Da bismo upoznali sebe na dubljoj razini moramo sebi dozvoliti da svi naši osjećaji postanu svjesni da bi ih mogli razumjeti i tako im omogućiti rast. Nažalost, emocije su najzapostavljeniji aspekt ličnosti i rijetko se skladno razvijaju s ostala dva dijela - fizičkim i mentalnim. Treba reći da zrelija ličnost ima usklađene ta tri aspekta ličnosti - emocionalni, fizički i mentalni. Rekli smo da emocije se ne razvijaju s ostatkom ličnosti jer su u djetinjstvu zabranjivani tzv. antisocijalni osjećaji kao što su to ljutnja, bijes, mržnja, zavist, ali i drugi osjećaji kao tuga, bol, radost. Roditelji to čine jer se boje osjećaja kojih su se i sami odrekli u djetinjstvu. Danas je znanost toliko napredovala da se zna koliko je proživljavanje osjećaja bitno za njihov rast. Tzv. negativni dio ličnosti ili ranjeno dijete u nama sačinjavaju nezreli osjećaji koje sada u odraslom dobu treba prvo priznati sebi, a onda i konstruktivno proživljavati da bi oni rasli i pretvarali se u svoju suprotnost - mržnja u ljubav, slabost u snagu itd. Maska je negiranje tih nezrelih osjećaja u nama. Tako u odraslom dobu nismo svjesni da rasplakano, zahtjevno, ljuto i bespomoćno dijete još postoji u nama. Kad je jedan dio našeg razvoja spriječen, mi neprestano mislimo da nam treba duga osoba, roditelj, koja će nam dati dozvolu da osjećamo i činimo. Tako dugo dok još trebamo dozvolu druge osobe da bismo bili sretni, mi se još uvijek nalazimo u poziciji djeteta, ali je problem u tome da se dijete nalazi u nesvjesnom, dok na svjesnom mislimo da smo odrasli. Najviše snage gubimo upravo zbog nepoznavanja ove činjenice.

Osjećamo se ovisnim o vanjskim autoritetima i situacijama i očekujemo da oni ispune naše potrebe i želje. Budući da te potrebe možemo samo onda ispuniti ako odrastemo, a to znači da budemo sposobni, kroz svoj vlastiti napor, trud i dosjetljivost, da se pobrinemo za svoje sklonište, hranu, pažnju i sigurnost. No, u svim tim područjima moramo uspostaviti kontakte, suradnju i komunikaciju s drugim ljudima. A to međusobno djelovanje je potpuno različito od pasivnosti i ovisnosti malog djeteta. Potpuno odrasla osoba upotrebljava svoje najbolje strane da bi mogla sudjelovati s drugima u primanju i davanju. Naš osjećaj za pravdu omogućava nam da se otvorimo za komunikaciju. A naš osjećaj tko smo nam omogućava da se konstruktivno obranimo ako nas netko hoće povrijediti. Ova ravnoteža u komunikaciji dolazi samo kroz osobni rast, jer dijete zadovoljava svoje potrebe kroz roditelje.

Jedan dio nas je još uvijek dijete koje ovisi o drugima da bi zadovoljilo svoje potrebe. Što više vršimo pritisak na druge da zadovolje naše potrebe, to su oni manje spremni to učiniti, čak kad bi to bilo i na njihovu korist. Što je potreba dulje vremena nezadovoljena, to ona više motivira, pa počinjemo biti ogorčeni, ljuti, mrzimo one od kojih očekujemo da zadovolje te potrebe. Postajemo ovisni o njima i sve se više trudimo da bi ih prisilili da nam daju ono što mislimo da nam treba. I začarani krug je stvoren - što više tražimo, to manje dobivamo, sve smo više ogorčeni i ovisni o drugima. Mrzimo ih, a tražimo da nas vole i to povećava krivnju. Postajemo očajni jer zbog zadovoljenja naših potreba izdajemo sebe, svoju istinu i ono najbolje u nama. Osjećaji postaju potpuno zgrčeni i potisnuti. Što više vršimo pritisak na druge, to smo bespomoćniji. Pritisak se može pokazati na razne načine: popuštanje u različitim stupnjevima, pasivan otpor, prkos, povlačenje, odbijanje suradnje, agresija, zastrašivanje, uvjeravanje kroz lažnu snagu ili autoritarnost. Duboko u sebi mislimo: »Moraš me voljeti i dati mi što trebam.«

Izlaz iz tog stanja nalazi se u spoznaji da smo u odraslom dobu sposobni putem snage naših osjećaja davati i primati ljubav. Jer tako dugo dok se grčevito držimo za neku osobu očekujući da će ispunjenje doći kroz nju, mi sami sebe porobljujemo u istinskom smislu te riječi. Što to više radimo, manje smo svjesni svojih osjećaja. A trebalo bi proživjeti ljutnju i strah koji se onda transformiraju u dobre osjećaje. Tako se smanjuje ovisnost, a povećava sposobnost da otpustimo i oslobodimo druge i sebe. Rekli smo da ono što moramo imati po svaku cijenu, da će nam, ako i dobijemo, samo štetiti, jer nikoga ne možemo prisiliti da nas voli. Ako drugima dajemo slobodu koju želimo za sebe - da volimo koga želimo, da budemo u krivu a da nam se ne sudi - bit ćemo slobodni i moći ćemo se obraniti na pravi način, a slabost, tjeskoba i strah će se smanjivati u stupnju u kojem ćemo tako postupati. Onoliko koliko budemo dozvoljavali drugima njihova prava, toliko ćemo pronaći naša vlastita prava. Tada će i naši odnosi cvjetati.