EMOCIJE

"Poslao me da iscijelim srca slomljena" (Izaija 61:1).

Naše su emocije, kao dio naše osobe kojim izražavamo naše osjećaje, dar od Boga. Kakvi bi samo bili da nikada nismo doživjeli radost, sreću, uzbuđenje, ljubav, tugu ili suosjećanje? Kada dozvolimo negativnim emocijama, kao što su srdžba, mržnja, prezir, osjećaji nadmoćnosti ili ponosa, da vladaju nama, tada živimo u nevoljama i muci.

Kada sam prvi puta pristupila Gospodinu, moje su emocije bile poput ljuljačke, jedne minute gore, a druge dolje. Zbog toga je moj hod sa Bogom bio vrlo nestalan. Ujutro bi znala iskočiti iz kreveta puna radosti, a već deset minuta kasnije izvikala bi se na jedno od moje djece. Drugi puta bi opet bila depresivna i puna boli, pa čak i destruktivnih osjećaja. Ti naleti sreće bili su predivni, ali mračna razdoblja su bila tako teška, da ih nisam mogla podnositi. Koliko sam puta žudila za mirnim i stabilnim hodom sa Bogom, pa makar to značilo izgubiti onaj povremeni osjećaj Božje posebne blizine.

Mnogi ljudi žive upravo tako kako sam ja nekada živjela - žive na emocionalnoj ljuljački i njihove su emocije sasvim van kontrole. No ipak, Bog nam je dao emocije, jer je htio da suosjećanje Njegovog srca teče kroz nas - On želi da budemo osjetljivi prema drugima - da se možemo smijati s onima koji se smiju i plakati zajedno s onima koji su tužni. Ali ipak, prije no što On to može učiniti, naše emocije, isto kao i naš um i volja, moraju biti obnovljene i moramo ih podložiti Njegovom Gospodstvu.

Oštećene emocije

Svi mi s vremena na vrijeme iskusimo strah, srdžbu, pa i depresiju. No, ne govorimo sada o tome. Ovdje govorimo o stanju kada smo sasvim predani na milost i nemilost našim osjećajima. Oni, a ne mi, upravljaju našim životom. Kada se to dogodi, potrebno nam je unutarnje iscjeljenje.

Neki ljudi su tako duboko povrijeđeni, da su njihova srca doslovce slomljena. Ona mogu biti slomljena u vrijeme našeg djetinjstva ili odrastanja. To nam se može dogoditi i kao odraslim osobama. Sto slama ljudsko srce? Moje srce bilo je slomljeno osjećajem odbačenosti ili neprihvaćenosti. Iz iskustva znam da je odbačenost izrazito bolno stanje duše koje se može manifestirati i kroz fizičku bol. Već sam vam rekla da sam očajavala kada me je

suprug napustio. Doslovce sam zateturala do stolice s užasnim osjećajem fizičke boli i zavapila Isusu: "Pomozi mi, ovo je previše bolno. Ne mogu to podnijeti."

Razočaranje može isto tako slomiti srce. Tuga može slomiti srce. Mnogo puta rane koje dobijemo u odnosu sa drugim ljudima, bol od izgovorenih riječi, bile one točne ili ne, uzrokuju da se dijete osjeća razočaranim ili odbačenim. Mnogo puta ljudi godinama neprekidno nose u sebi tupu bol, a zapravo ne razumiju što je to. Ne shvaćaju da bol uzrokuju njihova, još od djetinjstva, slomljena srca.

Osjećaj odbačenosti

Da promotrimo sada osjećaj odbačenosti. Neki ljudi su tako zakočeni strahom od odbačenosti da kroz život srljaju u situacije gdje ih ljudi neminovno odbacuju. Oni zapravo odbacuju druge, prije no što drugi imaju priliku odbaciti njih, te tako opet i opet doživljavaju taj isti osjećaj odbačenosti.

