Mnogi od pojmova koji se koriste u psihoanalizi, poput sebstva, ega ili narcizma, često nas zbunjuju a koriste se i u drugim disciplinama, poput onih spiritualnih.Tu zbrku pokušao je svojim odgovorima u jednom intervjuu razjasniti psihoanalitičar Otto Kernberg, poznati predstavnik psihoanalitičkih teorija objektnih odnosa i autor renomiranih teorija o narcizmu i graničnom poremećaju ličnosti.

Što je ego? Što je sebstvo? Kakve ti pojmovi imaju veze s narcizmom? Postoji li zdravi narcizam i kako ga razlikovati od nezdravog? Je li narcizam nespojiv sa spiritualnim razvojem? Kakve koristi možemo imati od psihoanalize? I konačno, u kakvom su odnosu spiritualni razvoj i psihoanaliza? Odgovore pročitajte u nastavku…

Kernberg: Riječ ego originalno potječe iz engleskog prijevoda Freudovog “Ich”. “Ich” na njemačkom znači “ja” i to se odnosi na kategorijalni “ja” ili ono što se naziva sebstvom – toliko dugo dok posjeduje subjektivnu kvalitetu. Sam Freud nikada nije razlikovao nepersonalnu, strukturalnu kvalitetu toga što “ego” znači na engleskom od subjektivne kvalitete koju “ich” ima na njemačkom. James Strachey, u svojim prijevodima Freuda, pokušao ga je učiniti znanstvenijim uvodeći latinske izraze i čineći sve preciznijim. Međutim, u tom procesu izgubila se tečnost, humanost,toplina i fleksibilnost Freudove terminologije kao i poetski aspekt Freudovih zapisa. Istina je da je Freud 1923.g. krenuo opisivati svoj “Ich”, “I”, tj. sebstvo kao strukturu psihičkog aparata u kontrastu s idom i superegom. To su kasnije preuzeli ego psiholozi. Mnoge karakteristike ega definirane su tada. Ego je dakle sjedište svijesti; sjedište percepcije. Ego kontrolira pokretljivost; kontrolira nesvjesne mehanizme obrane, ego je integrativni faktor koji spaja zahtjeve vanjske stvarnosti sa superegom. Iako sve to zvuči malo mehanički i izgleda kao da su to neosobne funkcije, i klasična, čista ego psihologija išla je u tom smjeru, gubeći doticaj sa subjektivnom kvalitetom koncepta sebstva. Radi toga danas postoji reakcija kontra tog smjera.

Teorije objektnih odnosa su suvremene psihoanalitičke teorije koje stavljaju naglasak na važnost najranijih odnosa sa značajnim drugima kao građevnim blokovima konstrukcije tripartitne strukture ega, superega i ida. Specifičnije, od rođenja nadalje, naši odnosi sa značajnim drugima su pod utjecajem jakih afekata (emocija) internalizirani kao afektivna sjećanja. Ta bazična afektivna sjećanja sadržavaju reprezentacije sebstva, reprezentacije drugih – nazvanih “objektima”u teorijama objektnih odnosa – i dominantne afektivne veze između njih. Mnoge od tih dijadnih struktura sebstva i objektnih reprezentacija se s vemenom konsolidiraju. S vremenom se sve reprezentacije sebstva integriraju kao integrirano sebstvo. I tada to integrirano sebstvo praktički odgovara osjećaju “ja”, kategoričkom “ja” ili kategoričkom sebstvu filozofa.

Pojednostavnjeno, moglo bi se reći da smo rođeni s kapacitetom percepcije, pamćenja, uspostavljanja reprezentacija onoga što percipiramo, i da postepeno razvijamo simboličko mišljenje i kapacitet da razmišljamo apstraktno, te inteligenciju. Ego je poput kompjutera koji apsorbira informacije,integrira ih i uči kako sortirati ono što je nevažno od onog što je važno; ono što je dobro od onog što je loše; ono što pomaže od onog što uništava. Učimo kako kontrolirati vlastito tijelo, i postepeno učimo kako diferencirati ono što je unutra od onog što je izvana. I s vremenom, unutrašnji svijet se izgrađuje. Dio toga ostaje u svjesnom pamćenju, u svijesti – manji dio. Veći dio odlazi u nesvjesno pamćenje, u ono što se zove “predsvjesnim”. Predsvijesno područje je kao rezervoar informacija o kojima ne razmišljamo cijelo vrijeme, ali kojima možemo pristupiti. A dio odlazi na još dublji nivo, dinamičko nesvjesno ili id.

