22. POGLAVLJE

DVOJNIK

HEINRICH HIMMLER, ANTI-ČOVJEK

"Himmler je uspoređivan s električnim vodom, izvana napajanim strujom.

Struja je dolazila od Hitlera. On sâm je nije imao.

Gotovo svi članovi njegova stožera olakšali su savjest tako da su moralnu i službenu odgovornost za svoja djela unutar SS-a prebacili na Himmlera.

Služili su mu vjerno, a bio im je potreban kao žrtveni jarac pred Bogom, poviješću i neprijateljima Njemačke. Bez njega ne bi bili mogli provesti ono što su namjeravali.

Još u smrti Heinrich Himmler ispunjava sličnu funkciju... Njemačka je savjest čista, jer za sve zlo, nemoralno, kriminalno i strašno što se između 1933. i 1945. zbivalo u Njemačkoj i okupiranim zemljama kriv je Himmler.

(Himmler: zli genij Trećeg Reicha)

U svakom ljudskom biću postoji neka vrsta anti-čovjeka, a rječnik ga definira kao "pandan" ili "siluetu". Mnogi filozofi i pjesnici opisali su svoja osobna iskustva s tom siluetom što je okultisti nazivaju "dvojnikom".

Goethe je, primjerice, pričao kako je jednom ušao u svoju radnu sobu u Weimaru i ugledao nekoga, posve nalik njemu, kako sjedi na stolici za njegovim pisaćim stolom i drsko ga gleda.

Potisnuo je trenutačni osjećaj nemira zbog tog neobičnog događaja zureći nekoliko trenutaka u oči tog lica samoga sebe, vidljivog samo nekoliko trenutaka, svog pandana nadmoćna smiješka što ga je nazivao svojim dvojnikom. Bio je to prvi od više takvih doživljaja koji su pjesniku razjasnili zašto to nemilosrdno i nečovječno biće-silueta postoji u čovjekovoj duši.Ljudima koji se bave okultizmom susret s dvojnikom nije ništa neobično.

To je jedan od mnogih doživljaja u potrazi za Svetim gralom što stvara kako unutarnju moralnu snagu tako i sposobnost postizanja duševne ravnoteže potrebne da bi se suočilo s duhovnim stvarnostima koje većini ljudi ostaju skrivene.

Kao i sâm Mefisto, tako i dvojnik ima svoje pravično mjesto u pratnji gospodara. Njegov je zadatak da ljudsku dušu dovede u emotivnu opoziciju prema svemu dobrom, lijepom i istinskom. Samo time što ćemo se, recimo to tako, pobuniti protiv njega, čvrsto mu se i odlučno oduprijeti, mi ljudi možemo otkriti ispravan moralni put. Neprestana napetost što se cijelog života održava između ljudske duše i dvojnika skriven je poticaj da se posluša glas savjesti.

Pa iako većina ljudi i nije svjesna kako dvojnik u njima radi, ni u kom slučaju nije teško, u globalu, utvrditi njegov utjecaj na današnji ljudski život.

Svrha dvojnika je "raščovječiti" sve ljudske djelatnosti; dapače, on je anti-čovjek sâm.

Dvojnik kao sjena u pojedinačnoj individui ne postoji kao sjena Ahrimana.

Postoje članovi te subhijerarhije dvojnika daleko veće moći koji nastupaju kao anti-duhovi cijelih naroda, nacija i rasa. A postoji konačno i dvojnik svijeta, anti-duh čovječanstva, koji igra svoju povijesnu ulogu kao Luciferov sluga i bori se protiv ispravnog razvoja ljudske svijesti.

Prilično smo iscrpno opisali kako se dogodilo da luciferska hijerarhija zaposjedne dušu Adolfa Hitlera. U tu sliku moramo još uključiti sliku dvojnika svijeta: globalnog anti-čovjeka u tijelu Reichsführera Heinricha Himmlera lišenoga vlastitog Ja, vjerojatno najstrašnijem utjelovljenju terora i inkvizicije u cjelokupnoj povijesti čovječanstva.

