Pripravnik

BAGDAD, TRAVANJ 1242.

Brizno se klanjajuci i struzuci nogama, otpratio sam suca do vrata i brzo se vratio u glavnu prostoriju po prljave zdjele. Iznenadio sam se zatekavsi Baba Zamana i putujuceg dervisa u istom polozaju u kojemu sam ih ostavio, obojicu nijeme. Pogledao  sam ih krajickom oka, pitajuci se bi li bilo moguce nastaviti razgovor ne govoreci. Zastajkivao sam ondje najduze sto sam mogao, namjestajuci jastuke, redeci prostoriju, skupljajuci mrvice sa saga, ali nakon nekog vremena ponestalo mi je razloga za ostanak.

Malodusno sam se odvukao natrag u kuhinju. Cim me je vidio, kuhar je poceo sipati naredbe. "Obrisi pult, operi pod! Operi posude! Izribaj stednjak i zidove oko rostilja! A kad zavrsis, ne zaboravi provjeriti misolovke!" Otkad sam prije nekih sest mjeseci dosao u ovu tekiju, kuhar me tlacio. Svakog me dana tjerao da radim kao pas i zvao to mucenje dijelom mojeg duhovnog odgoja, kao da bi pranje masnoga posuda moglo na bilo koji nacin biti duhovno.

Skrt na rijecima, kuhar je imao omiljenu mantru: "Ciscenje je molitva, molitva je ciscenje!"

"Da je to istina, sve bi kucanice u Bagdadu postale duhovne uciteljice", jednom sam se odvazio reci.

Bacio mi je drvenu zlicu u glavu i iz sveg glasa zagrmio: "Takvo te odgovaranje nikamo nece dovesti, sine. Ako zelis biti dervis, budi nijem kao ova drvena zlica. Buntovnistvo nije dobra osobina u pripravnika. Govori manje, dozori brze!"

Mrzio sam kuhara, ali sam ga se jos vise bojao. Nikad se nisam oglusio na njegove

naredbe. Odnosno, do veceras.

Cim mi je kuhar okrenuo leda, iskrao sam se iz kuhinje i na vrscima prstiju otisao natrag u glavnu prostoriju, umiruci da saznam vise o dervisu lutalici. Tko je on? Sto radi

ovdje? Nije bio kao dervisi u tekiji. Njegove su oci izgledale divlje i neposlusne, cak i kad je skromno pogibao glavu. U njemu je bilo neceg toliko neobicnog i nepredvidivog da je bilo gotovo zastrasujuce.

Provirio sam kroz pukotinu u vratima. Isprva nista nisam vidio. No, ubrzo su se moji

oci privikle na polutamu u prostoriji i razabrao sam njihova lica.

Ucitelj je upitao; "Reci mi, Semse iz Tabriza, sto dovodi nekoga kao ti u Bagdad? Jesi li vidio ovo mjesto u snu?"

Dervis je odmahnuo glavom. "Ne, nije me ovamo doveo san. Dovela me je vizija. Ja

nikad nemam snove."

"Svi imaju snove", njezno je odgovorio Baba Zaman. "Samo ih se mozda uvijek ne sjecas. Ali to ne znaci da ne sanjas."

"Ali  ja  ne  sanjam",  nije  odustajao  dervis.  "To  je  dio  dogovora  koji  sam  sklopio  s

Bogom. Znas, dok sam bio djecak, vidio sam andele i promatrao kako se pred mojim ocima odmotavaju tajne svemira. Kad sam to rekao svojim roditeljima, nisu bili sretni i rekli su mi da prestanem sanjati. Kad sam se povjerio prijateljima, i oni su rekli da sam beznadezni sanjar. Pokusao sam razgovarati sa svojim uciteljima, ali ni njihov odgovor nije bio nimalo drugaciji. Najzad sam shvatio da ljudi uvijek kad cuju nesto neobicno,

nazovu to snom. Poceo sam ne voljeti svijet i sve sto predstavlja."

Rekavsi te rijeci, dervis je zastao kao da je cuo neki nenadani zvuk. Zatim se dogodilo nesto veoma neobicno. Ustao je, ispravio leda i polako, hotimice se zaputio prema vratima, citavo vrijeme gledajuci u mojem smjeru. Kao da je nekako znao da ih spijuniram.

Kao da vidi kroz drvena vrata.

Srce mi je lupalo kao ludo. Zelio sam potrcati natrag u kuhinju, ali nisam vidio kako. Moje ruke, moje noge, citavo moje tijelo zaledilo se. Kroz i onkraj vrata, tamne oci Semsa iz Tabriza bile su uperene u mene. Ma koliko bio prestravljen, ujedno sam osjecao ogromnu

kolicinu energije koja je navirala kroz moje tijelo. Priblizio se, polozio ruku na kvaku, ali bas kad sam pomislio da ce otvoriti vrata i uhvatiti me, zaustavio se. Iz te blizine nisam mogao vidjeti njegovo lice i nisam imao pojma zbog cega se predomislio. Cekali smo tako jednu nepodnosljivo dugu minutu. Zatim se on okrenuo i odmicuci od vrata nastavio svoju pricu.

"Kad sam postao malo stariji, zamolio sam Boga da mi oduzme sposobnost sanjanja, tako da svaki put kad Ga susretnem, znam da ne sanjam. Pristao je. Oduzeo mi je sve

snove. Zato ja nikad ne sanjam."

Sems iz Tabriza sad je stajao uz otvoreni prozor na suprotnome kraju prostorije. Vani je padala lagana kisica i on ju je zamisljeno promatrao prije nego sto je rekao: "Bog mi je oduzeo sposobnost sanjanja. Ali da bi nadoknadio taj gubitak, dopustio mi je da tumacim

snove drugih. Ja sam tumac snova."

