PRVI DIO
Zemlja
STVARI KOJE SU CVRSTE, UKORIJENJENE I NEPOKRETNE
Sems
PRENOCISTE IZVAN SAMARKANDA, OZUJAK 1242.
Bjelasale su treperave vostanice pred mojim ocima iznad napuklog drvenog stola. Vizija koja me je veceras obuzela bila je veoma jasna.
Vidio sam veliku kucu s dvoristem prepunim iutih ruia u cvatu, a nasred dvorista bunar s najhladnijom vodom na svijetu. Bila je vedra, kasnojesenska noc s punim mjesecom na nebu. Nekoliko nocnih iivotinja hukalo je i zavijalo u pozadini. Ubrzo je jedan sredovjecni muskarac ljubaznoga lica, sirokih ramena i duboko usaaenih, kao ljesnjak smeaih ociju izisao iz kuce traieci me. Izraz njegovoga lica bio je uzrujan, a njegove oci neizmjerno tuine.
"Semse, Semse, gdje si?"povikao je ulijevo i udesno.
Vjetar je iestoko puhao, a mjesec se sakrio iza oblaka, kao da ne ieli svjedociti onome sto ce se
dogoditi. Sove su prestale hukati, sismisi su prestali leprsati krilima, cak ni vatra na ognjistu u kuci nije pucketala. Apsolutna tisina spustila se na svijet.
Muskarac je polako prisao bunaru, sagnuo se preko ruba i zagledao u dubinu. "Semse, najdraii moj", sapnuo je. "fesi li ondje?"
Otvorio sam usta da odgovorim, ali s mojih usana nije izisao nikakav zvuk.
Muskarac se dublje sagnuo i ponovno zagledao u bunar. Isprva nije vidio nista osim mracne
vode. Ali tad, duboko na dnu bunara, opazio je moj dlan kako besciljno pluta na namreskanoj vodi kao klimava splav nakon jake oluje. Zatim je prepoznao dva oka - dva blistava crna kamena sto su netremice promatrala puni mjesec koji je sad izranjao iza gustih, tamnih oblaka. Moje su oci bile prikovane uz mjesec kao da od nebesa cekaju objasnjenje mog umorstva.
Muskarac se srusio na koljena, placuci i udarajuci se u prsa. "Ubili su ga! Ubili su mog
Semsa!"povikao je.
Upravo u tom trenutku, jedna je sjena istrcala iza grma i brzim, kradomicnim pokretima
preskocila dvorisni zid, kao divlja macka. Ali muskarac nije zamijetio ubojicu. Obuzet nepodno- sljivom boli, vristao je i vristao dok se njegov glas nije razmrskao kao staklo i razletio u noc u majusnim, bodljikavim krhotinama.
"Hej, ti! Prestani vristati kao manijak." "..."
"Prestani s tom groznom bukom ili cu te izbaciti!" "..."
"Rekao sam da usutis! Cujes li me? Zacepi!"
Te je rijeci izviknuo neki muski glas, grmeci iz prijetece blizine. Hinio sam da ga ne cujem i radije ostao u svojoj viziji jos makar casak duze. Htio sam saznati vise o svojoj smrti. Takoder sam htio vidjeti onog muskarca s najtuznijim ocima. Tko je on? Kako je
povezan sa mnom i zasto me tako ocajnicki trazi te jesenske noci?
No prije nego sto sam uspio jos jednom kradomice proviriti u svoju viziju, netko iz druge dimenzije uhvatio me je za ruku i pretresao tako zestoko da sam osjetio kako mi zubi zveckaju u ustima. To me trgnulo natrag u ovaj svijet.
Polako, nevoljko, otvorio sam oci i ugledao osobu koja je stajala pokraj mene. Bio je to visok, krsan muskarac s prosijedom bradom i gustim brkovima, zasiljenim i zavijenim na vrhovima. Prepoznao sam ga kao krcmara. Gotovo odmah zamijetio sam dvije stvari na
njemu: Da je covjek sviknut plasiti ljude grubim rijecima i pukim nasiljem. I da je sad bijesan.
"Sto zelis?" upitao sam. "Zasto me potezes za ruku?"