Mnogi istaknuti stručnjaci ukazali su na to da je Heinrich Himmler uvijek iznova anticipirao Hitlerovu politiku. No, nema smisla beskonačno se sporiti oko toga da je zao duh Trećeg Reicha bio Hitler ili Himmler, jer je luciferski duh što je zaposjeo Hitlerovu dušu bio u telepatskoj komunikaciji s dvojnikom koji je preuzeo vlast nad Himmlerovim tijelom. Okultne spoznaje, naime, odaju kako su iza zemaljskih likova ovih dvaju zavedenih muškaraca, kao zajednička duhovna snaga, djelovali Lucifer i duh anti-čovjeka, i to tako da je Luciferov duh dvojnika stavljao na neki način pod nevidljiv napon, te je na taj način izvana upravljao rukom terora sve dok nije popustio i posljednji unutarnji otpor stanovništva protiv nacionalsocijalizma.

Ta skrivena unutarnja veza između Hitlera i Himmlera bila je neka vrsta odraza ispravnog odnosa što vlada između ega i ahrimanskog dvojnika u svim ljudskim dušama.

Dvojnik postaje aktivan tek kada prođemo djetinjstvo i zađemo u nešto zreliju životnu dob. Uobičajeno se posljedice djelovanja dvojnika primjećuju u dvanaestoj godini života. Tada se, kako bismo mogli donositi osobne moralne odluke, nesvjesno pokušavamo suprotstaviti utjecaju izvanljudskih osjećaja.

Taj anti-ljudski napad dvojnika na dušu s našim se odrastanjem pojačava, a svijest da za ljubav moralnih ciljeva moramo odolijevati zlu ne napušta nas cijeloga života. Ali dvojnik, silueta straha i tame, boji se smrti, jer ona izbjegava susret sa svjetlošću svijeta duhova iz onostranoga.

Zbog toga dvojnik ljudsku dušu napušta točno tri dana prije smrti. Tankoćutne duše osjećaju trenutak u kojem dvojnik bježi, a one ta posljednja tri dana na zemlji mogu provesti u harmoniji i miru. Iz oba svjetska rata moglo bi se navesti na tisuće primjera u kojima su ljudi budne savjesti i sa smislom za estetiku intuitivno, kada bi ih dvojnik napustio, osjećali približavanje smrti.

Razvoj - što napreduje i traje cijelog života, dok ljudski ego svog dvojnika mora držati u šahu kako bi prevladao njegov bespoštedan i neljudski utjecaj, na svjetskopovijesnoj razini - odražava se u sve užem odnosu Adolfa Hitlera i Heinricha Himmlera, poput iskrivljene slike. Jer, dok je Hitler korak po korak izručivao svoju dušu i postajao Luciferovim oruđem, dvojnik svijeta u Himmlerovoj je moralnoj svijesti pokušavao uspavati svijest njemačkog naroda i strahovitim pogromima, terorom i inkvizicijom zatomiti savjest nacije.

Promatrano u tom kontekstu, čini se izuzetno značajnim to što je Heinrich Himmler rođen u listopadu 1900, kada je Adolf Hitler zašao u svoju dvanaestu godinu. I nije manje značajno da je Heinrichu Himmleru bilo točno dvanaest godina kada je njegov budući Führer u riznici bečkog Hofburga po prvi puta na sebi iskusio demonsku moć Lucifera. No, najuočljivije se taj odnos Lucifera i dvojnika svijeta pokazao tri dana prije Hitlerove smrti.

Kada je konačno (u travnju 1945) u podzemnom bunkeru u Berlinu došao trenutak u kojem je Hitler morao spoznati duhovne posljedice svojih djela, Heinrich Himmler bojao se pratiti svog Führera kroz vrata smrti.

