Deset dana nakon pada Nürnberga skrovište u Obere Schmiedgasse još nije bilo pronađeno. Tek 30. travnja, na dan kada je Hitler počinio samoubojstvo, pronađen je tajni prolaz. I to pukom slučajnošću!

Oko podneva, 30. travnja - za sunčanog dana - jedna postrojba američkih vojnika podno povišene utvrde, koja je u međuvremenu pretvorena u glavni stožer 7. američke armije, počela je pretraživati ruševine Obere Schmiedgasse. Nije poznato jesu li vojnici dobili zadatak da traže pripadnike SS-a koji su se još uvijek skrivali po podrumima kuća, ili su pak sasvim privatno bili u potrazi za plijenom, hranom i alkoholom kojih je u ruševinama razorenih kuća bilo u izobilju.

Jedan od vojnika stajao je na gomili ruševina i najednom je ugledao širok tunel što je očigledno vodio u mračnu udubinu stijene. Pozvao je svoje drugove koji su odmah odložili oružje. Potom se s bakljom zaputio unutra, do završetka tajnog prolaza. Ondje je naišao na velika čelična vrata opremljena kombiniranom bravom, na kakve se može naići u podrumima američkih banaka. Ma što se iza tih vrata skrivalo, mora da je izuzetno važno, mislili su oni. Dok su dvojica iz skupine ostala na ulazu kako bi nadzirali skriveni bunker, ostali su pohitali u glavi stožer vojske kako bi dojavili o svom iznenađujućem otkriću.

Nekada tako raskošan ured, golemi mauzolej s teškim vratima i masivnim lusterima, u neprijateljskoj je paljbi, koja je pogađala smrtonosnom preciznošću, pretvoren u hrpu mramora i grimiznog kamenja. Dim borbi zamračivao je sunčanu svjetlost, dok se Führer skrivao u vagnerijanskom polumraku do kojega je jedini ulaz vodio kroz upravu za prehrambene namirnice.

Glavni grad bio je nalik ognjenom paklu. Došao je trenutak sumraka bogova. Rusi, koji su tri dana prije toga opkolili Berlin, probijajući se od ulice do ulice, sve su više stezali obruč. Evakuiran je istočni dio zoološkog vrta. Na Invalidenbahnhofu, u Kantovoj i Bismarckovoj ulici, sve preko do Charlottenburga, uglavnom su vođene ogorčene borbe prsa o prsa.

Ruski tenkovi stigli su do samo nekoliko stotina metara udaljene osovine istok-zapad. Počelo je definitivno opkoljavanje Führerovog bunkera. Čovjek, za kojega je vlastita smrt značila isto što i propast Njemačke, poginut će u katastrofi koju je sam prouzročio.

Prethodnog dana poslijepodne - 29. travnja - do opkoljenog je bunkera prodrla jedna od posljednjih vijesti iz vanjskoga svijeta. Mussolini, Hitlerov osobni prijatelj i kolega po diktaturi, i njegova ljubavnica Clara Petacci doživjeli su sramotan kraj, kada su ulovljeni u Comu, pri pokušaju bijega preko granice u Švicarsku. Partizani su ih na licu mjesta ustrijelili, a njihova su mrtva tijela prevezena u Milano, gdje su, s glavama nadolje, obješeni na rasvjetne stupove glavnoga trga. Kasnije je užad prerezana, tijela su pala u slivnik, a narodne su ih mase na krajnje besraman način oskvrnute.

Adolf Hitler, koji je na tako fatalan način pokazao sklonost prolijevanju krvi, te je jednom čak i jednog feldmaršala dao objesiti na kuku za meso, morao je računati s tim da će mu neprijatelji prirediti još gori kraj.

Iz tog razloga odlučio je, zajedno s Evom Braun, s kojom se u bizarnoj svadbenoj svečanosti u bunkeru vjenčao, otići u smrt. Njihova tijela potom su u vrtu sjedišta vlade spaljena do neprepoznatljivosti.

