13. SVETA NOĆ

(čitati 05. siječnja uvečer)

I tako upravo ove riječi možemo uzeti kao unutarnji sadržaj za trinaestu, i posljednju Svetu Noć koja pada večer uoči (a to je, u okultnom smislu na dan) Bogojavljanja (Epifanije), koje je samo po sebi svetkovina rođenja Krista u zemaljskom tijelu čovjeka, Isusa. Tako sa Bogojavljanjem imamo, tako reći, završnu fazu i, na neki način, sveukupni vrhunac putovanja koje se može proputovati tijekom Dvanaest Svetih Noći, a posebno za vrijeme posljednje dvije. Jer baš u trenutku krštenja, najviše se Trojstvo odražava u dubinama zemaljskog postojanja: princip Duha kao Golubica (Bik), princip Sina kao Janje (Ovan) i princip Oca kao Glas s Nebesa, iz Kraljevstava u koja se moć ljudske imaginacije nije u stanju odvažiti poći. Ali upravo odatle, iz krila Oca, Krist se spustio u naš kozmos. Tu On djeluje prvenstveno iz sfere Sunca, kao Trinaesti u krugu od Dvanaest, kao “…Duh koji ispunja kozmos svojom svijetlošću“ (GA 112, 03.07.1909, Kristova smrt i duhovne protu snage), „kao Božanski Duh našeg Sunčevog sistema“ (GA 12, 03.07.1909), kao „Zastupnik Duha kozmosa... cijelog univerzuma“ (GA 15, poglavlje 3), i onda se pri krštenju na Jordanu On spušta sa Sunca na Zemlju, kako bi „…Zemlja mogla biti ispunjena novom snagom“, kako bi bio postavljen „…temelj“ da „Zemlja mogne postati Sunce“. (GA 112,06.07.1909)

Sa ovim nagovještajem buduće transformacije Zemlje u novo Sunce, zaključit ćemo opis staze „od Isusa do Krista“ kroz dvanaest regija zodijaka, koje imaju svoj zemaljski odraz u Dvanaest Svetih Noći između svetkovina Božića i Bogojavljanja.