Egzorcizam katoličke crkve

Kod svih autora čija sam pisanja o egzorcizmu dosad uspio pročitati (neke sam naveo i u tekstovima na ovim stranicama), provlači se ideja da su u svim opisanim slučajevima imali posla ni manje ni više nego sa samim Sotonom. To je jedna od mogućnosti koju teško da će itko od nas moći dokazati, s druge strane to možda ne bi trebalo čuditi obzirom na senzacionalističke preferencije medijske mašinerije. Ono što se u daljnjim analizama i razmišljanjima ne spominje, mogućnost je da su (ipak) imali posla s demonskim na knjigu Awakening the Third Eye, Clairvision School Foundation, 1997.) entitetima, koji su vrlo visoko kotirali u mračnoj hijerarhiji. Iz nekog razloga svi su smetnuli s uma da Sotona nije jedini "pali anđeo" i da je za sobom poveo čitavu vojsku istomišljenika (ili bolje rečeno lakovjernika koji su "pali" na njegovu lažljivu ponudu).

Ovako, mnogi primjeri pomalo ostavljaju dojam ・ seoskog herojstva (jer o herojstvu je nesumnjivo riječ), gdje heroji govore da su se ne samo susreli nego i porazili (uz božju pomoć) ni manje ni više, nego samog cara koji ima čitavu vojsku "pod" sobom. Mogu zamisliti u današnjem kontekstu npr. istinski hrabrog iračkoga borca, koji je uspio spasiti svoju obitelj od američkog okupatora i koji prepričava drugima, da se sukobio i porazio samog Busha (ili recimo trenutno aktualnu marionetu Obamu), jer mu je on simbol neprijatelja (s obzirom da ni on niti mi ne znamo tko zaista vodi kolo tzv. najveće svjetske demokracije).

Dr. med. M. Peck na kraju svog osvrta na dva egzorcizma kojima je prisustvovao, ostavlja barem mogućnost da su ipak imali posla s nižim demonima.20 Bez obzira na želju demona za pažnjom/priznanjem, iz opisanih slučajeva crkvenog egzorcizma mogu se dobiti neke ideje o dinamici posjednuća (kao vrlo ozbiljnog stupnja nakačenja), svega onoga što prati i može biti krajnji učinak ovakvog jednog obreda.

Egzorcizam u osnovi znači istjerivanje zlog ili nečistog "duha", po uspomeni na djelovanje Isusa za čija čuda neki istraživači novozavjetnih tekstova govore da je u četvrtini slučajeva bila riječ upravo o istjerivanju zloduha. Tragom te prakse crkva, posebice rimokatolička, formalizirala je i postupak egzorcizma kao striktnog obreda, koji se treba primijeniti samo u slučaju stvarnih znakova posjednuća, prema simptomima određenim u 17. stoljeću.

U svakom slučaju egzorcizam je, barem višim crkvenim krugovima (kako to i biva u klasičnoj hijerarhiji kad se izgubi kontakt s bazom), neka vrsta "vrućeg krumpira" na kojem se nitko ne želi opeći, jer bi uz njega mogli biti vezani skandali, tužbe i tragične posljedice.21

Crkveno odobreni egzorcizam zahtijeva posebno i izričito odobrenje mjesnog ordinarija (biskupa) koji između ostaloga treba i odlučiti je li riječ o posjednutosti koja zahtjeva takav obred. Tako se vrlo često može naići na nezadovoljstvo nižih crkvenih službenika, koji su bliži osobama koje traže pomoć, kao i samih egzorcista koji upozoravaju da se čitavoj stvari ne poklanja dovoljno pažnje. Sama pozicija i titula egzorciste je poprilično zbunjujuća, naime striktna hijerarhija, kakvom se odlikuje npr. katolička crkva, iz nekog razloga nema pravo mjesto za ovu funkciju. Tako se vrlo često može čuti kako se neki svećenik naziva službenim egzorcistom za određenu biskupiju ili širu zajednicu, nakon čega slijed demantiranje titule "službeni" od same osobe ili iz nekih drugih centara.

Peck je mišljenja kako je općenito stajalište crkve da se drži po strani. Njihov strah od mogućih posljedica u takvim slučajevima prirodan je i osnovan, ali ne nužno i human.22

Na svoj način o stavu crkve prema egzorcizmu govore i promjene nakon drugog vatikanskog koncila. Nakon njega u novim liturgijskim knjigama nema više nijednog egzorcizma, već su ga na određenim mjestima zamijenile molitve ili je u potpunosti izbačen.

