Sems

BAGDAD, 18. PROSINCA 1243.

Blistave sige sto su visjele i snijegom prekrivene ceste iz daljine su pozdravile glasnika. Rekao je da dolazi iz Kayserija i izazvao komesanje medu dervisima, koji su znali da su posjetitelji u ovo doba godine rjedi od slatkog ljetnog grozda. Glasnik s dovoljno hitnom porukom da bude nosena kroz snjezne oluje mogao je znaciti samo dvije stvari: ili se dogodilo nesto strasno, ili ce se dogoditi nesto vazno.

Dolazak glasnika pokrenuo je derviske jezike u tekiji jer su svi bili znatizeljni glede sadrzaja pisma predanog ucitelju. Ali, zaodjeven plastom tajne, on ga nicime nije dao

naslutiti. Trom i zamisljen, i pomno oprezan, danima je imao izraz osobe koja se bori sa svojom savjescu i kojoj je tesko donijeti ispravnu odluku.

Tijekom tog vremena, nije me samo puka znatizelja nagnala da pomno promatram Baba Zamana. Duboko u sebi, osjetio sam da se to pismo odnosi na mene osobno, iako

nisam znao na koji nacin. Proveo sam brojne veceri u sobi za molitvu, izgovarajuci devedeset i devet Bozjih imena za vodstvo. Svaki put, jedno bi se ime istaknulo: el- Dzebbar - Onaj u cijoj se vlasti ne dogada nista osim onoga sto On zeli.

U danima koji su uslijedili, dok su svi u tekiji neobuzdano nagadali, ja sam provodio

vrijeme sam u vrtu, promatrajuci Majku Prirodu, sad scucurenu ispod teskog snjeznog pokrova. Najzad smo jednoga dana zaculi opetovanu zvonjavu mjedenog zvona u kuhinji, koje nas je sazivalo na hitan sastanak. Usavsi u glavnu prostoriju u khaneqahu, zatekao sam ih sve okupljene, pripravnike i starije dervise, kako sjede u sirokome krugu. A u sredini kruga sjedio je ucitelj, uredno naskubljenih usana, mutnih ociju.

Procistivsi grlo, rekao je: "Bismillah, zacijelo se pitate zasto sam vas danas sazvao ovdje. Rijec je o pismu koje sam primio. Nije bitno odakle je doslo. Dovoljno je reci da mi je

skrenulo pozornost na jedno pitanje od velike vaznosti."

Baba Zaman nakratko je zastao i zagledao se kroz prozor. Izgledao je umoran, mrsav i blijed, kao da je znatno ostarjeo proteklih dana. Ali kad je nastavio govoriti, glas mu se ispunio neocekivanom odlucnoscu.

"U jednome gradu nedaleko od nas zivi veliki ucenjak. Dobar je s rijecima, ali ne i s metaforama jer nije pjesnik. Tisuce ljudi ga vole, postuju i dive mu se, ali on sam nije onaj koji voli. Iz razloga koje ni ja ni vi ne mozemo pojmiti, netko iz ove tekije mozda ce morati otici upoznati ga i biti njegov drug."

Srce mi se stisnulo u grudima. Polako sam, veoma polako izdahnuo. Morao sam se sjetiti jednog od pravila. Samoca i osama dvije su razlicite stvari. Kad si sam, lako se mozes obmanuti da povjerujes da si na pravome putu. Osama je za nas bolja, jer ona znaci biti sam, ali se ne osjecati usamljen. No na kraju je najbolje pronaci neku osobu, osobu koja ce biti tvoje zrcalo. Ne zaboravi, samo u srcu druge osobe mozes uistinu vidjeti sebe i nazocnost Boga u tebi.

Ucitelj je nastavio. "Pitam vas bi li se itko od vas volio dragovoljno prijaviti za ovo

duhovno putovanje. Mogao sam jednostavno odrediti nekoga od vas, ali ovo nije zadatak koji se moze odraditi iz duznosti. Jer on se moze obaviti samo iz ljubavi i u ime ljubavi."

