EKSPEDICIJA

Osim avionom, put u Tibet moguć je jedino preko džungli i Kampućije, Asama i Kine ili preko Karakorumskog prijelaza iz Sovjetskog Saveza i Kine. Svi ti ulazi vezani su uz druge prolaze kroz pustinje ili džungle uz obavezno svladavanje visokih planina. Priroda kao da je učinila sve da ogradi tu visoravan od znatiželjnika ili bilo kakvih posjetilaca. Put koji smo mi odabrali bio je u fizičkom smislu jedan od najtežih, no nismo ga mi odabrali, već nam je bio nametnut eliminacijom drugih mogućnosti. Jest da se do Lhase, odnosno istočnog Tibeta može prići iz Kine bez prijelaza strahovito visokih planina, iako i taj put zahvaća velike napore i uspone. No ono što smo mi tražili, nalazilo se, ipak, u nepristupačnom zapadnom dijelu Tibeta. Nismo htjeli baš najteži put, no okolnosti su nam ga nametnule. S obzirom na tadašnju geografsko—političku situaciju, drugoga puta i nije bilo. Avioni koji lete iz Pekinga ili ostalih dijelova Kine za Tibet nisu otvoreni ni znanstvenicima ni radoznalim licima. Osim toga, ti avioni rijetko lete, a kad lete idu za Lhasu i manje više poznate predjele te planinske zemlje. U zapadnom Tibetu nema aerodroma, barem ne za civile. Helikopteri ne lete preko Himalaya, vlakova nema, a prolazi automobilima su nezamislivi. Između nas i tibetske visoravni nalazilo se sto pedeset kilometara golemih planina, dvadeset dana putovanja planinskim prijevojima koji se dižu po šest i sedam kilometara u visinu. Tamo gore nije bilo ni sela ni stanovnika, ni hrane za ljude, ni trave za konje. Sve je to valjalo nositi na jakovima ili brdskim himalajskim konjima.

Ekspedicija je bila svedena gotovo na minimum, no i taj minimum, da bi se prešlo te

prijevoje, zahtijevao je četrdeset konja, dvadeset osam vodiča i nekoliko pasa, tibetskih mastifa. Krenuli smo u ranu zoru. Sunce se još nije pojavilo iznad planina, a kopita konja udarala su po kamenim, šljunkom prekritim ulicama Leha. Osjećaj napetosti i straha obavio je cijeli karavan. Bez obzira na fizičke opasnosti, za Tibetance prijelaz preko Himalaya od svetog je značenja. Hoće li bogovi planina biti skloni, hoće li snježne lavine progutati karavan, da li će elektromagnetske oluje pobacati konje s hranom u kilometarski duboke provalije? Gotovo ni jedan prijelaz nije bez posljedica. Razrijeđen zrak, nagle promjene temperature, štetne čestice prašine koje se zavlače na pluća, sve to pogoduje raznim bolestima. Organizam krajnje iscrpljen, slab i neotporan podliježe upali pluća, trbušnim i dišnim poremećajima, a bolnica i odmora, toplih kuća i postelja nema, moguće je samo naprijed. Evropejci koji su prije kineske aneksije Tibeta ulazili u Tibet, gotovo su redovito imali problema s pobunama vodiča, dezerterstvom i ostalim problemima te vrste. No mi smo barem bili osigurani. Naši vodiči bili su probrani, visoko motivirani i njihova odlučna lica nisu pokazivala nikakve nedoumice. Ali, strah je zahvatio nas! U tišini jahali smo među sivim stijenama ka jezeru Pangog. Put je krivudao među stijenama na čijim su se rubovima, kao neke aveti, kočili prastari samostani. Škrto sunce pomolilo se među oblacima bojeći kraj blijedim sivilom. Prema gore, sve više, krivudala je cesta i onda opet spust, i opet gore. Slijeva i zdesna sive kamene gromade s ogromnim uklesanim likovima Buddhe i simbolima koje smo već prepoznali. Uvijek ti isti pleteni meandri i spiralni simboli, u kolut smotane kundalini zmije, simboli životne energije i labirinta načinjenog po modelu crijeva žrtvenih životinja. Tu i tamo pojavljivali bi se pet do šest metara visoke kamene figure gotovo potpuno nalik na šahovske figure, ponajviše figura lovca s kuglom na vrhu, a tu i tamo stup nalik na figuru kralja. Sjetih se riječi Tsenga: „Šah je igra utemeljena na starim tibetanskim

pravilima i naša politika igra je šaha. Dalai Lama ne smije u Tibet u zatvorenu mat poziciju. U drugim zemljama i drugim igrama jednog kralja zamjenjuje drugi. U šahu je drugačije. Svaka izgubljena figura može biti vraćena žrtvom ukoliko pješak stigne kralja protivnikove ploče, svaka, ali ne kralj! Kralj u matu nije kralj, kralj u matu i partija je završena!”

Uspinjemo se južnom stranom gorja Ladak. Prvi prijelaz Chang La. Zrak se prorjeđuje,

zvukovi nestaju, tišinu prekida samo težak hropot konja koji se bore za zrak. Kisika je sve manje, dan je još uvijek tmuran. U zraku neki čudan osjećaj mira, čak se i psi smiruju, kao da osjećaju atmosferu, koračaju ne ispuštajući nijedan lavež. Počinje blagi spust i opet dolina, raslinje i život.

Pred večer vjetar sa sjevera razagnao je oblake. Na trenutak sniježno bijela Himalaya svijetlila je poput nekog čarobnog kristalnog kolača. Zrake su se prelamale na vrhovima planine razbijajući se u spektar boja — crvenu, narančastu, žutu i zelenu.

U daljini razabiremo kuće zaselka Tanktsea, posljednjeg mjesta, vjerovali smo, gdje

ćemo vidjeti tragove ljudskog života.

Slijedeće jutro ispunilo je sunce, u zraku se osjećala vedrina kao obećanje da će sve biti dobro. Ulazili smo u čudesni kraj, područje ni na nebu ni na zemlji. Kao u bajci, izronio je drevni manastir. Teško je bilo vjerovati očima kada smo shvatili o čemu se radi. Tu u Tanktseu — tragovi ranog izvornog kršćanstva?! Rezbarije u stijeni ukazivale su na prisustvo nestorijanske sekte koja je prije tisuću i više godina ovdje potražila utočište od nemirnog svijeta. Što su tražili ti ljudi? Gdje su nestali?

Pada mirna noć, i opet jutro, lagani usponi, pa spuštanje, opet noć i opet dan. Gubi se osjećaj za vrijeme. Put se nastavlja. Iza nas ostaje usko i beskonačno dugo jezero Pangog. Uspinjemo se uskim puteljkom. Kamenčići se odronjavaju. Iznad glava prelijeću divlje guske i ptice nalik na galebove, koje se obrušavaju dolje ka jezeru duboko plave boje, u potrazi za ribom. Krećemo prema prolazu Marsimilk. Raslinje je sve rjeđe, no radoznale skupine divljih magaraca što nas tupavo gledaju s rubova stijena podsjećaju nas da je ovo ipak još uvijek zemlja života, koliko god nam to izgledalo čudesno. Nailazimo na pogodan proplanak. Ima i pašnjaka za konje. Raspremamo stvari i pripremamo logor. Spavanje na tvrdom kamenu više nam ne predstavlja problem. Dvostruko šatorsko krilo tek toliko da zaustavi vlagu i hladnoću, par deka i najudobniji krevet za umornog putnika koji nakon nekoliko dana postaje ravnodušan.

Približavali smo se prolazu Marsimilk i valjalo je skupiti snage.