DVA SLAVNA KRITIČARA EOLITA
U paleoantropologiji katkad nailazimo na kritička izviješća - koja se iznova koriste za opovrgavanje određenog dokaza. Što se tiče europskih eolita, postoje dva dobra primjera takvih izviješća. To je rad H. Breuila u kojem on tvrdi da su pseudoeoliti nastali uslijed geološkog pritiska u eocenskim formacijama u Clermontu (Oise) u Francuskoj, dok je A. S. Barnes u svojoj studiji pokušao, statistič kom analizom kutova udaranja na površini, dokazati prirodno po drijetlo eolitskih industrija.
Godine 1910., Henri Breuil je proveo istraživanja, za koja je vje rovao da će okončati rasprave o eolitima. U svom često navođenom izviješću, rekao je da je otkrio kremenje, koje nalikuje kamenom oruđu u tanetskoj formaciji u Belle-Assiseu, pokraj francuskog grada Clermonta. Ta formacija potječe iz ranog eocena, što znači da su kremeni stari oko 50-55 milijuna godina. No, Breuil nije mogao zamisliti da su u eocenu postojali ljudi. Kako su onda nastali kre meni predmeti? Tijekom iskopavanja, Breuil je otkrio nekoliko ko madića kremena u blizini kojih su se nalazile odvojene pločice. Neke od njih su imale tragove udaraca. Na drugima je uočio tragove otkidanja, koji su ukazivali na retuširanje. Breuil je tvrdio da su ti tragovi jednostavno nastali uslijed geološkog pritiska.
Može li geološki pritisak doista proizvesti učinke, koje je uočio Breuil? Leland W. Patterson, suvremeni stručnjak za kameno oruđe, kaže da geološkim pritiskom veoma rijetko nastaju jasni tragovi udarca. Obično je za to potreban namjeran, izravan udarac.
Breuil je za ilustraciju vjerojatno odabrao najbolje primjere kr hotina, otkrivenih u blizini matičnog kremenog bloka (slika 3.8).
No, tragovi otkrhnuća i dotje rivanja mnogo su grublji od onih na jezgrama i pločicama, koje je Breuil predstavio kao primjere pseudoeolita (slika 3.9.). Breuil je tvrdio da su svi ti tragovi nastali prirodnim lju- štenjem uslijed geoloških pri tisaka. No, takva tvrdnja bila bi opravdana samo da je otkrio bolje primjerke pločica eolita u blizini njihovih matičnih kremenih blokova. No, to nije bio slučaj.
Dakle, Breuilova hipoteza o geološkom pritisku nije zado voljavajuća, što još više potvr đuje ono što je Breuil nazvao "dva doista iznimna predmeta,
SLIKA 3.8.: Henri Breuil je u eocen- skoj formaciji u Clermontu (Oise), Francuska, otkrio primjere pločica uklonjenih s matičnih kremenih blo kova uslijed geološkog pritiska. Vje rovao je da ti uzorci pokazuju da eo- lite nisu izradili ljudi.
čije je izvorno nalazište - u unutrašnjosti slojeva - neupitno."
Breuil je rekao da se prvi predmet (slika 3.10.) zapravo uopće ne razlikuje od grattoira ili rubnog strugala iz azilijen-tardenoisijena. Znanstvenici obično pripisuju kameno oruđe iz azilijen-tardenoisi jena Homo sapiens sapiensu iz kasnog pleistocena u Europi. Opisu-
SLIKA 3.9.: H. Breuil je ove predmete iz eocenske formacije u Clermontu ( Oise), Francuska, nazvao "pseudoeolitima".
SLIKA 3.10.: Ovaj kremeni predmet otkrili su
H. Breuil i Obermaier u eocenskoj formaciji u Clermontu (Oise), Francuska. Breuil je rekao da je on oblikom identičan nekim oruđima iz kasnog pleistocena, iako je smatrao da je nastao uslijed djelovanja prirodnih, geoloških pritisaka.
jući drugi izniman predmet (slika 3.11.), Breuil gaje uspore dio s oruđem otkri venim u francuskom nalazištu Les Eyziesu iz kasnog pleistoce na. Nastanak tih dva ju oruđa, koja su sta ra više od 50 miliju na godina, ne može se objasniti djelova njem geološkog pri tiska.
Breuilov rad se i
danas navodi kao dokaz da su eoliti prirodnog, a ne ljudskog podri jetla. Takvi navodi su veoma učinkovita promidžbena metoda. Konačno, koliko će ljudi biti spremno potražiti izvornu Breuilovu studiju kako bi se osobno uvjerili u smislenost njegove tvrdnje?
Breuilovo konačno izvi- ješće iz 1910. objavljeno je prije Moirovih otkrića u Istočnoj Angliji. Kada su otkrića J. Reid Moira počela privlačiti pozornost, Breuil je otišao u Englesku kako bi ih osobno procijenio. Zani mljivo je da je nakon toga podržao Moira. Priznao je autentičnost oruđa iz pliocen- skog Red Craga u Foxhallu i
rekao je da se neki artefakti otkriveni u slojevima ispod Red Craga: "uopće ne raz likuju od klasičnog kreme- nog oruđa." Naslage ispod Crag-formacije mogle bi biti
SLIKA 3.11.: Kremeni predmet otkri veni u eocenskoj formaciji u Clermontu (Oise), Francuska. Iako je H. Breuil re kao da nalikuju šiljatom oruđu iz ka snog pleistocena, tvrdio je da su nastali geološkim pritiskom.
stare od 2 do 55 milijuna godina. Breuil je poslije bio suzdržaniji. U svojoj knjizi Men of the Old Stone Age ("Ljudi iz starog kamenog doba"), objavljenoj 1965., nakon njegove smrti, napisao je samo da se: "određeni broj pločica može prihvatiti, iako općenito protiv toga govori njihov kut rezanja." Zanimljivo je da Breuil ne spominje predmete za koje je prethodno rekao da: "nisu samo eoliti, nego se uopće ne razlikuju od klasičnog kremenog oruđa."