Nekoliko tjedana prije nego što je njemački otpor u Berlinu počeo popuštati, Himmler se nije prestajao hvalisati kako će žrtvovati svoj život na čelu SS-divizije s kojom će krvavo potući ruske postrojbe što su opkolile glavni grad. Pritom se potajice bavio planovima da preko švedskog posrednika, naime grofa Folkea Bernadottea, isposluje separatni mir s Englezima i Amerikancima.

Walther Schellenberg, koji je u tom trenutku podržavao Heinricha Himmlera, iskazao je da je jedini razlog koji je Reichsführera priječio u pokretanju takvih pregovora bila njegova osobna zakletva vjernosti Hitleru.

U roku nekoliko sati na švedskom je radiju emitirana njegova ponuda separatnog mira sa zapadnim saveznicima. Bila je to izdaja koju Hitler nije mogao oprostiti, i njegov je posljednji čin bio diktiranje političkog testamenta kojim je Heinricha Himmlera isključio iz partije i osudio na smrt. "Prije svoje smrti isključujem iz partije i sa svih položaja Heinricha Himmlera, bivšeg Reichsführera SS-a i ministra unutarnjih poslova."

U istom trenutku u kojem je odlučio izdati na smrt osuđenog Hitlera, Himmler je najednom opet postao nemoćna i beznačajna figura. Napustio ga je dvojnik svijeta, izvor sve njegove snage. Od tog trenutka Himmler čak više nije posjedovao toliko inicijative da bi oko sebe okupio još uvijek mu lojalne i dobro opremljene trupe i silom oružja obranio svoj položaj od drugih, koji su mu pokušavali osporiti vodstvo, ili čak da bi uz pomoć golemog aparata tajne policije s krivotvorenim dokumentima i novcem pobjegao iz zemlje.

Umjesto toga dozvolio je da ga prilikom rutinske kontrole, u blizini Bremervördea, uhiti šačica engleskih vojnika. Bio je dobro prerušen i nalazio se u pratnji dvojice pouzdanih pobočnika SS-a koji bi s lakoćom bili mogli razoružati stražu što se, ne sumnjajući ni u što, ondje dosađivala.

No, Himmlera je spopala panika i odao je svoj pravi identitet. Dok je prilikom pretresa odjeće i ostalih stvari gol stajao u glavnom stožeru feldmaršala Montgomeryja, zubima je slomio kapsulu cijankalija i nakon nekoliko minuta umro. Pokopao gaje engleski niži časnik, u civilnom životu smetlar.

Umotano u maskirno platno i povezano bodljikavom žicom, njegovo tijelo pokopano je u šumama kod Lüneburga. Nitko osim vozača smetlarskih kola nije znao gdje. Čahura dvojnika, čovjeka koji sâm u stvarnosti nikad nije ni postojao, kao otpad je bačena u neznani grob.

Duboko ukorijenjen i proširen mit "udarca nožem u leđa" dvojniku svijeta omogućio je nastup na povijesnoj pozornici Njemačke dvadesetog stoljeća. Taj mit, što ga je tako glasno propovijedao Adolf Hitler, uvjerio je mase kako su njemačke armije nepobijeđene i nesavladive i da je primirje kojim je završio Prvi svjetski rat njemačkom narodu nametnuto unutarnjom izdajom.

U sjeni te raširene i opasne iluzije na vlast se uspinjao globalni antičovjek, sve dok ga nitko više nije bio u stanju zaustaviti. Jer, neman koja je preuzela vlast nad Heinrichom Himmlerom, sigurno najnevjerojatnijim tiraninom svijeta, pod izlikom da štiti interese njemačke nacije i želi je sačuvati od nepostojećih neprijatelja, domogla se apsolutne vlasti nad životom i smrću njemačkog naroda!

