Emocionalna  napuštenost

Djeca trebaju odraz i jeku. Njih dobivaju iz očiju svojih primarnih skrbnika.  Odražavanje  znači  da  imaju  nekoga  i  da taj  odražava  ono  što  oni  uistinu  jesu  u  bilo  kojem  trenutku. U  prve   tri  godine  svima  na m  je  potrebno   da  nam   se   dive i da nas ozbiljno shvaćaju. Trebalo na m je da  budem o prihvaćeni zbog  onoga  što  jesmo.  Zadovoljavanje  tih  potreba za odražavanjem ono je što Alice Miller zove našim temeljnim narcističkim       zalihama.

Te su zalihe posljedica odražavanja u očima roditelja s dobrim granicama. Kada je tomu tako, događaju se sljedeći dinamički  procesi:

•   Agresivni  djetetovi  poticaji  mogu  se  neutralizirati,  jer  ne ugrožavaju  roditelja.

•   Djetetova  težnja  za  samostalnošću  ne  doživljava  se  kao prijetnja  roditelju.

•   Djetetu   se   dopušta   iskusiti  i  izraziti   normalne   nagone, poput  ljubomore,  bijesa,  seksualnosti  i  prkosa,  jer  se  ni sami  roditelji  nisu  odrekli  tih  osjećaja.

•   Dijete  ne  mora  ugoditi  roditeljima  i  može  razviti  vlastite potrebe  i  vlastitu  razvojnu  brzinu.

•   Dijete  se može  osloniti  na  roditelje i imati  koristi  od  njih, jer   su  oni  odvojeni  od  njega.

•   Neovisnost  roditelja  i  dobre  granice  omogućavaju  djetetu da   odvoji  ja-reprezentaciju  od  objektne  reprezentacije.

•   Budući da je djetetu dopušteno izraziti ambivalentne osjećaje, ono  može  naučiti  smatrati  sebe  i  skrbnika  »i  dobrima  i lošima«,  umjesto  da  izdvaja  određene  dijelove  kao  dobre te   ih  odvaja  od  loših.

•   Moguć  je  početak  istinske  objektne  ljubavi, jer  roditelji  vole dijete  kao   odvojen  objekt.

Drama  nadarenog  djeteta

(Drama of the Gifted Child)

Što se događa ako su roditelji utemeljeni na stidu  i  ako imaju nezadovoljene  potrebe? Tada oni  nisu  u stanju  preuzeti odražavajuću narcističku funkciju  za  dijete.  Dapače,  činjenica da su roditelji utemeljeni na stidu  jasan  je  znak  da  nikada nisu stekli svoje narcističke  zalihe.  Takvi  su  roditelji  odrasla djeca koja još  uvijek  tragaju  za  roditeljem  ili  objektom  koji bi im bio poptun o na raspolaganju. Za takve roditelje najprikladniji objekti nardstičkog zadovoljenja njihova su vlastita djeca.  Alice  Miller  piše:

»Novorođenče je posve ovisno o  roditeljima  i  budući  da mu je njihova skrb nužna za život, čini sve što može kako ih ne bi izgubilo. Od prvog dana života ono će tako usmjeriti sve svoje snage, poput male biljke koja se okreće prema  suncu  kako  bi  preživjela.«

Drama  nadarenog  djeteta

(Drama of the Gifted Child)

Ono što na stidu utemeljena  majka  nije  mogla  pronaći  u vlastitoj  majci,  pronalazi  u  svojoj  djeci.  Dijete  je  netko   tko  joj je uvijek na raspolaganju. Dijete ne može pobjeći kao što je učinila njezina  majka.  Dijete  može  poslužiti  kao  jeka;  potpuno je usmjereno na nju; nikada je neće napustiti; može  se  u potpunosti nadzirati i nudi potpun o divljenje i intenzivnu pozornost.

Djeca imaju zadivljujuću sposobnost uočiti te potrebe roditelja. Čini se da dijete to nesvjesno  zna.  Preuzimajući ulogu pružanja narcističkog zadovoljenja svojima na stidu utemeljenim roditeljima,  dijete  osigurava  ljubav  i  osjećaj  da je potrebno i da nije napušteno. Taj je  proces  obrtanje prirodnog poretka. Sada se dijete skrbi  o roditeljskim potrebama, umjesto da se roditelji skrbe o dječjim potrebama. Ta je uloga skrbnika iznimno paradoksalna. Želeći osigurati roditeljsku ljubav i izbjeći napuštenost, dijete  je  zapravo  napušteno. Budući da je ono tu zbog roditelja, nema nikoga tko bi odražavao dječje osjećaje i  nagone  i  skrbio  se  za  dječje potrebe. Svako dijete koje odrasta u takvoj okolini smrtno ranjava  ova  narcistička  prikraćenost.  A  to  se  može  dogoditi i  u  najboljim  obiteljima.

Alice   Miller   piše:

»Mnogi ljudi pate od narcističkih poremećaja, a imaju nježne i brižne roditelje koji su ih snažno podupirali; ipak, ti ljudi pate od ozbiljnih depresija. Dolaze na terapiju s  uvjere njem, u kojem su odrastali, da su imali sretno i zaštićeno djetinjstvo.

