VIII             Epilog

Pokušao sam prikazati razvoj pojme Boga i čovjeka u okvi rima Starog zavjeta i nakonbiblijske židovske predaje. Vid jeli smo da ovaj razvoj počinje autoritarnim Bogom i poslu šnim čovjekom ali i u ovoj autoritarnoj strukturi naziru se klice slobode i nezavisnosti. Od samog početka Bogu se tre ba pokoravati kako bi se ljude spriječilo da štuju idole. Što vanje jednog Boga predstavlja negaciju štovanja ljudi i stvari.

Razvoj biblijskih i nakonbiblijskih ideja predstavlja rast ovih klica. Bog, autoritarni vladar, postaje Bog, ustavni mo narh, koji je sam vezan principima koje je objavio. Antro- pomorfno opisani Bog postaje bezimeni Bog a zatim Bog kojem se ne mogu pripisati nikakva obilježja. Čovjek, poslu šni sluga, postaje slobodni čovjek koji stvara vlastitu povi jest, bez božje intervencije, vođen jedino proročkim poru kama koje može prihvatiti ili odbaciti.1

Kao što sam istaknuo,  ipak  postoje  granice unutar  kojih se mora smjestiti sloboda od Boga: iste granice postoje i u pogledu mogućnosti odbacivanja pojma Boga. One su pri rodne kod religije koja želi formulirati ujedinjavajući princip i simbole pomoću kojih će »cementirati« svoju strukturu i održati vjernike na okupu. Zato židovska religija nije niti mogla učiniti posljednji korak, to jest odreći se Boga i usta noviti pojam čovjeka kao bića koje je samo u svijetu ali ko je se u njemu osjeća kod kuće, ukoliko ostvari jedinstvo s drugim ljudima  i  prirodom.

Pokušao sam pokazati da je pojam Boga samo »prst uprav ljen prema mjesecu«.  Taj  mjesec nije izvan  nas  nego sama

ljudska stvarnost koja se nalazi iza riječi: ono što zovemo religioznim stavom jest x koji se može izraziti samo kroz po etske i vizuelne simbole. Ovo x iskustvo artikuliralo se razli čitim pojmovima koji su se mijenjali ovisno o društvenoj organizaciji pojedinog kulturnog perioda. Na Bliskom istoku x je bio izražen u ideji plemenskog vođe, kralja, i tako je »Bog« postao vrhovni pojam judaizma, kršćanstva i islama, koji su niknuli u društvenim strukturama tog područja. U Indiji je budizam mogao izraziti x u drugačijim oblicima tako da nije bio potreban pojam Boga kao vrhovnog vladara.

Međutim, ukoliko vjernici i nevjernici teže istom cilju — oslobođenju i buđenju čovjeka — i jedni i drugi mogu pro cijeniti, svatko na svoj način, da nas ljubav vodi boljem shvaćanju drugog nego što  se on  sam  može  razumjeti.  Ta ko oni koji vjeruju u Boga misle da je humanist koji ne vje ruje u krivu, u pogledu svojih ideja, i obratno. Ali oboje će znati da su ujedinjeni zajedničkim ciljem koji se može otkri ti  prije u njihovim  djelima  nego  idejama.

Iznad svega ujedinit će ih zajednička borba protiv idolatri je. I među vjernicima i među nevjernicima možemo naći po klonike idola. Takvi su vjernici pretvorili Boga u idol, sve znajuću i svemoćnu silu  koja  pomaže onima  koji  drže  vlast na zemlji. Slično tome postoje nevjernici koji ne prihvaćaju Boga ali  štuju druge idole (kao i mnogi vjernici): suverenu državu, zastavu, rasu, materijalnu proizvodnju i efikasnost, političke vođe ili same sebe.

Oni koji štuju Boga na neotuđen način, kao i oni koji teže istom cilju u sasvim humanističkom smislu, shvaćaju da su misaoni pojmovi sekundarni u odnosu na ljudsku stvarnost koja se nalazi iza misli. Oni razumiju značenje hasidske pri če o učeniku kojeg su pitali da li je došao svom učitelju da od njega čuje mudre riječi. Odgovorio je: »Ne, želio sam vidjeti kako  vezuje vezice na  cipelama.«

Svatko, bio vjernik ili ne, tko je doživio x vrijednost kao najvišu vrijednost i pokušao je ostvariti  u svom životu, uvi-

dio je da većina ljudi u industrijskom društvu, usprkos prote stima, ne teži ostvarenju ove vrijednosti. To su prazni, nape ti, usamljeni potrošači kojima je  život dosadan i koji  svoju kroničnu depresiju liječe kompulzivnom potrošnjom. Privu čeno stvarima i spravama a ne životom i rastom, to su ljudi koji žele mnogo imati i mnogo upotrebljavati, a malo biti.

