ENERGIJA VESELJA

Često mislim o onome što je Dudjom Rinpoche napisao: „Priroda uma je priroda svega." Zanima me ako je taj trostruki proces koji bardoi objelodanjuju istina, ne samo kao što smo otkrili, svih različitih nivoa svijesti i svih različitih iskustava svijesti, u životu i smrti, nego možda i prave prirode samog svemira.

Što više razmišljam o tri kayae i o trostrukom procesu bardoa, više plodnih i pobuđujućih paralela nalazim sa najskrovitijim vizijama ostalih duho­vnih tradicija, i mnogih prividno vrlo različitih područja ljudskih pregnuća.

Razmišljam o kršćanskoj viziji o prirodi i djelanju Boga kao što je predsta­vljena Svetim trojstvom; o Kristu kojega je inkarnacija bila izražena u području temelja Oca kroz tajanstvenost posredstvom Svetog Duha.

Zar ne bi moglo biti bar poučno vizionirati Krista kao sličnog Nirmanakayi, Duha Svetog kao srodnog Sambhogakayi, a apsolutni temelj obojega kao Dharmakaya?

U tibetanskom budizmu riječ tulku zaista znači Nirmanakaya, neprestano ponovno, pojavljujuće uključenje aktivnosti suosjećajne, prosvijetljene energije.

Nije li to razumijevanje vrlo slično kršćanskoj predodžbi o inkarnaciji?

Razmišljam također o hinduističkom trostrukom viđenju suštine Boga, zvanog na sanskrtu satcitananda (sat-cit-ananda) što grubo prevedeno znači „objavljivanje, svijest, i blaženstvo".

Za Hinduse Bog je istodobno, zaneseno rasprsnuće svih tih snaga i moći odjednom. Ponovno, zapanjujuća bi uporedba mogla biti napravljena s vizijom o tri kayae:

Sambhogakaya bi možda mogla biti izjednačena sa anandom - energija blaženstva božanske prirode - Nirmanakaya sa sat, a Dharmakaya sa cit.

Svatko tko je vidio slavnu skulp­turu Shive, u pećinama Slonova u Indiji, sa njegova tri lica koja predstavl­jaju tri obličja apsolutnog, imao bi istu predodžbu o uzvišenosti i dostoj­anstvu ovog viđenja božanskog.

Obje od tih mističnih viđenja biti, prirode, i djelovanja božanske dimen­zije pokazuju zasebno pa ipak značajno slično razumijevanje budističkog, jednog od različitih i međusobno isprepletenih razina biča.

Nije li to bar iza­zovna misao da je trostruki proces viđen u srži svake od tih različitih mističnih tradicija, iako one razmatraju stvarnost sa njihove osobne jedinst­vene točke gledišta?

Promišljajući o tome što bi priroda objavljivanja mogla biti, i o raznim ali povezanim pristupima njenom razumijevanju, vodi me prirodno pomis­liti o prirodi ljudskog stvaralaštva, izražavanju u obliku unutarnjeg svijeta ljudstva.

Često sam razmišljao godinama kako razotkrivanje tri kayae i bardoa može baciti svjetlo na cijeli proces umjetničkog izraza, i nagovijestiti u njemu njihovu istinsku prirodu i skriveni cilj.

Djelo svakog pojedinca i očito­vanje stvaralaštava, bilo da je u muzici, umjetnosti, ili poeziji, ili dakako u trenucima i razotkrivanjima znanstvenih otkrića, kao što su mnogi učenjaci opisali, pojavljuje se iz tajnovitog područja nadahnuća i posredovano je u oblik prijenosne energije priopćenja.

Promatramo li mi ovdje ipak još jedan zakon međupovezanih trostrukih procesa koje smo vidjeli kako djeluju u bardoima?

Ne čine li se zato određena muzička djela i poezija, i stanovita otkrića u znanosti, da imaju gotovo beskonačnu namjeru i značenje?

I bi li to moglo objasniti njihovu moć da nas vode u stanje kontemplacije i veselja, gdje su neke bitne tajne naše prirode i prirode stvarnosti objelodanjene?

Odakle dolaze redovi Blakea?

Vidjeti Svijet u Zrncu Pijeska I Raj u Divljem Cvijetu Obuhvatiti Beskraj na dlanu tvoje ruke I Vječnost u jednom trenu.

U tibetanskom budizmu Nirmanakaya je zamišljena kao očitovanje prosvjetljenja, u beskrajnim raznolikostima oblika i načina, u fizičkom svijetu.

Po tradiciji ona je okarakterizirana na tri načina: Jedan je očitovanje potpuno ostvarenog Bude, takovog kao što je Gautama Siddharta, koji je rođen na ovom svijetu i poučava na njemu; drugi je sličan uobičajenom biču koje je posvećeno sa naročitom sposobnošću da potpomaže drugima; tulku, treći je zaista biće putem kojega izvjestan stupanj prosvjetljenja djeluje da koristi i nadahnjuje druge kroz razne umjetnosti, vještine, i nauku.

U njihovom slučaju prosvijetljeni impuls, je, kao što Kalu Rinpoche kaže: „Samonikli način izraza, upravo kao što svjetlo sjaji prirodno iz sunca bez sunčevog izda­vanja upućivanja niti davanja bilo kakove svjesne primisli tom sadržaju. Sunce postoji, i ono sjaji."

Zar ne bi zato jedno objašnjenje moći prirode umjetničke genijalnosti moglo biti da ona dobiva svoju konačnu inspiraciju iz dimenzije istine?

To ne znači da se za velike umjetnike može reći da su prosvijetljeni; jasno je iz njihovih života da nisu. Međutim također je jasno da oni mogu biti u izvjesnim presudnim razdobljima ili određenim izvanrednim uvjetima, izvršitelji i kanali prosvijetljene energije.

Tko bi zaista mogao nijekati slušajući remek djela Beethovena ili Mozarta, da se neka druga dimenzija, čini se, povremeno ne pojavljuje kroz njihovo djelo?

I tko bi mogao ne uspjeti vid­jeti, gledajući slavne srednjovjekovne katedrale Europe kao što je Chartres, ili džamiju Ishafana, ili skulpture Angkora, ili ljepotu i raskoš hinduističkih hramova Ellora, da umjetnici koji su ih stvarali nisu bili neposredno nadah­nuti energijom koja izvire iz temeljnog izvora svih stvari?

Predočavam si uzvišena umjetnička djela kao sjajeću mjesečinu na noćnom nebu; ona osvjetljava svijet, a ipak njeno svjetlo nije njeno vlastito nego posuđeno od prikrivenog sunca savršenstva. Umjetnost je pomogla mnogima ka letimičnom provirivanju u prirodu duhovnosti.

Nije li to ipak jedan od uzroka ograničenja većine moderne umjetnosti, gubitak tog neprimijećenog znanja o svetom porijeklu i posvećenom smislu umjetnosti; da preda ljudima viziju njezine prave prirode i njezinog mjesta u svemiru, i da im vrati, beskrajno osvježenu vrijednost i značenje Života, i njegovih neograničenih mogućnosti?

Nije li tada zbiljski smisao nadahnutog umjetničkog izraza, koji je srodan području Sambhogakaye, one dimen­zije nepresušne, sjajne, pune blažene energije, koju Rilke imenuje „krilatom energijom radosti", da sjajem koji prenosi, pretvara, i priopćava čistoću i beskrajni smisao apsolutnog ka konačnom i relativnom, od Dharmakye, drugim riječima, ka Nirmanakayi?