U knjizi Eliksir i kamen, Michael Baigent i Richard Leigh obrazlažu svoje stajalište o tome da okultni  povratak  -  kao, uostalom, i cjelokupna revolucija misli i stavova koja je posebno vidljiva posljednjih godina - svoju stvarnost duguje hermetizmu, korpusu ezoterijskog učenja koje je cvjetalo u Aleksandriji  prije dvije tisuće godina, a koje je nakon toga nestalo iz glavne struje zapadne misli,  iako  nikada  nije  bilo  potpuno  zatrto.  Autori slijede tragove ove čudesne, sveobuhvatne filozofije, koja ima mnogo zajedničkoga sa  suvremenom  holističkom  misiju, pronalazeći njezine korijene  u  egipatskim  misterijama,  i ukazujući na enormni utjecaj koji je izvršila na  srednjovjekovne mage i procvat renesanse. Njihova priča  uključuje  mnoge iznimne ličnosti, poput, primjerice, franjevca Rogera Bacona i elizabetinskog maga Johna Deeja,  prototipa  Shakespeareova Prospera i njegove Oluje. No, središnja je figura ove  priče  sam Faust, jedan od mitova koji su obilježili zapadnu civilizaciju.

Eliksir i kamen iznimno je bogato i ambiciozno djelo koje predstavlja  alternativnu   povijest   intelektualnog   svijeta. Alkemičari i čarobnjaci koji su stoljećima opsjedali maštu ljudi, ovdje su, možda  i  po  prvi  put,  smješteni  u  pravi  kontekst. Štoviše, ova knjiga nudi jedan pogled na svijet  koji  se  u određenom smislu može nazvati "alternativnim", ali i duboko povijesnim.

Priroda je prava šuma simbola po kojoj pas traži mandragoru.

Potraži i ti, i vidjet ćeš  brekinju, oskorušu i alkemiliju.

Ave, regina elementorum. Bogato umijeće crne magije

rađa se iz čarolija guste šume.

Gorki limunovac oplakuje hermelina i žukovinu, podižući im vrijednost.

Ave, mundi rosa.

Ali ne boj se, i vidjet ćeš

kako Norman pobjeđuje Kapetovića.

Jehan l'Ascuiz

SADRŽAJ

Uvod   5

PRVI DIO

1.     Poglavlje: Hermes, Tri Puta Najveći  15

2.     Poglavlje: Hermetička magija, alkemija i islam             38

3.     Poglavlje: Magija mračnog doba                                  48

4.      Poglavlje: Tri puta k Europi                                         65

5.     Poglavlje: Srednjovjekovni magovi                              87

6.      Poglavlje: Renesansa                                                   99

7.     Poglavlje: Širenje hermetičke mudrosti                      110

8.     Poglavlje: Faust                                                         127

9.     Poglavlje: Hermetička misao i umjetnost: talisman ..     163

10.  Poglavlje: Uspon tajnih društava                                196

11.  Poglavlje: Fragmentacija stvarnosti                             213

12. Poglavlje: Povratak jedinstvu                                         227

13.  Poglavlje:  Ponovno  otkriće  hermetičke  misli         240

DRUGI DIO 14. Poglavlje: Magični krug		257
15. Poglavlje: Kontrola uma		264
16. Poglavlje: Politička manipulacija		273
17. Poglavlje:  Komercijalna  manipulacija	umom	287
18. Poglavlje: Manipulacija informacijama		300
19. Poglavlje: Glazba i magija		312
20. Poglavlje: Ponovno otkrivanje smisla		329
POGOVOR		342

ILUSTRACIJE.................................................................. 345

UVOD

Još od sedamnaestog stoljeća, znanost je vodila bitku s filozofi­ jom, organiziranom religijom i umjetnošću, za prevlast nad za­ padnom civilizacijom i zapadnim društvom. Neposredno nakon

II. svjetskog rata, njena se nadmoć činila sigurnom i opravdanom. U godinama nakon 1945., zapadna je kultura ušla u novo razdoblje znanstvenoga  racionalizma  i  skepticizma.  Sve  što  se  odnosilo  na

»iracionalno«, kao i sve što se moglo povezati s »magijom« ili »pra­ znovjerjem«, odbacivalo se s nepovjerenjem i izrazitim neprijatelj­ stvom.

