Aladdin

KONJA, 16. PROSINCA 1244.

Bit ce da je sudbina htjela da ne budem ondje kad se dervis susreo s mojim ocem. Otisao sam s nekolicinom prijatelja u lov na jelene i vratio se tek sutradan. Dotad se vec o ocevom susretu sa Semsom iz Tabriza govorilo po citavom gradu. Tko je taj dervis, govorkali su ljudi, i kako to da ga je ucen covjek kao Rumi ozbiljno shvatio, do te mjere da mu se naklonio?

Jos otkad sam bio djecak, gledao sam kako ljudi klece pred mojim ocem i nikad nisam zamisljao da bi moglo biti ikako drugacije - odnosno, ukoliko druga osoba nije neki kralj ili veliki vezir. Stoga sam odbio povjerovati u polovicu onoga sto sam cuo i nisam dopustio da mi se te brbljarije zavuku pod kozu, dok nisam stigao kuci i dok mi Kerra, moja pomajka, koja nikad ne laze i nikad ne pretjeruje, nije potvrdila citavu pricu. Da, istina je, putujuci dervis po imenu Sems iz Tabriza javno je izazvao mog oca i stovise, sad je odsjeo u nasoj kuci.

Tko je taj neznanac koji je upao u nase zivote kao neki tajastveni, s neba bacen kamen?

Nestrpljiv vidjeti ga vlastitim ocima, upitao sam Kerru: "Onda, gdje je taj covjek?" "Tiho", sapnula je Kerra, pomalo nervozno. "Tvoj otac i on su u biblioteci."

Culi smo zamor njihovih glasova u daljini, iako je bilo nemoguce razabrati o cemu razgovaraju. Uputio sam se u smjeru biblioteke, ali me Kerra zaustavila.

"Bojim se da ces morati pricekati. Zamolili su da ih nitko ne ometa."

Citav dan nisu izisli iz biblioteke. Ni naredni, ni onaj nakon toga. O cemu bi uopce mogli razgovarati? Sto bi netko kao moj otac mogao imati zajednickog s jednim obicnim

dervisom?

Prosao je tjedan, pa jos jedan. Kerra je svakoga jutra pripremala dorucak i ostavljala ga ispred njihovih vrata. Bez obzira kakve bi im poslastice pripremila, sve bi ih odbili i zadovoljili se samo kriskom kruha ujutro i casom kozjeg mlijeka navecer.

Uzrujanog i nervoznog, tijekom tog razdoblja obuzelo me lose raspolozenje. U razna doba tijekom dana pokusavao sam proviriti u knjiznicu kroz svaku rupu i pukotinu u vratima. Ne mareci sto ce se dogoditi ako oni najednom otvore vrata i zateknu me kako prisluskujem, vecinu sam vremena proveo zgrbljen, u nastojanju da shvatim o cemu razgovaraju. Ali cuo sam samo tiho mrmljanje. Nisam mnogo ni vidio. Prostorija je bila u sjeni zbog napola navucenih zastora. Bez mnogo toga sto sam mogao cuti ili vidjeti, dopustio sam svom umu da marljivo popuni tisinu, izmisljajuci razgovor koji zacijelo vode.

Jednom me je Kerra zatekla uha priljubljenog uz vrata, ali nista nije rekla. Dotad je vec ona ocajnije od mene zeljela saznati sto se zbiva. Zene si ne mogu pomoci kad je rijec o znatizelji; ona im je u prirodi.

Ali kad me je moj brat, sultan Walad, ulovio u prisluskivanju, prica je bila drukcija. Uputio mi je zestok pogled, a lice mu se ozlovoljilo.

"Nemas prava spijunirati druge ljude, a posebice ne vlastitog oca", prekorio me.

Slegnuo sam ramenima. "Iskreno, brate, zar tebe nimalo ne smeta sto nas otac provodi

vrijeme s jednim neznancem? Sad je vec proslo vise od mjesec dana. Otac je svoju obitelj

gurnuo u stranu. Zar tebe to ne uzrujava?"

