Ella

NORTHAMPTON, 20. SVIBNJA 2008.

Barsunasti trbusi plesacica i dervisi vrtjeli su se u Ellinom snu one noci kad se njezin suprug nije vratio kuci. Glave polozene na rukopis, gledala je kako grubi ratnici veceravaju u krcmi uz cestu, tanjura do vrha napunjenih slasnim pitama i desertima.

Zatim je ugledala sebe. Nekoga je trazila na zivahnom bazaru u citadeli u stranoj

zemlji. Posvuda oko nje, ljudi su se polako kretali, kao da plesu na neku melodiju koju ona

ne moze cuti. Zaustavila je jednog debelog muskarca s ovjesenim brkovima kako bi ga nesto upitala, samo sto se nije mogla sjetiti pitanja. Muskarac ju je bezizrazajno pogledao i odsepesao dalje. Pokusala je razgovarati s nekoliko trgovaca i zatim kupaca, ali nitko joj nije odgovorio. Isprva je pomislila da je to zato sto ona ne govori njihov jezik. Zatim je prislonila ruku na usta i uzasnuto shvatila da joj je odsjecen jezik. Sa sve vecom panikom ogledavala se oko sebe ne bi li pronasla zrcalo, vidjela svoj odraz i dokucila je li jos uvijek ista osoba, ali na bazaru nije bilo nikoga. Rasplakala se i probudila uz uznemirujuci zvuk, ne znajuci ima li jos uvijek jezik.

Kad je Ella otvorila oci, zatekla je Spirita kako groznicavo grebe po straznjim vratima. Neka se zivotinja vjerojatno popela na trijem, sto je psa izludivalo. Tvorovi su ga posebice razdrazivali. Sjecanje na njegov susret u nezgodan cas s jednime prosle zime jos je bilo svjeze. Elli su trebali tjedni da ukloni iz psa odvratan smrad, a cak i nakon sto je oprala psa u soku od rajcice, vonj se zadrzao i podsjecao na spaljenu gumu.

Ella je pogledala sat na zidu. Bilo je cetvrt do tri sata ujutro. David se jos nije vratio i mozda  nikad  ni  nece.  Jeannette  joj  nije  uzvratila  poziv  i  u  svom  pesimisticnom

raspolozenju Ella je sumnjala da ce joj ikad odgovoriti. Obuzeta strahom da su je napustili i suprug i kcerka, otvorila je hladnjak i nekoliko minuta promatrala namirnice u njemu. Zelja za sladoledom od vanilije i tresanja ratovala je sa strahom od debljanja. Uz veliku se muku odmaknula od hladnjaka i zalupila vratima, malo grublje nego sto je bilo potrebno.

Zatim je otvorila bocu crnog vina i natocila si casu. Vino je bilo dobro, lagano i pitko, s natruhom slatkogorkog, sto je Ella voljela. Tek kad je tocila drugu casu, palo joj je na pamet da je mogla otvoriti jednu od Davidovih boca skupog Bordeauxa. Provjerila je naljepnicu - Chateau Margaux 1996. Ne znajuci kako bi to shvatila, namrstila se boci.

Bila je previse umorna i previse pospana da bi dalje citala. Stoga je odlucila provjeriti elektronske poruke. I ondje je, medu tucetom nezeljenih propagandnih poruka i jednom od Michelle u kojoj se raspituje kako napreduje rukopis, pronasla poruku Aziza Z. Zahare.

Draga Ella (ako mi je dopusteno),

Tvoja me je poruka zatekla u jednom selu u Gvatemali po imenu Momostenango. To je jedno od rijetkih preostalih mjesta u kojima

jos uvijek koriste kalendar Maja. Tik nasuprot mojem hostelu, nalazi se stablo zelja, okiceno stotinama komadica tkanina svih boja i uzoraka koje mozes zamisliti. Zovu ga Stablom slomljenih srca. Ljudi slomljenih srca zapisu svoja imena na komadice papira i privezu ih za grane, moleci da njihova srca budu iscijeljena.

Nadam  se  da  ovo  neces  smatrati  previse  pretencioznim, ali

procitavsi tvoju poruku, otisao sam do stabla zelja i molio da tvoja kcerka i ti rijesite vas nesporazum. Ni mrvica ljubavi ne smije proci nezamijecena, jer je ljubav, kao sto kaze Rumi, voda zivota.

Meni je osobno u proslosti pomoglo prestati uplitati se u poslove ljudi oko sebe i ojadivati kad ih ne mogu promijeniti. Umjesto nametanja ili pasivnosti, smijem li predloziti pokornost?

Neki ljudi grijese shvacajuci "pokornost" slaboscu, iako je ona

sve samo ne slabost. Pokornost je oblik mirnog prihvacanja uvjeta svemira, ukljucujuci i ono sto trenutacno ne mozemo promijeniti ili shvatiti.

Prema kalendaru Maja, danas je sretan dan. Sprema se velika astroloska promjena, koja najavljuje novu ljudsku svjesnost. Moram pozuriti i poslati ti ovu poruku prije no sto sunce zade i dan okonca.

Neka te ljubav pronade kad je najmanje ocekujes i gdje je najmanje ocekujes.

S postovanjem, Aziz

Ella je iskljucila racunalo, dirnuta spoznajom da se neki posvemasnji neznanac u dalekom kutku svijeta molio za njezino dobro. Zatvorila je oci i zamislila svoje ime napisano na komadicu papira privezanom za stablo zelja, kako se njise poput zmaja u zraku, slobodno i sretno.

Nekoliko minuta kasnije, otvorila je vrata kuhinje i izisla u vrt iza kuce, uzivajuci u uznemirujucoj hladnoci povjetarca. Spirit je stajao pokraj nje, nespokojan i rezuci, stalno njuskajuci zrak. Oci psa su se stisnule, zatim raskolacile i ispunile strahom, a usi se naculile, kao da je u daljini prepoznao nesto strasno. Ella i njezin pas stajali su jedno uz drugoga ispod kasnoproljetnog mjeseca i netremice promatrali gustu, ogromnu tamu, jednako preplaseni stvorenjima sto brzaju u mraku, preplaseni nepoznatim.