Ovo se dogodilo i s tekstom obreda krštenja u kojem su ostale molitva za zaštitu od zla i odricanje od Sotone i njegovih djela.23

Prije drugog koncila svatko tko se pripremao za svećenstvo primao je tzv. "niži red" egzorciste, što je potom ukinuto.24

Stanjem na terenu izgleda da nije zadovoljan niti M. Bolobanić jedan od (službenih?) egzorcista u nas, kada poručuje:

"Svaka bi biskupija trebala imati svoga službenog egzorcistu. Nažalost, rijetke ga imaju.", te nastavlja: "Važno bi bilo da se u odgovornima u Crkvi probudi osjetljivost za ovaj sve aktualniji problem, a na temelju zdrave nauke koju nam prenose Sveto pismo, Predaja i Crkveno učiteljstvo, te posebno posljednji pape."25

Preduvjeti za egzorcizam

Prilikom odlučivanja o tome hoće li se izvesti obred egzorcizma ili ne uzimaju se u obzir sljedeći simptomi:26

• govorenje i razumijevanje stranih jezika (u duljem govoru i odgovoru, znači ne puko izgovaranje riječi)

• razotkrivanje udaljenih i skrivenih stvari

• iskazivanje jakosti koja nadilazi dob i prirodna svojstva opsjednute osobe

Čini se da je osnovni preduvjet da bi se nad osobom izvršio egzorcizam, to da je krštena, tj. obred se neće moći provesti nad onima koji nisu po tom činu postali vjernici. Biskup koji je po svom pozivu egzorcist, ali se zbog ostalih poslova ne uspijeva time baviti,27 treba odrediti svećenika koji će voditi obred.

Petersdorff kaže da su u zadnjoj verziji 12. poglavlja rimskog misala (lat. Rituale Romanum) u kojem se obrađuje egzorcizam, od strane pape Pia XII dodane samo dvije, ali kako kaže, značajne izmjene u dotadašnjem tekstu: "[...] jer ako je prije glasilo kako se moraju razlikovati znakovi opsjednutosti od znakova bolesti, onda se danas tome dodaje: osobito onih znakova 'psihičkih' bolesti. [...] A kod nabrajanja 'znakova' (signa) opsjednutosti ne kaže se više: znakovi 'su' sljedeći, nego samo oprezno: znakovi 'mogu biti'."28

Novi obrednik

Novi obrednik egzorcizma od 1998. godine ima osuđujući (deprikativni) i zapovjedni (imperativni) način, za razliku od starog obrednika (tzv. rimski misal) kod kojega je bio prisutan samo zapovjedni način. Deprikativan način je sličan onome što mi zovemo molitve otklinjanja, dok je zapovjedni način ono što bi u starom obredniku bilo direktno naređivanje zloduhu da napusti čovječe tijelo, što jest egzorcizam. Prema novom obredniku, najprije liječnici moraju donijeti svoj sud, a onda se, ako je potrebno, pristupa egzorcizmu.29 Moglo bi se reći da je spomenuta izmjena za Crkvu suštinski najvažnija. Ona pokazuje da je crkva svjesna moguće štete, koja bi mogla proisteći zbog tužbi u slučaju nesretno završenih egzorcizama (primjer njemice Anneliese Michel), obzirom da je znanstveni tabor bitno napredovao od 17. stoljeća. M. Steiner u svom članku O zlim dusima, ovo dalje racionalizira/ objašnjava tzv. moralnom sigurnošću da se radi o posjednuću ako su ispunjena sva tri uvjeta:30

• tražiti ono što se u psihijatriji naziva razdvojenost osobnosti (u trenutku pisanja ovog teksta korištenjem tri najveće internet tražilice nisam uspio dobiti niti jedan rezultat vezan za ovaj pojam, pisano u navodnicima). U nastavku se objašnjava da je riječ o iznenadnoj "provali" druge osobnosti pa bi ovo možda moglo biti na tragu simptoma PVO (poremećaj višestruke osobnosti) ili prema novome DPO (disocijativni poremećaj osobnosti F44.8 prema MKB-10).

• nužna je prisutnost pojava koja izlaze iz okvira psihologije i zalaze u sferu parapsihologije i

• ove pojave trebaju se manifestirati na načine koji su drugačiji i suprotni od znanstvenih, i koji se ne mogu objasniti medicinskim modelom, odnosno psihološki/psihijatrijski.

