Ella

NORTHAMPTON, 17. SVIBNJA 2008.

Blago su cvrkutale pticice ispred prozora njezine kuhinje tog mekog proljetnog dana. Kasnije je Ella odvrtjela taj prizor u mislima toliko mnogo puta da joj se, umjesto djelicem proslosti, cinio trajnim trenutkom koji se i nadalje zbiva negdje u svemiru.

Sjedili su za stolom, za kasnim obiteljskim ruckom u nedjeljno poslijepodne. Njezin je

suprug punio svoj tanjur pohanim pilecim batacima, svojom omiljenom hranom. Avi je

lupkao vilicom i nozem kao bubnjarskim stapovima, dok je njegova sestra blizanka, Orly, pokusavala izracunati koliko zalogaja kojeg jela moze pojesti a da ne upropasti svoju dijetu od 650 kalorija dnevno. Jeannette, koja je bila brucosica na obliznjem koledzu Mount Holyoke, djelovala je izgubljena u vlastitim mislima dok je mazala meki sir na novu krisku kruha. Za stolom je sjedila i teta Esther, koja je svratila donijeti jedan od svojih cuvenih mramornih kolaca i potom ostala na rucku. Ella je nakon rucka imala mnogo posla, ali jos nije bila spremna ustati od stola. U zadnje vrijeme nisu cesto objedovali zajedno te je ovaj rucak smatrala zlatnom prilikom da se svi ponovno povezu.

"Esther, je li ti Ella rekla dobre vijesti?" najednom je upitao David. "Dobila je sjajan posao."

Iako je Ella diplomirala s odlicnom ocjenom englesku knjizevnost i voljela fikciju, nakon koledza nije ucinila bas mnogo toga glede svoje karijere, osim sto je uredivala

kratke clanke za zenske casopise, posjecivala nekoliko knjiznih klubova i povremeno pisala recenzije knjiga za lokalne novine. To je bilo sve. Nekoc je tezila za tim da postane istaknuta knjizevna kriticarka, ali je zatim jednostavno prihvatila cinjenicu da ju je zivot odnio drugdje i pretvorio je u marljivu kucanicu s troje djece i beskonacnim obiteljskim odgovornostima.

Nije se zalila. Biti majka, supruga, setacica psa i domacica drzalo ju je dovoljno zaposlenom. Nije morala biti i hraniteljica obitelji povrh svega toga. Iako nijedna od

njezinih prijateljica feministkinja sa Smith Collegea nije odobravala njezin odabir, ona je bila zadovoljna polozajem majke-kucanice i zahvalna sto suprug i ona to sebi mogu priustiti. Osim toga, nikad je nije napustila strast prema knjigama i jos se uvijek smatrala nezasitnom citateljicom.

Prije nekoliko godina, situacija se pocela mijenjati. Djeca su rasla i jasno joj dala do znanja da im vise nije potrebna kao ranije. Shvativsi da ima previse slobodnog vremena i nikoga s kime bi to vrijeme provela, Ella je razmislila o tome da potrazi posao. David je to podrzao, ali iako su stalno razgovarali o tome, Ella bi rijetko iskoristila prilike koje bi joj se ukazale, a kad bi to ucinila, potencijalni poslodavci uvijek bi trazili nekog mladeg ili iskusnijeg. U strahu da ce uvijek iznova biti odbijena, jednostavno je odustala od te teme.

Medutim, u svibnju 2008. godine, neocekivano su nestale prepreke koje su je svih

prijasnjih godina prijecile da dobije posao. Dva tjedna prije svog cetrdesetog rodendana, nasla se u jednoj knjizevnoj agenciji sa sjedistem u Bostonu. Posao joj je pronasao suprug preko nekog svog klijenta - ili mozda preko neke svoje ljubavnice.

"Oh, nije to nikakva velika stvar", sad se pozurila objasniti Ella. "Samo honorarno

citam za jednog knjizevnog agenta."

