Elementi duhovne kozmologije kod zapadnih mislioca klasične starine Sada možemo početi razmatranje elementa duhovne kozmologije u zapadnjačkoj misli. Premda se taj pregled može rasporediti na različite načine, odlučio sam slijediti kronologiju što je vjernije moguće.

Filozof prije Sokrata, Empedoklo (oko 495.-oko 453.) govorio je o bogovima, polubogovima, ljudima i drugim vrstama, od kojih svaka obitava u svojoj prirodnoj sferi postojanja. Empedoklo je tvrdio da će se duša koja nastanjuje tijelo poluboga, blagoslovljenog dugovječnošću, počini li grijeh, tisućama godina morati rađati: "... u svim oblicima smrtnih stvari, prelazeći iz jednog pogubnog životnog puta u drugi." (Kirk i Raven, 1957., fragm. 117) Empedoklo je sebe opisivao kao: "... bjegunca pred bogovima i lutalicu." (Kirk i Raven, 1957., ulomak 115). Rekao je "Jednom sam već bio dječak i djevojčica, riba i ptica, te glupa morska riba." (Kirk i Raven, 1957., frragm. 117). Vjerovao je da se duša, filozofskim promišljanjem i pobožnim životom, može iznova vratiti svom prvobitnom stanju.

Ideje reinkarnacije pronalazimo i u drevnim grčkim orfičkim misterijima, koji su utjecali na neke filozofe priie Sokrata i Platona. George Mylonas (1950., str. 178), arheolog i povjesničar umjetnosti, rekao je da su posvećenici orfičkih misterija vjerovali da su ljudi stvoreni od pepela Titana, koji predstavljaju materiju i njezine moći. No, budući da su Titani prethodno proždrli Zeusova sina Zagreia, koji je imao besmrtnu bit, ljudi su stekli božanske i materijalne elemente, pri čemu su božanski besmrtni, a materijalni prolazni. Mylonas je rekao (1950., str. 181): "Procesom pročišćenja i obreda, čitanjem svetih tekstova i inicijacijom u misterije, slijeđenjem orfičkih načela života i askeze, čovjek se mogao nadati da će se božanska bit u njemu, njegova duša, intervencijom božanske milosti osloboditi izvorne nečistoće, izbjeći Velikom krugu nužnosti i neprestanom, zamornom ciklusu ponovnih rađanja, postići izbavljenje ... To je bio vrhovni cilj života."

Kako tvrde njegovi grčki i rimski biografi, Sokrat je općio s duhovnim bićem. Rekao je: "Poznati proročki glas mog duhovnog vodiča često mi se objavljivao tijekom čitavoga života i suprotstavljao mi se, čak i u beznačajnim stvarima, svaki put kada sam mislio učiniti nešto pogrešno." (Platon, Obrana Sokratova, 39C1-40C3; u: Luck, 1985., str. 187). Grčka riječ za 'duhovnog vodiča' bila je daimonion. Sokratov učenik Ksenofont rekao je da je Sokrat svog daimoniona nazivao 'božjim glasom' (Ksenofont, Obrana Sokratova 12, u: Luck, 1985., str. 185). To u izvjesnoj mjeri podsjeća na vedski koncept paramatman ili Nad-duša, koji zahtijeva lokaliziranu božansku ekspanziju u srcima svih živih bića. Osobe koje su dosegnule određeni stupanj duhovnog napretka sposobne su izravno, slušno općiti s Nad-dušom, dok drugi mogu posredno osjetiti poticaje, šaptanje Nadduše u obliku intuicija i grižnje savjesti. Naravno, moguće je da Sokrat nije kontaktirao s Nad-dušom, već drugom vrstom duhovnog bića, primjerice, nižim polubogom koji se zainteresirao za njegova djela.