"Sto zelim?" zagrmio je krcmar mrsteci se. "Za pocetak, zelim da prestanes vristati, eto
sto zelim. Plasis mi musterije."
"Doista? Zar sam vristao?" promrmljao sam uspjevsi se izvuci iz njegovog cvrstog stiska.
"Mozes se kladiti da jesi! Urlao si poput medvjeda kojemu se trn zabio u sapu. Sto ti se
dogodilo? Zar si zadrijemao tijekom vecere? Mora da si imao nocnu moru."
Znao sam da je to jedino naoko uvjerljivo objasnjenje i da ce, budem li ga se drzao, krcmar biti zadovoljan i ostaviti me na miru. Medutim, nisam htio lagati.
"Ne, brate, nisam ni zaspao ni sanjao ruzan san", odgovorio sam. "Zapravo, nikad ne
sanjam."
"Kako onda objasnjavas svo ono vristanje?" htio je znati krcmar. "Imao sam viziju. To je nesto drugo."
Uputio mi je zbunjen pogled i neko vrijeme sisao krajeve svog brka. Najzad je rekao: "Vi dervisi ludi ste kao stakori u smocnici. Posebice vi lutalice. Po citav dan postite i molite se i hodate pod suncem sto przi. Nikakvo cudo da halucinirate - mozak vam je sprzen!"
Nasmijesio sam se. Mozda je u pravu. Kazu da je tanka linija izmedu predavanja Bogu i gubljenja ovozemne pameti.
Upravo u tom trenutku pojavila su se dva posluzitelja, noseci ogroman pladanj natrpan tanjurima: kozletina netom ispecena na zaru, suha usoljena riba, zacinjena
ovcetina, psenicni kolaci, slanutak s mesnim okruglicama i juha od lece s masnocom od ribljega repa. Obisli su prostoriju razdjeljujuci tanjure i ispunili zrak mirisom luka, cesnjaka i zacina. Kad su zastali pokraj mog kraja stola, uzeo sam zdjelu vrele juhe i malo crnoga kruha.
"Imas li novca da to platis?" upitao me krcmar s truncicom milostivosti.
"Ne, nemam", odgovorio sam. "Ali dopusti da ti ponudim nesto zauzvrat. U zamjenu za hranu i sobu, mogu protumaciti tvoje snove."
Na ovo je odgovorio prezrivim osmijehom, podbocivsi se rukama o bokove. "Malocas si mi rekao da nikad ne sanjas."
"Istina. Ja sam tumac snova koji nema vlastite snove."
"Trebao bih te izbaciti odavde. Kao sto sam rekao, vi dervisi ste ludi", rekao je krcmar
bijesno izgovarajuci te rijeci. "Dat cu ti savjet: Ne znam koliko ti je godina, ali siguran sam da si se molio dovoljno za oba svijeta. Nadi dobru zenu i sredi se. Imaj djecu. To ce ti pomoci da ostanes nogama na zemlji. Kakvog ima smisla tumarati svijetom kad je svuda ista bijeda? Vjeruj mi. Ondje nema niceg novog. Ja imam musterije iz najudaljenijih kutaka svijeta. Nakon nekoliko pica, od svih cujem iste price. Ljudi su posvuda isti. Ista hrana, ista voda, ista sranja."
"Ja ne trazim nesto drugacije. Ja trazim Boga", odgovorio sam. "Moja je potraga potraga za Bogom."
"Tad Ga trazis na pogresnom mjestu", odvratio je, a glas mu je najednom promuknuo. "Bog je napustio ovo mjesto! Ne znamo kad ce se vratiti."
Cuvsi to, srce mi je zamahalo o stijenku prsa. "Kad covjek govori ruzno o Bogu, govori
ruzno o sebi", rekao sam.
Uzduz krcmarevih usana zarezao se neki neobican, iskrivljen osmijeh. Na njegovom sam licu vidio ogorcenost i gnjev, i nesto trece sto bi moglo nalikovati djetinjoj
povrijedenosti.