Ali David kao da je odlucio ne dopustiti joj da potcjenjuje svoj novi posao. "Hajde, reci im da je rijec o poznatoj agenciji", poticao ju je, gurkao je laktom, a kad mu je odbila udovoljiti, zdusno se suglasio sam sa sobom. "To je prestizna agencija, Esther. Da samo vidis ostale suradnike! Djevojke i momci netom s najboljih koledza. Ella je jedina koja se vraca na posao nakon sto je godinama bila kucanica. Nije li prava?"

Ella se pitala ne osjeca li njezin suprug, negdje u dubini duse, krivnju zato sto ju je

udaljio od karijere ili zato sto je vara - to su bila jedina dva objasnjenja koja su joj pala na pamet, a koja bi objasnila zasto sad pretjeruje u odusevljenju.

I nadalje s  osmijehom, David je zakljucio, "To ja zovem petljom. Svi smo veoma ponosni na nju."

"Prava je nagrada. Uvijek je bila", rekla je teta Esther tako sentimentalnim glasom da je zvucalo kao da je Ella ustala od stola i zauvijek ih napustila.

Svi su je promatrali s ljubavlju. Cak ni Avi nije izrekao nikakvu cinicnu primjedbu, a Orly je za promjenu djelovala kao da mari za nesto drugo osim svog izgleda. Ella se primorala cijeniti taj trenutak ljubaznosti, ali osjecala je strasnu iscrpljenost kakvu nikad ranije nije osjetila. U sebi se molila da netko promijeni temu.

Mora da je Jeannette, njezina starija kcerka, cula tu molitvu jer se najednom ubacila u

razgovor. "I ja imam dobre vijesti."

Sve su se glave okrenule prema njoj, lica blistavih od iscekivanja.

"Scott i ja smo se odlucili vjencati", objavila je Jeannette. "Oh, znam sto cete vi reci! Da jos nismo zavrsili koledz i sve to, ali morate shvatiti, oboje se osjecamo spremni za sljedeci veliki korak."

Na kuhinjski stol spustila se nelagodna tisina, a toplina koja ih je obavijala jos trenutak

ranije sad je isparila. Orly i Avi izmijenili su tupe poglede, a teta Esther se sledila, dlana cvrsto ovijenog oko case soka od jabuke. David je odlozio vilicu kao da vise nema teka i zaskiljio prema Jeannette svojim svjetlosmedim ocima okruzenim izrazitim borama od smjeskanja.

Medutim, u ovom trenutku bio je sve drugo osim nasmijesen. Namrgodeno je napucio usta, kao da je upravo progutao gutljaj octa.

"Super! Ocekivala sam da cete podijeliti sa mnom moju srecu, ali me je umjesto toga

docekala ova hladnoca", zacvilila je Jeannette.

"Upravo si rekla da se udajes", podsjetio ju je David, kao da Jeannette ne zna sto je bila rekla i treba je izvijestiti o tome.

"Tata, znam da se to cini pomalo preuranjenim, ali Scott me je neki dan zaprosio i ja

sam vec pristala."

"Ali, zasto?" upitala je Ella.

Po nacinu na koji ju je Jeannette pogledala, Ella je zakljucila da to nije bilo pitanje koje je njezina kcerka ocekivala. Radije bi da ju je upitala "Kad?" ili "Kako?" U oba slucaja, to bi

znacilo da moze poceti kupovati vjencanicu. Pitanje "Zasto?" bilo je nesto posve drugo i u cijelosti je uhvatilo nespremnu.

"Valjda zato sto ga volim." Jeannettin ton glasa bio je pomalo snishodljiv.

"Duso,  zeljela  sam  reci,  cemu  takva  zurba?"  nije  odustajala  Ella.  "Da  nisi   trudna?"

Teta Esther trznula se na svom stolcu, strogog izraza lica, vidljivo zabrinuta. Izvadila je iz dzepa tabletu protiv zelucane kiseline i pocela je zvakati.

"Postat cu ujak", zahihotao se Avi.

Ella je uhvatila Jeannettinu ruku i njezno je stisnula. "Uvijek nam mozes reci istinu. Znas to, zar ne? Bit cemo uz tebe bez obzira na sve."