Drama  nadarenog  djeteta

(Drama of the Gifted Child)

Najčešće su ti narcistički prikraćeni ljudi talentirani, nadareni, iznimno uspješni ljudi koji su primali pohvale i uživali divljenje zbog  svojih  talenata  i  uspjeha.  Gledajući  ih  sa  strane,  svatko bi rekao da su uspjeli. Snažni su, stabilni i veoma samouvjereni. No zapravo je posve suprotno. Narcistički prikraćeni ljudi dobri su u svemu čega se prihvate i cijene ih zbog njihove nadarenosti  i  umijeća,  ali  uzalud.

»U    pozadini    svega   ovoga«,    kaže    Alice    Miller,     »vreba depresija,  osjećaj  praznine  i  otuđenosti  te  besmislenosti  života.« Čim   im   se   oduzme   narkotik   vlastite   veličine,   čim   više nisu  zvijezde  i  ljudi  od  uspjeha,  takve  osobe  obuzme  dubok osjećaj   stida   i   krivnje.

Radio sam s mnogima  koji  spadaju  u  ovu  skupinu.  I sam joj pripadam. Uistinu će teško netko tko naš uspjeh promatra sa strane znati do koje smo mjere zapravo utemeljeni na stidu. Kao djecu, voljeli su nas zbog naših uspjeha i postignuća, umjesto zbog nas samih. Naša su istinska i autentičn a ja  bila  napuštena.

Što se mene tiče, trebale su proći  godine  da  uspostavim vezu s vlastitim osjećajima - s vlastitom ljutnjom, ljubomorom, usamljenošću i tugom. Taj nedostatak  veze  s  osjećajima rezultat je napuštenosti. Nismo imali nikoga tko bi  potvrdio naše osjećaje kroz odražavanje. Dijete može doživjeti  vlastite osjećaje samo ako ima nekoga tko će ih  u  potpunosti prihvatiti,  imenovati  i  dati  im  potporu.

Još jedna posljedica ove emocionalne napuštenosti gubitak je sebe. Kada se neka osoba iskorištava za narcističke potrebe drugoga, razvija se tako da pruža samo ono što se od nje očekuje i konačno se stapa s vlastitim djelom ili izvedbom. Postaje »radno  biće«  bez  osjećaja  za  svoje  autentično  ja. Prema Winnicottiju, pravo ja te osobe ostaje u »stanju nekomunikacije«. Već sam opisao ovo kao stanje kada više nismo u sebi. Takva osoba osjeća prazninu, bezdomnost i uzaludnost.

Možda   je   najteža   posljedica   emocionalne   napuštenosti ono što  Robert  Firestone  zove  fantazijska  vezanost,  a  Alice Miller trajnost saveza. Dijete kojemu je bilo uskraćeno iskustvo uspostave  veze  s   vlastitim   emocijama   najprije   svjesno,   a potom nesvjesno (kroz unutrašnje poistovjećivanje s  roditeljem) ovisi   o   svojim   roditeljima.

Alice   Miller   piše:

»Ne može se osloniti na vlastite emocije,  ne  iskušava  ih kroz  pokušaje  i  pogreške,  nema  osjećaj  za  vlastite  potrebe i  do  najveće  je  mjere  otuđeno  od  sama  sebe.«

Drama  nadarenog  djeteta

(Drama of the Gifted Child)

Takva se osoba ne može odvojiti od svojih roditelja. Fantazijski je vezana za njih. Ima iluziju  veze,  odnosno  uistinu misli da  postoji  ljubavna  veza  između  nje  i  roditelja.  Zapravo je zbunjena i  smetena.  To  je  prije  zamka  negoli  savez.  Poslije će   se   ova   fantazijska   vezanost   prenijeti   na   druge   veze.

Takva fantazijski vezana osoba poslije ovisi  o  potvrdi svojega partnera, svoje djece,  svojeg  društva.  Osobito  je ovisna o svojoj djeci. Fantazijski vezana osoba nikada nema stvarnu vezu ili stvarni odnos ni sa kime. Nema stvarnog autentičnog ja za uspostavu veze.  Roditelji  koji  su  prihva­ ćali dijete samo kada bi im ugađalo, ostaju popu t  introjekti- ranih glasova. Pravo se  ja  krije  od  ovih  introjektiranih glasova, baš kao  što  se  krilo  dijete.  »Osama  roditeljskog doma«  zamijenjena  je  »izolacijom  unuta r  sebe«.

Čest rezultat toga jest megalomanija. Megalomana svuda cijene i ne može živjeti bez divljenja drugih. Iznevjeri li ga njegov dar, nastupa propast. Mora biti savršen, jer  će  inače pasti u depresiju. Često su najnadareniji među nama upravo takvi.  Mnogi veoma nadareni ljudi  pate  od  ozbiljne  depresije.

Drugačije  i  ne  može  biti,  jer  je  u  biti  depresije  izgubljeno  i napušteno  dijete  unuta r  nas.

»Čovjek je pošteđen depresije«, piše Alice Miller u djelu Drama nadarenog djeteta »kada  je samopoštovanje utemeljeno na autentičnosti vlastitih osjećaja, a ne na posjedovanju određenih  kvaliteta.«

Emocionalna napuštenost je višenaraštajni problem. Dijete narcistički prikraćenih roditelja postaje odrasla osoba  s  narcis­ tički  prikraćenim  djetetom  i,  baš  kao   što   su  njega  iskoristili, i on će iskoristiti  svoju  djecu  da  zadovolji  svoje  narcističke potrebe.   Dijete   odrasta   i   tako   se   krug  ponavlja.

