Ella

NORTHAMPTON, 26. LIPNJA 2008.

Brizni Azize,

Odlucila sam napisati ti pismo ovaj put. Znas, na onaj starinski

nacin, na namirisanom papiru s odgovarajucom omotnicom i postanskim pecatom. Danas poslijepodne poslat cu ga u Amsterdam. Moram to odmah uciniti jer budem li odgadala slanje pisma, bojim se da ga nikad necu moci poslati.

Najprije upoznas nekoga - nekoga tko je posve drugaciji od svih oko tebe. Nekoga tko sve vidi u drugacijem svjetlu i primora te da se pomaknes, promijenis kut videnja, promotris sve iznova, iznutra

i izvana. Mislis da mozes sacuvati sigurnu udaljenost od njega. Mislis da mozes ploviti kroz tu predivnu oluju dok ne shvatis, previse iznenada, da si bacen na otvoreno more i zapravo ne mozes nadzirati nista.

Ne mogu ti reci kad su me doista ocarale tvoje rijeci. Znam samo da me je nasa prepiska mijenjala. Od samoga pocetka. Velika je vjerojatnost da cu se pokajati sto ovo govorim. Ali provevsi citav

zivot u kajanju zbog onoga sto nisam ucinila, ne vidim nikakve stete u tome da za promjenu ucinim nesto vrijedno osude.

Otkad sam te "upoznala" kroz tvoj roman i elektronske poruke,

vladas mojim mislima. Svaki put kad procitam neku tvoju poruku, osjecam kako se nesto u meni uskovitla i shvatim da takvo zadovoljstvo i uzbudenje vec davno nisam dozivjela. Kroz dan stalno mislim o tebi. Nijemo ti se obracam i pitam se kako bi ti reagirao na svaki novi poticaj u mome zivotu. Kad odem u neki fini restoran, zelim otici onamo s tobom. Kad vidim bilo sto sto me zanima, rastuzi me sto ti to ne mogu pokazati. Neki dan me je mlada kcerka upitala jesam li ucinila nesto sa svojom kosom. Moja je kosa ista kao i uvijek! Ali istina je da izgledam drugacije, jer se osjecam drugacije.

Tad podsjetim samu sebe da se ti i ja jos nismo ni sreli. I to

me vrati u stvarnost. A stvarnost je da ja ne znam sto bih ucinila s tobom. Procitala sam tvoj roman i predala recenziju. (O, da, pisala sam urednicku recenziju o njemu. Nekoliko sam puta pozeljela podijeliti svoje misljenje s tobom, ili ti barem poslati recenziju koju sam poslala knjizevnom agentu, ali pomislila sam da to ne bi bilo u redu. Iako s tobom ne mogu podijeliti pojedinosti svoje recenzije, moras znati da sam se posve odusevila tvojom knjigom. Hvala ti na tom zadovoljstvu. Tvoje ce rijeci zauvijek ostati sa mnom.)

U svakom slucaju, Slatko bogohulje nema nikakve veze s mojom odlukom da ti napisem ovo pismo, ili mozda ima sve veze. Ono sto

me primoralo na to je ono izmedu nas, stogod to bilo, i nesavladiv ucinak tog neceg na mene izmice mom nadzoru. Postalo je ozbiljnije

no sto mogu svladati. Najprije sam zavoljela tvoju mastu i tvoje price, a zatim sam shvatila da volim muskarca iza tih prica.

Sad ne znam sto da ucinim s tobom.

Kao sto sam rekla, moram odmah poslati ovo pismo. Ne posaljem li

ga, morat cu ga rasparati na sto komada. Ponasat cu se kao da u mom zivotu nema niceg novog, niceg neuobicajenog.

Da, mogla bih uciniti sto i uvijek i hiniti da je sve normalno. Mogla bih to hiniti da nije ove slatke boli u mom srcu...

S ljubavlju, Ella