Što je pak dinamičko nesvjesno ili id? Sve ono što ego ili sebstvo ne može tolerirati u svjesnom dijelu. Sve što mu je jednostavno prejako, preopasno ili ima tendenciju da bude zabranjeno. Freud je rekao da obično pod ono što je osobito jako i ima osobitu tendenciju da bude zabranjeno spadaju seksualni impulsi i želje i rani agresivni nagoni i želje.

Dakle ego ima dvostruku zadaću, onu generalnog učenja i onu postavljanja unutarnjeg svijeta reprezentacija sebe i drugih. I ove reprezentacije su postepeno integrirane, tako da ego razvija integrirani osjećaj sebe i integrirani osjećaj značajnih drugih – interni svijet ljudi koje volimo i koji vole nas- ono što je Joseph Sandler nazvao “reprezentativnim svijetom.”

Ego je, ukratko, sjedište svijesti, percepcije, motoričke kontrole, svjesnog pamćenja, pristupa predsvjesnom. Ali jednako tako- i bazično- on je sjedište svijeta internaliziranih objektnih odnosa i integriranog osjećaja sebe/sebstva.

Pitanje: Mnoge spiritualne tradicije definiraju ego različito od načina na koji ga vidi psihonanalitička tradicija. Ego tako nije viđen kao nešto što bismo voljeli kultivirati ili razviti nego kao sila unutar nas koju moramo pobijediti i na kraju, iskorijeniti kako bismo duhovno napredovali. U tim tradicijama, ego se shvaća kao sila narcizma i egocentrizma i kao nezasitna i fundamentalno agresivna potreba da se uvijek vidimo odvojenima od drugih. Te tradicije u tom smislu vide ego kao neprijatelja na spiritualnom putu- kao ono što ometa više spiritualne aspiracije. U vašim dijelima, jeste li se susretali sa ičim poput toga unutar ljudske ličnosti?

Kernberg: Upoznat sam s tim pristupom spiritualnosti, ona je česta u istočnim religijskim pokretima. No čini se da je to više problem semantike nego stvaran problem. Postoji psihoanalitički koncept narcizma. Na kliničkoj razini, “narcizam” se odnosi na ljubav prema sebi, samopouzdanje i, na više teoretskoj razini, na investiranje libidinalne energije u ego. Kada je Freud uspostavljao koncept narcizma, pretpostavljao je da je libido prvo bio investiran u sebe a tada se premještao na druge. I s vremenom, dolazi do ravnoteže u kojem osoba investira libido ili ljubav i u sebe i u druge. Jedna od implikacija te rane formulacije jest da ako postoji previše ljubavi prema sebi, tada ništa ne ostaje ništa od ljubavi za druge. A ako ima previše altruizma, tada ne ostaje dovoljno ljubavi za sebe. Ipak, ta je rana formulacija kasnije bila preispitana u svijetlu kasnijih otkrića. Trenutačno, dominantno psihoanalitičko gledište jest da se investicija ljubavi u sebe i druge događa simultano i da, pod normalnim okolonostima, ljubav prema sebi i prema drugima idu zajedno. Oni koji su imali tu sreću da budu dobro tretirani načelno žive u miru sami sa sobom i istovremeno mogu biti vrlo sigurni i voljeti sebe -a ujedno biti i posvećeni drugima.

To je vrlo različito od abnormalnih uvjeta u kojima postoji abnormalna ljubav prema sebi. Patološki narcizam je ono što se obično zove “ego tripom”. To je osoba koju karakterizira pretjerana ljubavlj prema sebi i obezvrijeđivanje drugih. U njezinom internom svijetu prisutno je siromaštvo-nedostatak unutarnjeg svijet značajnih drugih, onog reprezentativnog svijeta koji sam prije opisivao. Tako te individue koje su jako pune sebe istovremeno ne posjeduju interni svijet reprezentacija značajnih drugih niti bogatstvo internog moralnog svijeta, i pretjerano su ovisni o tome da ih drugi obožavaju i prihvaćaju. S jedne strane ti su ljudi izrazito grandiozni, a s druge, lako ih se povrijedi, lako se osjete odbačenima i lako mogu postati vrlo zavidni i puni prezira prema drugim ljudima koji ne pate od iste hipersenzibilnosti kao i oni.