"Nas otac nikoga nije gurnuo u stranu" odgovorio je moj brat. "U Semsu iz Tabriza pronasao je veoma dobrog prijatelja. Umjesto da prigovaras i jadas se poput malog djeteta, trebao bi biti sretan zbog naseg oca. Odnosno, ako ga uistinu volis."

Tako bi nesto mogao reci samo moj brat. Bio sam naviknut na njegovo cudastvo pa se nisam uvrijedio zbog njegovih ostrih primjedaba. Uvijek ljubazan, bio je miljenik obitelji i susjedstva, najdrazi sin mog oca.

Tocno cetrdeset dana nakon sto su se otac i dervis osamili u biblioteci, dogodilo se

nesto cudno. Ponovno sam cucao ispred vrata i prisluskivao tisinu mukliju no inace, kad sam najednom cuo dervisa kako govori.

"Proslo je cetrdeset dana otkad smo se povukli ovamo. Svakog smo dana raspravljali o jednom od Cetrdeset pravila vjere Ljubavi. Sad kad smo zavrsili, mislim da bismo trebali

izici. Tvoja je odsutnost mozda uzrujala tvoju obitelj."

Otac se usprotivio. "Ne brini. Moja supruga i sinovi dovoljno su zreli da shvate da mi je mozda potrebno provesti neko vrijeme daleko od njih."

"O tvojoj supruzi ne znam nista, ali tvoja dva sina razliciti su kao noc i dan", odgovorio je Sems. "Stariji ide tvojim stopama, ali bojim se da mladi koraca u jednom posve drukcijem ritmu. Njegovo je srce zamuceno kivnjom i zaviscu."

Obrazi su mi se zazarili od srdzbe. Kako moze reci tako grozne stvari o meni kad se

nismo ni upoznali?

"On misli da ga ja ne poznajem, ali poznajem ga", malo kasnije je rekao dervis. "Dok je cucao uha priljubljenog uz vrata i promatrao me kroz rupice na vratima, i ja sam promatrao njega."

Osjetio sam kako mi tijelom prolaze srsi jeze i svaka mi se dlacica nakostrijesila. Ne misleci o onome sto kanim uciniti, naglo sam otvorio vrata i odlucnim korakom usao u sobu. Oci mog oca razrogacile su se od neshvacanja, ali nije trebalo dugo da sok zamijeni ljutnja.

"Aladdine, jesi li poludio? Kako se usudujes tako nas ometati?" zagrmio je moj otac.

Neobaziruci se na to pitanje, pokazao sam na Semsa i uzviknuo: "Zasto najprije ne pitate njega kako se usuduje onako govoriti o meni?"

Otac nije rekao ni rijec. Samo me je pogledao i duboko udahnuo, kao da je moja nazocnost tezak teret na njegovim ramenima.

"Molim vas, oce, nedostajete Kerri. Nedostajete i svojim ucenicima. Kako mozete okrenuti leda svim svojim voljenima zbog jednog usljivog dervisa?"

Cim su te rijeci izisle iz mojih usta, pokajao sam se, ali bilo je prekasno. Otac me je promatrao s razocaranjem u ocima. Nikad ga ranije nisam vidio takvoga.

"Aladdine, ucini samome sebi uslugu. Otidi odavde - smjesta", rekao je moj otac. "Idi na neko mirno mjesto i razmisli o ovome sto si ucinio. Nemoj mi se obracati dok ne

pogledas u svoju nutrinu i ne osvijestis svoju pogresku." "Ali, oce..."

"Odlazi!" ponovio je moj otac i okrenuo glavu od mene.

Snuzdeno sam izisao iz prostorije, vlaznih dlanova, drhtavih koljena.

U tom mi je trenutku sinulo da su se na neki nerazumljiv nacin nasi zivoti promijenili i da vise nikad nista nece biti kao ranije. Od smrti moje majke prije osam godina, ovo je bio drugi put da sam se osjecao napusten od roditelja.