Maxovi su roditelji bili narcistički prikraćeni. Jerome  je  za svoje narcističke potrebe upotrijebio fantazijsku vezanost  za alkohol i seks. Felicia se koristila Ralphom kao glavnim sred­ stvom narcističkog zadovoljenja. Postao je obiteljska zvijezda, moralist,  pravednik,  iznimno  uspješan  čovjek  i   svećenik. Maxine i Max bili  su  izgubljena  djeca.  Felicia,  premd a požrtvovna,  nikada  nije  odražavala  i  potvrđivala  njihove osjećaje.  Max  je  ponovio  jednak  uzorak  na   svojoj   djeci, služeći  se  njima  za  svoje  narcističke  potrebe.  Nakon   bje- gova,  odma h  bi  požurio  k  njima  po  nježnost   i   utjehu. Osobito su mu kćeri bile izvor nježnosti. Nikada nisam vidio nijedno  od  njegove  djece  kako  izražavaju   bijes,   povrijeđe­ nost ili ljutnju na Maxa. Oni  nikada  nisu  uspjeli  uspostaviti vezu   s   vlastitim   osjećajima.

Max bi se razljutio kad sam govorio da ponavlja vlastitu napuštenost  na  djeci.  I  njegova  su  djeca  smatrala  da   su imala dobro djetinjstvo. To je iluzionistička priroda narcističke prikraćenosti.

Kada emocionalno napuštena djeca opisuju svoje djetinjstvo, opisuju   ga   bez   osjećaja.

Alice   Miller   kaže:

»Prisjećaju se najranijih sjećanja bez ikakvog suosjećanja za dijete koje su nekada bili.  Često  iskazuju  prezir  i  ironiju, čak podrugljivost i cinizam. Općenito, postoji potpuna odsut­ nost stvarnog emocionalnog razumijevanja ili ozbiljne procjene uspona i padova vlastitog djetinjstva i shvaćanja vlastitih potreba - osim potrebe za uspjehom. Internalizacija izvorne drame toliko je potpuna da se  može nastaviti iluzija dobra djetinjstva.«

Drama  nadarenog  djeteta

(Drama of the Gifted Child)

Maxova su djeca  idolizirala  i  idealizirala  svojeg  oca.  Nastavili su iluziju vlastitog sretnog djetinjstva. Sam Max nije pokazivao stvarnu  ljutnju  na  svoje  roditelje.   Njegov  bijes  na  oca  izišao bi na vidjelo samo  kad  bi  se  napio.  Nije  bio  otvoreno  bijesan na    majku.

NAPUŠTANJE   KROZ   ZLOSTAVLJANJE

Svi su oblici zlostavljanja  djece  oblici  napuštanja.  Kada roditelj zlostavlja djecu,  on  ima  problem,  a  ne  dijete.  Zato  je to    zlostavljanje.

Zlostavljanje je napuštanje utoliko što se djeca, kada su zlostavljana, nemaju na koga osloniti. Ono što se događa navodno je za djetetovo  dobro.  No  uopće  se  ne  radi  o djetetu,  nego  o  roditelju.  Takve  su  zamjene  teza  izluđujuće i potiču stid. U svakom činu zlostavljanja dijete je postiđeno. Mala se djeca, zbog svoje egocentričnosti, smatraju odgovornom za   zlostavljanje.

»Moji skrbnici ne mogu biti ludi ili emocionalno bolesni; sigurno  sam  ja«,  kaže  dijete  samo  sebi.

Dijete mora nastaviti ovu idealizaciju. Dječji su umovi fantazijski,   egocentrični   i   nelogični.   Idealizacija   im   osigurava opstanak. Ako su moji roditelji bolesni i ludi, kako ću preživjeti? Sigurno sam ja u pitanju. Ja  sam lud. Sigurno sa mno m nešto nije  u  redu,  inače  ne  bi  ovako  postupali  sa  mnom.

Djetetu se ne pruža prilika. Svako zlostavljanje pridonosi internalizaciji  stida.  Neki  oblici  zlostavljanja  više   postiđuju od  drugih.

Seksualn o   zlostavljanje

Taj oblik zlostavljanja najviše postiđuje. Da bi  se  izazvao stid, potrebno je manje seksualnog zlostavljanja  od bilo  kojeg drugog oblika zlostavljanja. Seksualno je zlostavljanje veoma rašireno. Procjenjuje se da trenutačno ima  oko  šezdeset mili­ jima žrtava seksualnog zlostavljanja. U posljednjih trideset godina  znatno  je  porasla  svijest  o  tom  problemu.

U prošlosti je naše znanje  o  zlostavljanju bilo  ograničeno na žrtve incesta iz »priča strave i užasa«. Takve su priče sadržale tjelesno  seksualno  zlostavljanje  koje je uključivalo dodirivanje. Danas smo znatno proširili naše razumijevanje seksualnog zlostavljanja. U  knjizi  Bradshaw  o  obitelji  pre­ dočio sam  materijale o seksualnom zlostavljanju  koje sam posudio  iz  djela  Pie  Mellody  iz  terapijskog  centra  Meadows u  Wickenbergu,  u  Arizoni.

Ovo   su   izvaci  iz   knjige   Bradshaw  o  obitelji:

Seksualno zlostavljanje uključuje čitave obitelji. Može se podijeliti  ovako:

Tjelesno  seksualno  zlostavljanje  -  Uključuje   dodirivanje na seksualan način. Opseg postupaka s elementima sek­ sualnog zlostavljanja uključuje seksualizirano grljenje ili ljubljenje: bilo kakvu vrst seksualiziranog dodirivanja ili milovanja;  oralni i analni seks; ručno podražavanje spolnih organa žrtve ili prisiljavanje  žrtve  da  ručno  podražuje spolne  organe  prijestupnika;  seksualni  odnos.

