Bludnica Pustinjska ruza

KONJA, SIJECANJ 1246.

Braneci mi mnogo toga ovih dana, jos od one sablazni koju sam izazvala u dzamiji, gazdarica mi ne dopusta da ikamo idem. Zauvijek sam u kazni. Ali mene to ne uzrujava. Istina je da u zadnje vrijeme ne osjecam mnogo ni od cega.

Svakoga jutra, lice koje me pozdravi u zrcalu izgleda bljede. Vise se ne cesljam, niti

stipkam obraze kako bi bili rumeniji. Druge se djevojke stalno tuze na moj los izgled i

kazu da to odbija musterije. Mozda su u pravu. Zato sam se prilicno iznenadila kad mi je neki dan receno da jedan odredeni klijent zahtijeva bas mene.

Na moj uzas, ispostavilo se da je to Baybars.

Cim smo se nasli sami u sobi, upitala sam: "Sto jedan gradski strazar kao ti radi

ovdje?"

"Moj dolazak u bordel nije nista bizarniji od odlaska jedne bludnice u dzamiju", rekao je, a glas mu je odisao zlobnim aludiranjem.

"Sigurna sam da bi me bio volio lincovati onaj dan", rekla sam. "Zivot dugujem Semsu

iz Tabriza."

"Ne spominji to odvratno ime. Taj tip je krivovjerac!"

"Ne, nije!" Ne znam sto me je spopalo, ali cula sam samu sebe kako govorim: "Od toga dana Sems me je dosao posjetiti mnogo puta."

"Ha! Dervis u bordelu!" prezirno je odgovorio Baybars. "Zasto me to ne cudi?" "Nije tako", rekla sam. "Uopce nije tako."

Nikad ranije to nisam nikome rekla i ne znam zasto sam to sad otkrila Baybarsu, ali

Sems me je proteklih nekoliko mjeseci posjecivao svakog tjedna. Nisam shvacala kako se uspijevao usuljati a da ga ne vide, posebice vlasnica. Svatko drugi pretpostavio bi da mu je to polazilo za rukom uz pomoc crne magije. Ali ja sam znala da nije tako. Sems je bio dobar covjek. Covjek vjere. I imao je posebne darove. Osim moje majke dok sam bila dijete, Sems je bio jedina osoba koja se prema meni odnosila s bezuvjetnim suosjecanjem. Naucio me je da ne klonem duhom, bez obzira na sve. Kad god bih mu rekla da netko kao ja nikako ne moze odbaciti proslost, on bi me podsjetio na jedno od svojih pravila: Proslost je tumacenje. Buducnost je iluzija. Svijet se ne krece kroz vrijeme kao da je ono ravna linija, iz proslosti u buducnost. Umjesto toga, vrijeme se krece kroz nas i u nama, u beskonacnim spiralama.

Vjecnost ne znaci vjecno vrijeme, vec jednostavno bezvremenost.

Ako  ielis  doiivjeti  vjecno  prosvjetljenje,  izbaci  proslost  i  buducnost  iz  misli  i  ostani  u

sadasnjem trenutku.

Sems mi je uvijek govorio: "Vidis, sadasnji trenutak sve je sto postoji i sto ce ikad postojati. Kad shvatis tu istinu, vise se neces imati cega bojati. Tad mozes zauvijek otici iz ovog bordela."

Baybars je pomno promatrao moje lice. Kad me je pogledao, desno oko mu je pobjeglo u stranu. Imala sam osjecaj kao da je s nama jos neka osoba, netko koga ne vidim. Plasio

me.

Shvativsi da ce biti najbolje vise ne govoriti o Semsu, posluzila sam mu vrc piva koje je naglo ispio.

"Onda, koja je tvoja specijalnost?" upitao je Baybars kad je popio i drugo pivo. "Zar vi

cure nemate svaka neki dar? Znas li plesati trbusni ples?"

Rekla sam mu da nemam nikakav takav dar i da, ako sam u proslosti i imala neki dar, on vise ne postoji jer bolujem od neke nepoznate bolesti. Gazdarica bi me ubila da me cula da to govorim musteriji, ali nisam marila. Istina je da sam se potajno nadala da ce Baybars

provesti noc s nekom drugom djevojkom.

Ali, na moje razocaranje, Baybars je slegnuo ramenima i rekao da mu to nije vazno. Zatim je izvukao svoju kesicu, prosuo na dlan crvenkastosmedu tvar koju je u njoj drzao i ubacio je usta, polako zvacuci. "Hoces li malo?" upitao je.

Odmahnula sam glavom. Znala sam sto je to.

"Ne znas sto propustas." Nacerio se i ispruzio na krevet, klizeci iz vlastitog tijela u omamu kanabisa.

Te veceri, opijen pivom i kanabisom, Baybars se hvastao strasnim stvarima koje je vidio na bojistima. Iako je Dzingis-kan bio mrtav i njegovo se tijelo raspalo, njegov duh jos uvijek prati mongolsku vojsku, rekao je Baybars. Potaknuta tim duhom, mongolska vojska napada karavane, pustosi sela i masakrira i muskarce i zene. Ispricao mi je kako se sutnja poput vela, meka i podatna kao deka u hladnoj zimskoj noci, spusta na bojno polje nakon sto su stotine ljudi ubijene i ranjene, a jos deseci na izdisaju.