Za one koji su živjeli u razdoblju između 1939. i 1945., one koji su vodili rat, u njemu sudjelovali, ili ga tek doživjeli kao djeca, znanost je predstavljala novi i gotovo svemogući autoritet. Znanost je proizvela prednosti poput antibiotika i potaknula razvitak komu­ nikacija, kao što je televizija. Ona je, također, razvila sredstva za ubi­ janje bez presedana - mlazni motor, raketu ili projektil s navođenjem, te atomsku, a zatim i hidrogensku bombu. No, čak su i takvi, potenci­ jalno zastrašujući izumi, obećavali, kada bi ih se prilagodilo mirno­ dopskim uvjetima, i »napretku« o kojemu se moglo samo sanjati. Mlazni se motor vrlo lako mogao upotrijebiti u civilnom zrakoplovu, i tako revolucionarizirati načine putovanja i povezati zemljinu kuglu u još »podatniju« cjelinu. Raketa je odjednom učinila mogućim, do tada nezamislivo, osvajanje svemira. Nuklearna se energija pokazala neograničenim izvorom moći. Kao posljedica, znanstvenik je počeo uživati uzvišeni status. Njegova uloga visokog svećenika, »maga« ili vrhunskoga čarobnjaka, bila je, čini se, ustanovljena. Zbog sila koje je mogao osloboditi, on je ulijevao strah, ali i povjerenje. Bio je čvrs­ to ustoličen kao čuvar budućnosti čovječanstva.

Ako je generacija koja je preživjela Drugi svjetski rat imala očigledno opravdanje za vjeru u znanost, ona je, također, imala jed­ nako očigledno opravdanje za nepovjerenje spram onoga što je sma­ trala iracionalnim. U mnogim se pogledima Drugi svjetski rat sma­ trao nekom vrstom križarskoga pohoda protiv sila iracionalnog. Ira­ cionalnost se zastrašujuće manifestirala u orkestriranoj masovnoj histeriji pristalica Nacističke stranke, nacističkoj ideologiji, Hitlero- vim govorima i samim dehumaniziranim razmjerima »Konačnog rješenja«. Iracionalnost se manifestirala u bjesomučnim napadima banzaija, japanske pješadije na Pacifiku, okrutnom zlostavljanju za­ robljenika japanske vojske i besmislenim samouništenjima pilota-ka- mikaza.

Sučelivši se s ovim manifestacijama iracionalnog, britanski i američki veterani odrekli su se svih njegovih manifestacija. Vrativši se kući, žudjeli su samo za mirnim, takoreći, »spokojnim životom«, povratkom »normalnosti« i smirene racionalne budućnosti koju je obećavala znanost. »Normalnost«, onakvu kakvu je odredio znan­ stveni racionalizam, prihvaćena je kao non plus ultra zapadne civi­ lizacije. »Normalnost« i njezin pripadak, konformizam, postali su os­ novnim obilježjem razdoblja koje se danas povezuje sa »sivim odi­ jelom od flanela«. Bili su to standardi prema kojima je ratna ge­ neracija željela odgajati svoju djecu, takozvane »baby-boomers«-e, ostavivši im kao naslijeđe sve povlastice teško stečenoga obilja, svu raskoš tehnološki unaprijeđenih potrošačkih dobara te obrazovanje (posebice visoko obrazovanje) o kojemu se do tada moglo samo sa­ njati.

