28. DVOBOJ BOGA I UČENJAKA

 

       Bio jedan veliki, preveliki učenjak. Zašto kažemo preveliki? Zato što ga je sva ona silesija učenja i proučavanja svega i svačega neopazice dovela do ludila. On je, dakle, bio taj, koji je bio voljan potpisati ugovor s bilo kojom silom u svemiru, da bi zauzvrat dobio dar-moć pronicanja stvarnosti do dna.

        Po redu stvari, najprije je zvao Boga.

        “Ako Ti slučajno ipak jesi, pojavi se, i udijeli mi to što tražim, a ja ću učiniti sve što budeš zatražio od mene”.

        “A što je to što tražiš“? čuo se divan, mlad glas.

        Učenjak se silno obraduje.

        “Ti, znači, postojiš? Oh, kako je to dobro, te ne moram tražiti pomoć od vraga! Ja želim moć pronicanja do dna, želim znanje do vrha! Moja duša žeđa za znanjem kao košuta za vodom potoka – navodim ti stihove onih tvojih obožavatelja, koji su Te zvali Jahveom”!

        “A što daješ zauzvrat”? pogađao se miloglas.

        “Dajem ono najdragocjenije što svatko od nas navodno ima – dušu. Naravno, za slučaj da ju i ja imam”.

        “Ne brini, imaš ju. Eh, ako ti dam znanje, s njim ti ujedno dajem i moć. Kako da znam nećeš li tu moć zloporabiti? Krenuti u uništavanje  svijeta”?

        “Pitaš kako da znaš? Nisi li Ti sveznajući”?!

        “Imaš pravo, jesam. Htio sam samo vidjeti koliko znaš o Meni. Dobro, dakle. Napiši mi prstom po zraku svoje ime. Zrak je predajnica, kojom Mi daješ svoju dušu u zamjenu za znanje i moć, koje od Mene dobivaš“.

        I taj veliki, preveliki učenjak ispiše prstom po zraku svoje ime. Ostane na zraku užaren trag, koji se polako gasio, i padao na tle kao pepeo.

        “Ti sad imaš Moj svevid”, reče glas.

Na mjestu gdje je odzvanjao, pojavi se sada lik dječaka, krhkoga, zelenookog, s kovrčicama lješnjakove boje. Dječak se smiješio gledajući glomaznoga učenjaka razbarušenih kosa, koje su šikljale na sve strane kao poludjele žice. Oči su se učenjakove širile izvan očnih duplji, u crno-bijelim kolobarima, obuhvaćajući beskrajni prostor. On je sada gledao svijet kakav jest.

        ‘No, jesi li ikada u svojoj učenosti i naslutio nešto od ovoga? upita nevino dječak.

        “Ne”, prošapće blaženo učenjak. “Oh, ne”.

        I sklopi oči, smiješeći se i on. Smiješkom je sada bio nalik na dječaka.

        “Vrati se”, reče dječak. “Nisi još iskušao Moju moć”.

        Istoga se časa učenjak prene od svojega uzvišenog zanosa, otvori oči, i zaurla:

        “Ja mogu zdrobiti svemir ovom svojom šakom”!

        “Možeš“, vedro će dječak. “Hajde, odavno nisam gledao takvu predstavu”.

        Učenjak usvrdla svoje užagrene oči u mlado lice, i zasikće:

        “Ali da znaš, prije toga ću uništiti Tvorca! Jer ja moram vidjeti, ja moram saznati: može li se Bog ubiti!? Ne zaboravi, ja sam učenjak, koji ne uzmiče pred posljednjim pitanjem”!

        Podiže ruku s gorućim prstima, uperi ju put dječaka, i odapne iz grla rezak krik. Izleti mu iz usta strijela, s ugrađenim pogodkom cilja. Jurne, a onda se preokrene u letu, munjevito se vrati odašiljatelju, i zarije mu se u grudi. Učenjak pade, i sva moć iscuri iz njega u lokvicu, koja smjesta poče puzati prema stopalima dječaka. Uđe u njih, i sve se stiša, osuši, i izbriše, kao da nije ni bilo.

        “Zašto...?” šušljetao je umirući. “Zašto Te nisam mogao ubiti, ako si mi pošteno dao Svoju moć”?

         “Ja sam znao što se sprema u tvojim poludjelim žlijezdama”, reče dječak i čučne kraj učenjaka. “Znao sam da ćeš poželjeti da Me ubiješ. Zato sam se, davši ti Svoju moć, preselio u tebe. Gdje je Moja moć, tamo sam i Ja, zar ne”?

“Ali strijela, strijela... zašto nije poslušala Moju naredbu”? i dalje je krkljao učenjak. “Upomoć, ne smijem umrijeti s ovakvom zagonetkom u sebi...”

“Nema zagonetke. Ti si strijelu poslao put Mene, nisi li? A Ja sam bio u tebi. Moja strijela uvijek nepogrešivo gađa cilj –  ne gađa postavljenu joj metu”.

        “Ah tako”! dahnu učenjak. “Hvala Ti što si mi to priuštio! Nije mi žao umrijeti, kad sam ovo doživio! Hvala Ti, ljubljeni moj, današnji je dan najsretniji dan mojega `ivota, iako je posljednji”!

        “Koliko se sjećam, potpisao si Mi jednu važnu predajnicu”, reče milo dječak. “O kakvoj smrti govoriš, kao da si ti ovo proburaženo tijelo! Ti si neumrla duša, koju si Mi, srećom, zavjetovao”.

 

 

        Ni vrha, ni dna, ni  kraja, ni granice... a sve igra miloga lika.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)