Tijekom  mnogih  godina  patila  sam  od  osjećaja  odbačenosti  tjerana stalno brigom da li me ljudi vole ili ne, da li će me odbaciti. Kada god sam bila u prostoriji sa mnogo ljudi, neprekidno bih gledala oko sebe pitajući se što svi oni misle o meni. Ako bi dva čovjeka gledala u mom smjeru, pomislila bi: "Oni to opet pričaju o tebi?" (A vjerojatno me nisu niti zamijetili, a kamoli pričali o meni).

Kada smo Karla i ja tek počele raditi zajedno, još uvijek sam povremeno bila mučena ovim strahom. Kada bi došla na posao ne osjećajući se najbolje ili kada ne bi bila onako poletna kao inače, prvo što bih pomislila bilo je: "Vjerojatno se ljuti na mene." Tokom našeg zajedničkog rada, naučila sam suočiti se s time i danas kada se to dogodi, iznesem svoje osjećaje na otvoreno i upitam je: "Da li se ljutiš na mene?" Obično njezino raspoloženje nema nikakve veze sa mnom. Ako sam ipak ja u pitanju, onda porazgovaramo o tome.

Ponekad te negativne emocije mogu biti prouzrokovane zlim duhovima. Znam da sam nekad bila pritisnuta duhom samosažaljenja, jedne krajnje neprivlačne emocije. Bila sam dosta dobra u takvom načinu razmišljanja: "Jadna ja! Nikome nije tako teško kao meni." Plakala sam više nad sobom nego nad bilo kim drugim.

Jedne nedjelje, moj je pastor želio nas vjernike dovesti do toga da uvidimo volimo li Boga zbog Njega Samoga ili zbog onoga što bi On mogao učiniti za nas. Zato je predložio da učinimo jedan eksperiment. "Upitajte sami sebe", rekao je, "ako se kod vas nikada ništa nije promijenilo, ako nijedna vaša molitva nikada nije dobila odgovor i ako se vaše okolnosti nisu nimalo promijenile, da li biste i dalje slavili i radovali se u Bogu? Da li biste i dalje dizali ruke i voljeli Boga zbog onog« kakav On jest, zbog njega Samoga?"

U crkvi se tog dana čulo glasno plakanje i možete pogoditi tko je plakao. Znala sam tada da ja ne volim Boga niti ne uživam u Njemu na taj način, a istovremeno mi je bilo tako žao same sebe. Ja sama ne bih nazvala tu emociju koju sam proživljavala samosažaljenjem, ali Rad sam došla do oltara prilikom molitve, tako ju je nazvao moj pastor. I tada, na moje iznenađenje, izbacio je iz mene duha samosažaljenja. Nisam bila ni svjesna toga da sam ga imala, ali kada mu je pastor zapovjedio da iziđe, zaista sam -osjetila kako me napušta. Od tada sam mogla prepoznati i oduprijeti se tom osjećaju samosažaljenja.

Suočavanje s istinom

Nikada nije lako suočiti se s istinom o samom sebi. Mnogo nam je lakše kada se ta istina odnosi na nekog drugog. Uvijek možemo lako uočiti da je druga osoba negativna, da ima duha

samosažaljenja, da se prečesto ražesti i slično. Kada bi nas samo htjela poslušati, mi bi joj mogli točno reći što treba uraditi.

Ipak, svi smo stručnjaci kada treba sakriti istinu od sebe samoga. Na primjer, evo mog slučaja. Preteška sam, ali najčešće nisam svjesna toga. Sva ogledala u mom stanu pokazuju mi samo od struka nagore. Ali kada idem u kupovinu, moram se suočiti s istinom. Tada se moram gledati u svoj svojoj veličini i na tri različite strane. Isprva sam uvjerena da ogledala lažu, ali postepeno, htjela ja to ili ne, prisiljena sam se suočiti s istinom o samoj sebi.

Kada smo spremni za iscjeljenje, kada se suočimo s istinom o sebi, shvaćamo da nas jedino istina oslobađa (Evanđelje po Ivanu 8:32). Kada želimo unutarnje iscjeljenje, moramo prihvatiti Božje prosuđivanje o onim stvarima i područjima koja On želi iscijeliti. To je prvi korak ka iscjeljenju duše - uočavanja istine o sebi i prihvaćanje te istine: "To je istina - takav sam. No, ne želim biti takav." Drugi korak je okrenuti se ka Bogu i zamoliti Ga da nam pomogne.