U Platonovu Fedonu (81C-D, u: Luck, 1985., str. 169), Sokrat govori o duhovima. Pretpostavlja da su duhovi duše koje nisu bile čiste u trenutku kada su napustile tijelo. Zadržale su određeni stupanj istančane, ali vidljive supstancije koja im omogućava da se katkad manifestiraju. Dobre duše ne postaju duhovi. Duhovi su kažnjeni zbog bezbožnih djela koja su počinili tijekom zemaljskog postojanja, radi čega su primorani lutati u blizini kobnih mjesta, kao što su grobovi i groblja, sve dok im iznova ne bude dopušteno da uđu u normalno fizičko tijelo. Mnoge elemente Sokratova opisa duhova prepoznajem u indijskoj filozofiji, koja uči da je ljudski organizam sastavljen od tri elementa: grubog materijalnog tijela, istančanog materijalnog tijela sastavljenog od uma i duše, koja je čestica vječne svijesti. Prema takvom stajalištu, duhovi su duše bez grubih materijalnih tijela. Ali, zadržali su svoje istančane materijalne oblike (premda im nije dopušteno da uživaju u istančanim materijalnim ugodama), i u tim oblicima opsjedaju žive, nastojeći steći kontrolu nad grubim materijalnim tijelom radi grube materijalne ugode. Smatram da istančano materijalno tijelo duha, svojim djelovanjem na istančana osjetila utjelovljenog istančanog tijela čovjeka, proizvodi percepciju prikaze. Nakon izvjesnog vremena, duhu biva dopušteno da preuzme drugi fizički oblik. Iskorištava li na ispravan način taj ljudski oblik, može se osloboditi od istančanih i grubih materijalnih pokrivača i dosegnuti sferu čistog duhovnog postojanja. Duh se razlikuje od poluboga. Viši polubogovi i duhovi duše su s istančanim materijalnim tijelima.

Ali polubogovi su pobožne duše kojima su dana mjesta u univerzalnom sustavu upravljanja, i ujedno su dobile mogućnost da doživljavaju istančane čulne ugode, koje nadilaze one dostupne običnim ljudima. S druge strane, duhovi su općenito bezbožna bića, čija su istančana tijela prožeta snažnim materijalnim željama koje se ne mogu ispuniti. Oni su zakinuti za istančane čulne ugode dostupne polubogovima. Jedina prilika za zadovoljavanje njihovih želja počiva u nasilnom ulasku u fizički oblik ljudi, kao u slučajevima opsjednutosti.

U X. knjizi Republike, Platon iznosi priču o ratniku Eru koji je poginuo u boju (Eliade, 1967., str. 375-376). Oživio je 12 dana nakon smrti, dok je ležao na pogrebnoj lomači i opisao je što je vidio kada je njegova duša napustila tijelo. On i druge duše stigle su na mjesto na kojemu su vidjele dva otvora na nebu, jedan pokraj drugoga, i dva otvora na Zemlji, jedan pokraj drugoga. Kroz jedan od tih otvora u Zemlji izlazile su duše, ulazeći u otvor koji vodi do neba. Kroz druge otvore duše su silazile s neba na Zemlju. Duše koje su izlazile kroz otvor u Zemlji opisivale su svoje patnje u paklu podzemlja, a duše koje su se vraćale kroz otvor u nebu opisivale su ugode koje su doživjele u višim sferama. Prema vedskoj kozmologiji, ljudi koji žive na Zemlji nagomilavaju karmu. Ljudi s dobrom karmom, koju su nagomilali pobožnim djelima, uzlaze u nebeske planete, ali vraćaju e na Zemlju kada se njihova dobra karma iscrpi. Ljudi s lošom karmom, nagomilanom bezbožnim djelima, bivaju poslani na paklene planete, no također se vraćaju na Zemlju nakon što se njihova loša karma iscrpi. Međutim, čovjek koji se posvetio čistoj pobožnoj službi bogu, odlazi u duhovni svijet, iz kojega se ne mora vratiti. Čista pobožna služba ne povlači za sobom ni dobru ni lošu karmu.