"Mama, hoces li, molim te, prestati s time?" prasnula je Jeannette izvukavsi ruku. "Ovo nema nikakve veze s trudnocom. Neugodno mi je zbog tebe."

"Samo sam pokusala pomoci", mirno je odgovorila Ella, pri cemu je mirnoca bila stanje

koje joj je u zadnje vrijeme postajalo sve teze postici.

"Mislis, time sto me vrijedas. Izgleda da je jedini nacin na koji mozes zamisliti Scotta i mene u braku taj da sam ja napumpana! Da li ti ikad padne na pamet da se ja mozda, samo mozda, zelim udati za tog tipa zato sto ga volim? Hodamo vec osam mjeseci."

Ta je izjava izazvala Ellinu ironiju. "O, da, kao da se karakter muskarca moze upoznati

za osam mjeseci! Tvoj otac i ja smo u braku gotovo dvadeset godina, a cak ni mi ne mozemo tvrditi da znamo sve jedno o drugome. Osam mjeseci u jednoj vezi nije nista!"

"Bogu je trebalo samo sest dana da stvori cijeli svemir", izjavio je Avi s osmijehom od uha do uha, ali su ga hladni pogledi sviju za stolom primorali natrag na sutnju.

Osjecajuci da napetost sve vise raste, umijesao se David, ociju prikovanih za svoju stariju kcerku i cela namrstenog od razmisljanja. "Duso, tvoja mama pokusava reci da je hodanje jedno, a brak nesto posve drugo."

"Ali, tata, zar ste mislili da cemo mi zauvijek hodati?" upitala je Jeannette.

Ella je duboko udahnula i rekla: "Da budem posve iskrena, ocekivali smo da ces naci nekog boljeg. Premlada si za ozbiljnu vezu."

"Znas sto ja mislim, mama?" upitala je Jeannette glasom tako bezizrazajnim da je bio

neprepoznatljiv. "Mislim da svoje vlastite strahove projiciras na mene. Ali samo zato sto si se ti udala tako mlada i rodila kad si bila mojih godina, ne znaci da cu ja ponoviti istu pogresku."

Ella se zacrvenjela kao karmin, kao da je dobila samar. Iz dubine svoga bica sjecala se

teske trudnoce koja je rezultirala Jeannettinim preuranjenim rodenjem. Kao beba i malo dijete, njezina je kcerka iz nje iscrpila svu energiju i zato je cekala sest godina prije nego sto je ponovno zatrudnjela.

"Duso, bili smo sretni zbog tebe kad si prohodala sa Scottom", oprezno je rekao David,

isprobavajuci drugaciju strategiju. "On je drag momak. Ali tko zna sto ces misliti kad diplomiras? Stvari bi tad mogle biti posve drugacije."

Jeannette je jedva primjetno kimnula glavom, sto je znacilo tek malo vise od hinjene

privole. Zatim je rekla: "Je li ovo zato sto Scott nije Zidov?"

David je zakolutao ocima u nevjerici. Oduvijek se ponosio time da je slobodouman i obrazovan otac koji u kuci izbjegava negativne primjedbe glede rase, vjere ili spola.

Medutim, Jeannette je djelovala nepopustljiva. Okrenula se  prema majci i upitala:

"Mozes li me gledati u oci i reci da bi i nadalje imala iste zamjerke da je Scott mladi Zidov po imenu Aaron?"

Jeannettin glas bockao je ogorcenoscu i sarkazmom i Ella se pobojala da jos toga navire u njezinoj kcerki.

"Duso, bit cu posve iskrena s tobom, makar ti se to ne svidjelo. Znam kako je divno biti mlad i zaljubljen. Vjeruj mi, znam. Ali udati se za nekog iz druge sredine velik je rizik. A mi kao tvoji roditelji zelimo biti sigurni da cinis pravu stvar."

"A kako vi znate da je vasa prava stvar prava stvar za mene?"

To je pitanje malo pokolebalo Ellu. Uzdahnula je i protrljala celo, kao da je na rubu migrene.

"Mama, ja ga volim. Znaci li ti to ista? Sjecas li se odnekud te rijeci? Od njega mi srce

brze zakuca. Ne mogu zivjeti bez njega."

