Egzotična umjetnost

Od kraja sedamnaestoga stoljeća kineska je umjetnost, napose porculan
i vezovi, počela stizati u Francusku, tamo je brzo djelovala, pa su
je europska umjetnost i moda osamnaestoga stoljeća preradile u obliku
razigranih "chinoiseries". Negdje sredinom devetnaestoga stoljeća
ovamo je stigao, ovaj put iz Japana, nov val istočnoazijske
umjetnosti, također preko Pariza odakle je i djelovao. Oba puta bili
su to proizvodi kasne, već izvještače-ne klasicističke umjetnosti,
bio je to upravo onaj dio egzotike koji je zbog europske udaljenosti
od prirode i stanovitoga zamora morao djelovati najmanje začudno.
Poznata je ona vrlo zamjetna sposobnost prilagodbe impresionizma
japanskom drvorezu i kliširanju. Ostala umjetnost egzotičnih zemalja
za Europu nije postojala, barem ne kao umjetnost, u najboljem slučaju
kao etnografski specijalitet.
U međuvremenu, u posljednjih deset godina i to krajnje ubrzano,
egzotična je umjetnost u Europi počela djelovati. Tek što je
splasnulo zanimanje umjetnika i ljubitelja umjetnosti za Egipat, tek
što su visoko razvijene umjetnine iz Kine, Indije, Šijama, Jave kod
nas donekle postale poznate, zapljusnuo nas je posve nov val, prava,
divlja egzotika, crnačka plastika, rezbarije i pletiva Oceanije.
Plesne maske i kumiri, primitivno-erotske umjetnine Crnaca, pradrevne
figure Kine sada su nam postale poznate, postale nam neobične,
postale nam važne.
Pobjedonosni (uostalom predivni i od mene iskreno prihvaćeni) prodor
oslikanih lubanja, čupavih plesnih krinki, strašnih hi-mera
primitivnih naroda i razdoblja u tihi, mirni, pomalo dosadni hram
europskih umjetnina i umjetničkih izložaba, zasigurno je znak
propasti. Doduše, ne one propasti kakvu zamišlja građanski čitatelj
novina, kada ga naljuti Spengler2'1, već one prirodne, ispravne,
zdrave propasti koja je istodobno početak preporoda -one vrste
propasti koja nije ništa drugo doli zamor prenaglašenih funkcija u
duši pojedinca i naroda, i isprva nesvjesna težnja suprotnomu polu. U
vremenima takvih ozračja propasti stalno se javljaju neobični novi
bogovi, prije sličniji đavlu, i što je dosad bilo razumno, postaje
besmisleno, a ludost biva pozitivna i ulijeva nadu, naizgled se sve
granice brišu, svako vrednovanje postaje nemoguće, pojavljuje se
demiurg koji je ni dobar ni zao, ni bog ni đavao, već samo
stvaratelj, samo razontelj, samo slijepa pra-snaga. Taj prizor
prividne propasti isti je onaj koji se u pojedincu pretvara u
potresan doživljaj, čudo, obrat. To je trenutak doživljenog
paradoksa, trenutak bljeska u kojem se dotiču rastavljeni polovi,
granice padaju, a norme se rastapaju. Pritom, u određenim
okolnostima, propadaju i morali i poredci, no sam taj proces toliko
je živ, kako se samo zamisliti može.
Tako doživljavam prodor egzotične umjetnosti iz Brazila, iz Benina,
iz Nove Kaledonije, iz Nove Gvineje. Ona Europi pokazuje njezinu
protutežu, ona odiše izvornošću i divljom snagom oplodnje, miriše na
prašumu i krokodila. Ona vodi natrag na stupnjeve života, u duševna
stanja koja smo mi Europljani naizgled odavno "prevladali". Mi ju
nećemo ponovno primiti niti na stupnju stanovnika Oceanije. Ali ne
razumom i znanošću, već krvlju i srcem, mi moramo primiti sve te
đavle i kumire bez milosti. Ono što smo u svojim umjetnostima, u
svojoj duhovnosti, u religijama stekli, odnjegovali, oplemenili i
postupno raz-rijedili i raspršili, svi ti naši ideali i ukusi, njima
smo odgojili jednu stranu čovjeka, na račun one druge, služili smo
bogu svjetlosti mječući mračne sile. I kao što Goethe, u svome nauku
o bojama, o tami ne pjeva kao o ništavilu, već kao o stvaralačkoj
opreci svjetlosti, tako sada (samo ne s Goetheovom
osviještenošću)umjetnički i duhovni svijet Europe stoji pred
tvorevinama s Bor-nea i iz Perua, divi se i mora priznati, dapače
duboko poštovati ono što je donedavna bio užas i groza. I najednom,
čovjek razmišlja i o tome kako najjači ljudi u umjetnosti kasne
Europe, Dostojevski i van Gogh, imaju tu divlju, fanatičnu sklonost k
jezivom, taj miris zabranjena voća, tu srodnost sa zločinom.
Tim putom odavno se krenulo i nikakve većinske odluke neće kotač
vratiti unatrag. To je put Fausta k majkama. On nije udoban, nije
mio, ali je nužan.
(1922.)