Sems

PRENOCISTE IZVAN SAMARKANDA, OZUJAK 1242.

Bremeniti od osamljenosti, svi u dubokim, zasebnim snovima, vise od tucet umornih putnika spavalo je na gornjemu katu krcme. Prekoracio sam bosa stopala i gole ruke kako bih dosao do svoje prazne slamarice koja je vonjala na znoj i plijesan. Lezao sam u mraku, razmisljao o dogadajima toga dana i nastojao shvatiti bozanske znakove kojima sam mozda nazocio, ali sam ih, u brzini ili neznanju, propustio zamijetiti.

Od djecacke dobi primam vizije i cujem glasove. Oduvijek sam se obracao Bogu i On mi je uvijek odvracao. Nekih bi se dana uzvinuo sve do sedmoga neba lagano kao sapat. Zatim bih se spustio u najdublje jame zemaljske, prozete mirisom tla, sakrivene kao stijena zakopana ispod mocnih hrastova i slatkih kestena. Ponekad bih izgubio zelju za hranom i danima zivio bez jela. Nista od toga nije me plasilo, iako sam s vremenom naucio ne spominjati to drugima. Ljudska bica sklona su omalovazavati ono sto ne mogu razumjeti. To sam naucio iz prve ruke.

Prva osoba koja je pogresno prosudila moje vizije bio je moj otac. Mora da sam imao

deset godina kad sam poceo svakodnevno vidati svog andela cuvara i bio sam dovoljno naivan da pomislim da ga vide i svi drugi. Jednoga dana, dok me je otac ucio da iz cedrovog drveta napravim skrinju, ne bih li postao stolar poput njega, rekao sam mu za svog andela cuvara.

"Imas bujnu mastu, sine", suho je odgovorio moj otac. "I bolje ti je da to zadrzis za sebe. Ne zelimo ponovno uznemiriti seljane."

Nekoliko dana ranije, susjedi su se mojim roditeljima pozalili na mene, optuzujuci me

da sam cudan i plasim njihovu djecu.

"Ne razumijem tvoje ponasanje, sine moj. Zasto ne mozes prihvatiti da nisi nimalo osobitiji od svojih roditelja?" upitao je moj otac. "Svako je dijete na oca i majku. Takav si i ti."

Tad sam shvatio da, iako volim roditelje i ceznem za njihovom ljubavlju, oni su mi neznanci.

"Oce, ja sam iz drugacijeg jajeta nego tvoja ostala djeca. Misli o meni kao o pacetu kojeg su odgojile kokosi. Ja nisam domaca ptica predodredena da svoj zivot provede u

kokosinjcu. Voda koja vas plasi, mene pomladuje. Jer za razliku od vas, ja znam plivati, i plivat cu. Ocean je moja domovina. Ako ste sa mnom, dodite do oceana. Ako niste, prestanite me sprecavati i vratite se u kokosinjac."

Oceve oci najprije su se razrogacile, a zatim postale sitne i daleke. "Ako vec sad sa

svojim ocem razgovaras ovako", rekao je, "pitam se kako ces se obracati svojim neprijateljima kad odrastes."

Na veliku zalost mojih roditelja, vizije nisu nestale kako sam postajao stariji. Naprotiv,

postale su snaznije i intenzivnije. Znao sam da svoje roditelje cinim nervoznima i osjecao sam se krivim sto ih toliko uznemirujem, ali istina je da nisam znao kako bih okoncao te vizije, a cak i da jesam, mislim da to ne bih ucinio. Ubrzo sam zauvijek otisao od kuce. Otad je Tabriz postao glatka, slatka rijec, tako njezna i osjetljiva da se topi na mome jeziku. Tri mirisa prate moja sjecanja na to mjesto: miris nacijepanog drva, kruha s makovim

sjemenkama i meki, hrskavi miris snijega.

Otad sam lutajuci dervis, koji ne spava na istome mjestu vise od jednom, koji ne jede iz iste zdjele dvaput zaredom, koji svakoga dana oko sebe vidi razlicita lica. Kad sam gladan, zaradim nekoliko kovanica tumaceci snove. U tome stanju tumaram istokom i zapadom i trazim Boga u visinama i u dubinama. Posvuda hvatam zivot vrijedan zivljenja i znanje vrijedno znanja. Buduci da nigdje nemam korijenje, svuda me ima.

