Naravno, ovo nije prvi put da promjene u klimi planeta prijete ljudskoj rasi. U Bibliji nalazimo dvije priče koje možda govore baš o tome.

Eddenski vrt, prema Knjizi Postanka, nalazio se u utoku četiri rijeke: Pisona, Eufrata, Gihona i Hiddekela. Za Pison mnogi arheolozi drže da je današnji Wadi Batin, suho riječno korito. Hiddekel je staro ime za Tigris, A Eufrat se još uvijek zove Eufrat. Za Gihon se vjeruje da je današnja rijeka Karun, koja je — prije no što su sagrađene brane — tekla od predgorja Irana da bi oblikovala deltu u današnjem Perzij­skom zaljevu.

Ako pratite tokove tih četiriju rijeka, otkrit ćete da se mjesto na kojem se susreću nalazi nekoliko kilometara unutar današnjeg Per­zijskog zaljeva. Premda je to područje danas pod vodom, prije 10000 godina, tik prije no što je završilo zadnje ledeno doba, bilo je to plodno i bujno šumsko tlo. U to je vrijeme toliko vode iz oceana bilo 'zaklju­čano' u ledenjacima da je razina svjetskih oceana bila 150-tak metara niža nego danas. U to su vrijeme, koliko danas možemo reći, većina ljudi na Zemlji bili skupljači i lovci, a živjeli su 'lagodnim životom' Kung/Sana, Hotentota, Šošona i drugih koje ćemo upoznati kasnije u knjizi.

Tad se klima promijenila, a ljudi koji su živjeli u tom području bili su prisiljeni odseliti se da bi izbjegli vodu koja je nadirala. U novim su područjima promijenili način života lovaca/skupljača u način života ratara, Što bijahu zanimanja prve dvojice sinova Adama i Eve. U Knjizi postanka to se opisuje kao izgon Adama i Eve iz Rajskoga vrta, uz Što su bili i "prokleti" neka obrađuju njive u znoju lica svoga.

Drugi pak nisu mogli jednostavno pobjeći od vode. Ep o Gilgamešu, napisan nekoliko tisuća godina prije Biblije, sadrži priču o Upnatiš-timu, pravednom čovjeku koji je u snu dobio uputu neka sagradi brod. Tako je i učinio, skupivši svoju obitelj i po dvoje od svake vrste ži­votinja tik prije no što su kiše počele. Njegova je arka odnijela njega, njegovu obitelj i sve životinje u sigurnost, da bi se na kraju nasukala na vrh planine. Kao što Colin Tudge ističe u knjizi Time Before Historj (Vrijeme prije povijesti, 1996), priča je identična priči o Noinoj arci u Bibliji.

                U Bibliji se u Knjizi postanka navodi da je Abraham okupio svoju obitelj i iz područja Ura, koje se prema Tudgeu nalazi u blizini podru­čja na kojem je Gilgameš vladao Urukom mnogo godina ranije, krenuo na putovanje prema onome što će kasnije postati poznato kao Izrael.

                To je najvjerojatnije i izvor te priče o biblijskom potopu, ali moguće je da su i dvije usporedne priče. Kako bilo, moguće je da priče o arkama iz Epa o Gilgamešu i iz Biblije ukazuju na povijesni događaj koji se odvijao na kraju zadnjeg ledenog doba. Temperatura na planetu po­rasla je punih 7 stupnjeva Celzija, izazvavši otapanje toliko ledenjaka da se razina oceana podigla za 150 metara, a atmosfera je neko vrijeme vjerojatno bila zasićena vlagom, što je izazvalo monsunske kiše koje su trajale možda i godinama. (Tudge navodi izvore koji imaju dokaze da se ta radikalna klimatska promjena dogodila u periodu od samo 20 godina). Vlasnici brodova bili su u prednosti, a vjerojatno je da je ne­tko od njih preživio i prenio priču dalje.

Drugi dan siječnja 1999. značio je prekretnicu u naporima da se očuvaju brazilske prašume, područje tek upola manje od SAD koje sadrži dvije trećine planetarne nezaleđene pitke vode. Toga su dana izvijestili da je brazilska vlada, popustivši pred intenzivnim pritiskom Međunarodnog monetarnog fonda neka smanji potrošnju, srezala pro­račun za zaštitu prašuma.

U brazilskim šumama žive stotine urođeničkih plemena, a prioritet programa zaštite prašuma, vrijednog 250 milijuna dolara, bilo je ozna­čavanje područja od 10 milijuna hektara koje bi se, u teoriji, zaštitilo i zauvijek sačuvalo samo za ta plemena. Srezavši proračun od $250 mi­lijuna na samo $6 milijuna, program jedva preživljava i više se ne po­duzima ništa konkretno da bi se zaštitile šume ili narodi koji u njima žive. U međuvremenu su prašume preplavile horde drvosječa, rančera, rudara, ratara i propovjednika koji žele pod svaku cijenu "spasiti ne-znabožna" plemena, a stabla se sijeku i spaljuju brzinom od više od 80.000 hektara na dan.

Ta šuma, s 20% svjetske svježe vode, jedan je od najvažnijih izvora atmosferske vodene pare - jedino su oceani veći - pa stoga ima nevje­rojatno velik utjecaj na klimatske uzorke našega planeta. Također je i jedan od najvažnijih odljeva ugljika na Zemlji, jer drži ga stabilnim u drveću.

Kako golema područja nekoć pokrivena prašumom postaju prašum-Ijena rudarska nalazišta ili goli pašnjaci za stoku, u atmosferu umjesto vodene pare biva otpuštan ugljik, pridonoseći globalnom zatopljenju i izazivajući promjene u klimatskim uzorcima Europe, Srednjeg istoka i sjeverne Afrike. Južno od Brazila, 70% svjetske pitke vode zaključano je u Antarktici, gdje je pohranjena u obliku leda već stotinama tisuća godina. Prekrivena ledenim pokrovom koji je ponegdje visok preko pet kilometara, kontinent Antarktika ima površinu veću od Kine i Indi­je zajedno. Kad bi se led s Antarktike otopio i skliznuo s te kontinen­talne mase u more, razina oceana bi se znatno podigla. Kao što se, čini se, događa.

U travnju 1999. objavljeno je da su istraživači iz British Atlantic Survey-a u Cambridgeu i sa sveučilišta u Coloradu analizirali podatke dobivene na terenu i iz satelitskih snimaka. Našli su dokaze da je glo­balno zatopljenje produžilo godišnju sezonu otapanja na Antarktici za cijela tri tjedna, što je rezultiralo drastičnim promjenama u ledenim naslagama toga kontinenta. Wilkinsove i Larsenove B ledene naslage su — da citiramo znanstvenike — u "potpunom povlačenju". U samo četiri mjeseca od studenog 1998. do veljače 1999. odronilo se i otopilo 168.000 hektara Larsenove B ledene naslage, koja ukupno sadrži 680.000 hektara. Samo u mjesecu ožujku 1999. Wilkinsov je ledeni pokrov izgubio 100.000 od svojih 1.200.000 hektara.

Associated Press citirao je Davida Vaughana, istraživača iz British Antarctic Surveja, i naveo da će za samo nekoliko godina "veći dio Wilkinsova ledenjaka nestati".

                Razlog? Prosječna temperatura na Antarktici — relativno stabilna od doba pojave ljudske rase — od 1950. godine do danas porasla je za nešto više od dva stupnja Celzija, podigavši ljetne temperature na tom području iznad prijelomnih 0°C, što je ledište vode.