Morala  sam  se  suočiti  sa  mnogim  istinama  o  sebi  kako  bih  bila iscijeljena. Još jedna takova istina bila je da sam  bila ogorčena na muškarce, zaista ih nisam voljela. To je za mene bilo vrlo teško priznati. Jer eto, već sam bila prepoznati voda i učitelj u Crkvi, a Gospodin mi je govorio da sama imam korijen gorčine. Nisam se htjela suočiti s tim. Prepirala sam se s Bogom, ali je On insistirao: "To je istina." Trebala sam tada napraviti izbor - ignorirati ono što mi je Gospodin pokazivao ili reći: "Dobro, Gospodine, pokaži mi tu ogorčenost i pomozi mi da se toga oslobodim."

Rekao mi je da je moja ogorčenost bila prema mom ocu. Bila je to duga, teška borba prije no što sam zaista bila iscijeljena, ali mi je tako drago što sam Bogu dopustila da to učini. Bog me je oslobodio da zaista volim  i  poštujem  muškarce,  da  osjećam  iskreno  suosjećanje  prema onima koji pate, a ne samo površne emocije. Ljubav koju sada osjećam prema njima je jedna posebna ljubav, i mislim da je muškarci prepoznaju i odgovaraju na nju. Mnogo puta kada obavljam službu u crkvi, upravo su muškarci ti koji javno dolaze naprijed za iscjeljenje, više nego žene.

Odaziv ili reakcija

Kada  smo  emocionalno  ranjeni,  intenzivno  reagiramo  na  situacije, umjesto da na njih odgovaramo                              normalno.   Žene   reagiraju   tako    što se  ponašaju kao male djevojčice, a muškarci kao mali dječaci. A to je zato što svatko od nas u sebi ima malo dijete koje treba iscjeljenje. Većina oštećenja u našem životu dogodila su se prije naše pete godine. To je zato što mala djeca više osjećaju nego razumiju. U mom vlastitom životu unutrašnje rane išle su tako daleko da sežu do vremena kad sam bila u majčinoj utrobi. Moja majka je bila nesretna u braku i baš u vrijeme  kada  je  zatrudnjela  sa  mnom,  razmišljala  je  o  tome  da  se razvede. Iako vjerujem da me je voljela i prihvatila kada sam se rodila, još u majčinoj utrobi iskusila sam osjećaj odbačenosti.

Od tada sam se molila sa mnogim ljudima čiji korijeni osjećaja odbačenosti sežu do vremena kada se još nisu ni rodili. Danas i doktori i naučnici tvrde da dijete može čuti glasove dok je u majčinoj utrobi i kada se rodi može prepoznati glasove koje je čulo. Ako su grubi i snažni osjećaji bili izraženi još dok je majka nosila dijete, oni mogu emocionalno oštetiti nerođeno dijete.

U njihovoj prirodnoj osebujnosti, djeca često nešto pogrešno naprave i umjesto da budu prihvaćena, mi ih kritiziramo i kažnjavamo.- Koliko smo puta i sami bili žrtve ovakvih izjava: "Zašto si to napravio?" "Zar nikada ništa dobroga ne možeš napraviti?" "Zašto ne možeš biti kao tvoja sestra(ili brat)?"

Kada danas čujemo ovakve komentare mi odmah reagiramo. Još gore, sami sebe uhvatimo kako govorimo iste stvari našoj djeci ili sebi samima u našim razmišljanjima. Jesi li ikada rekao ili pomislio za sebe: "Trapavko, opet si to učinio. Nikada ne napraviš ništa dobro?"