U dvanaestoj knjizi svoje Metafizike, Aristotel piše da su zvijezde i planeti djelovali kao posrednici između njegova duhovnog Prvog pokretača i svijeta materije, sastavljenog od četiri elemenata (zemlje, vode, vatre i zraka).

Prema tome, kretanja nebeskih tijela posredan su uzrok života i kretanja na Zemlji (Thorndike, 1923., sv. 2, str. 253). Tu nalazimo kozmologiju nalik vedskoj, prema kojoj je univerzum podijeljen na tri područja.

Publije Kornelije Scipion Emilijan (185.-129. pr. Kr.) bio je potomak rimske patricijske obitelji. U vrijeme kada je razmišljao o samoubojstvu, u snu mu se objavio preminuli otac. Upozoravajući ga da odustane od svoga nauma, objasnio mu je narav duše. Taj je događaj opisao Ciceron u svojoj Državi (IV., 14-26). Objavivši mu se iz svog duhovnog prebivališta, otac je svome sinu Publiju rekao sljedeće: "Ukoliko te bog, čiji je hram cjelokupan vidljivi univerzum, ne oslobodi iz tamnice tvoga tijela, ovdje ne možeš ući. Jer, ljudima je život dan kako bi njegovali taj planet zvan Zemlja, koji vidiš u središtu ovoga hrama. Svakome je čovjeku dana duša iz ovih vječnih ognjišta, koje nazivate zvijezdama i planetima, a koji su kuglasti i okrugli i božanska im inteligencija udahnjuje život... Stoga, Publije, poput svih drugih bogobojaznih ljudi, moraš ostaviti dušu na skrb tijela, i ne smiješ napustiti život na Zemlji sve dok ne čuješ poziv onoga tko ti ju je darovao; u suprotnom, smatrat će se da si izbjegao dužnost koju je Bog pripisao čovjeku ... budi uvjeren da nisi ti smrtan, već samo tvoje tijelo; i da tvoj vanjski oblik ne predstavlja tebe. Tvoj je duh tvoje pravo ja, a ne onaj tjelesni oblik koji se može pokazati prstom. Znaj, stoga, da si bog - ukoliko je bog biće koje živi, osjeća, pamti i sluti, vlada, upravlja i pokreće tijelo nad kojim je postavljeno, kao što vrhovni bog nad nama vlada ovim svijetom. I kao što taj vječni Bog pokreće univerzum, koji je dijelom smrtan, tako i vječni duh pokreće krhko tijelo." (Eliade, 1967., str. 373-374).

Tvrdnje koje je Publijev otac izrekao o pojedinačnoj duši i duši univerzuma, podsjećaju na stajališta koja pronalazimo u našem vedskom kozmološkom obrascu. U svom komentaru Bhagavadgite (7.6), A. C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada veli: "Ovo materijalno tijelo razvilo se jer je duh prisutan u materiji; dijete postupno raste i postaje dječakom, potom muškarcem, zahvaljujući prisutnosti te nadmoćne energije, duhovne duše.

Isto tako, cjelokupna kozmička manifestacija divovskog univerzuma razvijena je zbog prisutnosti Nad-duše ... Uzrok velikog univerzuma je velika duša, ili Nad-duša. A Krišna, Vrhovni, uzrok je i velike i male duše."

U svojim Metamorfozama, Ovidije (43. pr. Kr. - 18. po Kr.) veli, u početku: "... sva priroda bijaše jednaka, bezoblična, kaotična ... a u toj su zbrci međusobno ratovali suprotstavljeni atomi." Ali, govorio je i o prvobitnom, jednome bogu: "... koji je uveo red u kaos svemira i dao mu podjelu i podpodjelu."

Nakon toga su nastale zvijezde, prebivališta mnogobrojnih bogova, koji su, naizgled, bili podređeni onome koji je izvorno uveo red u kaos. Potom su:"... blistavim ribama dani valovi da u njima obitavaju, životinjama zemlja, a pticama pokretan zrak." Naposljetku se pojaviše ljudi.