Neprikriveno seksualno zlostavljanje -  Uključuje  voaje- rizam, egzibicionizam. Može se događati  izvan kuće ili u kući. Roditelji često seksualno zlostavljaju djecu kroz voajerizam i egzibicionizam. Kriterij za obiteljski voajerizam ili egzibicionizam je seksualna uzbuđenost roditelja. Katkada su roditelji toliko nesvjesni vlastite seksualnosti da ne uočavaju svoje seksualno ponašanje. Dijete gotovo  uvijek ima  stanovit  osjećaj  odvratnosti  prema  tome.

Jedna mi je pacijentica rekla kako bi otac  kriomice zurio u  nju  kad  bi  u  gaćicama  izlazila  iz  kupaonice. Drugi  govore  o  tome  kako  nisu  imali  privatnosti  u  kući, a najmanje u kupaonici. Imao sam desetak muških pacije­ nata  čije  su  majke  pred  njima  prale   intimne   dijelove tijela  do  njihove  osme  ili  devete  godine.

Djeca mogu osjećati seksualnost  u  nazočnosti  roditelja. To ne spada u  seksualno  zlostavljanje,  osim  ako  roditelji sami ne  potiču  takve  osjećaje.  Sve  ovisi  o  roditeljima. Ovdje ne govorim o roditelju koji ima prolaznu seksualnu misao  ili  osjećaj.  Riječ  je  o  roditelju   koji   se   koristi djetetom za vlastitu svjesnu ili nesvjesnu seksualnu stimulaciju.

Prikriveno     seksualno    zlostavljanje

•     Verbalno   -  Uključuje   nepristojne   seksualne   izraze.

Otac  ili  bilo  koji  drugi  blizak  muškarac  koji   zove žene »kurvama« ili »droljama« ili drugim pogrdnim seksualnim izrazima;   ili  majka  ili  bilo  koja   druga bliska ženska osoba koja s podcjenjivanjem govori o muškarcima   u   vezi   sa   seksom.   To   također   uključuje roditelje ili skrbnike koji žele znati o svakoj pojedinosti djetetova seksualnog života, koji ispituju o njegovoj seksualnoj psihologiji ili traže pojedinosti o njegovim ljubavnim sastancima. Skriveno seksualno zlostavljanje uključuje i uskraćivanje odgovarajućih informacija o spolnom   životu

Neke moje pacijentice  nisu  znale  što  im  je  kada su dobile prvu menstruaciju.  Tri  moje  pacijentice  sve do svoje dvadesete godine nisu znale da vagina ima otvor!

Skriveno seksualno zlostavljanje jest i  kada  mama ili tata govore o seksu pred djecom neodgovarajuće dobi. Ili pak kad mama ili tata izriču seksualne primjedbe o intimnim dijelovima djetetova tijela. Radio sam s dva pacijenta koje  su  majke  traumatizirale šalama na raču n veličine njihovih penisa,  i s pacijenticama koje  su  očevi  ili  poočimi  zadirkivali zbog  veličine  grudiju  ili  stražnjice.

•    Prekoračenje granice - Događa se kad su  djeca svjedoci roditeljskog seksualnog ponašanja. To je čest slučaj ako roditelji ne  zatvaraju  ili  ne  zaključavaju vrata. Isto vrijedi i za djecu kojoj se ne dopušta privatnost. Ulaze im u kupaonicu. Ne uče ih da zaključavaju vrata ili im ne dopuštaju da  ih  zaključa­ vaju. Roditelji moraju pružiti uzor u dopuštenoj raz- golićenosti, odnosno moraju biti primjereno odjeveni nakon što djeca prijeđu stanovitu dob. Djeca su seksualno znatiželjna. Oko treće godine ili  između treće i šeste godine počinju primjećivati tijela roditelja. Često  su  opsjednuta  golotinjom.

Majka i otac moraju   biti  oprezni  kada  su  goli pred malom djecom. Ako joj to nije sredstvo  seksual­ nog poticaja, majčina golotinja nije seksualno zlo­ stavljanje. Ona se samo ponaša na disfunkcionalan način.  Ne  postavlja  seksualne  granice.

Upotreba klistira  u ranoj dobi također   može   biti vrsta zlostavljanja, takva koja vodi seksualnoj disfunkciji. Upotreba klistira može predstavljati prekoračenje  tje­ lesnih   granica.

Emocionalno  seksualno  zlostavljanje  -  Takvo   zlostavljanje posljedica  je  međunaraštajne  vezanosti. Govorio   sam   o zaplitanju  koje  nastaje  kad  djeca  preuzimaju  prikrivene potrebe  obiteljskog  sustava.  Veoma  je  uobičajeno  da  se jedan  ili  oba  roditelja  u  disfunkcionalnom  braku  neodgo­ varajuće vežu  za   jedno  od  svoje    djece.   Takvi    roditelji zapravo koriste djecu za zadovoljavanje svojih emocionalnih potreba.   Takva  veza  može  lako  postati  seksualizirana  i prožeta     romantikom.  Kćerka  može  postati očeva  mala princeza,  ili  sin  mamin  mali muškarac. U  oba  se   slučaja dijete   napušta.  Roditelji  zadovoljavaju svoje  potrebe  na uštrb  djetetovih.  Dijete  treba  roditelja,  a  ne  supružnika.

