Učitelj

BAGDAD,TRAVANJ 1242.

Bagdad nije ni zamijetio dolazak Semsa iz Tabriza, ali ja nikad necu zaboraviti dan kad je dosao u nasu skromnu dervisku tekiju1. Tog smo poslijepodneva imali vazne goste. Visoki sudac svratio je sa skupinom svojih ljudi i ja sam sumnjao da je iza njegovog posjeta nesto vise od samo srdacnosti. Poznat po svojoj antipatiji prema sufizmu, sudac me zelio podsjetiti da nas drzi na oku, jednako kao sto drzi na oku sve sufije u ovome podrucju.

Sudac je bio castohlepan covjek. Imao je siroko lice, ovjesen trbuh i kratke, zdepaste prste s dragocjenim prstenom na svakome. Morao je prestati toliko mnogo jesti, ali rekao bih da nitko nije imao hrabrosti to mu reci, cak ni njegov lijecnik. Poticuci iz duge loze vjerskih ucenjaka, bio je jedan od najutjecajnijih ljudi u kraju. Jednom je presudom mogao poslati covjeka na vjesala ili je jednako lako mogao oprostiti zlocine nekog robijasa i izbaviti ga iz najmracnije tamnice. Uvijek odjeven u krznene kapute i skupu odjecu, nosio se s raskosi nekoga tko je siguran u svoj autoritet. Nisam odobravao njegov veliki ego, ali za dobrobit nase tekije, dao sam sve od sebe da ostanem u dobrim odnosima s tim utjecajnim covjekom.

"Zivimo u najvelicanstvenijem gradu na svijetu", objavio je sudac ubacivsi smokvu u usta. "Danas Bagdad  vrvi  izbjeglicama  koje  bjeze  pred mongolskom  vojskom.  Mi im dajemo sigurno utociste. Ovo je srediste svijeta, ne mislite li da je tako, Baba Zamane?"

"Ovaj je grad nedvojbeno pravi dragulj", oprezno sam odgovorio. "Ali ne zaboravimo da su gradovi kao ljudi. Rode se, prolaze kroz djetinjstvo i adolescenciju, stare i na kraju umru. U ovome trenutku u vremenu, Bagdad je u kasnoj mladosti. Nismo onako bogati kao sto smo bili u doba kalifa Haruna ar-Rasida, iako se jos uvijek mozemo podiciti da smo srediste trgovine, zanata i pjesnistva. Ali tko zna kako ce grad izgledati za tisucu godina? Sve bi moglo biti drugacije."

"Kakav pesimizam!" Sudac je odmahnuo glavom posegnuvsi ka drugoj zdjeli i uzevsi

datulju. "Abasidski zakon ce prevladati i mi cemo napredovati. Naravno, ako postojece stanje ne poremete izdajnici medu nama. Postoje oni koji se nazivaju muslimanima, ali njihovo je tumacenje islama mnogo opasnije od prijetnji nevjernika."

Odlucio    sam    ostati    nijem.    Nije    bila    tajna    da    sudac    mistike,    s    njihovim

individualistickim i ezotericnim tumacenjem islama, smatra izgrednicima. Optuzio nas je da se ne obaziremo na serijat i time iskazujemo nepostovanje prema ljudima od autoriteta

-     ljudima kao sto je on. Ponekad sam imao osjecaj da bi najradije izbacio sve sufije iz Bagdada.

"Vase bratstvo je bezopasno, ali ne mislite li da su neki sufije izopcenici?" upitao je sudac gladeci bradu.

Nisam znao kako bih odgovorio na to pitanje. Hvala Bogu, upravo u tom trenutku

zaculi smo kucanje na vratima. Dosao je crvenokosi pripravnik. Krenuo je ravno prema meni i sapnuo mi u uho da imamo posjetitelja, dervisa lutalicu koji zahtijeva da me vidi i odbija razgovarati s bilo kime drugime.

1 Tekija - bogomolja u kojoj se okupljaju, borave i vrse vjerske obrede dervisi (sufije).

Inace bih zamolio pripravnika da odvede pridoslicu u mirnu, ugodnu prostoriju, da mu toplu hranu i kaze da priceka dok gosti ne odu. Ali, buduci da me je sudac dovodio u nezgodnu situaciju, palo mi je napamet da bi putujuci dervis mogao rasprsiti napetost u prostoriji pricajuci nam zivopisne price iz dalekih zemalja. Stoga sam zamolio pripravnika da uvede tog muskarca.