U posljednjoj noći života, dok su ostali stanovnici bunkera zbog intimnog olakšanja što predstoji konačnom kraju u kantini održavali orgiju bezumnog opijanja, Hitler je diktirao svoju posljednju volju i testament:

"Nakon šestogodišnjeg rata, koji će usprkos svim udarcima jednom ući u povijest kao najuzvišenije i najhrabrije svjedočenje volje za životom jednoga naroda, ne mogu se rastati od grada koji je glavni grad Reicha... Svoju sudbinu, tako što ću ostati u ovom gradu, želim podijeliti s milijunima drugih koji su je prihvatili. Osim toga, ne želim pasti u ruke neprijateljima, kojima je za uveseljavanje njihovih nahuškanih masa potreban novi, od Židova insceniran igrokaz.

Stoga sam odlučio ostati u Berlinu i ovdje slobodnom voljom odabrati smrt u trenutku u kojem budem uvjeren da sjedište Führera i kancelara više neće moći odolijevati... Svjestan neprispodobivih djela i ostvarenja naših seljaka i radnika, i ne zaboravljajući u povijesti jedinstven doprinos mladeži, koja nosi moje ime, umrijet ću radosna srca..."Potom je slijedila njegova oproštajna poruka njemačkom narodu, posljednje zajamčene riječi zlog genija, koji je u pokušaju da osvoji svijet sve stavio na jednu kartu i izgubio.

"Napori i žrtve njemačkog naroda u ovom ratu bili su toliko veliki da ne mogu vjerovati da bi mogli biti uzaludni. Cilj i dalje mora ostati osiguravanje prostora njemačkom narodu na istoku."

"Ne bude li moguće izvojevati vlast nad svijetom, on će - u tom su svi koji su ga poznavali bili jedinstveni - učiniti slom što je moguće većim, i poput Samsona u Gazi potonut će u poplavi što ju je sâm izazvao. Ma kako se Hitler trudio izigravati borca protiv azijatskog boljševizma, on nije bio nikakva zapadnoeuropska figura, niti je njegovom melodramatskom karakteru odgovarao konfucijanski ideal česte, neupadljive smrti. Ono kako se vidio pred povijesnom pozadinom, kada bi mu mašta bila zagrijana, a taština opijena ulagivanjem i uspjehom, i kada bi ustao od svog skromnog obroka - odresci od povrća i destilirana voda - da bi zaplesao na stolu i poistovjetio se s osvajačima iz prošlosti, tada nije htio biti slavljen kao Aleksandar ili Cezar, ili pak Napokon, nego kao utjelovljenje anđela razaranja - kao Alarik, koji je Rimu prijetio spaljivanjem, kao Atila, 'bič božji', kao Džingis-kan, predvodnik Zlatne horde. 'Uostalom, nije moj zadatak objasnio je u jednom od tih mesijanskih raspoloženja, 'popravljati čovječanstvo, nego se služiti njegovim slabostima!

U skladu s tim nihilističkim idealom, tom apsolutnom ljubavlju prema razaranju, on će, ako već ne svoje neprijatelje, uništiti barem Njemačku i sebe samoga i sve ostalo što se moglo razoriti. 'No, ne budemo li ipak u stanju pobijediti', kazao je 1934. godine, 'tada ćemo, i sami propadajući, povući za sobom u propast pola svijeta, i nitko se neće radovati pobjedi nad Njemačkom.'

I dalje: 'Nećemo kapitulirati, nikada! Možemo propasti, ali za sobom ćemo povući svijet i zapaliti sve...'"

I tada je, dakle, nastupio kraj. Rusi su prodrli u Wilhelmstraße i od zoološkog vrta prodirali su prema Potsdamer Platzu. Bili su još samo blok kuća udaljeni od Führerovog bunkera. Došao je trenutak u kojem se morao ustrijeliti.

Njegova tajnica, gospođa Gertrud Junge, opisala je izraz u Hitlerovim očima kada se s njom posljednji puta pozdravio: "Njegove oči kao da su gledale u daljinu, kroz zidove bunkera."

Bormann i Goebbels te jedna skupina časnika iz Hitlerove osobne pratnje čekali su vani na hodniku, pred privatnim Führerovim prostorijama.

"Uslijedio je jedan jedini hitac. Nakon određenog vremena ušli su u prostoriju. Hitler je, obliven krvlju, ležao na sofi. Pucao si je u usta. I Eva Braun ležala je na sofi, također mrtva. Pored nje je ležao revolver, ali nije ga upotrijebila. Umjesto toga ispila je otrov. Bilo je pola četiri."