"Zar Bog ne kaze, bliii sam ti od iile kucavice?" upitao sam. "Bog nije negdje visoko na nebu. On je u svakome od nas. Zato nas nikad ne napusta. Kako moze napustiti samoga sebe?"
"Pa ipak napusta", zamijetio je krcmar, hladnih i prkosnih ociju. "Ako Bog postoji, a ne mrdne prstom kad trpimo najgoru smrt, sto nam to govori o Njemu?"
"To je prvo pravilo, brate", rekao sam. "Kako vidimo Boga izravan je odraz onoga kako vidimo sami sebe. Ako Bog u nama ponajvise izaziva strah i krivnju, to znaci da u nama buja previse straha i krivnje. Ako Boga vidimo kao prepunog ljubavi i suosjecanja, takvi smo i sami."
Krcmar se odmah usprotivio, ali vidio sam da su ga moje rijeci iznenadile. "Po cemu je to drugacije no reci da je Bog proizvod nase maste? Ne razumijem."
Medutim, moj je odgovor prekinula galama koja je izbila u dnu blagovaonice. Kad smo
se okrenuli u tom smjeru, vidjeli smo dvojicu grubijana koji su izvikivali pijane gluposti.
Neobuzdanom bezocnoscu maltretirali su druge goste, uzimali hranu iz njihovih zdjela, pili iz njihovih salica i, ako bi tko prosvjedovao, rugali mu se kao dva mekteblije, puckoskolca.
"Netko bi se trebao pobrinuti za ove izgrednike, ne mislis li?" prosiktao je krcmar kroz
stisnute zube. "Sad me gledaj!"
U hipu je stigao do straznjeg dijela blagovaonice, naglo povukao jednog od one dvojice pijanaca s njegovoga sjedala i odalamio ga u lice. Muskarac to zacijelo ni najmanje nije ocekivao jer se srusio na pod kao prazna vreca. S njegovih se usana cuo jedva cujan uzdah,
ali osim tog tihog glasa, nije ispustio nikakav zvuk.
Drugi se muskarac pokazao jacim i zestoko se branio, ali krcmaru nije trebalo dugo da ga obori. Udario je neposlusnog gosta nogom u rebra i zatim mu nagazio na dlan, drobeci ga svojim teskim cizmama. Culi smo pucketanje prsta koji se slomio, ili vise njih.
"Prestani!" uzviknuo sam. "Ubit ces ga. Zar je to ono sto zelis?"
Kao sufi, zakleo sam se da cu stititi zivot i da nikome necu nauditi. U ovome svijetu iluzija, toliko je mnogo ljudi spremnih za borbu bez ikakvoga razloga, a toliko se mnogo
drugih bori s razlogom. Ali sufi je onaj tko se ne bi borio cak ni kad ima razlog. Nikad ne bih pribjegao nasilju. No, mogao sam se baciti poput meke tkanine izmedu krcmara i gostiju da ih razdvojim.
"Ne mijesaj se, dervisu, jer cu i tebe nalemati k'o vola!" povikao je krcmar, ali obojica
smo znali da to nece uciniti.
Minutu kasnije, kad su posluzitelji podigli onu dvojicu, jedan od njih imao je slomljeni prst, a drugi slomljeni nos i posvuda je bilo krvi. Na blagovaonicu se spustila tisina izazvana strahom. Ponosan na strahopostovanje koje je izazvao, krcmar me postrance
pogledao. Kad je ponovno prozborio, zvucao je kao da se obraca svima oko sebe, glas mu se uzvinuo visoko i divlje, poput ptice grabljivice sto se hvasta na otvorenom nebu.
"Vidis, dervisu, nije uvijek bilo ovako. Nasilje nije bilo dio mene, ali sad jest. Kad Bog
zaboravi na nas ovdje dolje, na nama je obicnim ljudima da ocvrsnemo i povratimo pravdu. Zato Mu to reci, kad sljedeci put budes razgovarao s Njime. Neka zna da kad napusti svoju janjad, ona nece plaho cekati da budu zaklana. Pretvorit ce se u vukove."
Slegnuo sam ramenima krenuvsi prema vratima. "Grijesis."
"Grijesim li kad kazem da sam nekoc bio janje, ali sam se pretvorio u vuka?"