Nekoliko minuta kasnije, vrata su se otvorila i usao je muskarac odjeven u crno od

glave do pete. Visok i mrsav, upala lica, neodredive dobi, imao je siljast nos, duboko usadene, kao ugljen crne oci i tamnu kosu koja mu je u gustim kovrcama padala preko

ociju. Bio je odjeven u dugacki ogrtac s kapuljacom, vuneno odijelo i cizme od ovcje koze. Oko vrata je nosio mnostvo talismana. U ruci je drzao drvenu zdjelu kakvu dervisi prosjaci nose kako bi nadvladali osobnu tastinu i neumjereni ponos prihvacajuci milostinju drugih. Shvatio sam da je preda mnom covjek koji ne obraca mnogo pozornosti na misljenja drustva. To da ga ljudi mogu zamijeniti za nekog lutalicu, ili cak prosjaka, kao da ga nije ni najmanje smetalo.

Cim sam ga vidio kako stoji i ceka dopustenje da se predstavi, osjetio sam da je

drugaciji. Bilo je to u njegovim ocima, u njegovim razradenim pokretima, napisano svuda po njemu. Kao zir koji se neupucenim ocima mozda cini skromnim i ranjivim, ali vec navijesta ponosan hrast u koji ce se pretvoriti, gledao me je svojim prodornim crnim ocima i nijemo kimnuo glavom.

"Dobrodosao u nasu tekiju, dervisu", rekao sam pokazujuci mu da sjedne na jastuke sucelice meni.

Nakon sto je sve pozdravio, dervis je sjeo, proucavajuci ljude u prostoriji i zamjecujuci svaku pojedinost. Pogled mu se najzad zaustavio na sucu. Dvojica muskaraca netremice su

se promatrala punu minutu, ne izgovorivsi nijednu jedinu rijec, i ja sam se morao zapitati sto misle jedan o drugome, buduci da su djelovali toliko silno oprecni.

Ponudio sam dervisu toplo kozje mlijeko, zasladene smokve i punjene datulje, ali je on sve to pristojno odbio. Kad sam ga upitao za ime, predstavio se kao Sems iz Tabriza i

rekao da je putujuci dervis koji trazi Boga u visinama i dubinama. "I jesi li ga uspio pronaci?" upitao sam.

Preko lica dervisa preletjela je sjena kad je kimnuo glavom i i rekao: "Doista, cijelo je

vrijeme bio sa mnom."

Sudac se umijesao s prezirnim osmijehom kojeg se nije trudio sakriti. "Nikad ne razumijem zasto vi dervisi toliko komplicirate zivot. Ako je Bog stalno bio s tobom, zasto si lutao naokolo svo ovo vrijeme u potrazi za Njime?"

Sems iz Tabriza zamisljeno je pognuo glavu i kratko sutio. Kad je ponovno podigao pogled, lice mu je bilo mirno, glas odmjeren. "Zato sto, iako je cinjenica da Ga se ne moze pronaci trazenjem, pronaci Ga mogu samo oni koji traze."

"Lijepa igra rijeci", narugao se sudac. "Pokusavas li ti to nama reci da ne mozemo

pronaci Boga ako citavog svog zivota ostanemo na istome mjestu? To je glupost. Ne moraju svi odjenuti dronjke i skitati naokolo kao ti!"

Uslijedio je smijeh, buduci da su muskarci u prostoriji zeljeli pokazati svoju suglasnost sa sucem - krestav, nesamopouzdan i nesretan smijeh ljudi naviklih ulagivati se svojim

nadredenima. Osjecao sam se nelagodno. Ocito nije bila dobra zamisao spojiti suca i dervisa.

"Mozda sam pogresno shvacen. Nisam htio reci da covjek ne moze pronaci Boga ako

ostane u svom rodnom gradu. To je svakako moguce", priznao je dervis. "Postoje ljudi koji nikad nisu nigdje otputovali, a ipak su vidjeli svijet."

"Tocno!" Sudac se pobjedonosno nacerio - cerekom koji je nestao kad je cuo naredne

dervisove rijeci.

"Htio sam reci, suce, da covjek ne moze pronaci Boga ako ostane u krznenom kaputu, svilenom odijelu i skupome nakitu kakav vi danas imate na sebi."

Zapanjena tisina spustila se na prostoriju, a zvukovi i prizori oko nas rastopili se u

prasinu. Svi smo suspregnuli dah, kao da ocekujemo da ce se dogoditi nesto vece, iako nisam znao sto bi moglo biti sokantnije.

"Jezik ti je previse ostar za jednoga dervisa", rekao je sudac.

"Kad nesto mora biti receno, ja cu to reci makar me cijeli svijet scepao za vrat i rekao mi da umuknem."