U međuvremenu je u Nürnbergu poprilično uzbuđenje izazvalo slučajno otkriće tajnog hodnika u Obere Schmiedgasse i masivnih čeličnih vrata. Časnici glavnog štaba Sedme armije, smješteni u srednjovjekovnom dvorcu, otprilike 300 metara iznad nalazišta, živo su raspravljali o daljnjim mjerama.

Mnogi su glasali za to da se čelična vrata raznesu dinamitom ili izrežu plinskim plamenikom kako bi se odmah saznalo što se iza njih skriva.

No, general Patches uskratio je svoju suglasnost za obje alternative, uz obrazloženje da bi moglo doći do oštećenja nepoznatog sadržaja podruma!

Smatrao je da je pametnije stručnjacima obavještajne službe prepustiti pronalaženje ključa i koda. Taj zadatak uspješno je riješio izvjesni poručnik Walter William Horn (službeni broj 01 326 238), koji je prvobitno pripadao istražnom povjerenstvu koje je ponovno trebalo pribaviti carske dragocjenosti. Walter Horn, danas profesor sociologije na Sveučilištu Berkeley u Kaliforniji, slutio je što je skriveno u Hitlerovom tajnom bunkeru.

Uspjelo mu je pronaći kako Heinza Schmeißnera tako i dr. Freisa.Dr. Freis se tijekom jednoga oštrog saslušanja slomio, ili je tako barem vjerovao Walter Horn. U stvarnosti Freisa i nije previše brinulo što će Amerikanci otvoriti bunker, jer su najvažniji predmeti, koliko je njemu bilo poznato, bili zazidani u još uvijek nepoznatom skrovištu ispod Panierplatza.

Freis je predao ključ i priznao da njegov prijatelj Heinz Schmeißner zna kod. Suočen s Freisovim priznanjem, Schmeißner je ponudio suradnju u otvaranju vrata bunkera.

Oba Nijemca pratila su poručnika Horna tri metra visokim hodnikom prema nadsvođenom prostoru gdje je Freis okrenuo veliki ključ, a Schmeißner je potom podesio peteroznamenkasti kod. Otvaranju vrata još su nazočili Charles H. Andrews, bojnik pješaštva i vojni zapovjednik Nürnberga, satnik Thompson iz američke obavještajne službe, satnik Rae, vještak za umjetnost nirnberških vojnih vlasti te izvjestan broj ostalih časnika koji se u službenom zapisniku ne spominju.

Upaljeno je svjetlo, jer prostor je bio opremljen klimatizacijom i vlastitim generatorom. Kao prvi je ušao poručnik Horn. Cijela prostorija bila je pretrpana ratnim plijenom što su ga nacisti dovukli iz bezbrojnih zemalja Europe.

Gore, na fino rezbarenom, tri metra visokom oltaru, opljačkanom iz povijesne krakovske crkve svete Marije u Poljskoj, nalazile su se stare kožnate korice. U tim koricama, na izblijedjelom brokatnom jastuku, nalazilo se Longinusovo koplje. Staro oružje u svojoj 2000 godina dugoj povijesti vjerojatno još nije vidjelo tako čudnu okolinu kao što je to bila ova podzemna prostorija u kojoj su se posvuda uokolo nalazili neprocjenjivi antikviteti, relikvije, slike, dragulji i umjetnička blaga što su ih nacisti u svom kratkotrajnom, ali brutalno iskorištenom razdoblju svoje vladavine pokrali od podjarmljenih naroda.

Dok su njihovi drugovi začuđeno promatrali tu bogatu zbirku dragocjenih komada, poručnik Horn i satnik Thompson vrlo brzo su otkrili da ovdje nema carske krune, žezla, carske jabuke, Mauricijeva koplja i carskog mača - tj. upravo onih pet komada koji su sačinjavali znamenje carske vlasti. Pomalo zbunjeni, dr. Freis i Schmeißner htjeli su se povući iz nadsvođenog prostora, no morali su podnijeti daljnje saslušanje.

Obojica su istodobno ispripovjedila da je njima nepoznati bojnik SSa 2. travnja na ulazu u tunel u Schmiedgasse dragocjenosti preuzeo od Willija Liebela. Priča je prihvaćena, i nakon što su izrađeni odgovarajući zapisnici, mogli su otići. Njihov iskaz potvrđen je glasinama što su očigledno kružile među zarobljenicima SS-a o potapanju blaga u jezeru pokraj Salzburga u Austriji.