Pia Mellody daje sljedeću definiciju emocionalnog seksualnog   zlostavljanja.   Ona   kaže:   »Kada   jedan   roditelj s djetetom ostvaruje vezu koja mu je važnija od veze  s bračnim drugom, riječ je o emocionalnom seksualnom zlostavljanju.«

Katkada se oba roditelja emocionalno vežu za dijete. Dijete se pokušava skrbiti za osjećaje oba  roditelja.  Radio sam  s  pacijenticom  kojoj  je  otac  znao  banuti  u   sobu usred noći i odnijeti je da spava s njim u  spavaonici  za goste.  Uglavnom je to činio kako bi  kaznio svoju  suprugu što   je   odbijala   seks   s   njim.   Kćerka  je  jako   patila   zbog pobrkanog   seksualnog   identiteta.

Među naraštajna vezanost moguća je i kod roditelja i djeteta istog spola. Najčešći oblik takve vezanosti u našoj kulturi predstavljaju majka i kćerka. Majka često pati od seksualizirane srdžbe, tj. boji se muškaraca i mrzi ih. Iskorištava kćerku za svoje emocionalne potrebe  i  stvara kod  kćerke  osjećaje  gađenja  prema  muškarcima.

Postavlja se pitanje je li roditelj tu kako bi udovoljio djetetovim potrebama ili je dijete  tu  zbog  roditeljevih potreba. I dok djeca mogu izražavati svoju seksualnost u skladu  s  vlastitim  razvojnim  stupnjem,  svaki  put   kada odrasli izražava svoju seksualnost s djetetom,  riječ  je  o seksualnom       zlostavljanju.

Katkada seksualno  zlostavljanje  dolazi  od  starije  braće ili sestara. Općenito, seksualno ponašanje međ u djecom jednake dobi nije zlostavljanje. No, kada dijete doživljava seksualno  »iživljavanje«  od  ruku  tri  ili  četiri   godine starijega   djeteta,   riječ   je   o   zlostavljanju.

Tjelesno    zlostavljanje

Batina je izišla iz raja - fraza je  koja  se  stoljećima  ponavlja kao »biblijsko« opravdanje ili izgovor za tjelesno kažnjavanje. Tjelesno nasilje nad djecom (i ženama) dio je prastare i žilave tradicije.

Tjelesno nasilje, s obzirom na toksični stid koji stvara, dolazi odmah iza  seksualnog  nasilja.  Dapače,  tjelesno  je naisilje iznimno ovisničko. Već sam pokazao da je tu riječ o sindromu stida koji se izražava u poremećaju ličnosti. Prijestupnici   su   doslovno   ovisnici   o   nasilju,   a   potiče   ih toksični  stid  koji  osjećaju  dok  se  nasilnički  ponašaju.  Nasilni su  prijestupnici  na  stidu  utemeljeni  ljudi.

Roditelji koji zlostavljaju djecu jesu izolirani; slabog samopuzdanja; nedostatno osjetljivi za  osjećaje  drugih;  obično su i sami bili žrtve tjelesnog nasilja; uskraćena im je temeljna majčinska skrb; nemaju zadovoljene potrebe za ljubavlju i udobnošću; poriču teškoće  i  posljedice  teškoća;  osjećaju  da se nemaju kome obratiti za savjet; potpun o su nerealističkih očekivanja od djece; očekuju od djece da zadovolje njihove potrebe za nježnošću i  toplinom;  kad  djeca  ne  zadovolje njihove potrebe, tumače to kao odbacivanje i reagiraju srdžbom i frustracijom;  postupaju  prema  djeci  kao  da  su  mnogo starija  no  što  jesu.

Nema valjanih podataka o raširenosti tjelesnog zlostavljanja. Podaci kojima raspolažemo odnose se samo na prijavljene slučajeve. Nemamo uvid u slučajeve kada  nije  bilo  liječnič­ kog pregleda, slučajeve u kojima je  obavljen  liječnički  preg­ led, ali koji nisu identificirani kao  zlostavljanje  i  slučajeve koji su identificirani kao zlostavljanje, ali nisu prijavljeni. Procjenjuje se da na svaki prijavljeni slučaj dolazi 200 ne­ prijavljenih.

Vjerovanje da su djeca roditeljsko vlasništvo te da su samovoljna i da im volju treba  slomiti  vodeća  su  načela  ljudi koji   tuku   djecu.

I žrtva tjelesnog nasilja vezana je za nasilje proizišlo  iz stida. U početku  se  žrtve  vežu  zbog  pukog  užasa.  No  kako se nasilje nastavlja, gube samopoštovanje. Kako gube samo- poštovanje, žrtve gube sposobnost odabira. Postaju popu t izgladnjele  djece  koja  traže  komadiće  i  mrvice  ljubavi.

Kako je nasilje iracionalno i impulsivno, često je nasumično i  nepredvidivo.  Značajka  nasumičnosti  nasilja  uzrokuje  ono što Seligman zove »naučena bespomoćnost«. Naučena je bes­ pomoćnost vrsta mentalne konfuzije.  Ljudi  više  ne  mogu misliti ili planirati. Počinju  pasivno  prihvaćati  zlostavljanje. Ne mogu sebi predočiti gore, za dušu pogubno, razaranje ljudskog  života.