"Tisina koja slijedi masovnu katastrofu najmirniji je zvuk koji mozes cuti na povrsini zemlje", rekao je zaplicuci jezikom.

"Zvuci strasno tuzno", promrmljala sam.

Najednom u njemu vise nije bilo rijeci. Vise nismo imali o cemu razgovarati. Uhvatio me za ruku, gurnuo na krevet i strgnuo moju haljinu. Oci su mu bile krvave, glas promukao, a vonjao je na odbojnu mjesavinu kanabisa, znoja i pozude. Usao je u mene u

jednom grubom, ostrom pokretu. Pokusala sam se malo pomaknuti i opustiti bedra kako bih ublazila bol, ali je on objema rukama pritisnuo moja prsa takvom silinom da se nisam mogla ni mrdnuti. Ljuljao se naprijed-natrag jos dugo nakon sto je svrsio u meni, kao lutka na koncima kojom upravljaju neke nevidljive ruke i koja ne moze prestati. Ocito nezadovoljan, pomicao se tako grubo da sam se pobojala da ce se ponovno uzbuditi, ali je onda najednom sve zavrsilo. Jos uvijek na meni, pogledao je moje lice s neskrivenom mrznjom, kao da mu se tijelo koje ga je trenutak ranije uzbudilo sad gadilo.

"Odjeni nesto", zapovjedio mi je dok se okretao na bok.

Odjenula sam halju i krajickom oka gledala kako ubacuje jos kanabisa u usta. "Odsad nadalje, zelim da budes moja ljubavnica", rekao je isturivsi celjust.

Nije bilo neobicno da musterije postave takve zahtjeve. Znala sam kako se ponijeti u

takvim osjetljivim situacijama, kako dati musteriji lazni dojam da bih voljela biti njegova ljubavnica i opsluzivati samo njega, ali da bi se to dogodilo, morao je potrositi mnogo novca i najprije usreciti moju gazdaricu. Ali danas nisam bila raspolozena za pretvaranje.

"Ne mogu biti tvoja ljubavnica", odgovorila sam. "Uskoro cu otici iz ovog mjesta."

Baybars se grohotom nasmijao, kao da je to nesto najsmjesnije sto je ikad cuo. "Ne mozes to uciniti", uvjereno je rekao.

Znala sam da se ne bih smjela prepirati s njim, ali nisam mogla odoljeti. "Ti i ja nismo

veoma razliciti. Oboje smo u proslosti ucinili stvari zbog kojih se duboko kajemo. Ali ti si postao gradski strazar, zahvaljujuci polozaju tvog strica. Ja nemam strica koji bi me podrzao."

Baybarsovo lice postalo je bezizrazajno, a njegove oci, dotad hladne i suzdrzane, najednom su se razrogacile od bijesa. Nasrnuo je na mene i zgrabio me za kosu. "Bio sam dobar prema tebi, nisam li?" zarezao je. "Sto mislis, tko si ti?"

Zaustila sam ne bih li mu nesto odgovorila, ali me je usutkao ostar ubod bola. Baybars

me je udario sakom u lice i gurnuo o zid.

To nije bio prvi put. Musterije su me i prije tukle, ali nikad ovako strasno.

Srusila sam se na pod i Baybars me poceo zestoko udarati nogama o rebra i noge, zasipajuci me uvredama. Upravo tad i ondje dozivjela sam najneobicnije iskustvo. Scucurena od bola, tijela zdrobljenog tezinom svakog udarca, moja se dusa - ili ono sto mi se cinilo dusom - odvojila od tijela i pretvorila u zmaja, laganog i slobodnog.

Ubrzo sam lebdjela u eteru. Kao da sam bacena u mirni zrakoprazni prostor u kojem

nemam  cemu  odolijevati  i  nikamo  otici,  jednostavno  sam  lebdjela.  Prosla  sam  iznad

nedavno poznjetih polja psenice, na kojima je vjetar leprsao maramama seoskih djevojaka, a nocu svijetlile krijesnice kao svjetla iz bajke. Imala sam osjecaj da padam, ali kao da padam uvis u nebo bez dna.

Jesam li umirala? Ako je smrt takva, nije nimalo zastrasujuca. Moje brige su se smanjile. Skotrljala sam se u mjesto apsolutnog svjetla i cistoce, carobno podrucje u kojemu me nista nije moglo povuci na zemlju. I najednom sam shvatila da prozivljavam svoj strah i da on, na moje iznenadenje, nije strasan. Nisam li se od straha da cu biti ozlijedena bojala napustiti bordel citavo ovo vrijeme? Ako mogu ne bojati se smrti, shvatila sam sa srcem koje se razgalilo, mogu napustiti ovu stakorsku rupu.

Sems iz Tabriza bio je u pravu. Jedina prljavstina je prljavstina u nama. Zatvorila sam oci i zamislila tu drugu ja, djevicansku i pokajnicku i izgledom mnogo mladu, kako izlazi

iz bordela i ulazi u nov zivot. Blistavo od mladosti i samopouzdanja, tako bi izgledalo moje lice da sam u zivotu iskusila sigurnost i ljubav. Ta je vizija bila toliko privlacna i toliko veoma stvarna da sam se, usprkos krvi koja mi je zastirala oci i bolnom pulsiranju u rebrima, morala nasmijesiti.