Edgar Mitchell (astronaut)
Edgar Mitchell američki je astronaut koji se zanimao za parapsihološke pojave. Tijekom svog putovanja na Mjesec, doživio je transcendentnu viziju, koja mu je omogućila 'nov uvid' u stvari (Mitchell, 1996., str. 68)
.Nakon povratka na Zemlju, pokušao je razumjeti svoju viziju proučavajući mističku literaturu. Zaključio je (1996., str. 69): "Ono što su drevni Indijci, koji su pisali na sanskrtu, opisali kao klasičan
savikalpa samadhi, u biti je istovjetno onome što vjerujem da sam doživio ... to je trenutak u kojemu je pojedinac još uvijek svjestan odvojenosti svih stvari, no ipak razumije da je ta odvojenost samo iluzija. Temeljno jedinstvo načelna je stvarnost, koju pojedinac odjednom počinje shvaćati." To ujedno podsjeća i na vedski pojam acintyabhedabhedatattva, nepojmljive istodobnosti jedinstva i različitosti. To se općenito odnosi na povezanost boga i božjih energija. Prema učenjima Chaitanye Mahaprabhua, sva živa bića imaju dušu, a te duše zajedno tvore božju energiju. Duše su istodobno jedno s bogom i od njega različite. Jedno su u duhovnoj supstanciji i moći, no te su duhovna supstancija i moć u njima sadržane u različitim količinama (Bhaktivinoda Thakura, 1987., str. 46-48).Mitchell je 1972. napustio NASA-u i potpuno se posvetio proučavanju svijesti, vjerujući da ona predstavlja most između znanosti i religije. "Mističke predaje pretpostavljaju, implicitno ili eksplicitno, temeljnost svijesti.
Znanstvena predaja (epifenomenalizam) eksplicite pretpostavlja da je od sekundarnog značenja. Čini mi se da proučavanje svijesti pruža jedini obuhvatan pristup za rješavanje pitanja tko smo mi zapravo, kako smo ovdje došli, kamo idemo i zašto." (Mitchell, 1996., str. 72). Radi promicanja svojih, ali i istraživanja drugih ljudi, osnovao je Institut za noetičke* znanosti.
Edgar Mitchell sudjelovao je u nekim pokusima savijanja žlica s Urijem Gellerom u Istraživačkom institutu Stanford. Uobičajen je tijek bio da Geller jednom rukom drži žlicu i jednim prstom te ruke nježno miluje dršku na najužem dijelu. Drška bi se nakon toga iskrivila ili svinula. Sumnjivci su tvrdili da je uspijevao svinuti žlicu jer je imao neuobičajeno snažne vrste. Drugi su pretpostavili da se služio otopinom koja omekšava metal.
Ali, Mitchell je izjavio (1996., str. 86): "Nitko nije znao za takvu otopinu koja bi se mogla upotrijebiti na taj način; fizičari nisu mogli objasniti kako je uspijevao tako spretno svinuti metal u tako savršenu malu petlju, dodirujući je samo jednim prstom." Istraživači su ustanovili da nije mogao saviti žlicu pukom mentalnom snagom, što su provjerili stavivši je pod stakleni poklopac.
Kada se saznalo da Mitchell proučava Gellera i njegovu moć svijanja žlica, počeli su ga nazivati roditelji djece koja su, nakon što su vidjela Gellera u televizijskim emisijama, također mogla svijati žlice. Mitchell je počeo proučavati tu djecu i, kao Taylor u Engleskoj, ustanovio da su uvjerljivija čak i od Gellera. Rekao je (1996., str. 87): "Obišao sam mnoge kuće diljem zemlje, katkad sa sobom noseći svoje žlice u džepu ili bih ih sam odabrao u obiteljskim kuhinjama. Obično je bila riječ o dječacima mlađima od deset godina, koji bi blago udarili metalni predmet na uskom dijelu drške, dok bih ja držao kraj drške između palca i kažiprsta. Žlica bi se
* noetika, grč., nauka o mišljenju ili spoznajiuskoro svinula, stvarajući dva namota od 360° na dršci, savršeno oponašajući ono što je Geller prikazivao na televiziji. Nije bila riječ ni o kakvim varkama, čarobnim napicima, već samo o nevinoj djeci (s normalnim dječjim prstima) koji još nisu znali da to nije nešto neobično."
Mitchell je istaknuo da su se tijekom 6 tjedana proučavanja Gellera u Istraživačkom centru Stanford, dogodile brojne neobične stvari: "Iznenada bi s video opreme, do koje nije imao pristup, nestao koloturnik, koji bi se poslije pojavio u susjednoj sobi. I nakit bi iznenada nestajao, da bi se potom pojavio u zaključanom pretincu s kombinacijom koju Uri nije mogao znati." (Mitchell, 1996., str. 87). Tijekom jednog psihokinetičkog pokusa, Mitchell i istraživači iz Stanforda poslužili su se staklenom posudom
u koju su stavili veliku loptu. Mitchell je izvijestio da je u Gellerovoj prisutnosti posuda s loptom: "... počela poskakivati i potom se okretati na sve strane." (Mitchell, 1996., str. 88). To je zabilježeno videokamerom. No, istraživači iz Stanforda, koji se nisu nalazili u skupini koja je proučavala Gellera, burno su reagirali na tu snimku nakon što su je vidjeli. Mitchell je izjavio: "Lica su im se zarumenjela, neki su otišli, odbijajući ikada se više vratiti u laboratorij. Optužili su Urija da je prevarant, a nas ostale da smo nasamareni pomno isplaniranom prijevarom. No, njihove su se optužbe odnosile na razborit znanstveni rad i vjerujem da su to znali." (Mitchell, 1996., str. 88).
bglavac
edin.kecanovic