Ocekivao sam da Baba Zaman nece vjerovati toj gluposti i da ce ga prekoriti, kao sto mene stalno kori.

No umjesto toga, ucitelj je  s postovanjem  kimnuo glavom i rekao: "Izgleda da si

neobicna osoba. Reci mi, sto mogu uciniti za tebe?"

"Ne znam. Zapravo, nadao sam se da ces to ti meni reci." "Kako to mislis?" upitao je ucitelj i zvucao zbunjen.

"Putujuci sam dervis vec gotovo cetrdeset godina. Vjest sam u poznavanju prirode,

iako su mi drustveni obicaji jos uvijek tudi. Ako je potrebno, mogu se boriti kao divlja zvijer, ali ja osobno nikoga ne mogu povrijediti. Mogu imenovati zvijezda na nebu, prepoznati stabla u sumi i citati kao otvorenu knjigu ljude koje je Svemoguci stvorio na svoju sliku."

Sems je nakratko zastao i pricekao da ucitelj upali uljanicu. Zatim je nastavio: "Jedno

od pravila kaze, Boga moies proucavati kroz sve i svakoga u svemiru, jer Bog nije ogranicen na diamiju, sinagogu ili crkvu. Ali ako i nadalje moras znati gdje je tocno njegov stan, potraii ga samo

na jednome mjestu: u srcu onoga koji istinski ljubi. Ne postoji nitko tko je zivio nakon sto Ga je vidio, jednako kao sto ne postoji nitko tko je umro nakon sto Ga je vidio. Tkogod Ga pronade, zauvijek ce ostati s njim."

Na tom slabom, treperavom svjetlu, Sems iz Tabriza djelovao je jos visi, a kosa mu se spustala do ramena u neurednim valovima.

"Ali znanje je kao bocata voda na dnu stare vaze ukoliko negdje ne istece. Godinama sam se molio Bogu za druga s kojime cu podijeliti znanje koje sam nakupio u sebi. Najzad

mi je, u viziji u Samarkandu, receno da trebam doci u Bagdad kako bih ispunio svoju sudbinu. Shvacam da ti znas ime mog druga i njegovo boraviste i da ces mi reci, ako ne sad, onda kasnije." Vani se spustila noc i tracak mjesecevog svjetla razlio se kroz otvoren prozor. Shvatio sam koliko je kasno. Kuhar me vec sigurno trazi. Ali nisam mario. Za promjenu je bio dobar osjecaj prekrsiti pravila.

"Ne znam kakav odgovor trazis od mene", promrmljao je ucitelj. "Ali ako mi je sudeno otkriti ti neku informaciju, znam da ce se to dogoditi kad za to bude cas. Dotad mozes

ostati ovdje s nama. Budi nas gost."

Kad je to cuo, putujuci dervis ponizno se i zahvalno naklonio poljubiti ruku Baba Zamana. Tad ga je ucitelj upitao ono bizarno pitanje: "Kazes da si spreman prenijeti svo svoje znanje drugoj osobi. Zelis drzati Istinu na dlanu kao da je dragocjeni biser i ponuditi je nekom posebnom. Ali otvoriti necije srce duhovnom svjetlu nije malen zadatak za ljudsko bice. Krades Bozju grmljavinu. Sto si voljan platiti zauzvrat?"

Dok god budem ziv, nikad necu zaboraviti odgovor koji je dervis tad dao. Podigao je obrvu i odlucno rekao: "Voljan sam dati svoju glavu."

Lecnuo sam se, osjetivsi hladne zmarce niz kraljeznicu. Kad sam ponovno prislonio oko uz pukotinu, zamijetio sam da i ucitelj izgleda potresen tim odgovorom.

"Mozda smo za danas dovoljno razgovarali." Baba Zaman ispustio je uzdah. "Sigurno si umoran. Dopusti da ti pozovem mladog pripravnika. On ce te odvesti do tvoje postelje i

dati ti ciste plahte i casu mlijeka."

Sad se Sems iz Tabriza okrenuo prema vratima i ja sam sve do kostiju osjetio da me ponovno promatra. Vise od toga. Kao  da je gledao  kroz mene i u mene, proucavao

udubine i uzvisine moje duse, proucavao tajne koje su bile cak i meni sakrivene. Mozda se bavio crnom magijom ili su ga obucili Harut i Marut, dva andela babilonska na koje nas Kur'an upozorava. Ili je posjedovao nadnaravne moci koje su mu pomagale da vidi kroz vrata i zidove. U svakom slucaju, plasio me.

"Nema potrebe da zoves pripravnika", rekao je i glas mu je postao visi. "Imam osjecaj da je u blizini i da nas je vec cuo."

Zadahtao sam tako glasno da bi to probudilo mrtve u njihovim grobovima. U krajnjoj sam panici skocio na noge i odbrzao u vrt, trazeci utociste u mraku. Ali ondje me cekalo

neugodno iznenadenje.

"Dakle tu si, mali nitkove!" povikao je kuhar trceci prema meni s metlom u ruci. "U velikoj si nevolji, sine, velikoj nevolji!"

Skocio sam u stranu i uspio se izmaknuti metli u zadnjem trenutku.

"Dolazi ovamo ili cu ti slomiti noge!" zaurlao je kuhar iza mojih leda, dascuci.

Ali nisam. Umjesto toga sam pojurio iz vrta brzo kao strijela. Dok je lice Semsa iz Tabriza svjetlucalo pred mojim ocima, trcao sam i trcao vijugavom stazom koja je spajala

tekiju s glavnom cestom i cak i kad sam odmaknuo dovoljno daleko, nisam mogao prestati trcati. Srce mi je mahnito lupalo, grlo se posve osusilo, ali ja sam trcao dok me koljena nisu izdala i vise nisam mogao trcati.