Himmlerov otac, profesor Gerhard Himmler, više je godina bio privatni učitelj princa Heinricha Bavarskog, kojega je podučavao časnoj obiteljskoj povijesti Wittelsbachovih. Mladi Heinrich Himmler, kršten imenom tog rimokatoličkog princa i njegovo kumče, odrastao je u kultiviranoj atmosferi u kojoj je od djetinjstva napajan njemačkom mitologijom i pričama o velikim junacima i kraljevima kao i drugom kneževskom duhovnom hranom.

Kasnije, u gimnaziji u Landshutu, gdje mu je otac bio direktor, Heinrich Himmler svoje je učitelje oduševljavao trezvenim pamćenjem događaja i godina europske povijesti. Ta sposobnost pohranjivanja informacija, što će ih po potrebi biti u stanju izbacivati poput kompjutera, bila je talent koji će Himmlera dovesti na vlast. Njegova sposobnost da povijest uči napamet također je bila priprema za svjetonazor Adolfa Hitlera, a i taj je bio rezultat njegova neobičnog smisla za povijest.

Himmleru je jednostavno nedostajala bilo kakva ljudska toplina, osobno zračenje i smisao za humor, tako da su ga kolege u školi jedva i primjećivali. Njihovo držanje prema njemu svodilo se na mješavinu prijezira i straha, jer brzo je došao na glas kao dosadnjaković i notorni denuncijant.Obiteljske veze s bavarskom kneževskom kućom bile su prava socijalna pozadina za časničku karijeru u Prvom svjetskom ratu, ali neprijateljstva su okončana nekoliko tjedana prerano da bi zastavnik Himmler bio smatran dovoljno starim da bi se borio na Zapadnoj bojišnici. I dalje odlučan da postane profesionalni vojnik, nakon rata se natjecao za namještenje u vojsci Weimarske Republike, elitnoj jedinici od samo stotinu tisuća odabranih vojnika. No, na svoje čuđenje ipak je odbijen uz obrazloženje kako je neprikladan i zbog tjelesnih i zbog psiholoških razloga. Potom je pohađao Višu tehničku školu u Münchenu i ondje stekao diplomu agronoma.

Na kraju je obnašao podređenu dužnost zastupnika tvornice umjetnih gnojiva. Sve u svemu bio je mrzovoljan i razočaran mladić koji glede budućnosti nije mogao gajiti velike nade.

Još tijekom studentskih dana u Münchenu počeo se zanimati za politiku.

Posebno ga je privlačila nacistička rasna ideologija, sa svojom brutalnošću prema Židovima, te se pokušao priključiti Hitlerovim Jurišnim odredima (SA), organizaciji smeđokošuljaša koja se u velikim gomilama okupljala na partijskim skupovima kako bi terorizirala izazivače nereda i razbijala lokalne komunističke grupe. Ali i okorjeli antikomunisti, što su za SA vrbovali novake - sve odreda prokušani veterani rovovskog rata - puni prijezira odbacivali su njegove opetovane molbe za prijam. Slabunjavi mladić piskutava glasa i neobično ukočenih očiju, što su iza debelih naočala bez okvira djelovale još većima, bio je točno tip čovjeka kakvog nisu željeli. Konačno je našao mjesto u jednoj od mnoštva partijskih organizacija takozvanog "Carskog ratnog stijega".

Bio je to uzbudljiv dan kada je opet mogao navući svoju odoru, kada je satnik Ernst Röhm 1923. od "Carskog ratnog stijega" zatražio potporu za Hitlerov puč u Münchenu.

Nakon što je amaterski insceniran puč slomljen s nekoliko dobro naciljanih plotuna naoružane policije, Himmler je tvrdoglavo ostao na dodijeljenom mu mjestu revolucionarne straže pred Ministarstvom rata.

Uskoro se pojavila policija kako bi pronašla mrtve straže i uhitila njihove članove. No, nikom se nije činilo vrijednim truda uhapsiti nespretnog bivšeg zastavnika ili ga barem zatražiti da preda pištolj! Konačno je mladić blijeda i pomalo podbuhla lica neuznemiravan odšetao ulicama Münchena da bi sljedećim vlakom otputovao kući.

