koja se uopće mogla osjetiti“, tako da je grčka kultura „najviše vrednovala vanjski oblik fizičkog tijela kao vanjski oblik Ja“ ...(i stoga) „bi Grk rekao: Ja toliko cijenim svoje Ja da s užasom gledam na ono u što će se pretvoriti moje Ja nakon smrti...“ I „potpuno je u duhu Grčke kada heroj kaže: Bolje je biti prosjak na zemlji“ odnosno u tjelesnom obliku ljudskog bića, nego kralj u carstvu sjena…“ (GA 131, 09.10.1911)23. U ovim se riječima priroda odnosa Grka prema problemu smrti vidi u punoj jasnoći, a također i njihova povezanost s besmrtnošću koja je, u gore navedenom smislu, za njih bila najuzvišeniji od svih mogućih zemaljskih blagoslova. Stoga je žrtvovanje svoje besmrtnosti radi ljubavi prema drugom čovjeku, po mišljenju Starih Grka, bila najveća žrtva za koju je jedno ljudsko biće sposobno. Tako u mitu o Dioskurima imamo prikaz najviše forme ljubavi koju zemaljski čovjek može doseći, prema shvaćanjima antičkog svijeta.

Ukoliko bismo sada željeli pronaći paralelu s kršćanskom epohom, moramo imati na umu da, od trenutka kada je Kristov impuls ušao u zemaljsku evoluciju, više nije ljubav temeljena na krvnim vezama (Dioskuri su braća po majci) već je čisto duhovna ljubav Krista ta koja budi volju za najuzvišeniju žrtvu. To je ljubav dvojice prijatelja koji su kroz ovo postali braća, ali ne braća po krvi, već po novom Kristovom duhu. Postoji još jedna razlika. Kao što smo vidjeli, u pred-kršćanskim vremenima najuzvišeniji blagoslov za zemaljskog čovjeka bio je zadobijanje besmrtnosti. U kršćanstvu, duša sama (odnosno ljudsko Ja, koje je nositelj individualne besmrtnosti24 stoji od samog se početka u 23

Ono što je ovdje rečeno o tjelesnom obliku može se primijeniti i u slučaju Dioskura ako imamo u vidu da Rudolf Steiner u istom predavanju svoju pažnju usmjerava na „...čudesan razvoj ljudskog tijela u starogrčkoj gimnastici, na njihovim velikim natjecanjima“ (GA 131, 09.10.1991). Jer Dioskure su u Grčkoj, posebno Sparti, štovali kao zaštitnike gimnastike i društvene zajednice (države).24

U Matejevom Evanđelju sam Krist ukazuje na ovaj značajan prijelaz u evoluciji čovječanstva uz pomoć dviju parabola. Tako on kaže 

središtu kršćanske svijesti) postaje najuzvišeniji blagoslov. Tako je kršćanska ljubav neizmjerno veća od ljubavi starih vremena, jer je u stanju žrtvovati ne samo besmrtnost, već i samog njenog nositelja, svoje najdragocjenije blago, svoje vlastito Ja – kako bi ga ponovno primila, kao besmrtno istinito sebstvo, od samoga Krista. Ovo nastaje kao rezultat ispunjenja osnovnog principa svih istinskih kršćanskih misterija – „Ne Ja, nego Krist u meni“.

Slijedeće Kristove riječi također ukazuju na najuzvišeniju, Serafimsku formu ljubavi: „Ovo je moja zapovijed moja: ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas. Nitko nema veće ljubavi od ove, da čovjek položiti vlastitu dušu25 za svoje prijatelje. Vi ste moji prijatelji, ako učinite što vam zapovijedam“ (Ivan 15: 12-Farizejima: „O jao vama, slijepe vođe, koji tvrdite Ako se tko zakune hramom, to ne vrijedi ništa; ako se tko zakune hramskim zlatom, njegova ga zakletva obvezuje. Vi slijepe lude! Jer što je više, zlato ili hram koji zlato posvećuje? A vi govorite, Ako se tko zakune žrtvenikom, to ništa ne vrijedi; a zakune li se žrtvenim darom koji je na njemu, onda je obavezan. O vi slijepci! Jer što je više, dar ili žrtvenik koji ga posvećuje? Tko se kune žrtvenikom kune se njime i svime što je na njemu. Tko se kune hramom kune se njime i Onim koji u njemu prebiva“. (Matej 23: 16-21). Ovdje hram i oltar označavaju ljudsku dušu (ljudsko Ja), dok zlato i pokloni označavaju besmrtnost.25

U ovom citatu iz poslanice apostola Ivana, kao i u ranijem citatu iz njegovog Evanđelja, njemački prijevodi Luthera i Emil Bocka (i engleski prijevodi ovlaštene verzije, također i hrvatski) uvijek koriste riječ „život“ umjesto riječi „duša“. Međutim, riječ u ruskom prijevodu „dusha“ (koja odgovara engleskoj riječi „soul“, duša) autoru izgleda preciznija, jer je u okultnom smislu ono o čemu se ovdje govori žrtvovanje Ja kao ključne točke duše, žrtva koja se nudi u duhu riječi apostola Pavla: „Ne ja, nego Krist u meni“. Jer upravo kao što je Krist u Golgotskorn misteriju žrtvovao svoj makrokozmički Ja Ocu (Oče, u Tvoje ruke predajem dušu moju, Luka 23:46) da bi ga ponovo primio u još većoj slavi i veličini od Univerzalnog Oca, jednako tako individualna ljudska bića – iz ljubavi prema Kristu – moraju biti u stanju Njemu žrtvovati svoj osamljeni zemaljski Ja, kako bi ga ponovno primili od Krista kao svoje više, istinsko Ja.

14). Tako govori Krist svojim učenicima opraštajući se od njih. I tada sam pretvara svoju ljubav u djelo. On postaje njen najuzvišeniji primjer, za ispunjenje Golgotskog misterija žrtvovujući makro-kozmičke snage svoga Ja26.

Ivan, njegov najbliskiji učenik i izravni svjedok svih događaja koje opisuje, također govori o ovoj ljubavi: „Po tome smo spoznali ljubav što je on položio svoju dušu za nas. Tako je i nama položiti naše duše za svoju braću... Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom“. (Ivan 3:16 i 18).27

Kao zaključak onoga što je rečeno o vezi regije Blizanaca s Hijerarhijom Serafima trebalo bi razmotriti i to da upravo iz ove regije dolaze svi impulsi socijalnog života, svi teže zajedničkom okupljanju na osnovi uzajamne ljubavi i unutarnjeg interesa jednih za druge. U makrokozmosu ovo odgovara djelovanju Serafima za uspostavljanje ispravne „društvene“ interakcije između različitih planetamih sustava. Rudolf Steiner ovo njihovo djelovanje opisuje slijedećim riječima: „Kao što ljudi uspostavljaju društveni sistem kroz reciprocitet, tako isto postoji i reciprocitet planetarnih sistema. Od jedne zvijezde stajaćice ka drugoj, odvija se recipročno razumijevanje (razgovor). Kroz ovaj razgovor nastaje kozmos. O čemu god planetarni sistemi, recimo to tako, pričali jedni s drugima kroz beskrajna prostranstva kako bi postali kozmos, to reguliraju Duhovi koje nazivamo Serafimima“ (GA 136, 07.04.1912).

26 Vidi Sergei.O.Prokofieff, Rudolf Steiner i stvaranje novih misterija, poglavlje 3 i predavanja Rudolfa Steinera GA 139, 23.09.1912. i GA 148, 03.10.1913., Peto Evanđelje

27 Vidi bilješku 25