Ella je cula vlastito smijuljenje. Nije joj bila nakana podsmjehivati se osjecajima svoje kcerke, ni najmanje, ali njezin je smijeh vjerojatno tako zvucao. Iz nekih njoj nepoznatih

razloga, osjecala je ogromnu nervozu. I prije je imala sukobe s Jeannette, na stotine njih, ali danas joj se cinilo kao da se svada s necim drugim, necim vecim.

"Mama, jesi li ti ikad bila zaljubljena?" odvratila je Jeannette, a u glas joj se uvukla

natruha prezira.

"Daj, molim te, prestani! Prestani sanjariti i budi realna! Tako si..." Elline su oci poletjele prema prozoru, u potrazi za nekom dramaticnom rijeci, dok najzad nije smislila "... romanticna!"

"Sto je lose u tome da sam romanticna?" upitala je Jeannette i zvucala uvrijedeno.

Doista, sto je lose u tome da je netko romantican? upitala se Ella. Otkad nju romantika toliko zivcira? Nesposobna odgovoriti na pitanje koje ju je izjedalo na rubovima uma, svejedno je nastavila. "Daj, duso. U kojem ti to stoljecu zivis? Utuvi si u glavu, zene se ne udaju za muskarce u koje se zaljube. Kad prigusti, izaberu tipa koji ce biti dobar otac i pouzdan suprug. Ljubav je samo sladak osjecaj koji je osuden pojaviti se i brzo nestati."

Kad je zavrsila, Ella se okrenula prema svom suprugu. David je sklopio ruke ispred sebe, polako kao kroz vodu, i promatrao je kao da je nikad ranije nije vidio.

"Znam zasto ovo  radis", rekla je Jeannette. "Ljubomorna si na moju srecu i moju mladost. Zelis napraviti od mene nesretnu kucanicu. Mama, ti zelis da ja budem ti."

Ella je osjetila neki cudan, potmuli osjecaj u dubini zeluca, kao da je ondje divovski kamen. Je li ona nesretna kucanica? Sredovjecna mama zarobljena u braku koji propada?

Dozivljavaju li je njezina djeca tako? I njezin suprug? A prijatelji i susjedi? Najednom je imala osjecaj da je svi oko nje potajno sazalijevaju i ta je sumnja bila tako bolna da je zadahtala.

"Trebala bi se ispricati mami", rekao je David, namrsteno se okrecuci prema Jeannette.

"U redu je. Ne ocekujem ispriku", snuzdeno je odgovorila Ella.

Jeannette je posprdno pogledala majku. I bez ijedne rijeci, odgurnula je svoj stolac, odlozila ubrus i isetala iz kuhinje. Minutu nakon toga, Orly i Avi nijemo su slijedili njezin primjer, ili iz neuobicajene solidarnosti sa starijom sestrom, ili zato sto im je dojadio ovaj

razgovor odraslih. Nakon toga je otisla teta Esther, mrmljajuci neku blijedu izliku i zestoko zvacuci svoju zadnju tabletu protiv zelucane kiseline.

David i Ella ostali su za stolom, a u zraku izmedu njih visjela je snazna nelagoda. Ellu

je boljelo sto se mora suociti s tom prazninom koja, sto su oboje znali, nije imala nikakve veze s Jeannette ili ijednim od njihove djece.

David je zgrabio vilicu koju je ranije bio odlozio i neko je vrijeme proucavao. "Onda, bih li trebao zakljuciti da se nisi udala za muskarca kojeg si voljela?"

"Daj, molim te, nisam tako mislila."

"Kako si onda mislila?" upitao je David, i nadalje se obracajuci vilici. "Mislio sam da si bila zaljubljena u mene kad smo se vjencali."

"Bila sam zaljubljena u tebe", odgovorila je Ella, ali morala je dodati, "kad smo se

vjencali."

"Kad si me onda prestala voljeti?" mrtav-hladan upitao je David.

