Emocionalnu ovisnost o drugoj osobi ili ljudima bismo mogli jednostavno definirati kao neprestano odricanje od samog sebe, svoje istine, da bismo izbjegli bol odbacivanja. To je djelo ranjenog djeteta u nama, dijela nas koji još nije odrastao i koji ne zna da nije bespomoćan i ovisan o drugima. Novorođenčad i mala djeca su uistinu bespomoćna i ovisna o svojim roditeljima. Ali ranjeno dijete u nama to ne zna, i ne želi znati, da to nije istina. Malo dijete ovisno je o roditeljima koji ga štite, hrane i maze. Oni zadovoljavaju pored osnovnih fizičkih potreba i djetetove potrebe za zadovoljstvom i radošću. Kao odrasla osoba mi smo sposobni da kroz vlastiti trud i napor da se pobrinemo za stan, hranu i sigurnost, kao i za zadovoljstvo i sreću. U svim tim područjima moramo uspostaviti kontakte, suradnju i komunikaciju s drugim ljudima da bismo zadovoljili svoje potrebe. To međusobno djelovanje je potpuno različito od pasivnosti i ovisnosti malog djeteta. Potpuno odrasla osoba upotrebljava svoje snage, inteligenciju, intuiciju, talente i fleksibilnost da bi se uskladila s drugima u davanju i primanju.

Međutim dijete želi trenutačno zadovoljiti svoje potrebe, jer nema razvijen intelekt koji bi mu pomogao da izdrži frustraciju i odloži ispunjenje potrebe. Dijete ne može samo zadovoljiti svoje potrebe i očekuje da to učine njegovi roditelji. Kada je dio našeg razvoja spriječen, i zbog potrebe djeteta za isključivom ljubavi, kao i zbog roditeljskih grešaka, mi čekamo drugu osobu, sada zamjenskog roditelja, da ispuni naše potrebe i da nam da dozvolu za sreću i zadovoljstvo. Kada dijete trpi zbog neispunjenja svojih potreba, njegova psiha doživljava šok zbog nedostatka zadovoljstva, pa dijete čezne za ispunjenjem. Šok sprječava rast dijela ličnosti, jer se neugodni osjećaji guraju u podsvijest, i ličnost neujednačeno sazrijeva. Dio ličnosti ostaje na nivou malog djeteta i taj dio nazivamo ranjenim djetetom u nama. Odrasla osoba i dalje čezne za ispunjenjem koje očekuje od drugih ljudi, jer nije svjesna dijela svoje ličnosti - ranjenog djeteta koje je još uvijek ovisno od drugima. Naš intelekt zanemaruje činjenicu da je rasplakano, zahtjevno, ljuto i bespomoćno dijete još uvijek u nama. Mi sebe smatramo u potpunosti odraslima. Dok na nesvjesnoj razini, na kojoj se ranjeno dijete nalazi, mi nismo svjesni da smo odrasli, i da više ne trebamo roditeljsko dopuštenje, ili čak i zamjenskog roditelja da nam bude izvor zadovoljstva i života. Ne znamo da smo sposobni da sebe ispunimo i da budemo sretni.

U tom dijelu naša ličnosti potpuno smo nesvjesni duha obilja i da sve možemo imati i postići, te da za sve ima dovoljno, kad bi i taj dio nas u to vjerovao. Zato se osjećamo ovisno o drugima i vanjskim uvjetima da bismo mogli ispuniti naše želje i potrebe. Zbog takvog pogrešnog uvjerenja , mi čekamo ispunjenje iz pogrešnih izvora. To čekanje održava naše potrebe trajno neispunjenima. Što su naše potrebe duže neispunjene, to one postaju jače. Što su one jače, to je veća naša ovisnost i nada, i to su veći naši pokušaji da zadovoljimo druge koji bi trebali ispuniti te naše potrebe. Postajemo sve očajniji, što više pokušavamo na taj način ispuniti naše potrebe, to manje uspijevamo u tome. Mi iznevjerujemo sebe, svoju istinu, i ono najbolje u nama. Tako potreba i želja za ljubavlju postaje jača od toga da budemo u istini sa samima sobom, i mi porobljujemo sami sebe sve više. U trenutku kada postoji presnažna želja, ili nesposobnost da se odreknemo te želje, mi djelujemo iz straha, i to stvara prisilu. To ne mora uvijek biti dovoljno snažno da bi se nazivalo ropstvom, međutim to se svodi na isto, jer postajemo neiskreni sami prema sebi na sitne načine. Nesvjesno sami sebe preziremo i odbacujemo jer ne živimo svoju istinu, a to mišljenje o nama samima nesvjesno preuzimaju i drugi, pa nas odbacuju. Ne odbacuju nas zbog naših stvarnih mana, nego zato što mi sami sebe odbacujemo. Čak i ako smo buntovni, to je stoga što zapravo negiramo strah da sami sebe porobimo, pa se vidljivo suprotno ponašamo.