Sudac se na te rijeci namrstio, ali je zatim popustljivo slegnuo ramenima. "Kako god", rekao je. "U svakom slucaju, ti si muskarac kakav nam je potreban. Bas smo govorili o sjaju  nasega  grada.  Mora  da  si  vidio  mnoga  mjesta.  Postoji  li  ijedno  drazesnije  od

Bagdada?"

Tiho, klizeci pogledom s jednoga muskarca na drugoga, Sems je objasnio: "Nedvojbeno je da je Bagdad izuzetan grad, ali nijedna ljepota na zemlji ne traje vjecno. Gradovi su

podignuti na duhovnim stupovima. Poput divovskih zrcala, oni odrazavaju srca svojih stanovnika. Ako ta srca potamne i izgube vjeru, gradovi ce izgubiti svoj sjaj. To se dogada, to se stalno dogada."

Nisam mogao ne kimnuti. Sems iz Tabriza okrenuo se prema meni, nakratko odvucen

od svojih misli, s prijateljskom iskrom u ocima. Osjetio sam ih na sebi kao toplinu uzarenog sunca. Tad sam jasno spoznao kako je zavrijedio svoje ime. Iz tog je muskarca zracila snaga i jedrost i unutarnji plam, kao zapaljene lopte. Doista je bio Sems, "sunce".

Ali sudac nije mislio tako. "Vi sufije sve previse komplicirate. Jednako je i s filozofima i

pjesnicima! Cemu potreba za toliko mnogo rijeci? Ljudi su jednostavna stvorenja s jednostavnim potrebama. Na vodama je da se pobrinu za njihove potrebe i osiguraju da ne zastrane. To zahtijeva primjenu serijatskog zakona do savrsenstva."

"Serijatski zakon je kao  svijeca", odgovorio je Sems iz Tabriza. "Daje nam mnogo

vrijednog svjetla. Ali ne zaboravimo da nam svijeca pomaze da stignemo s jednog mjesta na drugo po mraku. Ako zaboravimo kamo smo krenuli i umjesto toga se usredotocimo na svijecu, od kakve je to koristi?"

Sudac je iskrivio lice, zatvorio ga. Osjetio sam kako me preplavljuje val tjeskobe. Ulazak u raspravu o vaznosti serijatskog zakona s covjekom ciji je posao suditi, i cesto kaznjavati ljude prema tom istom zakonu, bio je plivanje u opasnim vodama. Zar Sems to ne zna?

I dok sam ja trazio prikladnu izliku da izvedem dervisa iz prostorije, cuo sam ga kako govori: "Postoji jedno pravilo koje se odnosi na ovu situaciju."

"Koje pravilo?" sumnjicavo je upitao sudac.

Sems iz Tabriza se ispravio, ukocenog pogleda kao da cita iz neke nevidljive knjige, i

objavio:

"Svaki citatelj ponaosob shvaca Casni Kur'an na razlicitoj razini u sprezi s dubinom svog

razumijevanja. Postoje cetiri razine uvida. Prva je izvanjsko znacenje i s njome se vecina ljudi zado-

voljava. Sljedeca je Batini - unutarnja razina. Kao trece, postoji unutarnje od unutarnjeg. A cetvrta je razina toliko duboka da se ne moie izraziti rijecima i stoga mora ostati neopisiva."

Zacakljenih ociju, Sems je nastavio: "Ucenjaci koji se usredotocuju na serijatski zakon

poznaju izvanjsko znacenje. Sufije znaju unutarnje znacenje. Sveci znaju unutarnje unutarnjeg. A glede cetvrte razine, nju spoznaju samo Bozji poslanici i oni najblizi Bogu."

"Zar mi zelis reci da jedan obican sufi dublje shvaca Kur'an od serijatskog ucenjaka?" upitao je sudac lupkajuci prstima po zdjeli.

Jedva primjetan, podrugljiv osmijeh izvio je usta dervisa, ali nije odgovorio.

"Pazi, moj prijatelju", rekao je sudac. "Tanka je linija izmedu mjesta na kojemu stojis i pukog bogohuljenja."

Ako je u tim rijecima bilo prijetnje, dervis kao da je nije zamijetio. "Sto je tocno 'puko

bogohuljenje'?" upitao je i zatim, naglo udahnuvsi, dodao: "Dopustite da vam ispricam jednu pricu."

I evo sto nam je ispricao:

fednog je dana Mojsije posve sam setao planinom, kad je u daljini ugledao pastira. Muskarac je

klecao, ruku rasirenih ka nebu, i molio. Mojsije je bio odusevljen. Ali kad se pribliiio, jed nako se zapanjio cuvsi pastirovu molitvu.

"O, moj ljubljeni Boie, volim Te vise no sto znas. Za Tebe cu sve uciniti, samo reci. Cak i ako zatraiis od mene da u Tvoje ime zakoljem najdeblju ovcu u mom stadu, ucinit cu to bez imalo oklijevanja. Ti ces je ispeci i staviti njezin debeli rep u svoju riiu da bude ukusnija."

