Ella

BOSTON, 29. LIPNJA 2008.

Banuvsi u hotel, Ella je bila toliko napeta da nije mogla razmisljati kako treba. U predvorju se nalazila skupina japanskih turista, svi naizgled u sedamdesetim godinama zivota i s istom frizurom. Presla je predvorje proucavajuci slike na zidovima, kako ne bi morala pogledati u oci ljudi oko sebe. Ali nije trebalo dugo da njezina znatizelja nadvlada bojazljivost. I cim joj je pogled kliznuo ka salonu za sastanke, ugledala ga je, promatrao ju je.

Bio je odjeven u kaki kosulju i tamne samterice i imao je dvodnevnu bradu koja ga je,

po njezinom misljenju, cinila veoma privlacnim. Kovrcava kosa boje kestena padala mu je preko zelenih ociju i davala dojam samopouzdanja i nestasluka istodobno. Misicav i vitak,

lagan i spretan, bio je veoma razlicit od Davida u njegovim skupocjenim, po mjeri sivanim odijelima. Govorio je sa skotskim naglaskom, koji je ona smatrala drazesnim, i smijesio se nekako opusteno, djelujuci iskreno sretan i uzbuden sto je vidi. A Ella se morala zapitati sto bi loseg moglo biti popije li sa njim salicu kave.

Kasnije se ona nece moci sjetiti kako je jedna salica kave postala nekoliko salica, ili kako je razgovor  postao sve prisniji, ni kako  je on u jednom trenutku utisnuo poljubac u jagodicu njezinog prsta, jednako kao sto nece moci objasniti zasto nije ucinila nista kako bi ga sprijecila. Nakon nekog vremena, vise kao da nista nije bilo vazno, samo da on govori, a ona postajkuje pogledom na jamici u kutku njegovih usta, pitajuci se kako bi bilo poljubiti ga ondje. Bilo je jedanaest i trideset uvecer. Bila je u hotelu s muskarcem o kojem nije znala nista osim nekoliko elektronskih poruka i telefonskih poziva i romana koji je napisao.

"Dakle, ovdje si zbog casopisa Smithsonian?" upitala je Ella.

"Zapravo, ovdje sam zbog tebe", odgovorio je Aziz. "Kad sam procitao tvoje pismo, zelio sam doci i vidjeti te."

Svejedno, jos je bilo mogucih izlaza s ove brze autoceste. Do odredenog trenutka, jos je bilo moguce hiniti da je sve iskljucivo na prijateljskoj osnovi - poruke, telefonski pozivi, cak i pogledi. Doduse, pomalo koketni i zaigrani, ali nista vise od toga. Mogla je povuci crtu. Odnosno, mogla je, dok on nije upitao: "Ella, bi li voljela poci sa mnom u moju sobu?"

Ako je to bila igra koju su oboje igrali, tad je postala ozbiljna. Njegovo pitanje sve je ucinilo odvise realnim, kao da je pokrov podignut i istina, gola istina koja je citavo vrijeme bila  ondje,  sad  im  zuri  ravno  u  lice.  Ella  je  osjetila  nesto  u  zelucu,  neku  pjenusavu

nelagodu koju je prepoznala kao paniku, ali nije ga odbila. To je bila najimpulzivnija odluka koju je u zivotu donijela, a istodobno je imala osjecaj kao da je ta odluka vec ranije bila donesena za nju. Morala ju je samo prihvatiti.

Soba 608 bila je ugodno uredena u nijansama crne, crvene, sive i bez boje. Bila je topla i

prostrana. Pokusala se sjetiti zadnjeg puta kad je odsjela u nekom hotelu. Na pamet joj je palo putovanje u Montreal sa suprugom i djecom prije mnogo godina. Nakon toga, sve su praznike provodili u svojoj kuci u Rhode Islandu i ona nije imala razloga odsjedati negdje gdje se rucnici svakodnevno mijenjaju i dorucak priprema netko drugi. Boravak u hotelskoj sobi djelovao je kao boravak u nekoj drugoj zemlji. A mozda je i bila u nekoj drugoj zemlji. Vec je osjecala lakoumnu slobodu kakvu mozes uzivati samo u gradu u kojem su ti svi posvemasnji neznanci.

Ali cim je usla u sobu, nervoza joj se vratila. Ma koliko soba bila ukusno uredena ili

prostrana, bracni krevet ocito je bio u sredini. Stojeci pokraj njega osjecala se nespretno i krivo. Pocela se boriti s unutarnjim pitanjima, ali bez rezultata. Hoce li sad voditi ljubav? Bi li trebali? Ako budu vodili ljubav, kako ce ikad kasnije pogledati suprugu u oci? Ali David nikad nije imao poteskoca pogledati njoj u oci usprkos mnogobrojnim avanturicama, zar ne? I sto ce Aziz misliti o njezinom tijelu? Sto ako mu se ne svidi? Ne bi li sad trebala razmisljati o svojoj djeci? Spavaju li ili su budni i gledaju televiziju? Ako saznaju sto se ona sprema uciniti, hoce li joj ikad oprostiti?