Ovidije pretpostavlja: "... čovjek je, možda, rođen na sliku boga." (Sproul, 1979., str. 170-171). I ovdje uočavamo jasnu trostruku podjelu svemira na duhovnu sferu prvobitnog jednoga boga, nebesku sferu podređenih bogova (polubogova) i zemaljsku sferu običnih živih bića, među kojima i ljudi.

Grčki filozof Plutarh (oko 46. - oko 120. po Kr.) u svom djelu O duši veli da putovanje duše nakon smrti nalikuje iskustvu posvećenika u misterije, kao što su Eleuzinije. Napisao je: "Čovjek prvotno luta i umorno juri naprijed-natrag, sumnjičavo putujući kroz tamu poput neofita: a tada, prije konačne inicijacije, nastupaju svi užasi, strepnja, drhtanje, znojenje, čuđenje: a onda ga zasljepljuje čudesna svjetlost i biva primljen u čiste krajeve i livade kojima odjekuju glasovi, ples i mnoštvo veličanstvenih svetih zvukova i oblika: među njima onaj koji je dovršio inicijaciju luta slobodan i oslobođen i, noseći svoju krunu pridružuje se božanskoj zajednici, druži se s čistim i svetim ljudima, gledajući na one koji ovdje žive kao na neposvećenu i neočišćenu hordu... tijesno naguranu u blatu i magli, trpeći svoje jade radi straha od smrti i nepovjerenja u ovdašnja blaženstva." (Eliade, 1967., str. 302).

Manilije je u 1. st. po Kr. napisao astrološku raspravu, u kojoj je usporedio univerzum sa živim bićem prožetim duhom koji mu daje oblik (Luck, 1985., str. 332). I tu raspoznajemo indijsku koncepciju boga raspoređenog u prirodi, kao i koncepciju Univerzalnog oblika, višvamurti, univerzuma shvaćenog kao tijelo boga. Prema Maniliju i drevnim indijskim mudracima, bog je duša univerzuma kojemu udahnjuje život. Upravo ta sjedinjujuća prisutnost duha božjeg u prirodi, tvrdi Manilije, povezuje sudbinu ljudi sa zvijezdama (Luck, 1985., str. 333). Nadalje, on kaže da taj Bog: "... s nebeskih zvijezda spušta zemaljska stvorenja." (Luck, 1985., str. 333). Opisano stajalište dosljedno je mojemu, koje također pretpostavlja više razine postojanja iz kojih silaze ljudi i druga živa bića.

Filostrat je oko 217. po Kr. napisao Život Apolonija (iz Tijane), u kojem je djelu zabilježio putovanja i učenja pitagoreiskog filozofa Apolonija iz Tijane. Znanstvenici se slažu da je Apolonijie bio stvarna povijesna osoba, no dvoje u kolikoj je mjeri Filostratovo izvješće vjerodostojan prikaz stvarnog Apolonijeva života. U svakom slučaju, najzanimljivijim smatram kozmološki i metafizički sadržaj tog životopisa, radi čega ne smatram bitnim potječe li to djelo od Apolonija ili Filostrata. Pritom se služim Conybeareovim prijevodom citata iz Filostratova djela.

Kao zapadnjak koji je putovao u Indiju, gdje je izučavao indijski filozofski i religijski sustav, smatram zanimljivim podatak da je Apolonije, kako tvrdi Filostrat, putovao u Indiju gdje je upoznao brahmane koji su posjedovali mistične moći. Ti su brahmani tajanstveno predvidjeli Apolonijev dolazak, pa su poslali glasnika da ga dočeka, premda se tada još uvijek nalazio daleko od njihova prebivališta. Brahmanski poglavar, Ijarh, znao je da Apolonije sa sobom nosi njemu upućeno pismo i pogodio je neuobičajenu pravopisnu pogrešku u tom pismu, koje nije vidio (Filostrat, III., 12, 16).

Ijarh je pokazao znanje o mnogim stvarima koje su se Apoloniju dogodile tijekom života. Prema izvješću, brahmani su se mogli učiniti nevidljivima kada su to poželjeli, kao i levitirati (III, 13, 17).

