Dominantne skupine uvijek su pronalazile utjehu u pretpostavci da oni koji se nalaze u podređenoj poziciji ne pate, niti potpuno ili dobrim dijelom ne osjećaju bol, te ih se stoga može zlorabljivati i iskorištavati bez osjećaja krivnje i posljedica. Slična se zadrtost proširila na prisutnost emocija kod siromašnih, stranaca, osoba odraslih u siromašnim ili neprosvijetljenim kulturama, pa i dojenčad za koju se pretpostavlja da još nije naučila osjećati na potpuno ljudske načine. Do 80-tih godina 20. stoljeća operacije na mlađoj djeci obavljale su se uz pomoć paralitičnih sredstava, ali bez anestezije, u skladu s proširenim vjerovanjem da mala djeca ne osjećaju bol.

Ako je tako lako poricati emocionalne živote drugih ljudi, koliko je tek lakše poricati emocionalne živote životinja.

Partnerska ljubav

Najčešći dokaz ljubavi između partnera koji se nudi jest tuga koju pokazuju kad jedan član para umre. Konrad Lorenz kao tipičan primjer navodi ponašanje guska Ade kad je njegovu družicu ubila lisica. Stajao je u tišini nad njezinim djelomično pojedenim tijelom. Sljedećih je dana bio pogrbljen i klonule glave. Oči su mu se spustile. Njegov se status u jatu srozao, budući da nije bio u stanju obraniti se od drugih gusaka. Godinu dana kasnije Ado se pribrao i upoznao drugu gusku.

Životinje se ne zaljubljuju u bilo koga. U potrazi za partnericom mužjaku bjelokukmastog kakadua M. S. Athan, savjetnica za ponašanje papiga kupila je mladu ženku kakadua s predivnim perjem te ih stavila zajedno. Na njenu žalost, on se ponašao 'kao da ženka uopće nije u istoj prostoriji'. Nekoliko mjeseci kasnije Athanova je dobila stariju ženku u lošem stanju. Čupala si je perje, što je bilo uzrokovano zatočeništvom. 'Nije imala niti jedno pero od vrata naniže. Koža na njezinim nogama bila je kvrgava. Imala je bore oko kljuna. On je mislio da je ona ljubav njegovog života'. Dvije su ptice odmah postale par i počele odgajati generacije mladih kakadua.

Elizabeth Marshall Thomas daje dirljiv opis Marije i Miše, dva aljaška psa haskija koji su se vezali kao par, kad su Mišu njegovi vlasnici nekome poklonili:

            '(Marija)... ostala je uz prozor tjedne nakon toga, sjedeći na dasci lica okrenuta prema prozoru, a repom prema sobi, gledajući i iščekujući Mišu. Vjerojatno je napokon shvatila da se on neće vratiti kući. U tom joj se trenutku nešto dogodilo. Izgubila je sav svoj sjaj i postala depresivna. Sporije se kretala, slabije je reagirala i lako bi se razljutila na događaje preko kojih bi prije jednostavno prešla... Marija se nikad nije oporavila od tog gubitka i, iako nije izgubila položaj alfa ženke, nije više pokazivala interes za stvaranje trajne veze s drugim mužjakom.'

Radost

U osobnom pismu, Charles Darwin dao je slikovit opis životinjske radosti:

'Prije dva dana odjahao sam do Zoološkog društva. Bio je to baš trenutak kad je prvi put ove godine nosorog izišao van. Takav je prizor rijetkost, vidjeti nosoroga kako se od sreće rita prednjim i stražnjim nogama. Slon u susjednom toru bio je silno zapanjen prizorom skakutava nosoroga; prišao je bliže drvenoj ogradi i, nakon pomnog promatranja, sam je krenuo kaskati; rep mu je stršao s jedne strane, a surla s druge – cvileći i trubeći poput šest pokvarenih truba.'

Podjednako izražajno ponašanje nazvano 'ratni ples' viđeno je kod planinskih koza i divokoza. Jedna se životinja počne ritati, skakati, mahati rogovima i vrtjeti se. Jedna za drugom, tako se počne ponašati cijelo stado. Koze plešu ratni ples najčešće ljeti kad ima dovoljno hrane. Na svoj ples troše toliku energiju da su neke koze viđene kako se okreću za gotovo dva cijela kruga u jednome skoku.

