Bludnica Pustinjska ruza

KONJA, 17. LISTOPADA 1244.

Bordeli postoje od pamtivijeka. Kao i zene  poput mene. Ali postoji nesto sto me zapanjuje: zasto, iako kazu da mrze prostitutke, ti isti ljudi zagorcavaju zivot prostitutki koja se zeli pokajati i zapoceti zivot iznova? Kao da nam govore da im je zao sto smo pale tako nisko, ali sad kad smo tamo gdje jesmo, trebale bismo zauvijek ostati ondje. Ne znam zasto je tako. Znam samo da se neki ljudi hrane bijedom drugih i ne svida im se kad na zemlji postoji jedna nesretna osoba manje. Ali, ma sto oni rekli ili ucinili, ja cu jednoga dana otici odavde.

Jutros sam se probudila izgarajuci od zelje da cujem propovijed velikog Rumija. Da

sam gazdarici rekla istinu i zamolila je dopustenje, ona bi me ismijala. "Otkad kurve idu u dzamiju?" bila bi rekla i toliko bi se smijala da bi njezino okruglo lice postalo boje grimiza.

Zato sam lagala. Nakon sto je onaj bezdlaki dervis otisao, gazdarica je izgledala toliko zabrinuta da sam osjetila kako je pravo vrijeme da joj pridem i razgovaram s njom. Uvijek je pristupacnija kad je rastresena. Rekla sam joj da moram otici na bazar obaviti neke sitnice. Povjerovala mi je. Nakon devet godina koliko radim za nju kao pseto, vjeruje mi.

"Samo pod jednim uvjetom", odgovorila je. "Sezam ide s tobom."

To nije bio problem. Voljela sam Sezama. Krupan i snazan muskarac s umom djeteta, bio je pouzdan i iskren do prigluposti. Kako je prezivljavao u tako okrutnom svijetu bila mi je tajna. Nitko nije znao njegovo pravo ime, mozda cak ni on sam. Nazvali smo ga

Sezam zbog njegove zaludenosti halvom sa sezamom. Kad bi neka bludnica iz bordela morala izici nesto obaviti, Sezam bi je pratio kao nijema sjena. Bio je najbolji cuvar kojega sam mogla pozeljeti.

Nas dvoje krenuli smo prasnjavom cestom sto je vijugala kroz vocnjake. Kad smo stigli do prvog raskrsca, zamolila sam Sezama da me priceka i nestala iza grma u kojem sam sakrila vrecu punu muske odjece.

Odjenuti se kao muskarac bilo je teze nego sto sam mislila. Omotavsi duge marame

oko dojki, spljostila sam prsa. Zatim sam odjenula siroke hlace, pamucnu potkosulju, dugu halju boje kestena i turban. Na kraju sam lice napola sakrila maramom, nadajuci se da nalikujem arapskom putniku.

Kad sam mu ponovno prisla, Sezam se lecnuo, zbunjen.

"Idemo", nukala sam ga, a kad se nije ni pomaknuo, otkrila sam lice. "Dragi moj, zar me nisi prepoznao?"

"Pustinjska ruzo, jesi li to ti?" uzviknuo je Sezam, stavljajuci jednu ruku na usta kao dijete ispunjeno strahopostovanjem. "Zasto si se tako prerusila?"

"Mozes li sacuvati tajnu?"

Sezam je kimnuo glavom, razrogacivsi oci od uzbudenja.

"U redu", sapnula sam. "Idemo u dzamiju. Ali nemoj reci gazdarici."

Obje Sezamove usnice su zadrhtale. "Ne, ne. Idemo na bazar." "Da, dragi, kasnije. Najprije idemo poslusati velikog Rumija."

Sezam se blago uspanicio, kao sto sam i znala da hoce. Promjena planova u njemu je izazivala nemir. "Molim te, to mi mnogo znaci", preklinjala sam. "Pristanes li i obecas li da

neces nikome reci, kupit cu ti ogroman komad halve."

"Halva." Sezam je odusevljeno pucnuo jezikom, kao da je vec sama ta rijec ostavila sladak okus u njegovim ustima.