Kada imate nekog s onim što se percpiria kao veliki ego, to tada vrlo često ukazuje na postojanje abnormalnih narcističkih struktura, gdje je ljubav investirana u sebstvo s vrstom grandioznosti, nerealna očekivanja i bezobzirnosti. Često je prisutan i osjećaj praznine zbog toga što bogatstvo života generalno postoji samo u odnosima odobravanja sa značajnim drugima kao i iz cijenjenja ideala koji su izvan nas, naprimjer, na području istine ili znanosti, estetike ili umjetnosti, ili područja religije i moralnih vrijednosti. Ljudi s abnormalnim grandioznim osjećajem sebstva nisu u stanju normalno investirati u te vrijednosti, i stoga je njihov život siromašan.

Stoga, s psihoanalitičkog gledište, ideja da spiritualnost implicira pokušaj reduciranja važnosti ega i narcizma, kako bi se više otvorilo religiji, umjetnosti, istinu, istinita je za narcističku patologiju ali ne nužno i za normalno samopouzdanje ili gledanje samog sebe. Normalno samopouzdanje i zdrav osjećaj sebstva obično su u skladu sa spiritualnim razvojem. I jednako tako postoji prirodna religioznost koja je dio normalnog razvoja, i odražava se u svim tendencijama prema razvoju integriranog moralnog sistema.

Psihoanaliza nema ništa za reći na temu postojanja Boga- to je filozofski problem, ne psihološki. Ali sigurno ima nešto za reći na tu temu u smislu toga da je religioznost duboka ljudska potreba i da religije -ili univerzalno organizirani moralni sistemi usmjereni na očuvanje onoga što je dobro od onoga što je zlo – jesu smislene s psihološkog gledišta jer zlo postoji. Ono postoji na način da je primitvna agresija uvijek prisutna kao potencijal u ljudskom umu. Ona se pokazuje samo pod abnormalnim okolnostima u životu pojedinaca ali isto se tako pokazuje kad postoji ono što nazivamo “grupno regresivnim situacijama”, situacijama regresivne masovne psihologije u kojima se agresija brzo može razviti i tada konkretno reprezentiratiti ono što zovemo “zlo”.

Pitanje: Tradicionalne religijske ili spiritualne perspektive vide te pojmove više apsolutnima;nije prisutna razlika između “normalnog” i “zdravog” narcizma, i u stvari, “zdravi narcizam” bi bio viđen kao oksimoron zbog toga jer je iz te perspektive svaka forma narcizma viđena kao negativni izričaj egocentrizma i neuspjeha da se pokaže briga za druge i svjesnost. Iz te perspketive, sjeme narcizma je sjeme korupcije i zla. Bazirano na vašem iskustvu kao psihoanalitičaru, mislite da je moguće iskorijeniti sve izdanke negativnog narcizma iz sebstva? Je li to ideal kojeg biste uopće savjetovali ljudima?

Kernberg: Pa, opet, ideja da spiritualnost i narcizam ne mogu ići ruku pod ruku je, čini mi se, pogreška -zbog toga što već u začetku ne razlikuje normalni od abnormalnog narcizma, onako kako sam prethodno objasnio. Nadalje, po istom principu, ne možemo reći da je zlo u svijetu konsitutirano od narcizma. Ali značajno je konstituirano patološkim narcizmom. I dodao bih, nadalje, da se ne sastoji samo od patološkog narcizma već njegovih najtežih formi -u kojima postoji osobito maligni razvoj koji se sastoji od povratka pirmarnoj regresiji i idealizaciji sebstva kao agresivnog sebstva koje ima moć nad drugima. Ta se patološka idealizacija sebstva kao agresivnog sebstva klinički zove “maligni narcizam”. I vrlo je povezana sa onim što zovemo zlo i velikim brojem kliničkih formi koje takvo zlo uzima, kao što je zadovoljstvo i uživanje u kontroli drugih, u patnji drugih, u uništavanju drugih, ili u povremenim zadovoljstvima korištenja tuđeg povjerenja i ljubavi kako bi ih se iskoristilo i uništilo. To je stvarno zlo -ta sinteza između patološkog narcizma i primitivne agresije. I to možemo naći ne samo na razini pojedinaca već i na razini grupa, čak povremeno i na razini organizacija. To nalazimo i u nekim fundamentalističkim ideologijama; nalazimo i u određenim aspektima masovne psihologije. To je stvarno zlo.