Šezdesetih se godina ovoga stoljeća, kada su »baby-boomers«-i postali punoljetnima, »hrabri novi svijet« kojega je propagirala ratna generacija, počeo doimati sve ispraznijim i lišenim bilo kakve veće vrijednosti ili svrhe od pukog materijalnog uspjeha; a samim obrazo­ vanjem koje su mladi šezdesetih godina imali priliku stjecati, ta je činjenica postala još jasnije izraženom. Umjesto svjetle i ružičaste budućnosti, mladi šezdesetih sučelili su se s tri zastrašujuće spoznaje o nečemu što do tada ljudska povijest nije poznavala - nuklearnim holokaustom, prenaseljenošću planeta i uništavanjem prirode. Sve je to preobrazilo biblijsku ideju apokalipse, iz teološke postavke vjero­ vanja u neposrednu - i izvjesnu mogućnost.

U sjeni tripartitne apokalipse stvorene od čovjeka, mladež šezde­ setih dosegnula je punoljetnost. Ta je sjena stavila pod sumnju vjeru

u razum i znanstveni racionalizam na koje se pozivala ratna generaci­ ja. Doista, sam se razum doimao tek neiskrenom maskom i opravda- vajućom racionalizacijom za nove oblike ludila. Nije se činilo »ra­ zumnim« skupljati i slagati na hrpe nuklearno oružje kojeg je bilo do­ voljno da pedeset puta iznova uništi planet. Nije se činio »razum­ nim« rastući broj stanovnika na planetu, bez omogućavanja adekvat­ nih izvora koji bi se prilagodili takvome rastu. Nije se, također, činilo razumnim iscrpljivati i pustošiti izvore koji su već postojali, dok se u isto vrijeme nije činilo ništa kako bi se oni obnovili.

Ukoliko je razum mogao kulminirati u takvom posvemašnjem bezumlju, zaključila je mladež šezdesetih, on nije opravdao povje­ renje koje su mu poklonile starije generacije. Ako je za takav beziz­ lazan položaj kriva znanost, tada ona više ne zaslužuje povjerenje čovječanstva. Ako su »normalnost« i konformizam služili samo tome da ljude učine poslušnim sudionicima u mogućem vlastitom istrijeb- ljenju, tada se »normalnost« i konformizam više nisu mogli smatrati održivim vrijednostima. U svim se ovim pogledima mladež šezdese­ tih počela osjećati prevarenom. Taj je osjećaj pojačavao - ne samo u Sjedinjenim Državama, već i izvan zemlje - rat čija je opravdanost i legitimnost postajala sve  sumnjivijom.  U  deset  godina  sukoba, 56 000 mladih Amerikanaca, koji su se borili, ne za vlastita, već za uvjerenja svojih roditelja, umrli su u džunglama, ušćima rijeka i rižinim poljima jugoistočne Azije. Između 60 i l00 000 ljudi kasnije je sebi oduzelo život. Sukob u Vijetnamu bio je prvi rat u poznatoj povijesti u kojemu je broj žrtava na bojištu kasnije nadmašen brojem samoubojstava veterana.

Kada se mladež šezdesetih pobunila, njihova je pobuna preuzela brojne različite i ne uvijek konzistentne oblike. Obilježja ove pobune, koja se danas najčešće osuđuju, u prvome su redu »liberalizam«, takozvana »kultura droga« i skandalozno nepoštivanje i odbacivanje ustanovljenog autoriteta. Uz ove prijestupe, kritičari su skloni navo­ diti i odbacivanje kršćanskoga morala, komparativno istraživanje re­ ligija (posebice religija Istoka), obuzetost psihologijom (posebice Jungovom) i »nezdravo« zanimanje za »okultno« ili »ezoterično«.