No, sudbina je u potpunoj tajnosti plela plan munjevitog uspona tog čudaka, lišenog vlastitog Ja, koji čak ni s napunjenim pištoljem nije uspio privući ničiju pozornost. Posljedica neuspjelog puča u Münchenu bila je da je SA, koja je tako oholo odbila njegove usluge, zabranjena i privremeno raspuštena. I sada je trebao pronaći stražnja vrata kroz koja će se uvući izravno u srce nove i nečasne organizacije, osnovane upravo zbog izigravanja zabrane Jurišnih jedinica. Adolf Hitler je, naime, tek otpušten iz landberške utvrde, odmah osnovao Zaštitne jedinice (SS). Ta nova organizacija, čiji su članovi nosili crne jahaće hlače, haljetke i košulje, postala je tjelesnom stražom Adolfa Hitlera i ostalih partijskih vođa kada bi održavali političke skupove u područjima neprijateljski nastrojenima prema nacionalsocijalizmu.

U međuvremenu je Heinrich Himmler dobio otkaz u tvrtki za proizvodnju umjetnog gnojiva, a kada je tražio novi posao natjecao se za mjesto tajnika kod Gregora Strassera, lokalnog čelnika nacističke partije u Landshutu. Himmler je mjesto dobio iz jednog jedinog razloga. Strasser je, kada je saznao da je položio završni ispit iz kemije, potpuno previdio očigledan nedostatak ličnosti, neodlučno držanje i zamuckujući glas Heinricha Himmlera. Strasser je, naime, prije nego što će se posvetiti politici, i sam bio kemičar. Himmler je sada pripadao Strasserovom uredu, a njegov položaj postao je još utjecajniji kada je njegov šef preuzeo nadzor nad cjelokupnom propagandom i javnim radom partije.

I tako se dogodilo da su prvi članovi najzloglasnije organizacije nacionalsocijalističke Njemačke za život zarađivali najprije kao propagandisti za oglase, a pritom su preuzeli i ulogu specijalnih reportera koji su prikupljali novosti i informacije o lokalnim komunistima i ostalim partijskim neprijateljima. Himmler je u svom svojstvu tajnika Gregora Strassera pregledavao i raspoređivao materijal što su ih SS-ove informacije dostavljale novinama. Na taj način Himmler se vrlo brzo uspeo do značajnog položaja zamjenika šefa propagande NSDAP-a.

Williju Frischaueru, koji je napisao knjigu o Heinrichu Himmleru, bili su potrebni mnogi mjeseci kako bi otkrio pojedinosti o Himmlerovu životu iz tog razdoblja. Njegov opis zbivanja koja su dovela do susreta Hitlera i Himmlera, i pobliže pojedinosti kako se odnos te dvojice kasnije razvijao, daje iznenađujuće objašnjenje o skrivenoj vezi između Lucifera i dvojnika svijeta. Frischauer nije bio okultist i nije mu bila namjera opisivati takav okultni odnos. Njegovo se djelo oslanja na tako brižljiva istraživanja da već puko nizanje činjenica spomenutih u njegovoj biografiji jasno ukazuje na postojanje tragova anti-čovjeka iza Himmlerove vanjske fasade.

Hans Erhard, jedna od osoba koja je Himmlera poznavala u to doba, ispričao mi je da Himmlera nije ondje vidio samo kako sjedi i promatra sliku, nego da je ovaj i razgovarao s njegovim portretom, kao da mu je to neka vrsta pripreme za prvi susret s Führerom.

