7. SVETA NOĆ DJEVICA

(čitati 30. prosinca uvečer)

Regija Djevice povezana je s Hijererhijom Kirioteta ili Duhova Mudrosti. Slika nebeske Djevice kao nagovještaj kosmičkog bića Božanske Sofije, arhetipske mudrosti svijeta, razokriva nam odmah svoju duboku povezanost s ovom Hijerarhijom. Detaljnije upućivanje u snage koje dolaze iz regije Djevice i koje su djelovale kroz Hijererhiju Kirioteta za vrijeme Starog Saturna, Starog Sunca i Starog Mjeseca dane su nam u imaginaciji dvanaestog poglavlja Ivanove Apokalipse, imaginaciji žene odjevene Suncem. U ovoj imaginaciji dvanaest zvijezda oko Djevičine glave govore o aktivnosti Duhova Mudrosti za vrijeme Starog Saturna14, kada su oni sve pripremili tako da može postojati koordinacija između individualnog svjetovnog tijela Saturna koje nastaje i cijelog „univerzuma“ (GA 110, 14.04.1909). Osim toga, predodžba Sunca kojim je Djevica odjenuta (Rudolf Steiner govori također o Djevici koja rađa Sunce (GA 284, 16.09.1907, Okultni znakovi i simboli)), simbol je aktivnosti Duhova Mudrosti za vrijeme druge inkarnacije naše Zemlje, kada su obdarili čovjeka eterskim tijelom oblikovanim iz kozmičkih Sunčevih snaga, obdarujući ga tako principom života.

Naposljetku, Djevica s Mjesecom pod nogama je znak aktivnosti Duhova Mudrosti za vrijeme Starog Mjeseca, rezultat čega je bio nastanak srebra na Zemlji (GA 136, 14.04.1912), metala koji svjedoči nadvladavanje nižih Mjesečvih snaga višim snagama Sunca.

14 Na petom pečatu Apokalipse nalazi se samo devet zvijezda, što upućuje na proces postupnog formiranja Zodijačkog kruga tijekom Starog Saturna.

Sve ove kvalitete nalazimo na najvišem stupnju u biću Marije Lukinog Evanđelja, koja je Zemaljski odraz ove nebeske Sofije (Mudrosti). Njena povezanost sa Duhovnim kozmosom, njena spremnost da nosi „Živu Dušu“, djete Isusa iz Natanske linije – kuće Davidove, koji je bio predodređen da primi u sebe Duhovno Sunce Svijeta, i naposlijetku njena čistoća i nevinost koje dolaze do izražaja u njenom potpunom izostanku sudjelovanja u nižim Mjesečevim snagama – sve je ove kvalitete ona tada predala drugoj Mariji, Mariji Matejevog Evanđelja, sjedinjujući se s njom iz Duhovnog svijeta u trenutku Krštenja na Jordanu (GA 114, 19.09.1909). Tako se tu uzdiže djevičanski ženski lik, koji će postati nosilac najviše ljudske vrijednosti za cijelo kršćansko čovječanstvo. Ali mi bismo trebali potražiti kozmički arhetip ove najviše ljudske vrijednosti na Starom Suncu u Hijerarhiji Kirioteta ili Duhova Mudrosti, koji su bili zadubljeni u kontemplaciju velike žrtve koju su Troni ponudili Kerubinima.

Jer „kroz kontemplaciju ovog žrtvenog čina oni su bili potaknuti da izluče iz sebe ono što čini njihovu vlastitu suštinu: strujeću, tekuću Mudrost, kao vrijednost istinskog davanja“ (GA 132, 07.11.1911). Ovaj djevičanski ženski lik je oličenje „vrijednosti istinskog davanja“ u čovječanstvu, i kroz kršćanstvo je štovana kao „Božja Majka“, kao Zemaljski odraz Božanske Sofije (Mudrosti). No, da bi postala takvo oličenje, za nju je bilo neophodno da primi u svoje srce visoku žrtvenu Mudrost koja je istjecala iz Zemaljskog iskustva Krista-Isusa, Mudrost koja će joj probosti srce poput mača (Luka 2:35), da bi se iz toga mogla izliti najviša „vrijednost istinskog davanja“ u svijet ljudi.