Naravno, i u prošlosti se, u sporadičnim intervalima, budilo za­ nimanje za okultno, ponajviše u uzburkanim razdobljima promjena

-   u osvit Francuske revolucije, nakon Francusko-pruskog rata 1870. i pada Drugog carstva, prije izbijanje Drugog svjetskog rata i Ruske

revolucije. Međutim, čak i u razdobljima između takvih vidljivih ma­ nifestacija, »okultno« ili »ezoterično« je čitavo vrijeme bilo prisutno, iako na periferiji društvenoga razvoja i evolucije. Doista, teško je pronaći samo jedno desetljeće tijekom posljednja četiri stoljeća u ko­ jemu neki značajni pojedinac ili grupa takvih pojedinaca nije pro­ vodila eksperimente i istraživanja na području »zabranjenih znano­ sti«.

Tijekom šezdesetih godina ovoga stoljeća, obnovljeno se zani­ manje za »zabranjene znanosti« još jednom poklopilo s uzburkanim razdobljem promjena. Ovoga puta, međutim, takvo je poklapanje po­ primilo neviđene razmjere - ne samo unutar male skupine kultivirane elite ili u kontekstu strukture masonske lože, već i širom zapadnoga svijeta, unutar čitave generacije razočarane, ali i dobro obrazovane mladeži. S druge strane, njihovi su roditelji počeli zvoniti na uzbunu, i nastavili zvoniti tijekom sljedećeg desetljeća. Ranih sedamdesetih, jedan od autora ove knjige koji je tada upravo migrirao u London, predavao je u mjesnoj politehničkoj školi. Budući poznat po svojoj uključenosti u američki pokret za ljudska prava i protivljenju ratu u Vijetnamu, većina njegovih kolega, žestokih marksista, pogrešno je pretpostavila da i on pristaje uz istu ideologiju. »Nas u stvari ne zabrinjava fašizam«, povjerio mu se jedan od njih. »Fašizam je više- manje mrtav. Stvarna je prijetnja Jung i njegova mistika.« Prema rije­ čima zabrinutoga ideologa, »Jung i njegova mistika« bili su prijeteća opasnost njihovoj stvari, nagovarajući ljude neka gledaju unutar sebe i tako zamagle svijest o nužnosti društvene i političke revolucije.

Ironično, i kao posljedica, »Jung i njegova mistika« trijumfirali su, ujedinjujući u nezadovoljstvu i protivljenju političku desnicu jed­ nako kao i političku ljevicu, konformističke pristalice statusa quo, ali i samozvane »revolucionarne snage« koje su se posvetile njihovu zbacivanju. »Jung i njegova mistika« ujedinili su također i dva, tradi­ cionalno suprotstavljena tabora, znanstveni i religiozni establish­ ment. U pravilnim intervalima, znanstvenici i klerici smjenjivali su se u iskazivanju ogorčenja i prijezira spram »ezoterizma« kojim je Zeitgeist u tolikoj mjeri bio prožet. A zvona na uzbunu koja su počela zvoniti šezdesetih, mogu se čuti i danas, iako ponešto utišana oholim izrugivanjem. Tako se, u nedovoljno informiranim medijima, među komentatorima, kritičarima, esejistima i političarima, najčešće s pod­ smjehom aludira na »stavove i hirove New Age-a« - kao da mnogi od

tih »stavova i hirova« o kojima je riječ, u stvarnosti nisu jednako stari kao i sami izvori filozofske i religiozne misli Zapada.

Naravno, ne može se poreći da je probuđeni interes za »ezo­ terično« u velikoj mjeri sadržavao luckaste elemente - trivijalnu as­ trologiju temeljenu na sunčevim znakovima, savjetovanje zodijaka, tarota ili I Chinga prije svake manje ili veće odluke, unaprijed obliko­ vane programe za samoostvarenje, bijelu svjetlost koja se kuha u vrećici, instant Nirvanu, ili, pak, kirurški pribor za »uradi sam« trepa- naciju. Ne može se poreći niti to da je »povratak okultnoga« šezde­ setih godina iznjedrio i neke suštinski mračne fenomene poput, pri­ mjerice, oduševljenosti sotonizmom i aktivnosti takvih skupina kao što je ona Charlesa Mansona. No, usredotočiti se samo na te feno­ mene značilo bi zanemariti kreativnije i konstruktivnije dimenzije