Jedini izuzetak bio je general Patton, jedna od najmarkantnijih ličnosti (i možda jedan od najboljih savezničkih vođa) Drugoga svjetskog rata.

General Patton, kojeg su živo zanimali povijesni odnosi, vjerovao je u reinkarnaciju. Proučavao je povijest Svetoga grala i Koplje sudbine očigledno ga je opčinilo. Izvadio je talisman moći iz njegovih kožnatih korica i odvojio zlatnu manšetu što je držala dva posebna dijela glave koplja.

Taj zagonetni čovjek, koji je usred bitke na Siciliji napravio pauzu kako bi ubrdima povrh Monte Castella razgledao Klingorov dvorac Kalot Enbolot, ustrajao je u tom da se dovedu neki od njemačkih znanstvenika koji bi mu ispričali cijelu priču o starom oružju i uz njega vezanu legendu.

Patton je neizostavno htio znati kada je umetnut čavao i urlao je od bijesa kada mu to nitko nije znao reći. Bio je nesnosno grub prema činovnicima koji su mu se ulagivali, a pokazivali su takvo neznanje glede stoljećima stare povijesti koplja. Jesu li slična djela izrađena iz metala izvađenog kako bi se stvorilo mjesto za čavao?" pitao je. "Koji su kraljevi ili carevi dali postaviti zlatne križeve na vršku i na čavlu?" nest rpljivo je ispitivao.

Pobočnici su jurili naokolo ne bi li pronašli odgovor na njegova bezbrojna pitanja.

General Patton bio je jedini američki general koji je shvaćao stvarno značenje činjenice da su SAD sada službeno posjedovale Koplje sudbine.

Bile su mu poznate i strašne posljedice kojima je moralo rezultirati predstojeće ispunjenje s time povezane legende. Jer Sjedinjene Države otkrile su tajnu proizvodnje atomske bombe, i pretpostavljalo se da će izbacivanje tog strašnog oružja na Japan označiti brz završetak rata na Istoku.

Iskusnom generalu, koji je još vjerovao u viteštvo u ratu i koji bi se radije borio kod Kane, ruku pod ruku s Hanibalom, nego u Ardenima, atomsko doba značilo je definitivan završetak jednoga doba u kojem je individui još pridavano neko značenje. I dok je u rukama držao talisman moći, svom je pobočniku pričao kako čovječanstvo sada stoji na rubu najgoreg ponora u svojoj povijesti. Njegovi podređeni ništa nisu znali o atom-

skoj bombi, koja je u to doba još predstavljala brižljivo čuvanu tajnu. Pitali su se što bi to moglo biti strašnije od koncentracijskih logora razbijenog Hitlerovog režima i povremeno su sumnjali u duševno zdravlje svog generala.

General Patton bunker ispod nirnberškog dvorca napustio je u sumornom raspoloženju. Pred njegovim duhovnim okom nalazila se riječ "propast" ispisana preko cijele budućnosti, ukoliko ljudi ne nauče međusobno živjeti u miru. Ali Patton je već sada mogao jasno spoznati opasnost što se krila u novoj konfrontaciji Amerike i Rusije.

Vojnici treće divizije stražarili su pred masivnim čeličnim vratima bunkera u Obere Schmiedgasse kada su američki zrakoplovi izbacili prve atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki. Počelo je atomsko doba.

Bilo je nekih razilaženja u mišljenjima o tome kamo bi trebalo odnijeti znamenje carske vlasti i carske svetinje nakon što su iznesene iz bunkera.

Američka vojska nije bila spremna iz dana u dan čuvati to neprocjenjivo blago. Novoizabrana austrijska vlada zahtijevala je povrat "Habsburškog znamenja vlasti" Beču. Nijemci su prosvjedovali tvrdeći kako stare germanske insignije pripadaju upravo njima:

"Budući da je austrijska vlada američkoj vojnoj vladi u Njemačkoj postavila zahtjev za predavanje znamenja vlasti Svetoga Rimskog Carstva, koja se trenutno čuvaju u Nürnbergu, dozvoljavam si ustvrditi sljedeće i istodobno ukazati na povijesne i zakonske dokumente koji su već na raspolaganju i nalaze se u posjedu savezničke vojne vlasti.

