Ella

NORTHAMPTON, 19. LIPNJA 2008.

Brizna Ella,

Hvala ti na suosjecajnosti. Drago mi je da ti se moja prica

svidjela i da cesto razmisljas o njoj. Nisam naviknut ni s kime razgovarati o svojoj proslosti, i podijeliti sve to sa tobom cini me nekako neobicno bezbriznijim.

Ljeto godine 1977. proveo sam sa skupinom sufija u Maroku. Moja je soba bila bijela, mala i jednostavna. Imala je samo ono najosnovnije: madrac za spavanje, uljanicu, jantarni  tespih, biljku u posudi uz prozor, talisman protiv uroka i stol od orahovine s knjigom Rumijevih pjesama u ladici. Nije bilo telefona, televizora, sata i struje. Nije mi smetalo. Nakon godina zivota u nenaseljenim zgradama, nisam vidio zasto ne bih mogao prezivjeti u kolibi dervisa.

Prve veceri koju sam proveo ondje, ucitelj Sameed dosao je u moju sobu provjeriti kako sam. Rekao je da sam dobrodosao ostati s njima dok ne budem spreman poci za Meku. Ali postojao je jedan

uvjet: bez droga!

Sjecam se kako mi se lice zazarilo, kao kod djeteta uhvacenog s rukama u staklenki s keksima. Otkud znaju? Jesu li prekapali po

mom kovcegu dok sam bio odsutan? Nikad necu zaboraviti uciteljeve sljedece rijeci: "Ne moramo pregledati tvoje stvari da bismo znali da se drogiras, brate Craig. Imas oci ovisnika."

I smijesno je, Ella, da do tog dana o sebi nikad nisam raz-

misljao kao o ovisniku. Bio sam toliko siguran da drzim stvari u svojim rukama i da mi droge pomazu nositi se s problemima. "Umrtviti bol nije isto sto i zacijeliti je", rekao je ucitelj Sameed. "Kad anestezija popusti, bol je i nadalje prisutna."

Znao sam da je u pravu. Tastom sam im odlucnoscu predao sve droge koje sam donio sa sobom, cak i svoje tablete za spavanje. Ali uskoro je postalo ocito da moja odlucnost nije dovoljno jaka

da me izvuce kroz ono sto je uslijedilo. Tijekom onih cetiri mjeseca koliko sam ostao u toj tekiji, svoje sam obecanje prekrsio i gadno zastranio vise od deset puta. Nekome tko radije bira opijenost nego trezvenost nije tesko pronaci drogu, cak i ako je stranac. Jedne sam se noci mrtav pijan vratio u tekiju i zatekao sva vrata zakracunata iznutra. Morao sam spavati u vrtu. Sljedeceg dana ucitelj Sameed nije nista rekao, a ja nisam ponudio ispriku.

Uz iznimku ovih sramotnih incidenata, sa sufijama sam se dobro slagao, uzivao u miru koji bi se uvecer spustao na tekiju. Bilo mi je cudno biti ondje, ali istodobno sam osjecao neobican spokoj, i iako mi nije bilo nepoznato zivjeti pod istim krovom s mnogim ljudima, ondje sam pronasao nesto sto nikad ranije nisam iskusio: unutarnji mir.

Na povrsini smo zivjeli kolektivnim zivotom u kojem su svi jeli, pili i obavljali iste djelatnosti u isto vrijeme, ali ispod toga se od nas ocekivalo i ohrabrivalo nas da ostanemo sami i zavirimo u svoju nutrinu. Na putu sufije, najprije otkrijes umijece samovanja usred mnostva. Zatim otkrijes mnostvo u svojoj samoci - glasove u sebi.

Dok sam cekao da me sufije u  Maroku sigurno uvedu u Meku i

Medinu, obilno sam citao o sufijskoj filozofiji i pjesnistvu,

najprije iz dosade i nedostatka iceg boljeg sto bi cinio, a zatim sa sve vecim zanimanjem. Kao covjek koji nije shvatio koliko je zedan dok nije otpio prvi gutljaj vode, shvatio sam da me susret sa sufizmom nagoni da ceznem za vise. Od svih knjiga koje sam procitao tog dugog ljeta, na mene su najveci ucinak imale Rumijeve sabrane pjesme.

Tri mjeseca kasnije, iz vedra neba, ucitelj Sameed rekao je da

ga podsjecam na nekoga - putujuceg dervisa po imenu Sems iz Tabriza. Rekao je da neki ljudi Semsa smatraju besramnim krivovjercem, ali ako pitas Rumija, on je bio mjesec i zvijezde.

Zainteresirao sam se. Ali bilo je to vise od obicne znatizelje. Dok sam slusao kako mi ucitelj Sameed pripovijeda o Semsu, osjetio sam drhtaj niz kraljeznicu i imao neobican dojam vec videnog.

Mislit ces da sam lud. Ali kunem se Bogom, u tom sam trenutku zacuo suskanje svile u pozadini, najprije negdje daleko, zatim sve blize, i vidio sam sjenu nekoga tko nije bio ondje. Mozda je to bio vecernji povjetarac koji je leprsao kroz grane, ili mozda par andeoskih krila. U svakom slucaju, najednom sam znao da ne moram nikamo ici. Vise ne. Dojadila mi je ceznja da uvijek budem negdje drugdje, negdje onkraj, uvijek u zurbi usprkos samome sebi.

Vec  sam  bio  gdje  sam  zelio  biti. Morao  sam  samo  ostati  i

zagledati se u vlastitu nutrinu. Taj novi dio mog zivota nazivam svojim susretom sa slovom F u rijeci "sufi".

Voli te, Aziz