Ali da odgovorim na vaše pitanje: Ne, nije ideal osloboditi sve narcizma jer je normalni narcizam izvor užitka u životu, užitka u sebi, užitka u zdravoj samoafirmaciji, zdravoj agresiji, užitka u seksualnosti, eroticizmu, ljubavi, intimnosti. Sve je to dio normalnog narcizma, i ono što pokušavam reći je da, u osnovi, ne vidim neki sukob između zdravog narcizma i spiritualne orijentacije, dok istovremeno postoje svi sukobi svijeta između abnormalnog narcizma i spiritualnosti.

Pitanje: Unutar mnogih religioznih učenja, centralni aspekt spiritualne prakse je rigorozno samoispitivanje u kojemu osoba dublje preispituje vlastite motivacije. U tom samoispitivanju, osoba se konfrontira i pomiruje sa nekim od vlastitih narcističkih tendencija koje ste upravo opisali – iako u mnogo suptilnijim oblicima od ovih ekstremnih koje ste naveli. U spiritualnim tradicijama osoba gleda taj negativni narcizam -a to je još uvijek negativni ili maligni narcizam prije nego pozitivni narcizam -ali na mnogo suptilnijoj razini, i to je ono što onaj koji prakticira spiritualnost pokušava iskorijeniti iz vlastitih motivacija i iz vlastite psihe.

Kernberg: Da, to razumijem. U stvari, cilj psihoanalize je povećanje znanja o vlastitim nesvjesnim motivacijama i ponašanju. Freud je u jednom trenutku rekao da će uvijek biti prigovora psihoanalitičarima, jer je donio zarazu čovječanstvu. Ono što je pod time mislio bilo je da svi imamo primitivne, antisocijalne impulse, seksualne želje,agresivne nagone, koji idu kontra potrebama kulture. U najboljem slučaju, oni se transformiraju u kulturalno korisne i pozitivne elemente. U najgorem slučaju, oni postaju zli. Ono što pokušavam reći je da najdublje, nesvjesne motivacije u sebi sadrže sjeme i dobra i zla. Slažem se da samopreispitivanje i iskrena potraga za vlastitim nesvjesnim motivima povećavaju znanje i smisao života. Netko je jednom rekao da je “samo preispitan život vrijedan življenja.” A psihoanaliza je tu pomogla.

Ta samopreispitujuća potraga za nesvjesnim motivacijama može ne samo pružiti dublje razumijevanje samog sebe već može i pomoći oslobađanju samog sebe – bar djelomično- od destruktivnih aspekata potisnutih konflikata. Na taj način, samopreispitivanje i iskrena potraga za vlastitim motivacijama pomaže spiritualno, ali ne donosi nužno sreću, također u jednom trenutku neminovno donosi bol, obično u trenutku kada otkrijemo da nismo toliko idealni koliko bismo o sebi voljeli misliti da jesmo.

Pitanje: U mnogim istočnim religijskim tradicijama, najveći je cilj ljudske evolucije tzv. prosvjetljenje. Prosvjetljenje bismo mogli definirati kao stanje u kojem je osoba krajnje budna i u doticaju sa stvarnosti, onakvom kakva stvarno je. To je stanje u kojem osoba više nije na nikoji način motivirana da perceptivno iskrivljava stvarnost, da očuva sliku o samom sebi ili da na bilo koji način bude pristrana. Iz te perspektive, ego je viđen kao mehanizam distorzije, kao obojene naočale koje moramo maknuti ako želimo biti u mogućnosti vidjeti stvari onakvima kakve jesu i odgovorati na životne izazove iz vlastite integriranosti. Dakle, jedna od glavnih aktivnosti ega su distorzirajući mehanizmi kroz koje selektivno ignroriamo ili distorziramo dojmove ili informacije koji se na neki način ne uklapaju u našu sliku o sebi ili svjetonazor. Mislite li da je moguće doseći stanje u kojem osoba više nije u napasti da bilo što izostavlja iz slike stvarnosti ili da na neki način štiti vlastitu sliku o sebi? Mislite li da je moguće postići stanje u kojem osoba više nema motivacije ili potrebe da na bilo koji način distorzira stvarnost prilikom percepcije, i da, dakle, bude potpuno u doticaju sa stvarnošću upravo takvom kakva ona jest?