Mojsije se polako pribliiio pastiru, pozorno slusajuci.

"Nakon toga cu Ti oprati noge i ocistiti uha i istrijebiti Tvoje usi. Toliko Te volim."

Cuvsi dovoljno, Mojsije je prekinuo pastira zaviknuvsi: "Prestani, neznalice! Sto mislis da radis? Mislis li da Bog jede riiu? Mislis li da Bog ima noge koje treba oprati? Ovo nije molitva. Ovo je puko bogohuljenje."

Osamucen i posramljen, pastir se opetovano ispricavao i obecao da ce se moliti onako kako se

mole pristojni ljudi. Mojsije ga je tog poslijepodneva naucio nekoliko molitvi. Nakon toga je otisao svojim putem, krajnje zadovoljan samim sobom.

Ali te noci, Mojsije je cuo glas. Bio je to glas Boiji.

"Oh, Mojsije, sto si ucinio? Izgrdio si onog sirotog pastira i nisi shvatio koliko mi je on drag. Moida on ne govori prave stvari na pravi nacin, ali bio je iskren. Njegovo srce bilo je cisto, a njegove namjere dobre. Bio sam zadovoljan s njim. Moida su njegove  rijeci tebi zvucale kao bogohuljenje, ali meni su bile slatko bogohulje."

Mojsije je odmah spoznao svoju pogresku. Sljedeceg dana se ranim jutrom vratio na planinu posjetiti onog pastira. Ponovno ga je zatekao u molitvi, samo sto je sad molio kako ga je Mojsije poducio. U odluci da se moli kako valja, zamuckivao je, lisen uzbuaenja i strasti svoje ranije molitve. Kajuci se zbog onoga sto mu je ucinio, Mojsije je potapsao pastira po leaima i rekao: "Pri- jatelju moj, pogrijesio sam. Molim te da mi oprostis. Nastavi se moliti na tvoj vlastiti nacin. On je u Boijim ocima dragocjeniji." Pastir se zapanjio kad je to cuo, ali jos  je dublje bilo njegovo olaksanje. Meautim, nije se htio vratiti svojim starim molitvama. Nije ustrajao ni uz sluibene molitve kojima ga je Mojsije poducio. Sad je pronasao novi nacin opcenja s Bogom. Iako zadovoljan i blaien u svojoj naivnoj poboinosti, sad je prosao tu fazu - svoje slatko bogohulje.

"Dakle, vidite, nemojte suditi o nacinu na koji se drugi ljudi povezuju s Bogom", zakljucio je Sems. "Svatko ima svoj vlastiti nacin i svoju vlastitu molitvu. Bog nas ne sudi po rijecima koje izgovorimo. On gleda duboko u nasa srca. Nisu vazni obredi ili ceremonije, vec jesu li nasa srca dovoljno cista ili nisu."

Pogledao  sam  sucevo  lice.  Ispod  njegove  maske  apsolutnog  samopouzdanja  i

smirenosti, opazio sam da je ocito uzrujan. Medutim, pronicav kakav je bio, istodobno je

uocio skakljivu situaciju. Ako reagira na Semsovu pricu, morat ce poduzeti sljedeci korak i kazniti ga za njegovu drskost, u kom ce slucaju situacija postati ozbiljna i svi ce cuti da se jedan obican dervis usudio suprotstaviti visokom sucu. Stoga je za njega bilo bolje hiniti da nema nikakvog razloga za uzrujanost i ostaviti stvari na tome.

Vani je sunce zalazilo, bojeci nebo desecima nijansi grimizne, ponegdje naglaseno tamnim sivim oblacima. Sudac je ubrzo ustao, govoreci da ima vaznoga posla koji mora obaviti. Lagano mi kimnuvsi glavom i hladno pogledavsi Semsa iz Tabriza, dugim je koracima izisao iz sobe. Njegovi su ga ljudi slijedili bez rijeci.

"Bojim se da se sucu nisi previse svidio", rekao sam kad su svi otisli.

Sems iz Tabriza sklonio je kosu s lica, smijeseci se. "Oh, to je posve u redu. Naviknut sam da me ljudi ne vole."

Nisam mogao ne osjetiti uzbudenje. Bio sam gospodar tekije dovoljno dugo da znam

da takav posjetitelj ne dolazi cesto.

"Reci mi, dervisu, sto dovodi nekoga kao sto si ti u Bagdad?" upitao sam.

Izgarao sam od zelje cuti njegov odgovor, ali sam ujedno osjecao i neobicnu bojazan.