EPILOG Vodiča za zbunjene, E. F. Schumacher, VBZ, Zagreb

Nakon što se Dante (u Božanskoj komediji) ''probudio'' i zatekao u strašnoj mračnoj šumi, kamo nikada nije namjeravao ići, njegova namjera da se uspne na planinu bila je bezuspješna. Prvo se morao spustiti u Pakao da bi mogao potpuno shvatiti stvarnost grijeha. Danas se ljude koji vide Pakao u stvarima kakve zbiljski jesu u modernom svijetu naziva mračnim (zlogukim) pesimistima* ili slično. Dorothy Sayers, jedna od najboljih komentatora Dantea, kao i modernog svijeta kaže:

''Svi su spremni složiti se da je Pakao slika ljudskog društva u stanju grijeha i pokvarenosti. A kako smo danas prilično uvjereni da je društvo na lošem putu i da se baš ne razvija prema savršenstvu, lako nam je prepoznati različita faze kojima se dolazi do krajnje pokvarenosti. Ispraznost, jalovost, nedostatak žive vjere, nemoralno ponašanje, gramzljiva potrošnja, financijska neodgovornost, nekontrolirana srdžba; samoživi i bezobzirni individualizam; nasilje, sterilnost i nedostatak poštovanja, čak i za vlastiti život i imovinu; seksualno iskorištavanje, degradacija jezika kroz reklamu i propagandu, komercijalizacija religije, poticanje praznovjerja i uvjetovanje ljudskih umova masovnom histerijom i ''čaranjem'' svih vrsta, potkupljivost i manipuliranje javnim poslovima, hipokrizija i nepoštenje, intelektualno nepoštenje, izazivanje klasnih, nacionalnih i etničkih sukoba zbog privatnih interesa, falsificiranje i uništavanje svih sredstava komuniciranja; zloupotreba najnižih i najglupljih masovnih emocija; izdaja čak i najbližih srodnika, zemlje, prijatelja (ne sumnjaj u prijatelja prijavi ga!) i zakletve: sve su to i suviše prepoznatljiva faze na putu ka hladnoj smrti društva i gašenju svakog civiliziranog ljudskog odnosa''.

Kakva izložba divergentnih problema! Ipak ljudi hoće ''rješenja'' i naljute se kad im se kaže da obnova društva mora doći iznutra, a ne izvana. Gornji je pasus napisan prije više od četvrt stoljeća. Od tada se nazadovanje nastavilo, pa opis Pakla zvuči još uvjerljivija.

Ali bilo je i promjena na bolje. Neki se ljudi više ne ljute kada im se kaže da obnova mora doći iznutra. Više se ne vjeruje tako fanatično, kao prije četrdeset pet godina, da je sve ''politika'' i da je korjenita preinaka ''sistema'' dovoljna za spas civilizacije**. Svuda u modernom svijetu iskušavaju se novi životni stilovi i Dobrovoljna Jednostavnost. Arogancija materijalističkog scijentizma u opadanju je i ponekad se čak i u pristojnom društvu smije spomenuti Boga.

Dopuštam da je djelom ova promjena isprva imala korijene u strahu od krize okoliša, energetske krize, prijetnje svjetske gladi i pokazatelja nadolazeće zdravstvene krize, a ne u duhovnom uvidu. Suočeni s ovim, i mnogim drugim prijetnjama, mnogi ljudi još uvijek pokušavaju vjerovati u tehnička rješenja. Kad bismo mogli koristiti energiju fuzije, kažu, riješili bismo energetsku krizu. Kada bismo usavršili pretvaranje nafte u jestive proteine riješili bismo problem gladi, a novi lijekovi će sigurno otkloniti prijetnju zdravstvene krize…i tako dalje i tako dalje.

Ipak se vjera u svemoć modernog čovjeka istrošila. Čak i kada bi se svi novi ''novi'' problemi riješili tehnološki, ostalo bi stanje beznađa, nereda i pokvarenosti. Tako je bilo i prije nego što je sadašnja kriza postala akutna i to neće nestati samo od sebe. Sve više i više ljudi počinje shvaćati da je ''moderni eksperiment'' propao. Njegov je rani poticaj bila Kartezijanska revolucija, koja je neumoljivom logikom odvojila čovjeka od onih Viših Razina koje su jedine mogle održati njegovu humanost. Čovjek je zatvorio vrata Neba sebi usuprot, i otkriva da je Zemlja samo prolazno stanje, pa odbijanje da posegne za Nebom znači nevoljan silazak u Pakao.