Nasilje  je  uobičajeno  u  obiteljskom  životu,  jer   načela otrovne pedagogije promiču i podržavaju tjelesno kažnjavanje. Ono se još uvijek smatra prihvatljivim sredstvom  poučavanja djece   životu.   O   prihvatljivosti   tjelesnog   nasilja   svjedoče   čak i   dječje   pjesmice.

Tjelesno je nasilje pravilo u mnogim disfunkcionalnim obiteljima. Obuhvaća sljedeće: kad vas lagano udaraju  po stražnjici ili prstima; kad vas  tjeraju  da  sami  odete  po sredstvo mučenja (pojasevi, šibe  i  sl.);  kad  vas  udaraju šakom, dlanom, pljuskaju vas, vuku, potežu, stežu oko vrata, tresu, udaraju nogom, štipaju, muče škakljanjem; kad vam prijete  ostavljanjem;  kad  vam  prijete  da  će  vas  staviti  u zatvor ili predati policiji; kad ste nazočni nasilju nad roditeljem, braćom  ili  sestrama.

Emocionaln o  zlostavljanje

Emocionalno je zlostavljanje univerzalno. Vjerujem da je svatko bio u nekoj prigodi postiđen emocionalnim zlostav­ ljanjem. Otrovna je pedagogija prilično jasna u pogledu činjenice  da  su  emocije  slabe.  Moramo  biti razumni i  logični i ne smijemo si dopustiti  da nas ometu emocije. Sve emocije moraju  biti  pod  nadzorom,  a  osobito  valja  potisnuti  srdžbu i seksualne osjećaje. Nema mnogo  ljudi  u  modernoj  Americi koji su odgajani u uvjerenju da je dobro izražavati seksualne osjećaje  i/ili   osjećaje   srdžbe.

SPUTAVANJE      EMOCIJA      STIDOM

Emocije su dio naših temeljnih moći. Imaju dvije glavne funkcije u psihičkom životu. Nadziru naše temeljne potrebe, upućujući nas na potrebu, prestanak potrebe ili njezino zado­ voljenje. Bez emocionalne energije ne bismo bili svjesni naših osnovnih  potreba.

Emocije nam također daju gorivo ili energiju za djelovanje. Emocije su energija u kretanju.  Ta  nas  energija  potiče  da uzmemo ono što nam je potrebno. Kad se krše naše osnovne potrebe,   srdžba   nas   potiče   na   borbu   ili   bijeg.

Srdžba  je   energija   koja   nam   daje    snagu.

Tuga je  energija  koju  oslobađamo  kako  bismo  zacijelili rane. Oslobađajući energiju zbog gubitaka povezanih s našim temeljnim  potrebama,  možemo  prevladati  šok  izazvan  gubitkom i prilagoditi se  stvarnosti.  Tuga  je  bolna.  Pokušavamo  je izbjeći. Tuga zapravo oslobađa energiju sadržanu na našem emocionalnom  planu.   Zadržati  je  u  sebi  znači  zamrznuti  bol u   nama.   Terapijski  je   slogan   da  je   tuga   »osjećaj   koji   liječi«.

Strah je energija koja se  oslobađa  kad  su  naše  temeljne potrebe   u   opasnosti.   Strah  je   energija   koja  vodi  razboritosti i   mudrosti.

Osjećaj krivnje oblikuje  našu savjest. Govori na m da smo prekršili   svoje  vrijednosti.   Potiče   nas   da  poduzmem o  korake i   promijenimo   se.

Stid nas upozorava da  ne  pokušavamo  biti  manje  ili  više od   čovjeka.   Stid   nas   upozorava   na   naše   temeljne   granice.

Radost je ushićujući osjećaj koji se javlja kad su na m sve potrebe zadovoljene. Želimo pjevati, trčati i skakati od sreće. Energija   radosti   pokazuje   da  je   sve   dobro.

Kad naše emocije nitko ne  odražava  i  ne  imenuje,  gubi­ mo vezu s jednom od naših  osnovnih  moći.  Roditelji  koji nisu u vezi s vlastitim emocijama  ne  mogu  pružiti  svojoj djeci uzor u  emocijama.  Nedostupni  su  i  zatvoreni.  Psihički su zakočeni. Nisu čak ni svjesni svojih osjećaja. Stoga sprečavaju emocije svoje djece. Riječ je o našim najsvetijim tradicijama roditeljskog ponašanja. Ta pravila osobito postiđuju djecu odbacivanjem  emocija.  Emocije  se  smatraju  slabima.

Religija pristaje na "otrovnu pedagogiju". Osobito se srdžba smatra lošom. Srdžba je jedan  od  sedam  smrtnih  grijeha. Zbog tih se grijeha ide u pakao. No, prema točnom učenju, smrtni grijeh  nije  sama  emocija  srdžbe,  nego  ponašanje  koje je posljedica srdžbe. Ponašanje koje je često povezano sa srdžbom jest vrištanje, proklinjanje, udaranje, javno kritiziranje ili prekoravanje i tjelesno nasilje. Takvi su oblici ponašanja, dakako, nedopustivi. Utemeljeni su na procjeni, a ne na emocijama.

Mnogu djecu uče da se stide svoje  srdžbe.  Djeca  često vide roditelje ljute i bijesne.  Tako  se,  i  suviše  često,  prenosi ova poruka: dobro je  da  roditelji  bud u  ljuti,  ali  ne  i  da djeca  to  budu.