Ljubomora

U švedskom životinjskom parku, starija slonica Tabu iskazala je posebnu pažnju Bimbu, mladom muškom slonu. Kad je stigao mladi Mkuba, Tabu je izgubila zanimanje za Bimba. Bimbo je odgovorio potajnim kopkanjem Mkube kljovama kad god je to bilo moguće, a Mkuba je odgovorio glasnim, glumačkim vriscima u pomoć namijenjenim Tabu. Takvo ponašanje toliko podsjeća na ljudske reakcije da znanstvenici osjećaju potrebu da duboko udahnu i počnu promatrane životinje označavati brojkama umjesto da im dodjeljuju imena.

Ratobornost i pomirenje

Frans de Waal proučavao je pomirenja između rezus majmuna, kusorepih makakija i bonoboa. Ne samo da se ti primati trude međusobno pomiriti nakon neprijateljskih susreta, već mire i druge koji su se svađali. Mama, najstarija ženka u arnhemskom zoološkom vrtu, jednom je okončala sukob između Nikkieja i Yeroena, dva dominantna mužjaka. Otišla je Nikkieju i stavila mu prst na usta, što je bila ohrabrujuća gesta. Istodobno je mahnula Yeroenu, a kad je prišao, poljubila ga je. Kad se izmaknula od njih, Yeroen je zagrlio Nikkieja, a njihovom je sukobu bio kraj.

Zbunjenost i sram

U jednom oceanskom akvariju (o kojem životinje nikad nisu kažnjavane) dobri dupin Wela dresiran je da uzima ribu iz čovjekove ruke. Jednog se dana dreserka Karen Pryor zabunila i zaboravila na uobičajeni način ispustiti ribu. Kad je Wela zgrabila ribu, nehotice je ugrizla Karen Pryor za ruku. Wela se doimala 'strahovito posramljenom', zaronila je na dno bazena, gurnula njušku u kut i nije željela izaći sve dok Pryorova nije ušla za njom u bazen, pogladila je i smirila laskanjem.

Hrabrost i prijateljstvo

Charles Darwin dao je sljedeći opis:

'Prije nekoliko godina čuvar u zoološkom vrtu pokazao mi je duboke i jedva zarasle rane na svojoj šiji koje mu je, dok je klečao na koljenima, zadao nasilni pavijan. Malen američki majmun, inače čuvarev dobar prijatelj, živio je u istoj nastambi, a strašno se bojao golemog pavijana. Unatoč tome, čim je vidio prijatelja u opasnosti, pojurio je u pomoć te je urlicima i ugrizima dovoljno odvratio pavijanovu pozornost da je čovjek uspio pobjeći. Smatra se da se tim činom izložio velikoj opasnosti.'

Komunikacija

Naša veličanstvena jedinstvenost, tvrdili su mnogi filozofi, leži u našoj sposobnosti da razgovaramo. Stoga je bio veliki šok kad se otkrilo da jednostavna afrička siva papiga ne samo da je ponavljala ljudski govor, već je i govorila, komunicirala. Riječi koje je koristila nešto su značile. Psihologinja Irene Pepperberg 16 je godina dresirala Alexa, afričku sivu papigu, koja je jedna od rijetkih papiga na svijetu koja je pokazala da razumije značenja riječi koje izgovara.

Kad se Irene Pepperberg okrenula da izađe iz prostorije te da kod veterinara, radi operacije na plućima, ostavi Alexa, on je uzviknuo: 'Dođi ovamo. Volim te. Žao mi je. Želim ići natrag.' Mislio je da je učinio nešto loše i da ga ona za kaznu napušta.

Lakoumno je, s trenutnim znanjem, biti imalo siguran da emocija koja ne može biti izražena jezikom, još manje jezikom koji mi prepoznajemo, ne može biti osjećana isto toliko snažno. Možda sam čin izgovaranja 'Žalostan sam' dijelom udaljuje osjećaj, čineći ga manje oštrim i manje osobnim. Uzmemo li u obzir da jezik marginalizira emocije, svijet emocija možda je taj u kojem neke životinje žive punijim životom.

Julien Huxley, pišući o udvaranju čaplji koje zajedno prepleću svoje duge vratove, piše: 'O tome mogu reći samo da se činilo kako donosi takav vrhunac emocija da sam gotovo poželio biti čaplja kako bih to mogao iskusiti.'