Niti habsburška obitelj, niti Austro-Ugarska monarhija, niti 1919. osnovana austrijska Republika nikada nisu polagale pravo na znamenja carske vlasti. Ove su kao 'depoziti' čuvane u 'svjetovnoj riznici' bečkoga Hofburga i katalogizirane pod 'nešto posebnog inventara'.

Znamenja carske vlasti nezakonitim su činom dospjela u ruke Habsburgovaca, a slijedom toga i Republike Austrije. Nikada se nije odustalo od zahtjeva za povratom u Njemačku i u mnoštvu prigoda gotovo je pregovorima postignuto rješenje tog pitanja. Njemački narod ima zajednički interes i pravo na to.

Povratak insignija u Nürnberg u kolovozu 1938. obavljen je temeljem uredbe proglašene slijedom ujedinjenja Njemačke i Austrije 1938. Točno je da je tom prilikom istaknuto kako je Nürnberg grad održavanja partijskih skupova; to je jednostavno bio način nacističke propagande. No, argument koji daje prevagu u korist Nürnberga jest da taj grad ima povijesno pravo da mu se povjeri čuvanje insignija, pravo koje i nadalje postoji i ne bi ga trebalo smetnuti s uma.Pravno gledano, insignije treba promatrati kao zakladu, to znači kao pravnu osobu s vlastitim pravima koje nitko ne može zahtijevati za sebe kao vlasništvo. Državni autoritet u svakom će trenutku biti u stanju postaviti novu upravu te zaklade. Ukoliko se ovdje uopće može govoriti o pravu, bilo bi to čisto povijesno pravo, a to nesumnjivo govori za Nürnberg više nego za bilo koje drugo mjesto.

Pitanje insignija ni na koji način nije povezano s umjetninama što su ih nacionalsocijalistička vlast ili njezini predstavnici ilegalno zaplijenili u stranim zemljama. Njih bi trebalo odvojiti od te problematike i tretirati ih neovisno o tom pitanju.

Stoga se savezničkoj vojnoj vladi upućuje molba da se u svezi tih insignija ne donosi odluka bez da se temeljito prouče svi povijesni problemi i ne ispitaju najviši vladini i pravni stručnjaci koji bi mogli doprinijeti pravednom rješenju tog problema."

Po nalogu grada Nürnberga:

Dr. Ernst Günter Troche

Direktor Germanskog nacionalnog muzeja

Nürnberg, dana 1. siječnja 1946.

Konačnu odluku donio je general Dwight Eisenhower, zapovjednik savezničkih snaga u Europi. On je kratko odredio: Habsburške insignije imaju se vratiti u Austriju.

General Muller, vojni guverner SAD-a u Bavarskoj, u tu je svrhu poslao telegram dopukovniku Charlesu Andrewsu, vojnom zapovjedniku grada Nürnberga:

mg za Bavarsku

mg za Nürnberg šalje omg za Bavarsku

prima co mg det f 211

03 1620 Jan. 46.

mag No. 60

"umoljavate se da misteru andrew charlie ritsch zarez opunomoćeniku za trupe sjedinjenih država u austriji zarez izručite svete rimske dragulje i insignije koje se sada čuvaju pod vašom jurisdikcijom stop predaja slijedi u nuernbergu u nazočnosti mikea foxa i opunomoćenog časnika tog glavnog stožera stop ovlašteni ste poduzeti sve potrebne mjere za sigurno i hitno otpremanje predmeta iz nuernberga točka"

Müller

Vrata prema nadsvođenim prostorijama u Obere Schmiedgasse još su jednom otvorena 4. siječnja 1946. i carsko je blago pretovareno u konvoj sastavljen od više džipova. Pod budnim okom poručnika Albrighta, časnika vojne vlade u Nürnbergu, nadležnog za umjetnička djela, carsko je blago u zračnoj luci Fürth smješteno u Dakotu i prevezeno izravno u Beč.

Dva dana kasnije, 6. siječnja 1946, general Mark Clark carska znamenja vlasti i carske svetinje predao je gradonačelniku Beča. Gradonačelnik je habsburške insignije privremeno pohranio u podrume austrijske poštanske štedionice.