POTPUNI   STID

Kada se srdžba osuđuje kao emocija koje se treba stidjeti, događa  se  dvoje.  Ponajprije,  srdžba  se  povezuje  sa   stidom. Svaki pu t kad  osoba  osjeća  srdžbu,  osjeća  i  stid.  Drugo,  kako se zbog srdžbe treba stidjeti, ona se potiskuje. Potiskivanje je primarni obrambeni sustav  ega.  Kada  se  jedanput  pokrene, djeluje automatski i  nesvjesno.  Budući  da  energija  srdžbe djeluje nesvjesno, zahtijeva da bud e izražena. Što se  više potiskuje,   srdžba   sve   više   i   više  raste.

Virginia Satir je to usporedila s držanjem gladnih pasa u podrumu .  Što  su  gladniji,  više  se  trude  izići.   Sto   se   više trude izbaviti, više moramo paziti na njih.  Potisnuta  energija raste i raste i konačno zadobiva vlastiti život. Jednoga dana jednostavno više nema mjesta za gomilanje energije.  Jednoga dana energija srdžbe provaljuje. Osoba koja ju je potiskivala otkriva  da  »nema  kontrolu.«  Kada  silovita  provala  završi, kaže: »Ne znam što mi je danas. Bože, stvarno sam izgubio kontrolu.«

Potisnuta, nerazriješena, stidom sputana energija srdžbe pretvara  se  u  bijes.  Bijes  je  rezultat  stidom  sputane  srdžbe.

Kada  se  tuga  osuđuje  kao  nešto  čega  se  treba  stidjeti, ugrađuje  svoju  energiju  u  neutješnu  bol  i  očaj.  Katkada  je temelj  samobojstvu.  U  našoj  kulturi  djecu  uče  da  se  trebaju stidjeti  plača.  Ako ih i ne  uče  da je plač nešto  čega  se  treba stidjeti,    sprečavaju  ga   ucjenama  i   nagradama.      Katkada   se određuje    dopušteno  vrijeme     za   plač,   pa   nakon   što  malo plače,    djetetu   se  kaže:     »Dobro. Sada   je  dosta. Dosta  si plakao.«   Često      se    djeca  osuđuju    i      ismijavaju    zbog   plača. Katkada ih izlupaju, govoreći:  »Sada imaš zbog čega plakati!« Slično  je  sa  strahom  -  djecu  potiču  da  se  stide  straha. Postiđen  i  odbačen,   strah  se   odvaja  i  prerasta  u   potpuni užas  ili    paranoju.   Dopuštenje  za      tugu       i   strah       često   je povezano  s  rodnim i spolnim ulogama.  Dječaci bi trebali biti jaki  i  ne bi  trebali  plakati  ili  se  bojati.  Djevojčicama  se  češće dopušta  tuga  ili  strah.  Ipak,  ne  bih  išao  predaleko  s  takvim tvrdnjama,   jer   vjerujem   da se   u postojećim  kulturološkim oblicima   roditeljstva   svi   osjećaji   postiđuju.

Čak se i radost postiđuje.  Kada  smo  sretni,  uzbuđeni  i bučni, kore  nas.  Govore  nam:  »Ne  zanosi  se  previše;  tko visoko   leti,   nisko   pada.«   Ili:   »Ne   zaboravi   -   u   svijetu   još uvijek ima djece koja gladuju.« To  se  poslije  izražava  kao stid koji osjećamo svaki pu t kad smo uistinu sretni, ili kad postignemo  velik  uspjeh.

SPUTAVANJE      SPOLNOG    NAGONA      STIDOM

Vjerojatno nijedan aspekt ljudskih djelatnosti nije toliko disfunkcionalno postiđivan koliko spolnost. Spolnost je srž ljudskog sebstva. Spol nije nešto što činimo, to je ono  što jesmo. To je prvo što opazimo na drugome. Spolnost je osnovna činjenica u svih bića. Da ugasimo taj nagon, zatrli bismo čovječanstvo u roku od 120 godina. Naša je spolna energija (libido) naša jedinstvena inkarnacija same životne sile.  Kada nam  postiđuju  spolni  nagon,  postiđuju  nas  do  same  biti.

Sva su djeca prirodno  znatiželjna  u  vezi  sa  spolnošću. Veoma  se  dobro  sjećam  kad  mi  je,  kao  dječaku,  moj  mali susjed ispričao kako muškarčev penis  ulazi  u  ženinu  vaginu. Bio sam zaprepašten.  Činilo mi se nevjerojatnim! Spolnost je pomalo strašna  i  zbunjujuća  za  dijete.  A  djeca  prirodno ispituju  svoje  spolne  organe  i,  u  određenoj  dobi,  upuštaju  se u   dječje   spolne   igre.

Često sam opisivao  sljedeći  scenarij  da bih  pokazao  kako se postiđuje naša seksualnost. Jednoga dana trogodišnji Farquahr,  istražujući  svoje  tijelo  otkriva  nos.  Pokazuje  na nos i kaže: »Nos.« Majka je ushićena i zove baku kako bi je obavijestila  o  Farquahrovu  genijalnom  napretku.  Baka  dolazi u posjet i traži da Farquahr pokaže svoju novootkrivenu vještinu i on to i učini s  neizmjernim  ponosom.  Svaki  pu t kada pokaže nos obaspu ga pohvalama. Kasnije otkriva i druge dijelove tijela -  uši,  oči,  laktove,  pupak...  A  onda, jedne nedjelje, dok je  cijela  obitelj  u  dnevnoj  sobi  (a  u  goste je  došao  svećenik)  mali  Farquahr  otkriva  penis!  Prilično  je uzbuđen. Misli - ako im se ono  s nosom toliko  svidjelo,  ovo će ih oduševiti. I tako ulazi  u  dnevnu  sobu  i  ponosno pokazuje  svoj  penis!