Ella je zapanjeno pogledala svog supruga, kao netko tko nikad prije nije vidio vlastiti odraz, a sad drzi zrcalo ispred lica. Je li ga prestala voljeti? Bilo je to pitanje koje sebi nikad

ranije nije postavila. Zeljela je odgovoriti na njega, ali joj je nedostajala ne toliko zelja koliko rijeci. Duboko u sebi znala je da bi njih dvoje trebali biti zabrinuti zbog svog odnosa, a ne zbog djece. Ali umjesto toga, cinili su ono u cemu su oboje bili najbolji: pustali su da dani prolaze, da ih rutina preuzme i da vrijeme protekne u neizbjeznoj letargiji.

Rasplakala se, nemocna obuzdati tu stalnu tugu koja je, bez njezinoga znanja, postala

dio njezinoga bica. David je okrenuo svoje tjeskobno lice na drugu stranu. Oboje su znali da on mrzi kad ona place jednako kao sto ona mrzi plakati pred njim. Srecom, upravo u tom trenutku zazvonio je telefon i spasio ih.

David je podigao slusalicu. "Halo... da, ovdje je. Pricekajte, molim."

Ella se pribrala i progovorila, dajuci sve od sebe da zvuci dobro raspolozena. "Da, ovdje Ella."

"Bok, Michelle je. Oprosti sto te gnjavim za vikend", zacvrkutao je mladi zenski glas. "Znas, Steve mi je jucer rekao da provjerim u kojoj si fazi, ali sam jednostavno zaboravila.

Jesi li imala prilike zapoceti raditi na rukopisu?"

"Oh." Ella je uzdahnula, tek se sad sjetivsi zadatka koji je ceka.

Njezin prvi zadatak u knjizevnoj agenciji bio je procitati roman nekog nepoznatog europskog autora. Nakon toga, od nje se ocekivalo da napise opsirnu recenziju.

"Reci mu da ne brine. Vec sam pocela citati", lagala je Ella. Ambiciozna i tvrdoglava, Michelle je bila od onih osoba koju nije zeljela uzrujati na svom prvom zadatku.

"O, dobro! I, kakav je?"

Ella je zastala, ne znajuci sto bi rekla. O rukopisu nije znala nista, osim da je rijec o povijesnom romanu o zivotu cuvenog mistika i pjesnika Rumija, za kojega je saznala da ga nazivaju "Shakespeareom islamskoga svijeta".

"Oh, veoma je... mistican." Ella se nasmijuljila, nadajuci se da ce se izvuci salom.

Ali Michelle je bila sva poslovna. "U redu", bezizrazajno je rekla. "Slusaj, mislim da se moras primiti posla. Moglo bi ti trebati vise vremena nego sto mislis za pisanje recenzije o jednom takvom romanu..."

U daljini se culo mrmljanje dok se Michellin glas gubio. Ella ju je zamislila kako obavlja

nekoliko zadataka istodobno - provjerava elektronske poruke, cita kritiku o nekome od njezinih autora, gricka sendvic s tunjevinom i polira nokte na rukama - i citavo to vrijeme razgovara telefonom.

"Jesi li jos na liniji?" minutu kasnije upitala je Michelle.

"Jesam."

"Dobro. Slusaj, ovdje je ludnica. Moram ici. Samo ne zaboravi da je rok za tri tjedna." "Znam", naglo je rekla Ella, nastojeci zvucati odlucnija. "Necu prekoraciti rok."

Istinu govoreci, Ella nije bila sigurna da uopce zeli ocijeniti taj rukopis. Na pocetku je bila veoma revna i samouvjerena. Bilo je uzbudljivo biti prvi koji ce procitati neobjavljeni roman jednog nepoznatog autora i odigrati ma kako malu ulogu u njegovoj sudbini. Ali sad nije bila sigurna moze li se usredotociti na jednu temu koja je za njezin zivot toliko nevazna kao sto je sufizam i vrijeme dalekog trinaestog stoljeca.

Mora da je Michelle uocila njezino oklijevanje. "Postoji li neki problem?" upitala je. Kad nije dobila odgovor, postala je uporna. "Slusaj, meni se mozes povjeriti."

Nakon kratke sutnje, Ella je odlucila reci joj istinu.