»okultnog povratka«. Bilo je, primjerice, književnika koji su šezde­ setih godina izronili kao nositelji »ezoterijske« misli - Carlos Fuen- tes i Gabriel Garcia Marquez u Južnoj Americi, Thomas Pynchon u Sjedinjenim Državama i Michel Tournier u Francuskoj predstavljaju samo nekolicinu takvih pisaca. Postojali su i učeni ljudi poput Edgara Winda i gospođe Frances Yates, čija su istraživanja »ezoteričnog« otvorila do tada zatvorena vrata našeg razumijevanja renesanse i re- formacije,  elizabetinske  i jakobitske  Engleske,  te  Shakespearea, Marlowea i njihovih suvremenika. Kroz Jungova, i istraživanja nekih od njegovih sljedbenika, »ezoterizam« šezdesetih učvrstio je svijest o

»ženskom principu«, Goetheovoj Ewigweibliche, i potrebi da se ona inkorporira u zapadnu svijest i kulturu. I, kao što će ova knjiga po­ kazati, »ezoterijski« princip magijske međupovezanosti nadahnuo je čitav niz istraživanja vezanih uz okoliš i prepoznavanje zemlje kao živoga organizma, sveobuhvatnoga »ekološkog sustava«.

Za »okultni povratak« šezdesetih godina nije toliko važno koji su njegovi dobri i loši rezultati, već sama činjenica da se takav povratak zbio. Činjenica da se uopće dogodio u početku se doimala zapanju­ jućom u usporedbi s poslijeratnim razdobljem »normalnosti« i umje­ renosti,  znanstvenog racionalizma,  konformizma,  potrošača i  »sivih odijela od flanela«. Pa ipak, upravo se kao reakcija na takve vrijed­ nosti i njima pripadajuće samozadovoljstvo,  ograničenost, uskogrud­ nost, jednostranost i sterilnost,  zbio »povratak okultnog«. Za gene­ raciju  obrazovane  mladeži,  postalo je  očiglednim da  su  vrijednosti njihovih roditelja kulminirale do potencijalno fatalnoga cul-de-sac-a.

Ukoliko se uopće mogao pronaći izlaz, bilo je nužno promijeniti sta­ vove, a ta se promjena sastojala u integraciji kao protuteži fragmen­ taciji, sveobuhvatnoj međupovezanosti nasuprot specijalizaciji, orga­ nizmu nasuprot mehanizmu, te sintezi kao protuteži analizi.

»Povratak okultnog« šezdesetih godina, kao i mnoga druga zbi­ vanja tijekom tog desetljeća, moraju se shvatiti upravo u tom kontek­ stu. Dinamika i vjera koje su obilježavale njegov mentalitet bile su upravljene ka preispitivanju i preusmjeravanju vrijednosti - preus­ mjeravanju ka integraciji, cjelovitosti, organizmu i sintezi. U to je vrijeme mnogo spominjana riječ bila »revolucija«. Oni koji su na taj fenomen gledali pojednostavljeno i doslovno, nisu bili sposobni pre­ poznati snage koje su ležale u njegovu temelju, površno interpretira­ jući riječ »revolucija« u krajnje političkom smislu. Međutim, ovdje je bila riječ o mnogo suptilnijoj vrsti revolucije, onoj revoluciji koja je obilježila renesansu - revoluciji stavova i vrijednosti, osobnih i ko­ lektivnih potreba, revoluciji u samoj svijesti, pogledima na svijet, te razumijevanju i interakciji sa stvarnošću.

Upravo je takozvani »povratak okultnog« bio zaslužan za ovu vrstu revolucije. Točnije, ona se zbila zahvaljujući određenom kor­ pusu »ezoterijskih« učenja poznatih pod generičkim izrazom »her­ metizam«. Između ostaloga, hermetizam naglašava međupovezanost svega znanja i važnost uspostavljanja veza između različitih područja učenja. U tom smislu, revoluciju svijesti koja se dogodila tijekom šezedesetih godina, možemo, do izvjesne mjere, smatrati herme­ tičnom.