Kernberg: Mislim da postoje određeni stupnjevi slobode od te distorzije, i rekao bih da je funkcija normalnog ega da pokuša doseći prosvjetljenje tako da smanjuje te distorzije i bude u mogućnosti vidjeti stvarnost- i onu eksternu i internu – kao što stvarno jest. Ali čini mi se da je to neko idealno stanje koje većina ljudi dosegne samo djelomično i vjerojatno samo povremeno, ne trajno. Drugim riječima, uvijek postoje nesvjesne potrebe koje utječu na nas; sjena našeg dinamičnog nesvjesnog boji sve naše percepcije, i skoro da nije humano moći se potpuno osloboditi svega toga. Tako da bih rekao da je prosvijetljenje kakvim ga vi opisujete neka vrsta aspiracije, stremljenja. Ali mogućnost dosezanja takvog stanja u svakom smislu je nešto što mi se čini upitnim – osim možda za neke ekstremno nadarene individue koje obično smatramo svecima. A čak su i oni vjerojatno dosegli takvo stanje na neki prolazan način.

Pitanje: George Vaillant, profesor psihijatrije sa Harvarda, u svojoj je knjizi Mudrost ega, naglasio da obrane ega nisu patološke ili odmah ne znače simptome nekog mentalnog poremećaja, nego su u stvari dovitljivi mehanizmi psihe koji joj služe za adaptaciju i čak, kreativnost. On kaže: “U određenim trenucima realnost nam je nešto što teško možemo podnijeti. U takvim trenucima naši umovi zavaravaju nas, distorziraju unutarnju i vanjsku stvarnost tako da bi nas netko tko to gleda izvana mogao optužiti za negiranje, samozavaravanje, čak i neiskrenost….Ali često je takva emocionalna i intelektualna neiskrenost ne samo zdrava nego i zrela i kreativna.” Slažete li se s time? Ili vjerujete da je stvarno zdrava osoba ona koja nema tih obrana?

Kernberg: Mislim da je sve što je on rekao točno. Samo bih promijenio naglasak, u smislu da dok je istovremeno istina da samozavaravanje u nekim trenucima može konstruktivno i čak spasiti nam život, generalno gledajući, teži oblici primitivnih obrana imaju tendenciju slabiti ego. Na primjer, negiranje je obrana koja povremeno može biti od koristi. Postoje određene situacije, poput one u kojoj individua čuja grozne vijesti -o smrti nekog bliskog, ili o smrtonosnoj bolesti ili o nekoj drugoj velikoj tragediji – i ona tad reagira na to nekom vrstom obrambene otupjelosti. To je također forma negiranja, ali ona koja pomaže preživljavanju. Takve obrambene funkcije mogu nam pomoći da preživimo i zaštititi nas u određenim situacijama. No općenito vrijedi da što više prihvaćamo stvarnost, to nam biva bolje.

Pitanje: Koji je krajnji cilj psihoanalize? Što smatrate najvećim ljudskim potencijalom koji se može doseći na području zdravlja ega i njegovog razvoja?

Kernberg: Vrlo jednostavno, Freud je rekao da je cilj psihoanalize pomoći individui da bude sposobna raditi i voljeti. I da to malo proširim, rekao bih da je cilj psihoanalize osloboditi osobu ograničenja nesvjesnih konflikata i obrana povezanih s njima, kao i razriješiti nedostatak integracije unutarnje stvarnosti objektnih odnosa- kako bi se ljudima omogućilo da se posvete radu, kreativnosti i obostranosti bliskih odnosa. Isto tako, kako bi im se omogućilo otvaranje znanstvenoj, moralnoj i estetskoj perspektivi. I naravno, u užem smislu, riješiti simptome radi kojih neka osoba dolazi na analizu. To bi bili najopćenitiji ciljevi.