"Rijec je samo o tome da nisam sigurna da sam ovih dana u pravom raspolozenju da bih se usredotocila na povijesni roman. Hocu reci, mene zanima Rumi i sve to, ali svejedno, ta tema mi je tuda. Mozda bi mi mogla dati neki drugi roman - znas, nesto sa cime bih se mogla lakse poistovjetiti."

"To je tako izvitoperen pristup", rekla je Michelle. "Mislis da  mozes raditi bolje s knjigama o kojima nesto znas? Ni najmanje! Samo zato sto zivis u ovoj drzavi, ne mozes ocekivati da ces uredivati samo romane radnja kojih se zbiva u Massachusettsu, je li tako?" "Nisam  to  mislila..."  rekla  je  Ella  i  odmah  je  shvatila  da  je  tu  istu  recenicu  tog poslijepodneva vec previse puta ponovila. Pogledala je svog supruga kako bi provjerila je

li i on to zamijetio, ali Davidov izraz lica bilo je tesko odgonetnuti.

"Vecinu vremena moramo citati knjige koje nemaju nikakve veze s nasim zivotom. To je dio nasega posla. Evo, ja sam bas ovaj tjedan zavrsila knjigu neke Iranke koja je nekoc vodila bordel u Teheranu i morala pobjeci iz zemlje. Jesam li joj trebala reci da svoj rukopis umjesto nama posalje nekoj iranskoj agenciji?"

"Ne, naravno da nisi", promrmljala je Ella i osjecala se glupo i nesretno.

"Nije li jedna od vrlina dobre knjizevnosti povezivanje ljudi s dalekim zemljama i kulturama?"

"Naravno da jest. Slusaj, zaboravi sto sam rekla. Recenziju ces imati na stolu prije

roka", popustila je Ella, mrzeci Michelle jer se prema njoj ponijela kao da je najtuplja osoba na svijetu i mrzeci samu sebe jer je dopustila da se to dogodi.

"Divno, to je duh koji se trazi", zakljucila je Michelle svojim pjevnim glasom. "Nemoj me pogresno shvatiti, ali mislim da bi trebala imati na umu da su vani deseci ljudi koji bi

veoma rado imali tvoj posao. I vecina njih je gotovo dvostruko mlada od tebe. To ce te motivirati."

Kad  je  Ella  spustila  slusalicu,  zatekla  je  Davida  kako  je  promatra,  svecanog  i

suzdrzanog lica. Kao da je cekao da nastave gdje su stali. Ali ona vise nije bila raspolozena za mozganje o buducnosti njihove kcerke, ako je to uopce bio razlog njihove zabrinutosti.

Kasnije tog istog poslijepodneva, bila je sama na trijemu u omiljenom stolcu za ljuljanje i promatrala narancasto-modri zalazak sunca u Northamptonu. Nebo se cinilo tako blizu i tako otvoreno da ga umalo mozes dodirnuti. Misli su joj se utisale, kao da su se umorile od svog onog komesanja. Placanje ovomjesecnih troskova na kreditnim karticama, Orlyne lose prehrambene navike, Avijeve slabe ocjene, teta Esther i njezini otuzni kolaci, sve slabije zdravlje njezinoga psa Spirita, Jeannettini planovi za vjencanje, tajne ljubavne afere njezinog supruga, manjak ljubavi u njezinom zivotu... Jednu po jednu, sve ih je zakljucala u male mentalne kutije.

U takvome raspolozenju Ella je izvukla rukopis iz omota i zanjihala ga u ruci, kao da

ga odvaguje. Naslov romana bio je napisan na korici indigo modrom tintom: Slatko bogohulje.

Elli je receno da nitko ne zna mnogo o autoru - nekom A.Z.  Zahari, koji zivi u Nizozemskoj. Njegov je rukopis poslan knjizevnoj agenciji iz Amsterdama, s razglednicom u omotnici. Na prednjici razglednice nalazila se fotografija polja tulipana osamucujucih ruzicastih, zutih i ljubicastih boja, a na poledini poruka napisana profinjenim rukopisom:

Postovani,

Pozdrav iz Amsterdama. Prica koju vam ovdje saljem zbiva se u trinaestom stoljecu u Konji, u Maloj Aziji. Ali ja iskreno

vjerujem da presijeca drzave, kulture i stoljeca.