Postavlja se pitanje čemu toliko insistiranje na znanstvenoj potvrdi, tj. potvrdi moderne medicine i psihijatrije kao njene grane, kad ona po definiciji ne priznaje nematerijalnu stvarnost? Zato što je zahvaljujući njoj na području psihičkog zdravlja napravljen odličan napredak? Da, samo je pitanje ・ za koga? Ljudsko biće ili farmaceutske korporacije i njihove mreže plaćenika? Moderna psihijatrija i dalje uzima za ozbiljno "terapiju" elektrošokovima,31 a izazivanje inzulinske kome ili Nobelovom nagradom nagrađena32 lobotomija bili su neki od standardanih postupaka obrade beznadežnih slučajeva, ne u Srednjem vijeku, nego sredinom prošlog stoljeća.

Bivši egzorcist M. Martin napominje da će mišljenja kompetentnih psihijatara nekada biti bitno različita, a nepoznavanje uzroka je često samo prikriveno tehničkim nazivima i žargonom, koji nisu ništa više nego opisni pojmovi simptoma.33 Nadalje, pokušaj spominjanja "dualizma" u znanstvenim krugovima prije će biti ismijan nego ozbiljno shvaćen kao temelj za daljnja (znanstvena) istraživanja ili, kako dr. med. A. Muzur u svom kritičkom osvrtu na rad dr. med. R. Allisona, pionira u proučavanju PVO (osim što Allisonu poručuje da se ne treba sramiti svog dualizma), objašnjava:

Znanost vrlo često nevoljko gleda na dualizam, uglavnom zbog toga što prihvaćanje dualizma izgleda da samo odlaže problem, udaljujući odgovor od pogleda."34

Najpoznatiji talijanski egzorcist o. G. Amorth po pojavljivanju prvog talijanskog prijevoda Novog obrednika (original je na latinskom) u razgovoru za lipanjsko izdanje časopisa 30 Giorni od 2001. g. Čini se da je bio prilično potresen isključivanjem egzorcističkih ekspera-ta (poput njega), što i sam naslov članka govori: "Dim sotone u kući Gospodnjoj" (tal. Il fumo di Satana nella casa del Signore).35

Amorth kaže da je Novi obrednik pretvorio čitavu stvar u farsu koja bi mogla onemogućiti egzorcistima da obavljaju svoj posao. Tu tešku optužbu argumentira apsurdnom zabranom djelovanja u slučaju bacanja čini (prokletstava), za koje govori da su uzrok traženja pomoći u 90% slučajeva. Isto tako, buni se zbog odluke da se obred ne izvršava ako nije sigurno da je osoba posjednuta, a što kaže da je nemoguće utvrditi prije nego li se egzorcizam obavi. Po njemu, takve odluke su plod ignorancije i neznanja nestručnjaka koji su sudjelovali u izradi Novog obrednika. U razgovoru spominje i kardinala Ratzingera koji je bio supokretač inicijative po kojoj bi egzorcisti mogli zahtijevati rad po postojećem starom obredniku, a koju nedvojbeno smatra neuspješnim krajnjim pokušajem da se ispravi šteta nanesena Novim obrednikom.

No, izgleda da se Amorth u međuvremenu primirio (a treba uzeti u obzir i da je Ratzinger postao ni manje ni više nego papa) što se može osjetiti i u izjavi iz 2007. godine u kojoj kaže:36

"Na sreću, Benedict XVI [Ratzinger] vjeruje u postojanje i opasnost zla ・ vraćajući se u vrijeme kad je bio zadužen za Kongregaciju za nauk vjere"37

U ovu izjavu ne sumnjam, obzirom na pedofiliju u crkvenim redovima koju je ta Kongregacija sustavno zataškavala pa bih ovdje preporučio film Izbavi nas od zla (Deliver us from Evil, 2006.) koji dokumentira pedofiliju u katoličkoj crkvi u SAD i daje iskaze stvar-nih osoba. Ratzinger je svoj prilog problematici egzorcizma dao i zabranom tzv. "malog egzorcizma" 1985. g. (u svrhu bolje suradnje s humanističkim znanostima), jer su ga često prakticirali i (nekvalificirani) laici.

37 Kongregacija za nauk vjere je suvremeni naziv za instituciju koja se nekad zvala Sveta Inkvizicija (puni naziv Sacra congregatio Romanae et universalis inquisitionis seu Sancti officii). Zanimljiv je npr. pokušaj dušebrižnika na hrv. Wikipediji (viđeno: 24.04.11.) da objasni kako ta (rimska/ vatikanska) Inkvizici - ja nema nikakve veze sa "zloglasnom" Španjolskom inkvizicijom. Ovdje bi trebalo dodati da je "nevina" rimska Inkvizicija bila npr. zaslužna za progon G. Galilea, a isto tako nije napravila ništa po pitanju španjolske inkvizicije (koja je izgleda bila manje heretička i manje opasnija nego protestantizam).

http://creativecommons.org/licenses/by-nc-nd/3.0/hr/