I sa slatkim iscekivanjem, nas dvoje krenuli smo prema dzamiji u kojoj ce govoriti Rumi.

Rodena sam u jednom seocetu u blizini Nikeje. Majka mi je uvijek govorila, "Rodena si na pravom mjestu, ali se bojim pod pogresnom zvijezdom." Vremena su bila losa, nepredvidljiva. Iz godine u godinu, nista nije ostajalo jednako. Najprije se pocelo suskati o povratku krizara. Culi smo strasne price o svirepostima koje su pocinili u Carigradu, pljackanju palaca, unistavanju ikona u kapelama i crkvama. Zatim smo culi o napadima Seldzuka. A prije nego sto su price o uzasima seldzucke vojske izblijedjele, zapocele su one o nemilosrdnim Mongolima. Ime i lice neprijatelja se mijenjalo, ali strah da ce nas tudinci unistiti ostajao je postojan kao snijeg na planini Ida.

Moji su roditelji bili pekari i dobri krscani. Jedno od mojih najranijih sjecanja je miris

kruha netom izvadenog iz pecnice. Nismo bili bogati. Znala sam to jos kao dijete. Ali nismo bili ni siromasni. Vidjela sam pogled u ocima siromasnih kad bi dosli u pekaru moliti mrvice. Svake veceri prije odlaska na spavanje, zahvaljivala sam Gospodinu sto me u postelju ne salje gladnu. Imala sam osjecaj da razgovaram s prijateljem. Jer tad mi je Bog bio prijatelj.

Kad sam imala sedam godina, moja majka je zatrudnjela. Danas kad razmisljam o tome, pretpostavljam da je prije toga mozda imala nekoliko pobacaja, ali tad nisam nista

znala o tim stvarima. Bila sam toliko neiskusna da bi, da me itko upitao kako nastaju djeca, rekla da ih Bog mijesi iz mekog, slatkog tijesta.

Ali dijete-kruh koje je Bog izmijesio za moju majku mora da je bilo ogromno, jer je njezin trbuh ubrzo sav nabrekao, velik i napet. Majka je toliko okrupnjela da se jedva

kretala. Babica je rekla da njezino tijelo zadrzava vodu, ali meni to nije zvucalo kao nesto lose.

Ono sto nisu znale ni moja majka ni babica bilo je da u mojoj majci nije bilo jedno dijete, vec troje. Svi su bili djecaci. Moja su braca ratovala u tijelu moje majke. Jedan od

njih trojice zadavio je brata svojom pupcanom vrpcom i, kao u osvetu, mrtvo je dijete zaprijecilo prolaz i onemogucilo ostaloj dvojici da izidu. Majka je bila u trudovima cetiri dana. Danonocno smo slusali njezine krike dok je vise nismo culi.

Nemocna spasiti moju majku, babica je dala sve od sebe da spasi moju bracu. Uzela je

skare, razrezala trbuh moje majke, ali na kraju je prezivjelo samo jedno dijete. Tako se rodio moj brat. Otac mu nikad nije oprostio, a kad je dijete bilo krsteno, nije nazocio obredu.

Sad kad je majka bila mrtva, a otac se pretvorio u mrzovoljnog, ogorcenog covjeka, zivot vise nikad nije bio isti. Situacija u pekari brzo se pogorsavala. Izgubili smo musterije. U strahu da cemo postati siromasni i jednoga dana morati prositi, pocela sam skrivati peciva ispod kreveta, gdje bi se osusila i upljesnivila. Ali, moj brat je istinski patio. Mene su bar u proslosti voljeli i brinuli o meni. On nikad nije imao nista od toga. Srce mi se slamalo dok sam gledala kako lose otac postupa s njime, a ipak, dio mene osjecao je olaksanje, cak i zahvalnost, sto nisam ja postala metom ocevog gnjeva. Voljela bih da sam zastitila brata. Sve bi tad bilo drugacije i ja danas ne bih bila u bordelu u Konji. Zivot je tako cudan.