Kada je taj dan uskoro došao, Himmleru se nije pružila prilika razgovarati s Hitlerom. Führer je gledao kroz njega, ne pitajući ga čak ni za ime. Karakteristično je za Himmlerovu tada toliko mutnu ličnost da mi nije uspjelo utvrditi točan datum ili prigodu u kojoj su stupili u kontakt. Jednoga dana Himmler je najednom bio tu - to je bilo sve. Neprimjetno je urastao u grupu nacističkih voda, koji jedva da su ga ispočetka i primjećivali, da bi ga poslije prihvatili kao nekoga na čiju su prisutnost navikli. Njegov najvažniji potez u to doba bila je upravo pasja poniznost prema pretpostavljenima i jasna odbojnost prema izražavanju vlastitog mišljenja, te ustrajna revnost kojom je skupljao svakojake izreske i bilješke. Himmlera su otada često opisivali kao putujuću kartoteku..."

Može se pretpostaviti da Hitler u tom trenutku nije znao ništa o skrivenoj vezi između duha što je upravljao njegovim koracima i dvojnika svijeta u Himmleru; da se i ne govori o tom da bi uopće bio slutio da bi Himmler bio u vlasti tog duha. Ali za čovjeka s okultnim znanjem nema nikakve dvojbe da je luciferski duh koji je s Hitlerovom podsviješću postupao kao sa šahovskom figurom u Himmleru ne samo prepoznao kozmičkog anti-čovjeka, nego da ga je i probudio u život i iskorištavao za svoj neljudski cilj u svrhu ostvarivanja đavolskih namjera nacionalsocijalizma.

U tom kontekstu zanimljivo je vidjeti kako se Hitler u to doba, naime 1925, prema Himmleru ponašao sa svim znacima vanjskog prijezira. Ustanovio je koliko je revno Himmler zirkao prema daljnjim promaknućima i koliko su ga očaravale nove titule i službe, ma kako se besmislenima one činile. Stoga ga je nagradio titulom koju su svi vodeći nacisti smatrali najvećom šalom u povijesti partije. Čak se i sumorni Rudolf Hess, kada je čuo za to, navodno previjao od smijeha.

U međuvremenu je, naime, vlada ukinula zabranu SA, a živa je reklamna kampanja staroj jezgri smeđokošuljaša, koji su se u svojim odorama iz vremena prije puča ponovno kočoperili ulicama Münchena, privukla desetke tisuća novih regruta.

Jedini koji to imenovanje nije smatrao komičnim bio je sâm Himmler, koji uopće nije primijetio da se s njim sprdaju. Svoj novi položaj smatrao je osobnom pobjedom, velikim priznanjem svoje sposobnosti i odskočnom daskom za još više položaje. Nažalost za milijune nedužnih ljudi - s izuzetkom vođa SA - kasniji će događaji Himmleru dati pravo u njegovoj naizgled suludoj procjeni nove titule.

Adolf Hitler nije mogao predvidjeti - ali zloduh koji je obuzeo njegovu dušu mogao je to utoliko bolje - da će se SA jednog dana pokazati kao neugodna zapreka kada bude polagao pravo na neosporno vodstvo Trećeg Reicha, te da će se pokazati neophodnim uspostaviti drugu četu odlučnih i za akciju spremnih ljudi, koji će po kratkom postupku obračunati s vođama smeđokošuljaša.

Ma kako bilo, Adolf Hitler bio je preneražen neobjašnjivom promjenom koja se tako nenadano dogodila s revnim piskaralom. S iznenađenjem je ustanovio da je Himmler izvanredno reorganizirao svoj SS i to prema postupku odabira koji je odgovarao najvišim nacističkim rasnim idealima.

Samo iz tog razloga Hitler je zadržao svoju osobnu zaštitnu postrojbu i opunomoćio Himmlera da svoj SS poveća na otprilike 30.000 ljudi.

U svakom slučaju nije bila riječ o provjerenoj taktici "podijeli pa vladaj" koja je Hitlera potaknula da od SS-a stvori neku vrstu protuteže SA,

78 Zamjenik šefa kuhinje.

čija je moć sve više rasla. Što je, konačno, predstavljalo bijednih 30.000 tisuća SS-ovaca prema sili SA s nekih tri milijuna pripadnika?