Tijekom svojih putovanja hodao sam svakojakim cestama, od omiljenih trgovackih ruta do zaboravljenih staza na kojima danima neces naici na zivu dusu. Od obala Crnoga mora

do perzijskih gradova, od prostranih stepa Sredisnje Azije do arapskih dina, prosao sam kroz guste sume, ravne travnjake i pustinje; boravio sam u odmoristima karavana i svratistima; savjetovao se s ucenim ljudima u stoljetnim knjiznicama; slusao kako ucitelji poducavaju djecu u mektebima; raspravljao o tefsiru i logici s ucenicima u medresama; posjecivao hramove, samostane i svetista; meditirao s pustinjacima u njihovim spiljama; izvodio zikr s dervisima; postio s mudracima i veceravao s krivovjercima; plesao sa samanima ispod punog mjeseca; upoznao ljude svih vjera, dobi i zanimanja; i nazocio kako nesrecama tako i cudima.

Vidio sam bijedom pogodena sela, polja crna od vatre i opljackane gradove u kojima su rijeke tekle crvene od krvi i nije bilo zivog muskarca starijeg od deset godina. Vidio sam ono najgore i najbolje u ljudskome rodu. Nista me vise ne iznenaduje.

Dok sam prolazio kroz ta iskustva, poceo sam sastavljati popis koji nije zapisan ni u jednoj knjizi, samo je upisan u mojoj dusi. Taj sam osobni popis nazvao Temeljna nacela putujuceg islamskog mistika. Za mene su ona univerzalna, pouzdana i nepromjenjiva poput zakona prirode. Zajedno sacinjavaju Cetrdeset pravila vjere ljubavi, koja se mogu postici iskljucivo i samo kroz ljubav. A jedno od tih pravila glasi, Put do Istine nesto je sto se radi iz srca, ne iz glave. Neka vam srce bude prvi vodic! Ne vas um. Upoznajte, izazovite i na kraju nadvladajte svoj nafs svojim srcem. Poznavanje vasega ja dovest ce vas do spoznaje Boga.

Trebale su mi godine da dovrsim ta pravila. Svih cetrdeset. I sad kad sam ih zgotovio, znao sam da se priblizavam zavrsnoj fazi svog vremena na ovome svijetu. U zadnje vrijeme imam mnogo vizija u tom smislu. Mene nije brinula smrt, jer je ne smatram krajem, vec umiranje a da iza sebe ne ostavim nasljede. U mojim je grudima bilo nagomilano mnostvo rijeci, prica koje su cekale biti ispricane. Htio sam predati svo to znanje nekoj drugoj osobi, ni ucitelju ni uceniku. Trazio sam ravnopravnog - druga.

"Boze", sapnuo sam u mracnu, vlaznu prostoriju, "citavog zivota putujem svijetom i

slijedim Tvoj put. Vidio sam svaku osobu kao otvorenu knjigu, hodajuci Kuran. Drzao sam se podalje od bjelokosnih tornjeva ucenjaka i radije provodio vrijeme s izopcenicima, prognanima i izbjeglicama. Sad se raspadam. Pomozi mi da predam Tvoju mudrost pravoj osobi. Nakon toga mozes uciniti sa mnom kako zelis."

Pred mojim ocima, prostoriju je oblilo tako snazno svjetlo da su lica putnika na njihovim posteljama postala sablasno modra. Zrak u sobi zamirisao je svjeze i zivo, kao da su se svi prozori naglo otvorili i zapuh vjetra donio miris ljiljana i jasmina iz dalekih vrtova.

"Idi u Bagdad", poput flaute je rekao moj andeo cuvar svojim pjevnim glasom. "Sto me ceka u Bagdadu?" upitao sam.

"Molio si za druga i druga ces dobiti. U Bagdadu ces pronaci ucitelja koji ce te uputiti u

pravome smjeru."

Suze zahvalnosti navrle su mi na oci. Sad sam znao da onaj muskarac u mojoj viziji nije nitko drugi doli moj duhovni drug. Prije ili kasnije bilo nam je sudeno sresti jedan drugoga. A kad se sretnemo, saznat cu zasto su njegove blage oci boje ljesnjaka vjecno

tuzne i kako su me ubili jedne ranoproljetne noci.