Ella

NORTHAMPTON, 15. LIPNJA 2008.

Blistava moja Ella,

Pitala si me kako sam postao sufi. To se nije dogodilo preko

noci.

Rodio sam se kao Craig Richardson u Kinlochbervieju, jednom luckom selu u skotskim brdima. Kad god razmisljam o proslosti, s

ljubavlju se sjecam ribarskih brodica, njihovih mreza teskih od ulovljene ribe i vlati morske trave sto vise kao zelene zmije, vivaka sto hitaju uz obalu kljuckajuci crve, velikog kostrisa koji raste na najneocekivanijim mjestima i mirisa mora u pozadini, ostrog i slanog. Taj miris, zajedno s mirisima planina i jezera, i dosadna mirnoca zivota u postratnoj Europi sacinjavao je kulisu pred kojom se odvilo moje djetinjstvo.

Dok se svijet stropostavao u tisucu devetsto sezdesete i postajao prizorom studentskih demonstracija, otmica zrakoplova i revolucija, ja sam od svega toga bio odsjecen u svom mirnom, zelenom kutku. Moj je otac bio vlasnik knjizare rabljenim knjigama, a moja majka uzgajala ovce koje su davale veoma kvalitetnu vunu. Kao dijete, osjetio sam tracak i usamljenosti pastira i introspektivnosti knjizara. Mnogih bi se dana uspeo na jedno staro stablo i promatrao krajolik, uvjeren da cu ondje provesti citav zivot. Svako toliko, srce bi mi se stisnulo od ceznje za pustolovinama, ali volio sam Kinlochbervie i bio sretan predvidljivoscu svoga zivota. Kako sam mogao znati da Bog za mene ima druge planove?

Nedugo nakon sto sam napunio dvadeset godina, otkrio sam dvije stvari koje ce mi zauvijek promijeniti zivot. Prva je bila

profesionalna kamera. Upisao sam se na tecaj fotografije, ne znajuci da ce mi ono sto sam smatrao obicnim hobijem postati dozivotna strast. Druga je bila ljubav - Nizozemka koja je s prijateljima putovala Europom. Zvala se Margot.

Bila je osam godina starija od mene, lijepa, visoka i izuzetno tvrdoglava. Margot se smatrala boemkom, idealistkinjom, radikalom, biseksualkom, Ijevicarkom, anarhistkinjom, multikulturalistkinjom, pobornicom ljudskih prava, aktivistkinjom hipi kulture, ekofeministkinjom - oznakama koje ja ne bih mogao ni definirati da me netko pita sto znace. Ali ja sam rano uocio da je jos nesto: zena njihalo. Sposobna zanjihati se od krajnje radosti do krajnjeg ocaja u samo nekoliko minuta, citavo Margotino bice odisalo je nepredvidljivoscu. Uvijek bijesna na ono sto je tumacila "licemjerjem malogradanskog stila zivota", preispitivala je svaku pojedinost u zivotu i borila se protiv drustva. Do dana danasnjega mi je tajna zasto nisam pobjegao od nje. Ali nisam. Umjesto da pobjegnem, pustio sam da me usise vir njezine zivahne osobnosti.

Zaljubio sam se preko usiju.

Ona je bila nemoguca kombinacija, puna revolucionarnih zamisli, nesputane hrabrosti i kreativnosti, a istodobno krhka kao kristalni cvijet. Obecao sam samome sebi da cu ostati uz nju i stititi je ne samo od izvanjskoga svijeta, nego i od nje same. Je li me ikad voljela koliko sam ja nju volio? Ne bih rekao. Ali znam da me je voljela na svoj samoziv, autodestruktivan nacin.

Tako sam s dvadeset godina zavrsio u Amsterdamu. Ondje smo se

vjencali. Margot je svo vrijeme posvecivala pomaganju izbjeglicama koji su se u Europi zatekli iz politickih ili humanitarnih razloga. Radila je za jednu organizaciju specijaliziranu  za potrebe useljenika i istraumatiziranim ljudima koji su dolazili iz najnemirnijih kutaka svijeta pomagala da se osamostale u Nizozemskoj. Bila je njihov andeo cuvar. Obitelji iz Indonezije, Somalije, Argentine i Palestine nazivale su svoje kcerke po njoj.

Glede mene, ja nisam bio zainteresiran za velike stvari jer sam bio prezaposlen uspinjanjem na korporativnoj ljestvici. Kad sam diplomirao na poslovnoj skoli, zaposlio sam se za jednu medunarodnu tvrtku. Cinjenica da Margot nije marila za moj polozaj ili placu u meni je izazvala jos vecu zelju za drangulijama uspjeha. Zeljan moci, htio sam zariti zube u vazna djela.

Posve sam isplanirao nas zivot. Za  dvije godine imali bismo

djecu. Dvije kcerkice upotpunjavale su moju sliku idealne obitelji. Bio sam siguran u buducnost koja nas ceka. Na kraju krajeva, zivjeli smo na jednom od najsigurnijih mjesta na svijetu, a ne u jednoj od onih napacenih zemalja koje su kao slomljena slavina strcale useljenike na europski kontinent. Bili smo mladi, zdravi i zaljubljeni. Nista nije moglo poci ukrivo. Tesko je vjerovati da sad imam pedeset i cetiri godine i da Margot vise nije ziva.

Ona je bila ta koja je zdrava. Nepokolebljiva veganka u doba kad ta rijec jos nije bila ni skovana, jela je samo zdrave stvari, svakodnevno vjezbala, klonila se droga. Njezino andeosko lice

prelijevalo se zdravljem, njezino tijelo uvijek bilo vitko, energicno i uglato. Toliko je dobro brinula o sebi da sam, usprkos razlici u godinama izmedu nas, ja izgledao stariji od nje.

Umrla je najneocekivanijom, jednostavnom smrcu. Jedne noci, na povratku kuc i iz posjeta nekom cuvenom ruskom novinaru koji je zatrazio azil, njezin se automobil pokvario nasred autoceste. I ona, koja se uvijek pridrzavala pravila, ucinila je nesto posve netipicno za nju. Umjesto da ukljuci zmigavce i priceka pomoc, ona je izisla iz automobila i odlucila otici do susjednog sela. U sivoj kisnoj kabanici s tamnim hlacama, nije imala baterijsku svjetiljku niti ista sto bi je ucinilo zamjetljivijom. Pogodilo ju je neko vozilo - prikolica iz Jugoslavije. Vozac je rekao da je uopce nije vidio. Do te se mjere Margot posve stopila s noci.

Nekoc sam bio djecak. Ljubav mi je otvorila oci ispunjenijem zivotu. Kad sam izgubio zenu koju sam volio, drasticno sam se promijenio. Ni djecak ni odrasla osoba, postao sam zivotinja uhvacena u klopku. Tu fazu svog zivota zovem susretom sa slovom S u rijeci "sufi".

Nadam se da te nisam ugnjavio ovako dugackim pismom.

S ljubavlju, Aziz