamo drugi nacin na koji bismo se nosili sa stvarima?"

"Ja nisam sufi", nestrpljivo je zagraktala Ella, a njezin joj je vlastiti glas zazvucao kao

glas neke druge osobe, nekog starijeg.

U tom joj je trenutku glavom proletjelo  mnogo misli, smrt njezinoga oca, bol od gubitka voljene osobe zbog samoubojstva, godine i godine kajanja i ogorcenosti koje su uslijedile, pazljivo odjeljivanje svakog komadica sjecanja na onoga tko je mrtav, pitajuci se

bi li bilo imalo drugacije da su te pojedinosti bile negdje drugacije razmjestene.

"Znam da nisi sufi", nasmijesio se Aziz. I ne moras biti sufi. Samo budi Rumi. To je sve sto trazim od tebe.

"Kako to mislis?" upitala je.

"Prije nekog vremena upitala si me jesam li ja Sems, sjecas se? Rekla si da te podsjecam na njega. Ma koliko sam bio sretan kad sam to cuo, ja ne mogu biti Sems. Mislim da je on

bio iznad i onkraj mene. Ali ti mozes biti Rumi. Ako dopustis da te ljubav preuzme i promijeni, najprije svojim prisucem, a zatim odsucem..."

"Ja nisam pjesnikinja", odvratila je Ella ovaj put.

"Ni Rumi nije bio pjesnik. Ali je bio preobrazen u pjesnika."

"Zar ne shvacas? Ja sam obicna kucanica, za ime Bozje, majka troje djece", uzviknula je Ella, gutajuci zrak.

"Svi smo sto jesmo", promrmljao je Aziz. I svi smo podlozni promjeni. To je putovanje odavde dotamo. Ti mozes krenuti na to putovanje. I ako budes dovoljno hrabra, i ja

budem dovoljno hrabar, na kraju mozemo zajedno otici u Konju. Tamo zelim umrijeti." Ella je zadahtala. "Prestani tako govoriti!"

Aziz ju je kratko promatrao, a zatim spustio pogled. Sad je na njegovom licu bio neki novi izraz, u glasu suzdrzanost, kao da se brzo udaljava od nje, kao suhi list na milosti i

nemilosti vjetra.

"Ili se vrati kuci, Ella", polako je rekao. "Vrati se svojoj djeci i svojoj kuci. Ti odluci, ljubavi. Stogod odabrala, ja cu postovati tvoju odluku i voljeti te do kraja."