Jedan je mladi dervis zamolio dopustenje da govori. "Ucitelju, tko je taj ucenjak?"

"Njegovo ime mogu otkriti samo onome tko je voljan ici."

Cuvsi to, nekoliko dervisa podiglo je ruke, uzbudeni i nestrpljivi. Bilo je devet kandidata. Pridruzio sam im se i postao deseti. Baba Zaman mahnuo je rukom, pokazujuci nam da pricekamo da zavrsi. "Jos biste nesto trebali znati prije nego sto odlucite."

Tad nam je ucitelj rekao da je to putovanje puno velikih opasnosti i nezapamcenih nedaca, i da nema jamstva povratka. Sve su se ruke odmah spustile. Osim moje.

Baba Zaman pogledao me ravno u oci po prvi put nakon dugog vremena i cim se njegov pogled susreo s mojime, shvatio sam da je od samoga pocetka znao da cu ja biti

jedini koji ce se dragovoljno prijaviti.

"Semse iz Tabriza" polako i mrko rekao je ucitelj, kao da mu moje ime ostavlja tezak okus u ustima. "Postujem tvoju odlucnost, ali ti nisi u cijelosti pripadnik ovoga reda. Ti si nas gost."

"Ne vidim zasto bi to bio problem", odgovorio sam.

Ucitelj je dugo sutio, razmisljajuci. Zatim je najednom ustao i zakljucio: "Odustanimo zasad od ove teme. Razgovarat cemo ponovno kad dode proljece."

Moje se srce pobunilo. Iako je znao da je ovo poslanje jedini razlog zasto sam uopce dosao u Bagdad, Baba Zaman me lisavao prilike da ispunim svoju sudbinu.

"Zasto, ucitelju? Zasto cekati kad sam spreman poci vec ovog trenutka? Samo mi reci ime grada i tog ucenjaka i odmah cu krenuti!" uzviknuo sam.

Ali ucitelj mi je odvratio hladnim, strogim glasom kakav nisam bio sviknut cuti od njega: "Nemamo o cemu raspravljati. Sastanak je zavrsen."

Zima je bila duga i ostra. Vrt je bio posve zaleden, kao i moje usne. Sljedeca tri mjeseca nisam nikome prozborio ni rijec. Svakog sam dana dugo setao naokolo, nadajuci se da cu vidjeti stablo u cvatu. Ali nakon snijega doslo je jos snijega. Proljece nije bilo nigdje na vidiku. Medutim, ma koliko bio malodusan izvana, u svojoj nutrini ostao sam zahvalan i pun nade i u mislima cuvao jos jedno pravilo. Postojalo je jedno pravilo koje je odgovaralo mojem raspolozenju: Stogod se dogodilo u tvome iivotu, ma kako se stvari cinile zabrinjavajucima, ne ulazi u susjedstvo ocaja. Cak i kad sva vrata ostaju zatvorena, Bog ce otvoriti novi put samo za tebe. Budi zahvalan! Lako je biti zahvalan kad je sve dobro. Sufi je zahvalan ne samo za ono sto mu je dano, vec i za sve ono sto mu je uskraceno.

Zatim sam najzad jednog jutra opazio blistavu boju, slatku kao slatka pjesma, sto je strsala ispod hrpa snijega. Bio je to grm djeteline prekriven majusnim blijedoljubicastim

cvjetovima. Srce mi se ispunilo radoscu. Na povratku u tekiju, naletio sam na crvenokosog pripravnika i vedro ga pozdravio. Bio je toliko naviknut vidjeti me u mrzovoljnoj sutnji da je razjapio usta od cudenja.

"Nasmijesi se, djecace!" uzviknuo sam. "Zar ne vidis da je proljece u zraku?"