Možemo zamisliti kao moguć život bez crkava, ali ne i život bez duhovnosti, tj. bez sustavnog napora da budemo u dodiru i razvijamo se ka Višim Razinama od onih ''normalnog života'', sa svim njegovim užitkom ili bolom, senzacijom, zadovoljenjem, profinjenošću ili krutošću – što god to bilo. Moderni je eksperiment života bez duhovnosti propao i kad smo to jednom shvatili, znamo što su naši istinski zadaci ''postmodernog'' vremena. Značajno je da velik broj mladih ljudi (različite dobi) gleda u pravom smjeru. Oni, u svojoj srži, osjećaju da su, sve uspješnija rješenja konvergentnih problema beskorisna – da čak mogu biti i zapreka – učenju kako izaći na kraj, kako se hrvati sa divergentnim problemima koji su sadržaj i suština zbiljskog života.

Umjetnost je življenja od loše stvari učiniti dobru. Tek kada znamo da smo zbilja sišli u paklene predjele, gdje nas čeka tek ''hladna smrt društva i gašenje svakog civiliziranog ljudskog odnosa'', možemo prikupiti hrabrost i imaginaciju potrebnu za ''preokret'', metanoia-u. To vodi ka viđenju svijeta u novom svijetlu, naime, kao mjestu gdje se ono o čemu moderni čovjek samo priča, a nikad ne ostvaruje, može zbilja i učiniti. Darežljivost Zemlje dozvoljava nam da nahranimo cijelo čovječanstvo. Dovoljno znamo o ekologiji da sačuvamo Zemlju kao zdravo mjesto. Na Zemlji je dovoljno mjesta i materijala da bi svatko mogao imati primjeren zaklon. Dovoljno smo sposobni da proizvedemo potrebna dobra tako da nitko ne treba živjeti u bijedi. Iznad svega, tada ćemo vidjeti da je ekonomski problem konvergentan i da je već riješen. Znamo kako priskrbiti dovoljno i nisu nam za to potrebne nasilne, nehumane i agresivne tehnologije. Nema ekonomskog problema i, na neki način, nikad ga nije ni bilo. Ali postoji moralni problem, a moralni problemi nisu konvergentni, ne može ih se riješiti tako da bi generacije živjele bez napora. Ne, to su divergentni problemi, koje treba shvatiti i prevladati.

Možemo li se pouzdati u to da će ''preokret'' postići dovoljno ljudi, dovoljno brzo da se spasi moderni svijet? Pitanje se često postavlja, no bez obzira što bio odgovor, on će nas zavesti. Odgovor ''Da'' vodio bi samozadovoljstvu, odgovor ''Ne'' ka očaju. Najbolje je te zbunjujuće dileme ostaviti za sobom i prionuti poslu.

______________________________________________________

U uvodu knjige E.F. Schumacher piše: Tijekom školovanja i na sveučilištu davani su mi zemljovidi života i znanja na kojima nije bilo ni traga od mnogih stvari do kojih mi je najviše stalo i koja mi se činjaše od najveće moguće važnosti za upravljanjem mojim životom. Sjetih se da je moja zbunjenost mnogo godina bila potpuna; i nikakav tumač nije skočio u pomoć. I ostala je potpuna sve dok nisam prestao sumnjati u razboritost mojih percepcija i umjesto toga, počeo sumnjati u razboritost tih zemljovida.

Zemljovidi koji su meni dani upozoravali su me da su gotovo svi moji preci, sve do nedavno, bili poprilično patetični iluzionisti koji su upravljali svojim životima na temelju iracionalnih vjerovanja i apsurdnih praznovjerja.

*(tj. dobro obaviještenim optimistima)

** Civilizacija kao nadepohalna pojava (Arnold Toynbee) je, zapravo i prema tome, prikriveno tehnološko neobarbarstvo.

''Kada neka vrsta

------------------------------------

lp, boro

http://budan.blog.hr/