Pisci ove knjige također su proizvodi šezdesetih. Zbog te se či­ njenice ne osjećamo dužnima ispričavati. Naprotiv, ako ništa drugo, njome se ponosimo, kao što se ponosimo sudjelovanjem - iako ne i bez razboritog skepticizma - u »okultnom povratku« toga vremena.

Poput mnogih naših suvremenika, svoj smo put do hermetizma pronašli idući brojnim stazama. Na neke od njih ukazao nam je sam obrazovni sustav koji je zabranio hermetizam izvan okvira akadem­ skoga ugleda. Sveučilište, kako smo ubrzo uvidjeli, pokazalo se svi­ me osim sve-učilišta. Pa ipak, u strogo odvojenim zasebnim odjelima engleske, američke, francuske i njemačke književnosti, kao u nekoj vrsti vakuuma, čitali smo djela poezije i proze koja su uspostavljala veze, zamagljene od strane samoga sveučilišta - između umjetnosti,

znanosti, povijesti, filozofije, psihologije, mitologije i komparativnih religija. Dok su se akademski odjeli sporili oko teritorijalnih granica, prepuni niskih strasti poput kakvih ruritanskih nacionalista, Blake, Goethe i Balzac, Flaubert, Tolstoj i Dostojevski, Joyce, Proust, Mann, Yeats i Rilke pružali su mnogo razumljiviju i prihvatljiviju perspektivu. A u djelima mnogih od navedenih pisaca - doista, čak i u djelima tako uravnoteženih viktorijanaca poput Georgea Eliota i Roberta Browninga - naišli smo na sasvim jasne naznake o hermetiz- mu i njegovim sljedbenicima.

Bilo je, također, i takvih ljudi koji se nisu mogli smjestiti ni u kakve službeno prihvaćene okvire ili kanone. Lawrencea Durrella, primjerice, odbacila je i ponizila čitava akademska zajednica toga vremena; no, u američkim i britanskim sveučilištima ranih šezde­ setih, bilo je vrlo malo studenata koji nisu pročitali njegov Alek- sandrijski kvartet. Upravo smo na stranicama Durrellove tetralogije i mi, poput mnogih drugih, prvi puta saznali za korpus mističnoga uče­ nja poznatoga kao Hermetica. Durrell nas je, također, prvi puta upoz­ nao s imenima poput Paracelzusa i Agripe, koja se nisu nikada spom­ injala u ortodoksnim udžbenicima ili antologijama.( Durrellova ek­ stravagantno romansirana evokacija Aleksandrije uvela nas je u koli­ jevku hermetizma. Konačno, upravo nam je Durrell otkrio najher- metičniju od svih disciplina, alkemiju, ali ne kao smiješan oblik pri­ mitivne kemije, već kao složen i nadasve evokativni simbolički sus­ tav, koji je seksualnost rabio kao metaforu za umjetnost, umjetnost kao metaforu za seksualnost, a oboje kao metaforu za oblik unutarnje preobrazbe.

Poput Durrella, ni Jung nije imao svoje mjesto u prihvaćenim akademskim kanonima svoga vremena. Književnost nas je, međutim, odvela k njemu, a mi smo bili ushićeni otkrićem. Od Junga, put je vo­ dio natrag, opet u alkemiju i hermetizam - bilo izravno, ili, pak, kroz Goetheova djela. Uskoro nam je postalo jasno kako većina puteva vodi, zapravo, u hermetizam - usprkos tome što je sveučilište, čini se, izgubilo, ili namjerno zanemarilo zemljovide.