Nadam se da cete imati vremena procitati SLATKO BOGOHULJE, povijesni,  misticni  roman  o  izuzetnoj  vezi  izmedu  Rumija,

najboljeg pjesnika i najstovanijeg duhovnog vode u povijesti islama, i Semsa iz Tabriza, nepoznatog, nekonvencionalnog dervisa prepunog skandala i iznenadenja.

Neka ljubav uvijek bude s vama, a vi uvijek okruzeni ljubavlju.

A.Z. Zahara

Ella je osjetila da je ta razglednica izazvala znatizelju knjizevnog agenta. Ali Steve nije bio muskarac koji ima vremena za citanje djela amaterskog pisca. Stoga je paket predao

svojoj pomocnici, Michelle, koja ga je proslijedila svojoj novoj suradnici. Tako je Slatko bogohulje zavrsilo u Ellinim rukama.

Nije mogla znati da ovo nece biti tek neka knjiga, vec knjiga koja ce joj promijeniti

zivot. Dok je bude citala, njezin ce zivot biti iznova napisan.

Ella je otvorila prvu stranicu. Na njoj je bila biljeska o piscu.

A. Z. Zahara iivi u Amsterdamu sa svojim knjigama, mackama i kornjacama, kad ne putuje po svijetu. Slatko bogohulje njegov je prvi roman i najvjerojatnije zadnji. On nema namjeru postati romanopisac i ovu je knjigu napisao iskljucivo iz divljenja i ljubavi prema velikom filozofu, mistiku

i pjesniku Rumiju i njegovom ljubljenom suncu, Semsu iz Tabriza.

Spustila je pogled niz stranicu do sljedeceg retka. I u njemu je Ella procitala nesto sto joj je zazvucalo neobicno poznato:

fer unatoc onome sto neki ljudi kaiu, ljubav nije samo slatki osjecaj koji je osuaen pojaviti se i

brzo nestati.

Razjapila je usta shvativsi da je to protuslovlje upravo onoj recenici koju je ona sama izgovorila svojoj kcerki u kuhinji ranije tog istog dana. Na trenutak je nepomicno stajala, drhtureci od pomisli da je neka tajanstvena sila u svemiru, odnosno ovaj pisac, ma tko on mogao biti, spijunira. Mozda je ovu knjigu napisao unaprijed znajuci kakva ce je osoba prva procitati. Ovaj je pisac imao na umu nju kao svoju citateljicu. Iz nekog njoj neznanog razloga, Ellu je ta pomisao istodobno uznemirila i uzbudila.

Na mnoge se nacine dvadeset i prvo stoljece ne razlikuje mnogo od trinaestoga. Oba ce u povijesti biti zapamcena kao doba nezapamcenih vjerskih sukoba, kulturnog nerazumijevanja i opceg osjecaja nesigurnosti i straha od Drugoga. U takvim vremenima, potreba za ljubavlju veca je no ikad.

Nenadani vjetar zapuhao je u njezinome smjeru, hladan i snazan, i rastrkao lisce po trijemu. Ljepota smiraja sunca zaleprsala je prema zapadnom obzoru, a ozracje djelovalo tupo i bez radosti.

fer ljubav je upravo bit i svrha iivota. Kako nas Rumi podsjeca, ona pogaaa sve, ukljucujuci i

one koji ljubav izbjegavaju - cak i one koji rijec "romantican" koriste kao znak neodobravanja.

Ella je bila zapanjena kao da je procitala, "Ljubav pogaaa sve, cak i jednu sredovjecnu kucanicu u Northamptonu po imenu Ella Rubinstein."

Zeludac joj je govorio da odlozi rukopis, ude u kucu, nazove Michelle i kaze joj da nema sanse da ona napise recenziju ovog romana. Umjesto toga, duboko je udahnula, okrenula stranicu i pocela citati.