Godinu dana kasnije, moj otac se ponovno ozenio. Jedina razlika u zivotu mog brata

bila je u tome sto se sad nije samo moj otac lose odnosio prema njemu, vec i njegova nova zena. Poceo je bjezati od kuce, samo kako bi se vratio s losim navikama i pogresnim prijateljima. Jednog ga je dana otac tako gadno premlatio da ga je umalo ubio. Nakon toga, djecak se promijenio. U njegovim je ocima bio neki hladan, okrutan pogled kojeg ranije nije bilo. Znala sam da mu je nesto na umu, ali nikad mi nije palo na pamet kakav strasan plan kuha. Voljela bih da sam znala. Voljela bih da sam sprijecila tragediju.

Onda su jednog proljetnog jutra moj otac i pomajka pronadeni mrtvi, ubijeni otrovom

za stakore. Cim se proculo za taj incident, svi su posumnjali na mog brata. Kad su se

strazari poceli raspitivati, bezglavo je pobjegao. Vise ga nikad nisam vidjela. I najednom sam se nasla sama na svijetu. Ne mogavsi ostati kod kuce gdje sam jos uvijek osjecala miris majke, ne mogavsi raditi u pekari u kojoj su uznemirujuca sjecanja jos lebdjela u zraku, odlucila sam otici u Carigrad kod stare tetke usidjelice koja mi je tad postala najbliza rodakinja. Bilo mi je trinaest godina.

Do  Carigrada  sam  putovala  kocijom.  Bila  sam  najmlada  putnica  i  jedina  koja  je putovala sama. Nakon nekoliko sati na cesti, zaustavila nas je banda pljackasa. Sve su

uzeli - kovcege, odjecu, cizme, pojaseve i nakit, cak i kocijaseve kobasice. Buduci da im nisam imala sto dati, mirno sam stajala po strani, sigurna da mi nece nauditi. Ali upravo kad su se spremali otici, voda bande okrenuo se prema meni i upitao: "Jesi li djevica, ljepotice?"

Zacrvenjela sam se i odbila odgovoriti na tako nepristojno pitanje. Nisam znala da je moja rumen odgovor koji je htio.

"Idemo!" povikao je voda bande. "Uzmite konje i djevojku!"

Dok sam im se ja opirala placuci, nijedan od ostalih putnika nije mi ni pokusao pomoci.

Pljackasi su me odveli u gustu sumu, u kojoj sam se iznenadila vidjevsi da su sagradili cijelo selo. U njemu je bilo zena i djece. Pataka, koza i svinja bilo je posvuda. Izgledalo je kao idilicno selo, samo sto su ga nastavali zlocinci.

Ubrzo sam shvatila zasto me je voda bande pitao jesam li djevica. Seoski starjesina

ozbiljno je obolio od nervozne groznice. Dugo je bio u postelji, s crvenim tockama po citavom tijelu, iskusavajuci nebrojene lijekove bez ikakve koristi. Nedavno ga je netko uvjerio da ce, bude li spavao s djevicom, njegova bolest prijeci na nju, a on ce biti cist i izlijecen.

Postoje stvari u mom zivotu kojih se ne zelim sjecati. Vrijeme koje sam provela u onoj

sumi jedna je od njih. Cak i danas, kad god pomislim na tu sumu, razmisljam o borovima, i samo o borovima. Radije sam sjedila sama ispod tih stabala, nego boravila u drustvu

seoskih zena, koje su vecinom bile supruge ili kcerke pljackasa. Bilo je i mnostvo bludnica koje su onamo dosle same. Nikako nisam mogla shvatiti zasto nisu pobjegle. Ja sam bila odlucna to uciniti.

Kroz  sumu  su  prolazile  kocije  i  vecina  njih  pripadala  je  plemstvu.  Nije  mi  bilo

shvatljivo zasto ih nisu pljackali, dok nisam shvatila da neki kocijasi daju mito pljackasima prije nego sto produ kroz sumu, a zauzvrat dobivaju pravo na sigurno putovanje. Jednom kad sam dokucila kako stvari funkcioniraju, sklopila sam vlastitu pogodbu. Zaustavivsi jednu kociju na putu u veliki grad, zamolila sam kocijasa da me poveze. Trazio je previse novca, iako je znao da nemam ni pare. Platila sam mu na jedini nacin koji sam znala.