Hermetizam je, kako smo uvidjeli, otvarao zapanjujuću i novu perspektivu svijeta znanja, čijim se navodnim čuvarem, kao što i samo ime sugerira, smatralo sveučilište. A s te perspektive pogled je oduzimao dah, baš kao što je zemljina kugla oduzimala dah astronau­ tima koji su se tih godina otisnuli u svemir. S te perspektive, moglo se

vidjeti znanje i stvarnost, kao što se i zemlja, gledana iz svemira, doimlje poput povezane i jedinstvene cjeline, te je bilo moguće otkri­ ti veze između navodno različitih »disciplina« i »područja istraživa­ nja« koje je samo sveučilište držalo umjetno odvojenima, fragmenti- ranima, izoliranima i međusobno neovisnima. Nudeći perspektivu koja je nadilazila strogo ograničena područja znanja, hermetizam je omogućavao prepoznavanje načina na koje su se ta područja mogla spajati, pretapati i međusobno upotpunjavati. Bilo je, također, mo­ guće uočiti pukotine i nedostatke kao posljedice odvajanja i frag­ mentacije.

U isto vrijeme, hermetizam je donosio više od tek apstraktnog ili teoretskog razumijevanja, više od  općenite  filozofske  orijentacije. On je  nudio  empirijski  potkrijepljene  uvide  u  načine  na  koje  se

»magija« - gotovo uvijek štetan oblik »magije« - rabio i iskorištavao u djelovanjima modernog zapadnog društva. Hermetizam je, ukrat­ ko, omogućavao spoznaju o tome kako su neka od njegovih temelj­ nih načela oteta kako bi poslužila za krajnje zlonamjerne svrhe. »Ma­ gija«, barem ona u modernom svijetu, izronila je kao metafora za određene vrste podmukle manipulacije - za »umjetnost pokretanja stvari« na način koji je protivan samom hermetizmu.

Hermetizam nam je, osim toga, pružio i nove uvide u povijest. Prema akademskim udžbenicima toga vremena, na primjer, kao i pre­ ma mnogim našim profesorima, taj značajan fenomen poznat kao re­ nesansa, svoje je korijene imao u vrijednostima kasnije označenim

»humanističkim« - vrijednostima kojih su primjeri  bili  Martin Lut­ her, Erazmo Roterdamski i sir Thomas More, autor Utopije. Ali, nas­ tavivši svoja izvannastavna istraživanja i otkrivši novu generaciju učenih ljudi poput Edgara Winda i Frances Yates, renesansa je počela izranjati u  posve drukčijem svjetlu. Iako je ona nesumnjivo mnogo dugovala humanizmu, za svoje je postojanje, kako se pokazalo, u još većoj mjeri mogla zahvaliti hermetičkoj misli i hermetičkoj tradiciji. Čini se da je istinski impuls koji je nadahnuo renesansu bio nadasve i suštinski  »magijske« prirode.

Ovo nas je otkriće dovelo do drugog, kojeg je akademska zajed­ nica, sukladno poslijeratnom racionalizmu, nastojala zastrti diskret­ nim velom. Ako je renesansa svoje korijene mogla tražiti prije u her­ metizmu negoli u humanizmu, takozvani »renesansni čovjek« - koji

je, za buduće naraštaje predstavljao utjelovljenje epohe - nije mogao biti Martin Luther, Erazmo Roterdamski ili sir Thomas More. Tko je, dakle, bio »renesansni čovjek"? Uskoro smo ga pronašli u brojnim osobama koje je Frances Yates nazivala »renesansnim magima«. Ali, kada bismo uspjeli te »mage« identificirati s povijesnim osobama, uskoro bismo uvidjeli kako smo ih već susreli u književnosti kao iz­ mišljene likove. Susreli smo ih, iako u kontekstu strogog kršćansko­ ga morala, u liku Marloweova doktora Fausta, te u nešto tolerantni- jem i bliskijem kontekstu, u liku Goetheova Fausta. Što smo više o njemu razmišljali, to nam je figura Fausta postajala sve značajnijom. Za nas, on je odražavao nemir, znatiželju, žudnju za znanjem i otpor ograničavajućim konvencijama koje su obilježavale našu generaciju. Uskoro je, međutim, on počeo značiti i mnogo više od toga