Kada je mjesni kralj došao posjetiti brahmane, Apolonije je primijetio da su se odjednom niotkuda tajanstveno pojavile posude pune hrane i vina (III, 27). Ijarh je s Apolonijem razgovarao i o reinkarnaciji (III, 19).

Obojica su detaljno opisala svoje prošle živote. Ijarh je tvrdio da je inkarnacija indijskog ratnika nalik grčkom junaku Ahileju (III, 19), dok je Apolonije otkrio da je u prošlom životu bio kormilar egipatskog broda (III, 23).

Apolonije je zamolio Ijarha i njegove drugove da mu nešto kažu o ustroju svemira. Rekli su mu da je svemir sastavljen od elemenata. "Jesu li to četiri elementa?" upitao je Apolonije, misleći na zemlju, vodu, vatru i zrak iz grčke kozmologije. Ijarh mu je odgovorio da postoji pet elemenata: "Postoji eter, koji nam valja smatrati tvari od koje su sazdani bogovi; jer, kao što sva smrtna stvorenja udišu zrak, tako i besmrtne i božanske prirode udišu eter." (III, 34). Popis pet elemenata o kojima govori Ijarh, uključujući eter, nalazi se u Bhagavadgiti i drugim vedskim tekstovima. Odgovarajući na Apolonijeva pitanja, Ijarh je rekao da univerzum trebamo razumijevati kao živo biće s dušom. Ta duša prilagodava uvjete svemira djelovanjima stvorenja koja ga nastanjuju. "Naprimjer", reče Ijarh, "patnje koje nam toliko često uzrokuje suša pogađaju nas sukladno duši svemira, uvijek kada je pravda narušena i kada je ljudi zabacuju." (III, 34). To možemo usporediti s učenjem o zakonima karme, koje provodi bog u svom obliku Nad-duše, svjedok prisutan u srcima svih, čak i u atomu.

Ijarh je usporedio svemir s brodom: "Smjestili su nekoliko kormilara u taj brod i za nadređenoga im postavili najstarijeg i najmudrijeg među njima; na pramcu se nalazilo nekoliko časnika, a vrsni i vješti mornari postavljeni su za vesla; među posadom broda nalazio se i odred naoružanih vojnika ... Primijenimo ovu sliku na svemir i razmotrimo je u svjetlu brodske konstrukcije; naime, tada vam valja prvo i nadređeno mjesto dodijeliti bogu, stvoritelju ovoga živoga stvora, a podređena mjesta bogovima koji upravljaju njegovim dijelovima; pritom bismo se mogli složiti s tvrdnjama pjesnika koji kažu da je mnogo bogova na nebu i mnogo na moru, mnogo ih je u izvorima i potocima i mnogo ih je koji obilaze oko Zemlje, te da ih čak ima i pod zemljom. No, dobro ćemo učiniti izdvojimo li iz svemira podzemlje, postoji li ono uopće, jer ga pjesnici opisuju kao područje užasa i pokvarenosti." (Filostrat, III, 25).

Kada je grad Efez pogodila kuga, Apolonije je zaključio da je to prouzročio demon prerušen u starog prosjaka. Odazvavši se Apolonijevoj zapovijedi, Efežani su kamenovali prosjaka. U trenutku kada je izrekao zapovijed, iz prosjakovih očiju izbile su ognjene zrake. Nakon kamenovanja, stanovnici su uklonili kamenje, pod kojim je, umjesto prosjakova tijela, ležalo tijelo demonskog psa, zgnječeno u obliku krvave kaše (Filostrat, IV, 10). Takvi događaji dokazuju da određena bića imaju moć mijenjanja izgleda i oblika grubog fizičkog tijela. Ukoliko je to moguće, možda bića koja posjeduju veće moći mogu biti odgovorna ne samo za promjene fizičkih tijela, već i za samo njihovo stvaranje.