Od tog dana nadalje, krajolik se mijenjao izvanrednom brzinom. I zadnji snijeg se otopio, stabla propupala, lastavice i palcici vratili, i ubrzo se zrak ispunio nekim blagim, pikantnim mirisom.

Jednog jutra, ponovno smo zaculi bakreno zvono. Ovaj sam put ja prvi stigao do glavne prostorije. Ponovno smo sjeli u sirokome krugu oko ucitelja i slusali kako on govori o onom istaknutom ucenjaku islama koji zna sve, osim dubina ljubavi. Ponovno se nitko drugi nije dragovoljno prijavio.

"Vidim da je Sems jedini koji se dragovoljno javlja", objavio je Baba Zaman, a njegov se glas povisio i stanjio kao huk vjetra. "Ali pricekat cu jesen prije no sto donesem odluku."

Bio sam zapanjen. Nisam mogao vjerovati da se to dogada. Bio sam spreman krenuti nakon tri duga mjeseca odgode, a ucitelj mi je govorio da svoje putovanje odgodim jos narednih sest mjeseci. Snuzdenoga srca, prosvjedovao sam i tuzio se i preklinjao ucitelja da mi kaze ime grada i ucenjaka, ali on je ponovno odbio.

Ovaj put, medutim, znao sam da ce biti lakse cekati, jer nije moglo biti daljnjih odgoda. Izdrzavsi od zime do proljeca, moci cu se obuzdati od proljeca do jeseni. Odbijanje Baba Zamana nije me obeshrabrilo. Ako ista, obodrilo me i produbilo moju odlucnost. Jedno drugo pravilo kaze, Strpljivost ne znaci pasivno trpljenje. Ona znaci biti dovoljno dalekovidan da vjerujes krajnjem ishodu postupka. Sto znaci strpljivost? Ona znaci pogledati trn i vidjeti ruiu, pogledati noc i vidjeti zoru. Nestrpljivost znaci biti toliko kratkovidan da ne moies vidjeti ishod. Onima koji ljube Boga nikad ne ponestane strpljivosti jer oni znaju da je vrijeme da polumjesec postane pun mjesec.

Kad je ujesen bakreno zvono zazvonilo i treci put, odazvao sam se bez zurbe i samouvjereno, vjerujuci da ce sad najzad sve biti kako treba. Ucitelj je izgledao bljedi i slabiji no ikad, kao da u njemu vise nema snage. Medutim, kad je vidio kako ponovno podizem ruku, niti je svrnuo pogled, niti odustao od teme. Umjesto toga, odlucno mi je kimnuo glavom.

"U redu, Semse, nedvojbeno je da si ti taj koji se treba otputiti na ovo putovanje. Sutra ujutro ces krenuti, insallah"

Poljubio sam uciteljevu ruku. Najzad cu upoznati svog druga.

Baba Zaman mi se nasmijesio srdacno i zamisljeno, onako kako se otac smijesi sinu jedincu prije nego sto ga posalje na bojiste. Zatim je izvukao zapecaceno pismo iz svoje

duge zuckastosmede halje i, predavsi mi ga, bez rijeci izisao iz prostorije. Svi ostali posli su za njim. Sam u sobi, slomio sam vostani pecat. U pismu su bile dvije informacije napisane otmjenim rukopisom. Ime grada i ucenjaka. Po svemu sudeci, isao sam u Konju upoznati nekog Rumija.

Srce mi je poskocilo. Nikad ranije nisam cuo njegovo ime. Koliko je meni bilo poznato, mogao je biti cuveni ucenjak, ali za mene je bio posvemasnja tajna. Jedno po jedno, izgovorio sam slova njegovoga imena: mocno, jasno R; barsunasto U; neustrasivo i samopouzdano M; i tajanstveno I, koje tek treba rijesiti.

Spojivsi ta slova, uporno sam ponavljao njegovo ime dok se ta rijec nije otopila na mojem jeziku slatkocom slatkisa i postala poznata kao "voda", "kruh" ili "mlijeko".