"Ne, tu si u pravu. Vidim da si doista postao vuk. Ali grijesis kad to sto cinis, nazivas 'pravdom'"
"Cekaj, nisam zavrsio s tobom!" povikao je krcmar iza mojih leda. "Dugujes mi. U
zamjenu za hranu i postelju, trebao si protumaciti moje snove."
"Ucinit cu nesto bolje", predlozio sam. "Citat cu ti iz dlana."
Okrenuo sam se i uputio prema njemu, netremice promatrajuci njegove uzarene oci. Lecnuo se, nagonski, nepovjerljivo. Medutim, kad sam ga uhvatio za desnu ruku i okrenuo mu dlan, nije me odgurnuo. Promotrio sam linije i uocio da su duboke i napukle, da oznacavaju neravne pute. Malo pomalo, razaznao sam boje u njegovoj auri: smeda boje hrde i plava toliko blijeda da je umalo siva. Njegova duhovna energija bila je udubljena i stanjena na rubovima, kao da vise nema snage braniti se protiv izvanjskoga svijeta. Duboko u svojoj nutrini, taj muskarac nije bio nimalo vitalniji od biljke koja vene. Kako bi nadoknadio gubitak duhovne energije, udvostrucio je tjelesnu i prekomjerno je koristio.
Srce mi je brze zakucalo jer sam nesto opazio. Isprva nejasno, kao iza koprene, zatim sa sve vecom jasnocom, pred mojim se ocima pojavio jedan prizor.
Mlada iena, kose boje kestena, bosonoga s crnim tetovaiama i izvezenim crvenim salom
prebacenim preko ramena.
"Izgubio si svoju voljenu", rekao sam i uzeo u ruku njegov lijevi dlan.
Njezine dojke nabrekle, od mlijeka i trbuh tako prepun da izgleda kao da ce se rasprsnuti.
Zarobljena je u poiaru u kolibi. Oko kuce su ratnici, jasu na konjima posrebrenih sedala. Zagusljiv
miris spaljene slame i ljudskoga mesa. Mongolski konjanici, spljostenih sirokih nosova, debelih kratkih vratova i srca tvrdih kao kamen. Mocna vojska Diingis-kana.
"Izgubio si dvoje voljenih", ispravio sam se. "Tvoja je supruga ocekivala vase prvo dijete."
Spustenih obrva, ociju uperenih u svoje kozne cizme i cvrsto napucenih usana, krcmarevo lice namreskalo se u neodgonetljivu kartu. Najednom je izgledao mnogo stariji od svojih godina.
"Shvacam da tebi to nije nikakva utjeha, ali mislim da nesto moras znati", nastavio
sam. "Nju nije ubila vatra ni dim. Ubila ju je drvena greda koja joj se srusila na glavu. Umrla je odmah, bez imalo bola. Ti si uvijek pretpostavljao da je strasno patila, ali zapravo nije nimalo patila."
Krcmar se namrstio, pognut pod pritiskom koji je samo on mogao shvatiti. Glas mu je
bio hrapav kad je upitao: "Kako ti to sve znas?"
Nisam se obazirao na to pitanje. "Krivis se sto je nisi dolicno pokopao. Jos je uvijek vidis u snovima, pokusava se izvuci iz jame u kojoj je zakopana. Ali to se tvoj um poigrava
s tobom. U stvarnosti, tvoja supruga i sin oboje su dobro, putuju u beskraju, slobodni kao cestica svjetla."
Tada sam dodao, odmjeravajuci svaku rijec: "Mozes ponovno postati janje, jer ga jos uvijek imas u sebi."
Kad je to cuo, krcmar je povukao ruku kao da je netom dotaknuo uzarenu tavu u kojoj cvrci loj. "Ne svidas mi se, dervisu", rekao je. "Dopustit cu ti da veceras prespavas ovdje. Ali pobrini se da ranim jutrom odes. Ne zelim ponovno vidjeti tvoje lice u blizini."
Uvijek je bilo tako. Kad kazes istinu, mrze te. Sto vise govoris o ljubavi, to te vise mrze.