Jedna osoba za koju sam se molila sjećala se kako je , kad je bila djevojčica, ubrala cvijeće za svog oca. I kao većina djece, otkinula je samo glave cvjetovima. Umjesto da ih otac primi kao dar njene ljubavi, on  ju  je  kaznio,  jer  ih  nije  ubrala  pravilno.  I  ta  mala  povrijeđena djevojčica, unutar sada već odrasle žene, trebala je iscjeljenje.  Nažalost, ako smo doživjeli da nikada nismo mogli ugoditi roditeljima, naročito očevima, često taj isti osjećaj prenosimo na Boga - pogrešno vjerujući da ni Njemu nikada ne možemo ugoditi.

Molila sam se s čovjekom kojeg je otac vrlo grubo kažnjavao dok je bio dijete. Zbog njegova odnosa s ocem, nije znao kako da svojoj obitelji izrazi ljubav. To je utjecalo i na njegov brak i na njegov odnos s Bogom. Kada je taj ranjeni dječak unutar njega bio iscijeljen, mogao je pokazati svoju ljubav i primiti je od svoje obitelji i Gospodina

Doći do korijena

Sve dok je korijen našeg problema nedirnut i dalje ćemo reagirati iz tog problema. No, ako dopustimo Bogu da dođe do tog korijena sa svojom iscjeljujućom ljubavi, On će iznijeti na površinu sjećanja na sve ono što se dogodilo i donijeti potpuno iscjeljenje i oslobođenje.

Prije mnogo godina letjela sam u avionu sa još dvoje ljudi, sa ženom s kojom sam radila i čovjekom koji nam je pomogao da organiziramo jednu konferenciju. Kada su njih dvoje otišli u drugi dio aviona da rade zajedno, osjetila sam se odbačenom. Znala sam da je to glupo od mene

-ovo dvoje ljudi radili su svoj posao, a čovjek nije imao ništa osobno protiv mene - ali ja sam svejedno bila na rubu da nekontrolirano zaplačem. Kada su me zamolili da im se pridružim, odbila sam. "Ne", lagala sam, "sasvim mi je dobro ovdje. Želim biti sama."

Laknulo mi je kada su se svjetla ugasila i kada je počeo film. Pomislila sam: "Baš dobro, sada mogu plakati. Osjećam se tako povrijeđenom." Pa ipak, znala sam  da, ustvari, nema razloga da se tako osjećam. Počela sam plakati i tada sam shvatila da se trebam obratiti Isusu. Zamolila sam Ga da mi pokaže što je prouzrokovalo ovakvu reakciju.

I odjednom je sjećanje izbilo na površinu. Sjetila sam se kada mi je muž prvi put rekao da me ostavlja i da će se oženiti. Znala sam da sam mu to već oprostila, ali sam sada shvatila da se nikada nisam obračunala s tim emocijama. Iz nekog razloga, to da sam se našla u ovom "trokutu", izvuklo je nešto na površinu i probudilo ove stare emocije koje su me sada preplavile, i tu , u avionu, zamolila sam Isusa da me iscijeli i da me oslobodi boli od tog užasnog osjećaja odbačenosti. On je to i učinio.

Nije lako suočiti se sa stvarima koje smo sami zakopali. Ali Isus je uvijek nježan. Zakopala sam činjenicu da sam u svojoj petoj godini bila seksualno zloupotrebljena. Kako bi me iscijelio, Isus me odveo natrag na taj put koji je vodio od ceste do mračne garaže u kojoj se to dogodilo. Vidjela sam Isusa sa mnom kako me vodi tim putem do garaže i bilo me je strah. Nisam željela opet proživjeti taj događaj kojeg sam tako dugo potiskivala u sebi , ali Isus je i dalje držao moju ruku i odveo me do garaže. Kada smo ušli, On je upalio svjetlo i više nije bilo mračno. To je bilo sve, ali sam istog trenutka jedanput zauvijek, bila oslobođena tog mračnog kutka mog života.

Isus nas želi iscijeliti, no uvijek prvo pita: "Da li zaista želiš da te iscijelim? Da li želiš da to izvučem na površinu i da uđem u to mjesto koje si sakrio i tako dobro prekrio?"

Ako dopustiš Isusu da ude u ta mračna mjesta tvog života, ako mu samo dopustiš da otkrije ona područja koja si zakopao ili sakrio čak i od samog sebe, On će te iscijeliti.