Tek sam dugo nakon dolaska u Carigrad shvatila zasto one bludnice u sumi nisu zeljele pobjeci. Grad je bio jos gori. Bio je nemilosrdan. Nikad nisam potrazila svoju

ostarjelu tetu. Sad kad sam posrnula, znala sam da me pristojna gospoda kao ona ne bi zeljela. Bila sam prepustena sama sebi. Gradu nije trebalo dugo da mi slomi volju i unisti tijelo. Najednom sam se nasla u jednom posve drugom svijetu - svijetu zlobe, silovanja,

okrutnosti i bolesti. Imala sam nekoliko pobacaja zaredom dok nisam postala toliko bolesna da sam prestala dobivati mjesecnice i vise nisam mogla zanijeti.

Na tim sam ulicama vidjela stvari za koje nemam rijeci. Nakon sto sam otisla iz grada,

putovala sam s vojnicima, umjetnicima i Romima, zadovoljavajuci potrebe svih njih. Onda

me je pronasao muskarac po imenu Sakalova glava i doveo u ovaj bordel u Konji. Vlasnicu nije zanimalo odakle dolazim, dok god sam donekle zdrava. Odusevila se kad je cula da ne mogu imati djece i da joj u tom pogledu necu izazvati probleme. Aludirajuci na moju jalovost nazvala me "pustinjom", a kako bi malo uljepsala to ime, dodala je "ruza", sto je meni odgovaralo jer obozavam ruze.

Tako razmisljam o vjeri - kao o skrivenom ruzicnjaku kojim sam nekoc besciljno lutala i udisala njegove miomirise, ali vise u njega ne mogu uci. Zelim da mi Bog ponovno bude prijatelj. S tom ceznjom, kruzim oko tog ruzicnjaka, trazim ulaz, nadam se da cu pronaci

vrata koja ce me pustiti da udem.

Kad smo Sezam i ja stigli do dzamije, nisam mogla vjerovati ocima. Muskarci svih dobi i zanimanja zauzeli su svaki kutak, cak i mjesto u straznjem dijelu koje bi inace bilo rezervirano za zene. Tek sto nisam odustala i otisla, kad sam zamijetila kako neki prosjak napusta svoje sjedalo i polako se probija ka izlazu. Zahvaljujuci sretnoj zvijezdi, uvukla sam se na njegovo mjesto i ostavila Sezama ispred dzamije.

Tako sam se zatekla gdje slusam velikog Rumija u dzamiji punoj muskaraca. Nisam zeljela ni misliti o tome sto bi se moglo dogoditi ako otkriju da je medu njima jedna zena, i

jos k tome bludnica. Tjerajuci sve mracne misli, obratila sam punu pozornost propovijedi. "Bog je stvorio patnju kako bi se kroz njezinu opreku mogla pojaviti radost", rekao je

Rumi. "Stvari postaju ocite kroz suprotnosti. Buduci da Bog nema suprotnost, on ostaje sakriven."

Dok je propovjednik govorio, njegov se glas uzdizao i bujao kao planinski potok hranjen snijegom sto se otapa. "Pogledajte ponizenje zemlje i uzvisenje nebesa. Znajte da su sva stanja svijeta takva: poplava i susa, mir i rat. Sto god se dogodi, ne zaboravite, nista sto je Bog stvorio nije zaludu, bio to gnjev ili strpljivost, iskrenost ili prijevara."

Sjedeci ondje, shvatila sam da sve sluzi nekoj svrsi. Trudnoca moje majke i rat u

njezinoj maternici, neizljeciva samoca mojeg brata, cak i umorstvo mog oca i pomajke, moji grozni dani u sumi, pa cak i okrutnost koju sam iskusila na ulicama Carigrada - sve je

to, na ovaj ili onaj nacin, doprinijelo mojoj prici. Iza svih nedaca nalazi se neki veci plan. Nisam ga mogla jasno razabrati, ali osjetila sam ga svim svojim srcem. Slusajuci Rumija u prepunoj dzamiji tog poslijepodneva, osjetila sam kako me obavija oblak spokoja, divan i umirujuci kao pogled na majku dok je pekla kruh.