Ella

NORTHAMPTON, 17. LIPNJA 2008.

Blaga, draga Ella,

Ljubazno si me zamolila da ti ispricam dalje. Iskreno, nije mi lako pisati o tom razdoblju mog zivota jer to donosi nezeljena sjecanja. Ali evo:

Nakon Margotine smrti, moj je zivot dozivio dramaticnu promjenu. Izgubio sam se u krugu ovisnika, postao redoviti posjetitelj cjelonocnih zabava i plesnih klubova u Amsterdamu kakav ranije nikad nisam upoznao, trazio utjehu i suosjecanje na pogresnim mjestima. Postao sam nocno stvorenje, sprijateljio se s pogresnim ljudima, budio u krevetima neznanaca i izgubio vise od trinaest kilograma u samo nekoliko mjeseci.

Prvi put kad sam usmrkao heroin, povratio sam i tako mi je pozlilo da citav dan nisam mogao podignuti glavu. Moje je tijelo odbilo drogu. Bio je to znak, ali ga ja nisam bio u stanju primijetiti. I vec u sljedecem casu, smrkanje sam zamijenio injekcijama. Marihuana, hasis, LSD, kokain - probao sam sve cega sam se mogao docepati. Nije mi trebalo dugo da se posve uneredim, psihicki i tjelesno. Sve sto sam cinio, cinio sam kako bih ostao drogiran.

A kad sam bio drogiran, planirao sam spektakularne nacine samoubojstva. Pokusao sam i s kukutom, poput Sokrata, ali njezin otrov ili nije djelovao na mene ili je ona tamna biljka koju sam

kupio na straznjim vratima nekog kineskog restorana bila obican drac. Mozda su mi prodali neku vrstu zelenog caja i nasmijali se na moj racun. Mnoga sam se jutra budio na nepoznatim mjestima s nekim novim pokraj sebe, ali s istom prazninom koja me je izjedala. Zene su brinule o meni. Neke su bile mlade od mene, druge mnogo starije. Zivio sam u njihovim kucama, spavao u njihovim krevetima, odsjedao u njihovim vikendicama, jeo hranu koju su pripremale, nosio odjecu njihovih supruga, kupovao njihovim kreditnim karticama i odbijao im dati cak i mrvicu ljubavi koju su trazile i nedvojbeno zasluzivale.

Zivot koji sam odabrao brzo je uzeo svoj danak. Izgubio sam posao, izgubio sam prijatelje i na kraju sam izgubio stan u kojemu smo Margot i ja proveli brojne sretne dane. Kad je postalo jasno da vise ne mogu odrzavati taj stil zivota, zivio sam u napustenim zgradama gdje je sve bilo kolektivno. Proveo sam vise od petnaest mjeseci u jednoj takvoj zgradi u Rotterdamu. Na zgradi nije bilo vrata, ni vanjskih ni unutarnjih, cak ni na kupaonici. Sve smo dijelili. Pjesme, snove, dzeparac, drogu, hranu, postelju... Sve osim boli.

Nekon nekoliko godina zivota u drogama i razvratnistvu, dosegnuo sam dno, sjena muskarca kakav sam nekoc bio. Dok sam se jednog

jutra umivao, zagledao sam se u zrcalo. Nikad nisam vidio nikog

tako mladog tko je bio toliko ispijen i tuzan. Vratio sam se u krevet i plakao kao dijete. Tog istog dana prekapao sam po kutijama u kojima sam cuvao Margotine stvari. Njezine knjige, odjecu, ploce, ukosnice, biljeske, fotografije - jednu po jednu, oprostio sam se sa svim suvenirima. Zatim sam ih vratio u kutije i dao ih djeci useljenika za koje je ona tako duboko marila. Bilo je to 1977.

Uz pomoc Bogom poslanih veza, pronasao sam posao fotografa u

jednom poznatom putnickom casopisu. Tako sam krenuo na putovanje u Sjevernu Afriku s platnenim kovcegom i Margotinom uokvirenom fotografijom, bjezeci od muskarca u kakvog sam se bio pretvorio.

Zatim mi je jedan britanski antropolog kojeg sam upoznao na saharskom Atlasu dao zamisao. Upitao me jesam li ikad razmisljao o tome da budem prvi zapadnjacki fotograf koji se usuljao u najsvetije islamske gradove. Nisam znao o cemu govori. Rekao je da neki saudijski zakon strogo brani nemuslimanima ulaz u Meku i Medinu. Krscanima i Zidovima ondje je zabranjeno, ukoliko ne pronadu nacin da se kradom uvuku u grad i fotografiraju. Ako te uhvate, mogao bi zavrsiti u zatvoru, ili jos gore. Sav sam se pretvorio u usi. Uzbudenje neovlastenog ulaska u zabranjeno podrucje, postizanje necega sto nitko ranije nije postigao, nalet adrenalina, da ne spominjemo slavu i novac koji bi dosli na kraju... Ta me zamisao privukla kao pcelu tegla meda.

Antropolog je rekao da to ne mogu uciniti sam i da mi je potrebna veza. Predlozio je da provjerim bratstvo sufija na tom

podrucju. Nikad se ne zna, mozda ti pristanu pomoci, rekao je.

Nisam znao nista o sufizmu i nisam mogao biti ravnodusniji. Ali, ako mi ponude pomoc, rado cu upoznati sufije. Za mene su oni bili samo sredstvo za postizanje cilja. Ali, istodobno, bili su to i

svi i sve drugo.

Zivot je cudan, Ella. Na kraju nikad nisam stigao do Meke ili Medine. Ni tad, ni kasnije. Cak ni nakon sto sam se preobratio na islam.  Sudbina  me  je  povela  posve  drukcijim  putem,  putem

neocekivanih obrata i zavoja, od kojih me je svaki promijenio tako duboko i bespovratno da je nakon nekog vremena izvorno odrediste izgubilo svoj znacaj, lako sam na pocetku bio motiviran iskljucivo materijalistickim razlozima, kad je putovanje zavrsilo, bio sam preobrazen covjek.

A glede sufija, tko je mogao znati da ce ono sto sam isprva smatrao sredstvom za postizanje cilja veoma brzo postati samo po

sebi cilj? Taj dio svog zivota nazivam susretom sa slovom U u rijeci "sufi".

Voli te,

Aziz