Osim toga, mi vršimo pritisak na druge da nam daju ono što mi mislimo da nam treba, pa nam dugi to onda nisu spremni dati. Nisu nam spremni dati niti ono što bi nam inače drage volje dali, jer bi to bilo i na njihovu dobrobit i radost, jer vršimo pritisak na njih. I tako nastaje začarani krug. Frustracija se ponavlja i mi vjerujemo da su drugi krivi što nam ne daju ono što nam treba. Postajemo puni ljutnje i bijesa, a to stvara osjećaje krivnje. Tad počinjemo sakrivati naše negativne osjećaje, tako da nas ta druga osoba od koje očekujemo ispunjenje ne bi napustila. Situacija se svakom frustracijom komplicira i mi upadamo u zamku pogrešnih shvaćanja i očekivanja koje slijede negativne emocije. Nalazimo se u besmislenoj situaciji u kojoj čeznemo za ljubavlju i prihvaćanjem od osobe koju mrzimo i na koju smo ogorčeni, zato što nas ostavlja tako dugo vrijeme neispunjenima. Emocionalno smo opet ponovili rano djetinjstvo, sad sa zamjenskim roditeljem ili autoritetom, nesvjesni da više nismo malo dijete i da imamo izbor.

Budući da naše potrebe ostaju tako dugo neispunjene, mi počinjemo sumnjati da imamo pravo biti sretni i ispunjeni. Počinjemo prave potrebe zamjenjivati s lažnim, i sve smo nezadovoljniji. Što više sumnjamo u sebe, to više postajemo ovisni o vanjskom autoritetu - zamjenskim roditeljem. Tako se počinjemo osjećati sve ovisnijima i bespomoćnijima, i ujedno jako posramljenima. Sram nastaje jer se odričemo svoje istine da bismo dobili priznanje, zadovoljstvo i samopoštovanje od druge osobe.

Svaki puta kada prisiljavamo druge ljude da budu, osjećaju i čine ono što mi trebamo i želimo, kažemo drugoj osobi “moraš”. Naravno da to ne pokazujemo otvoreno, jer znamo da ćemo naići na neodobravanje ili čak odbacivanje. Budući da prisila izaziva u nama sram, skrivamo je, i zbog toga nemamo snage otvoreno tražiti tako da nas druga osoba može i odbiti, a da se mi zbog toga ne ljutimo. Što više “prisiljavamo” druge ljude, to imamo manje snage i osjećamo se više bespomoćno. Činimo se ovisnim o drugima, a to izaziva opet mržnju. Nasuprot tome, življenje u našoj istini ostavlja nas i druge slobodnima. Tada kontakt s drugima postaje radost koja izaziva ljubav.

Postoje različite metode koje koristimo da bismo druge prisilili da nas vole i da nam daju što nam treba. One uključuju popuštanje u različitim stupnjevima, pasivan otpor, prkos, povlačenje, odbijanje suradnje, vanjsku agresiju, zastrašivanje, uvjeravanje kroz lažnu snagu i preuzimanje autoritativne uloge. Što smo manje svjesni tih reakcija ranjenog djeteta u nama, to više slabimo i udaljujemo se od svoje istine.

Da bismo počeli zdravo reagirati trebamo dozvoliti drugima da budu ono što jesu, umjesto da od njih očekujemo da nas ispune, i kojima zamjeramo da to ne čine. Moramo shvatiti da postavljamo zahtjeve i očekivanja drugima koja nitko osim nas ne može ispuniti. Sve što trebamo i za čim čeznemo, uključujući tu i stvarnu ljubav, se nalazi u snazi naših osjećaja pomoću kojih možemo davati i primati ljubav. Jer tako dugo dok smo ovisni o drugoj osobi kao da smo dijete, negirajući sebe kao odraslu osobu, mi sebe porobljujemo u istinskom smislu. Što to više radimo, to možemo manje primati i davati, i sve manje možemo osjećati naše istinske osjećaje. Umjesto njih javljaju se sve više strah i ljutnja, a njih moramo pustiti van konstruktivnim proživljavanjem. To onda stvara mjesto za pozitivne osjećaje. Međutim, zbog nesvjesne potrebe da budemo savršeni, mi radije opet nesvjesno odigravamo te osjećaje i bojimo se pozitivnih osjećaja.