Osjetivsi njezinu nelagodu, Aziz je ispruzio ruku i poveo je prema naslonjacu u kutu prostorije, podalje od kreveta.

"Pst", sapnuo je. "Takva je guzva u tvom umu. Previse glasova." "Voljela bih da smo se sreli ranije", cula je Ella vlastiti glas.

"U zivotu ne postoji rano ili kasno", odgovorio je Aziz. "Sve se dogada u pravo vrijeme."

"Vjerujes li doista u to?"

Nasmijesio se i odmaknuo oblak kose s ociju. Zatim je otvorio kovceg i izvadio onu

tapiseriju koju je kupio u Gvatemali i jednu kutijicu za koju se ispostavilo da je ogrlica od tirkiza i crvenih koralja sa srebrnim vrtecim dervisom.

Ella mu je dopustila da joj stavi ogrlicu oko vrata. Gdje su njegovi prsti dodirnuli njezinu kozu, osjecala je toplinu. "Mozes li me voljeti?" upitala je.

"Vec te volim." Aziz se nasmijesio. "Ali ni ne poznajes me!"

"Ne moram poznavati da bih volio."

Ella je uzdahnula. "Ovo je ludost."

Aziz je ispruzio ruku i izvukao ukosnicu iz njezine pundze, raspustajuci joj kosu. Zatim ju je njezno odveo do kreveta. Polako, njezno i u sve vecim krugovima, pomicao je svoje  dlanove  od  njezinih  stopala  do  gleznjeva  i  od  gleznjeva  prema  trbuhu.  Citavo

vrijeme mrmljao je nesto sto je Elli zvucalo kao neka tajna, drevna sifra. Najednom je shvatila. On se moli. Dok su njegove ruke milovale svaki centimetar njezinog tijela, njegove oci ostale su cvrsto zatvorene, a njegove usne molile su za nju. Bilo je to nesto najduhovnije sto je ikad iskusila. I, iako je bila odjevena, jednako kao i on, i iako u tome nije bilo niceg tjelesnog, bio je to najeroticniji osjecaj koji je ikad iskusila.

Odjednom su je dlanovi, laktovi, ramena, citavo njezino tijelo zapeckalo nekom neobicnom energijom. Obuzela ju je tako velicanstvena zelja da je imala osjecaj da pluta na toplim, valovitim vodama u kojima se moze samo prepustiti i smijesiti. Osjetila je neku

zivu nazocnost oko njega, zatim oko sebe, kao da ih oboje zasipa rosulja svjetla.

Sad je i ona zatvorila oci, plutajuci na divljoj rijeci i ne drzeci se ni za sto. Koliko je njoj bilo poznato, na kraju te rijeke mozda je bio i vodopad, ali cak i da se mogla zaustaviti, nije

bila sigurna da to zeli.

Ella je osjetila zarenje medu nogama kad su njegove ruke dodirnule njezin trbuh i napravile krug po njemu. Osjecala je nesigurnost glede svoga tijela, bokova i bedara i

oblika dojki, koji su bili daleko od savrsenih nakon troje djece i svih onih godina, ali njezina je zabrinutost dolazila i odlazila. Osjecajuci kao da pluta, gotovo zasticena, utonula je u stanje blazenstva. I jednostavno shvatila da bi mogla voljeti ovog muskarca. Mogla bi ga silno voljeti.

S tim je osjecajem zagrlila Aziza i privukla ga k sebi, spremna ici dalje. Ali on je naglo otvorio oci, poljubio je u vrh nosa i odmaknuo se.

"Zar me ne zelis?" upitala je Ella, zapanjena krhkoscu svoga glasa. "Ne zelim uciniti nista sto ce tebe kasnije unesreciti."

Pola nje pozeljelo je zaplakati; druga polovica bila je ushicena. Obuzeo ju je neki cudan osjecaj lakoce. Bila je posve zbunjena, ali, na njezino veliko iznenadenje, za promjenu je bilo u redu biti zbunjen.

U pola jedan ujutro, Ella je otvorila vrata svog stana u Bostonu. Legla je na kozni kauc,

ne zeleci spavati u bracnom krevetu. Ne zato sto je znala da je njezin suprug spavao ondje s drugim zenama, nego zato sto je iz nekog razloga ovako bilo bolje, kao da joj ova kuca ne pripada nimalo vise od neke hotelske sobe, kao da je ovdje gosca, a njezino pravo ja ceka negdje drugdje.