Neki tvrde da je Apolonije iz Tijane umro prirodnom smrću u Efezu, uz skrb dviju sluškinja. Drugi kažu da je otišao u Lind, ušao u tamošnji Atenin hram, gdje je tajanstveno nestao. Drugi, pak, vele da je otišao na Kretu, gdje je također navodno nestao u hramu, iza zatvorenih vrata, dok su ljudi izvana čuli zbor djevica koje su pjevale: "Hitro napusti Zemlju, pohitaj na nebo, pohitaj." (Filostrat, VIII, 30).

Nakon Apolonijeve smrti, jedan je sumnjičavi mladić studirao filozofiju u Tijani, Apolonijevu rodnom gradu. Dvojio je u besmrtnost duše, a poglavito u besmrtnost Apolonijeve duše. Svojim je drugovima rekao: "Više od devet mjeseci nisam ništa činio, ništa drugo osim što sam molio Apolonija da mi oda istinu o duši; ali on je potpuno mrtav i neće se odazvati na moja zaklinjanja, niti mi pruža ijedan razlog zbog kojega bih ga mogao smatrati besmrtnim." Pet dana poslije, kada se probudio nakon dnevnog počinka, upitao je ljude oko sebe: "Ne vidite li mudraca Apolonija, koji je prisutan među nama, sluša naše rasprave i recitira divne stihove o duši?"

Nitko osim njega to nije vidio, ni čuo. Mladić im je potom citirao sljedeće Apolonijeve riječi (Filostrat, VIII, 31): "Duša je besmrtna i ne pripada tebi, već Providnosti, A nakon što se tijelo istroši, poput hitrog konja oslobođenog svojih remena, Laka koraka skače i stapa se s blagim zrakom, Gnušajući se vremena opore i mučne slušnosti koju je trpjelo..."

Alkemija, koja se prakticirala u helenskom svijetu, osnivala se na duhovnoj kozmologiji. U svojoj knjizi o magiji klasične Grčke i Rima, Luck piše (1985., str. 364): "Mistična strana alkemije gotovo je jednako dobro dokumentirana kao i njezina praktična strana. Obilježena je traganjem za duhovnim savršenstvom, kao što je i potraga za dragocjenim metalima podrazumijevala usavršavanje i dotjerivanje sirovih materijala ... Mnoge se alkemijske radnje mogu razumjeti kao prinošenje žrtava, kao obredi koji trebaju biti dovršeni nakon što sam alkemičar bude posvećen u neke više misterije. Za to je neophodno dugo razdoblje duhovne pripreme. Konačan cilj tog procesa, kao i u misteriji religija, jest spasenje. S obzirom na to, čini se da je alkemija helenski oblik misticizma. Budući da je duša izvorno božanska, ali materijom vezana uz ovaj svijet i odvojena od svog duhovnog doma, ona mora, koliko je moguće, očistiti u sebi prirođen božanski duh, od okaljanosti tvari. U svom traganju za materia prima, alkemičar otkriva skrivene moći u vlastitoj duši." Alkemija se u Europi nastavila prakticirati stoljećima. Sir Isaac Newton, slavni otac suvremene znanosti, opsežno je pisao o alkemijskim temama.

Sličnost alkemijskih pretvorbi metala i očišćenja svijesti zabilježena je u sljedećem tekstu iz sanskrtskog teksta Hari-bhakti-vilasa (2.12.) iz 16.st., autora Sanatane Goswamija: "Kao što se bronca za lijevanje zvona pretvara u zlato kada se izmiješa sa živom u alkemijskom procesu, tako i onaj kojega duhovni učitelj svojom dobrom voljom na ispravan način osposobljava  inicira, trenutačno postaje brahman" (Chaitanya Charitamrita, Adilila, 7.47). Brahman je onaj čija je svijest očišćena od utjecaja grublje materije.

Brahman se definira i kao onaj koji poznaje brahmana, ili apsolutni duh. Konačno stanje ostvarenja brahmana jest spoznaja o vječnoj ljubavi boga i duše.