Što više druge optužujemo za naše negativne osjećaje (loše se osjećam zbog tebe...), to moramo više živjeti u strahu. Tada opet pokušavamo izbjeći taj strah da izrazimo negativne osjećaje, jer se bojimo da će nas drugi napustiti. I tako postajemo sve ovisniji o drugima, strah raste, i začarani krug patnje je zatvoren.

Načelo je da ništa što ne možemo otpustiti, ne možemo dobiti. Ili drugačije rečeno, da ono što moramo imati po svaku cijenu je samovolja, tako da ako i dobijemo željeno to neće biti ono što smo željeli. To kod ovisnosti znači da ako drugu osobu prisilimo da nam da ljubav, to neće biti ljubav, jer ljubav i prisila nikada ne idu zajedno. Ljubav se može samo slobodno dati. Dakle: »Moraš me voljeti i dati mi ono što trebam.« je prisila i mi tako ne možemo dobiti ljubav. Tako ne dajemo drugim ljudima pravo da izaberu koga će voljeti i prihvatiti. Čak im ne dajemo pravo da pogriješe, a da ih zbog toga ne odbacimo. Tu slobodu želimo za sebe, ali je ne želimo dati drugima. Tad se ne možemo niti konstruktivno obraniti, jer emocionalno drugima ne dajemo to pravo. Kada budemo pogledali u sebe, pronaći ćemo sve te osjećaje, i naš osjećaj pravednosti će nam pomoći da se odreknemo onoga za što se tako očajnički držimo, čak i dok još uvijek emocionalno vjerujemo da naš život ovisi o tome da prisilimo druge da osjećaju i rade ono što mi želimo.

Jednom kada počnemo tako raditi, uzimajući u obzir često posrtanje i vraćanje u staro stanje, koje uvijek na novo mora biti razmotreno da bi se iz posrtanja nešto naučilo, napravit ćemo ogroman korak prema osjećajima naše Istinske ličnosti u kojoj nema slabosti, tjeskobe, straha i ljutnje. Da bi naše Istinsko ja moglo doći sve više do izražaja, moramo pronaći ono područje našeg života u kojem ima najviše straha, ograničenja i tjeskobe. Upitajte sami sebe što je to što želite od drugih, kada se toliko bojite da budete ono što jeste. Jasno formulirajte sami sebi što god pronađete da trebate od drugih. Tada ćemo shvatiti da je to bila upravo prisilna potreba kojom smo porobljivali, oslabljivali i paralizirali sami sebe. Prisila je želja koje se ne možemo odreći, pa makar bili svjesni da nam šteti. To se naročito događa u zaljubljenosti kada ranjeno dijete u nama misli da će umrijeti ne bude li ta druga osoba voljela i nas. Primijenimo načelo da sve ono što ne možemo izgubiti, da ne možemo ni imati, na sve situacije. To znači odreći se samovolje koja je uvijek povezana sa strahom i taštinom. Kada u tome uspijemo, dobit ćemo novu snagu koju smo do sada gubili da mijenjamo ono što ne možemo mijenjati, a to su drugi ljudi. Postat ćemo slobodni, ako oslobodimo druge naših očekivanja i dozvolimo im da budu ono to jesu. Ukoliko dozvolimo drugima da budu ono što jesu, bilo da nama to odgovara ili ne, do te mjere ćemo pronaći naša vlastita prava. Potreban nam je neprestani proces rasta da bismo pronašli ova prava. Proces će se sastojati u tome da se više nećemo povlačiti i sami sebe degradirati. Pronaći ćemo istinsku obranu protiv zloupotrebe i zato ćemo se dobro osjećati. Polako ćemo moći zamišljati dobra i zdrava rješenja u našem životu i osjećat ćemo radost i zadovoljstvo. Otpuštanjem i odustajanjem od naše unutarnje prisile, doživjet ćemo ljepotu slobodne veze u kojoj nitko nikoga ne prisiljava ni na što. U takvim vezama je onda ljubav moguća, jer ljubav je uvijek sloboda.