Tko je osoba na koju se naša civilizacija poziva, pokušavajući odrediti svoj identitet? Odgovor će se u prvi mah učiniti očiglednim. Ljudi još uvijek govore o »kršćanskoj civilizaciji«, »kršćanskoj kul­ turi« i »kršćanskom svijetu«. Iako ne tako često kao u prošlosti, ljudi još uvijek govore o »kršćanskim zemljama«. Iz takvih je izjava jasno da zapadno društvo sebi laska smatrajući Isusa Krista osobom koja je odredila stvarnost koju je to društvo stvorilo. U stvarnosti, međutim, figura koja najtočnije personificira zapadnu kulturu nije poput janjeta blagi »spasitelj« pribijen na križ. Naprotiv, taj je lik potpuno drukčiji; on je mag, čarobnjak, vještac koji je, u renesansnom folkloru, pot­ pisao krvavi sporazum s »Đavlom«. Lik koji je obilježio našu civi­ lizaciju nije Krist, već Faust.

Faust, ili Faustus, danas je poznat prvenstveno, iako ne i is­ ključivo, iz dva veličanstvena književna djela - Marloweove drame i Goetheove drame u stihu. Oba ova djela sučeljavaju zapadnu civi­ lizaciju s utjelovljenjem njezinog kolektivnog identiteta. Oba se djela odnose na čovjeka koji je, čim se s njime susretnemo, već ovladao svim područjima poznatog znanja, proputovao čitavim spektrom ljud­ skoga iskustva, te se, neizbježno, pita kamo dalje - kakve li to nove svjetove još  može osvojiti, te postoje  li nove  discipline  i nova po­ dručja znanja koja još može istražiti. Za razliku od Isusa Krista, ovaj lik ne žudi za tim da ljude odvede k Bogu, pa čak ni za postizanjem vlastitog jedinstva s Bogom. Naprotiv, ono za čime on žudi jest, ništa manje, negoli sam postati Bogom. Da bi ostvario svoju namjeru, on rabi  tehničke  naprave  svoga  vremena kako  bi  ukrotio  i  podvrgnuo

svojoj volji onu sveukupnost ogromne, i još neiskorištene moći  - moći koja se. prema standardima kršćanskoga morala označava »pa­ klenom«, »demonskom«, »dijaboličnom« ili »sotonskom«. S tom moći Faust sklapa sporazum. Bit će mu dodijeljena sva sredstva i sposobnosti kako bi postigao sve što želi, postao suverenim gos- podarem novih kraljevstava znanja, osvojio vrhove i prodro u dubine ljudskoga iskustva, iskušao i ucrtao do tada nepoznato i  nezabilje­ ženo. Ali, u zamjenu za to, na kraju svoga sudbinskog puta, on će pre­ dati svoju dušu.

Postoji, međutim, značajna razlika između Marloweove verzije iz šesnaestog stoljeća i Goetheove priče, napisane tijekom posljed­ njih desetljeća osamnaestog, i prvih desetljeća devetnaestog stoljeća. Na kraju Marloweove drame, Faustovo je odricanje od duše konačno, nepovratno, stalno, neopozivo i neotkupivo. Na kraju Goetheove po­ eme, odreknuće je - zahvaljujući intervenciji onoga »Ewigweib- liche«, »Vječno ženskoga« ili »Ženskoga principa« - opozvano, a Faustu je omogućeno otkupljenje i spas.

Danas, na koncu dvadesetoga stoljeća, naša civilizacija ima pri­ liku napisati vlastitu kolektivnu priču o Faustu. Hoćemo li tu priču is­ pričati na Marloweov ili Goetheov način, pokazat će vrijeme.