Ova se knjiga bavi pitanjem kojem se posljednjih godina posvećuje sve veća pažnja: je li Bog mrtav? To se pitanje može razdijeliti na dva aspekta: da li je mrtav pojam Boga, ili je mrtvo iskustvo na koje se pojam odnosi, odnosno naj viša  vrijednost  koju  ono  izražava?

U prvom slučaju pitanje bi moglo glasiti: je li Aristotel mr tav? I to zato jer je upravo zahvaljujući aristotelijanskom utjecaju pojam Boga postao tako važan i doveo do uzdizanja

»teologije«. Što se tiče pojma Boga, također se moramo pita ti da li je uputno i dalje upotrebljavati pojam koji se može razumjeti jedino u okviru svog društveno-kulturnog porijek la: bliskoistočnih kultura s njihovim autoritarnim plemen skim vođama i svemoćnim kraljevima i kasnije srednjovje kovnog feudalizma i apsolutnih monarhija. Za suvremeni svi jet, koga više ne vodi Aristotelova sistematska misao i ideja kraljevanja, pojam Boga je izgubio svoju filozofsku i druš tvenu osnovu.2

S druge strane, ako želimo pitati da li je mrtvo iskustvo, tada umjesto da pitamo je li Bog mrtav bolje je da se upi tamo je li čovjek mrtav. Čini se da je ovo središnji problem čovjeka u industrijskom društvu dvadesetog stoljeća. On se nalazi u opasnosti da postane stvar, sve više otuđen, gubeći iz vida prave probleme ljudskog iskustva i ne zanimajući se više za nalaženje odgovora na ove probleme. Ako čovjek na stavi ovim pravcem tada će sam postati mrtav  a problem Boga, kao pojma ili poetskog simbola najviše vrijednosti, postat će bespredmetan.

Danas je od najveće važnosti uočavanje ove opasnosti kao i težnja za uvjetima koji će pomoći čovjeku da ponovo oživi.

Ovi uvjeti se nalaze u području fundamentalnih promjena u socioekonomskoj strukturi industrijaliziranih društava (i ka pitalističkih i socijalističkih) i u renesansi humanizma koji se više usredotočuje na realitet doživljenih vrijednosti no na realitet pojmova i riječi. Na Zapadu se danas ova renesansa zbiva među sljedbenicima katoličanstva, protestantizma i judaizma, kao i marksističkog socijalizma. Ona predstavlja, reakciju na dvoglavu prijetnju s kojom se danas suočava čo vječanstvo: prijetnju nuklearnim oružjem i opasnost da se čovjek pretvori u dodatak stroja. Ako duh i  nade  proroka budu prevladali, ovisit će to o snazi i vitalnosti tog novog hu manizma. Za neteističkog humanistu javlja se novo pitanje: Što će zamijeniti religiju u svijetu u kojem pojam Boga mo že biti mrtav, ali u  kojem mora živjeti iskustvena stvarnost koja se nalazi iza tog pojma?

BILJEŠKE UZ OSMO POGLAVLJE

1.       Max Miiller je u Vedanta Philosophy (Vedantska filozofija), Lon don, Sugil Gupta, (India Ltd.), 1894, divno izrazio misao zašto se sta ra  shvaćanja i dalje  održavaju,  premda  se  bit  misli  u  njihovoj pozadini promijenila:  »Svi znamo iz vlastitog iskustva  da je ono što smo primili iz starine, i ono čemu su nas učili kao djecu, sve to  i da cijelog života zadržava čar kojeg se teško možemo otresti. Svaki  pokušaj  kojim pokušavamo otkriti racionalno i  iracionalno legitiman je tako dugo dok nam omogućava da zadržimo ono če ga  se ne želimo odreći.«

2.        Ateističko stajalište prevalentno u devetnaestom stoljeću pati od istih nedostataka kao i teističko stajalište koje pojam Boga uzi ma kao glavni predmet razmatranja a ne vrijednosti koje on sim bolizira. Ateizam je u osnovi više predstavljao deklaraciju nezavi snosti od principa vrhovnog vladara nego odgovor na duhovne probleme čovjeka.