Pitanje: Teorije objektnih odnosa preuzete su od strane mnogih suvremenih transpersonalnih psihologa, osobito onih koji se bave budističkom psihologijom i filozofijom, jer se čini da govore u prilog budističkim učenjima da ne postoji sebstvo – da smo rođeni u ovaj svijet na način koji nam se čini kao nezavisni entitet, ali je ustvari naš osjećaj nezavisnosti iluzija, iluzorna manifestacija obostrano ovisnog koporijekla. Transpersonalni terapeut i učitelj budističke filozofije Jack Engler piše: “I budistička psihologija i psihoanalitičke teorije objektnih odnosa definiraju esenciju ega na sličan način: kao proces sinteze i adaptacije između unutrašnjeg života i vanjske stvarnosti koji proizvodi osjećaj osobnog kontinuiteta i jednakosti u iskustvu bivanja “sebstvom”, osjećaje bića i egzistencijalnog postojanja…U obje psihologije osjećaj “ja”, osjećaj vlastitog jedinstva i kontinuiteta, bivanja istim “sebstvom” u vremenu, prostoru i stupnjevima svijesti, poima se kao nešto što nije urođeno ličnost, nego se razvija iz iskustva objekata i interakcija koje imamo s tim objektima. Drugim riječima, “sebstvo” se doslovno konstruira iz iskustva sa svijetom objekata. To “sebstvo” koje uzimamo kao “ja” i koje se osjeća toliko prisutnim i stvarnim je ustvari internalizirana slika, kompozit reprezentacija. Stoga je moje pitanje: jesmo li nas dvoje, sada dok vodimo ovaj razgovor, kompozit reprezentacija mnogih internaliziranih slika koje su potekle iz naših susreta s objektnim svijetom? Ili ipak postoji neko sebstvo koje je apriorno tom procesu? Postoji li sebstvo nezavisno od cijelog tog procesa razvoja objektnih odnosa?

Kernberg: Ja ne mislim da je sebstvo iluzija, mislim da je to krivo. Ali istina je da je sebstvo entitet subjektivnog iskustva, jednakosti, kontinuiteta i diferencijacije od drugih koje se konstruira iz naših iskustava sa značajnima drugima tijekom početka života. To jest istina. Od početka života postoji osjećaj subjektivnosti koji se razvija u kontekstu odnosa s drugima čije reprezentacije ili slike internaliziramo i koje formiraju naše reprezentacije nas samih. I te se mnogostruke reprezentacije s vremenom stapaju u integrirano sebstvo, koje je odsjaj integracije naših subjektivnih iskustva u našim odnosima s drugima od početka života. I ono postaje vrlo bitna centralna struktura koja organizira subjektivni život osobe, njen odnos s drugima i njen karakter – da tako kažem, dinamička organizacija habitualnih obrazaca ponašanja.

Pitanje: Rekli ste da je prije cijelog tog procesa integriranja sebstva i objektnih reprezentacija dakle postoji već prisutna subjektivnost?

Kernberg: Postoji kapacitet subjektivnog iskustva užitka i boli, kapacitet registriranja reprezentacija i pohranjivanja sjećanja – od rođenja pa nadalje. To se postupno konsolidira u mnogostruke dijadičke reprezentacije sebstva i objekta.

Pitanje: Bismo li na neki način mogli reći da je ta subjektivnost, sam taj promatrač - sebstvo? Sebstvo koje, na neki način, postoji nezavisno od self- i objektnih reprezentacija?

Kernberg: Ne. Ne bih rekao. Rekao bih da od rođenja postoje fragmentirana iskustva sebstva koja se postupno stapaju i integriraju. I s vremenom, integrirano sebstvo (self) koje se povezuje s integriranim reprezentacijama značajnih drugih. Sebstvo je uvijek u odnosu sa značajnim drugima. I opet, onaj koji doživljava, osoba koja doživljava, ima rana iskustva, i to su self-reprezentacije koje sekonačno stope u integrirani, kohezivni, subjektivni doživljaj sebstva.

Pitanje: Samo subjektivno iskustvo, koje prethodi sadržaju iskustava – kako biste onda to nazvali?

Kernberg: Jednostavno kapacitetom središnjeg živčanog sustava da poprimi osjećaj subjektivnosti - subjektivnosti koja ima elemente užitka i boli i koja registrira percepcije vanjskog svijeta u formi sjećanja.

Izvor: WIE, What is enlightement;

The Seeds of the Self

An interview with Otto Kernberg
by Susan Bridle

http://www.wie.org/j17/kern.asp

Prijevod by Iva