Mali Farquahr  u  cijelom  svojem  životu  još  nije  vidio takvu zbrku! Mama ga je ščepala za uh o  i vuče  ga  po  sobi. Lice joj je iskrivljeno od  bijesa.  Očito  je  potresena  i  kazuje mu bez  okolišanja  da  to  više  nikada  ne  čini.  Govori  mu  da je to što je učinio loše!  Djeca internaliziraju najgore postupke roditelja. Što  roditelj  više  izgubi  vlast  nad  sobom,  ugroženija je  djetetova  sigurnost!

Varijacije ovoga scenarija događaju se i u najboljim obite­ ljima.  Roditelji  čiju   su   vlastitu   seksualnost   nekoć   postiđivali, ne mogu izići na kraj s prirodnom  seksualnošću  svoje   djece. Kada njihovo dijete istražuje svoju seksualnost, roditelj to ne odobrava  ili  još  gore,  izražava  gađenje.  Cijelim   svijetom raširene  primjedbe,  popu t  onih:  »to  je  fuj«  ili  »nikada  se nemoj  dirati  po  tom   mjestu«,   ili:   »upristoji   se   -   odjeni odjeću« ili »pokrij to«, povezuju seksualnost  s  nečim  lošim, prljavim i odvratnim. Moramo se odreći dijela nas. Počinjemo seksualnost   povezivati   sa   stidom.

Dijete  koje  odrasta  u  takvoj  obitelji  (vjerojatno   većina nas) počinje vjerovati i osjećati da je spolnost nešto sramotno.

Općenito, veći dio našeg vitalnog, spontanog, instinktivnog dijela života postaje  predmetom  stida.  Djecu  se  postiđuje jer su prebučna, jer žele nešto ili se preglasno smiju. Velik dio disfunkcionalnog stida ostvaruje se za stolom. Djecu se prisiljava da jedu onda kada nisu gladna.  Katkada  ih  se prisljava da jedu ono što  ne  vole.  Ostaviti  dijete  za  stolom sve dok »ne počisti tanjur«  nije  neuobičajena  pojava  u modern u obiteljskom životu. Javno poniženje koje dijete doživljava   jer   mora   sjediti   za   stolom   samo,   dok   njegova braća    i    sestre   često    to    oduševljeno   odobravaju,     bolno    je iskustvo.

Imao sam pacijente koji moraju jesti stojeći ili  na  brzinu zbog postiđujućih prizora što su ih kao djeca doživjeli za stolom. Kada je naš  instinktivni  život  postiđen,  prirodna  je srž našeg života sputana. To  je  kao  da  žir  prolazi  kroz mučnu agoniju jer postaje hrast,  ili  da  se  cvijet  stidi  jer cvjeta. Naime, zbog toga što su naši  instinkti  dio  onoga  što nam je prirodom dano, ne  može  ih  se  potisnuti.  Kad instinkti postanu sputani stidom, postaju poput gladnih  pasa koje  treba  nadgledati.

STID    -    OSNOVNA      EMOCIJA

Stid se naziva osnovnom emocijom jer, pošto se internalizira, on sputava sve druge emocije. Emocionalno stidom sputani roditelji ne mogu dopustiti svojoj djeci da imaju emocije, jer djetetove emocije potiču roditeljeve emocije. Potisnute se emocije često doživljavaju kao prejake, kao da će nas potpuno obuzeti ako ih izrazimo. Tu je i strah da će, izrazimo li naše emocije, nastupiti  stid.

Postiđivanje i sputavanje emocija bili su  ključni  dijelovi Maxova internaliziranog stida. Maxa nikada nisu  tjelesno zlostavljali.  No  bio  je,  nema   sumnje,   seksualno   zlostavljan. Kao treće dijete nosio je majčine i očeve seksualne  probleme. Oboje  su  bili  nerazriješene  žrtve  incesta.   Jerome   je   bio ženskar, premda je to uvijek bila obiteljska tajna. Max mi je nekoliko  puta  rekao  kako  je  osjećao  da  se  njegova  majka Felicia  često  zavodnički  ponašala.  Felicia   je,   nema   sumnje, bila emocionalni zlostavljatelj.  Zvala  ga  je  ružnim  imenima, vikala  i  korila  s  prezirom  i  gađenjem.  Najviše  od  svega, stalno   je    tjerala   Maxa   da   se   brine   o   njezinim   osjećajima.

Mllovanje

Kritizirala je i omalovažavala njegove osjećaje. Prema Maxovim riječima,    govorila   je    sljedeće:    »Zbog    čega    se    ljutiš?«    ili:

»Nemaš  se  čega  bojati.«  »Prestani  plakati  ili  ću   ti   ja   dati pravi razlog za plač.« Max je bio duboko  tužan.  Mogao  je plakati satima.  Zaključio  sam  da  je  cijeli  njegov  obiteljski sustav  nosio  naraštaje  nerazriješenog  dubokog   jada.   Sjedeći mu   sučelice,   mogao   sam   osjetiti   njegovu   tugu.