Drugi bitan element rasprava o eolitu, bila je analiza kuta plat forme, koju je proveo Alfred S. Barnes. Barnes, koji je 1920-ih branio Moira, poslije je postao njegov protivnik. Godine 1939. zadao je, kako to još uvijek smatraju mnogi stručnjaci, smrtonosan udarac Moirovim eolitima iz Engleske. No, Barnes nije svoju po zornost ograničio samo na Moira. U svojoj studiji naslovljenoj "Ra zlika između lomljenja uslijed prirodnog i ljudskog djelovanja na pretpovijesnom kremenom oruđu", Barnes se osvrnuo i na izradu kamenog oruđa iz Francuske, Portugala, Belgije i Argentine.
Zagovornici teorije o eolitima općenito su tvrdili da tragovi reza nja, vidljivi na tim predmetima, nisu mogli nastati uslijed djelovanja prirodnih sila. Barnes je pokušao na praktičan način dokazati je li to točno. Tako se poslužio onime što je nazvao kutom brazde na platfor mi. Rekao je: "Kut brazde na platformi je kut između platforme ili površine na kojoj je zadan udarac ili pritisak, uslijed čega se kremen razdvojio, a na oruđu je ostao trag na mjestu na kojemu se odvojila krhotina." Taj bi kut, u slučaju ljudskog djelovanja, bio oštar. Prirod nim lomljenjem, rekao je, nastali bi tupi kutovi.
Smatramo da je Barnesov opis mjerenja kuta u izvjesnoj mjeri neodređen. Stručnjaci za kameno oruđe iz Muzeja San Bernardino County u Kaliforniji, s kojima smo razgovarali i među kojima se nalazila i Ruth D. Simpson, također su rekli da nisu mogli utvrditi koje je točno kutove mjerio Barnes. U svakom slučaju, Barnes je vjerovao da je kutom brazde na površini otkrio ono što je smatrao objektivno mjerljivom značajkom, na temelju koje se može razliko vati prirodno lomljenje od ljudskog rada.
To mjerenje bi se, radi objektivnosti, moralo primijeniti na velik broj primjeraka određene izrade, a ne samo jedan. Barnes je tvrdio da se uzorak: "može smatrati ljudskom tvorevinom ako je manje od
25 % kutova brazdi na površini tupo (90 i više stupnjeva)." Nakon što je to utvrdio, zaključio je sljedeće: nijedan od eolita koje je pre gledao, uključujući one koje je otkrio Moir, nisu bili ljudskog podri jetla. Zanimljivo je da je Moir bio upoznat s Barnesovim kriterijima i da je smatrao da njegovi uzorci odgovaraju neophodnim mjerilima. No, za Barnesa, kao i za gotovo većinu drugih znanstvenika, pole mika je bila završena.
Ustvari, za znanstveni establišment, rasprava o eolitima i drugim kamenim oruđima iz tercijara, odavno se prestala smatrati bitnom. Nakon otkrića čovjeka s Jave i Pekinga, znanstvenici su postali uvjereni da se ključni prijelaz od majmunolikih predaka do ljudi (ili praljudi) koji su izrađivali oruđe, dogodio u razdoblju od ranog do srednjeg pleistocena. Time je navodno oruđe iz pliocena i starijih razdoblja, postalo manje zanimljiva i sporedna tema. No, Barnes je i dalje vrijedno uklanjao neke beskorisne ostatke nebitnog dokaza. Svaki put kada je nakon toga niknula rasprava o veoma staroj izradi kamenog oruđa, kao što to iznova biva, znanstvenici bi se priklad no pozivali na Barnesovo izviješće. Tako čak i danas pri analiziranju kamenog oruđa, primjenjuju Barnesovu metodu.
No, podrobnijim razmatranjem uočava se da Barnesovo negativ no izviješće i samo treba biti opovrgnuto. Kanadski antropolog Alan Lyle Bryan, napisao je 1986.: "Problem razlikovanja prirodnih od umjetnih predmeta, još uvijek nije riješen i zahtijeva daljnja istraži vanja. Način na koji je taj problem riješen u Engleskoj, uz primjenu Barnesove statističke metode mjerenja kutova površinskih brazdi, ne može se općenito primijeniti na sve probleme razlikovanja pri rodnih predmeta od artefakata." Tijekom telefonskog razgovora između njega i jednog od autora, koji je vođen 28. svibnja 1987., Bryan je oprezno izrazio i svoje gledište kako je Barnes možda pre tjerao u pokušaju da ukloni sve neuobičajene europske obrade ka menog oruđa. Osvrnuvši se na mnogo novija otkrića, Bryan je rekao da u Australiji postoji oruđe iz kasnog pleistocena, koje ne odgovara Barnesovim kriterijima.
Drugi primjer obrade koja očito ne odgovara Barnesovim kriter ijima je oruđe iz Oldowana, otkriveno u nižim razinama klanca O1- duvai. S obzirom na iznimno primitivan izgled tih predmeta, za koje
je Louis Leakey rekao da nalikuju Moirovom oruđu, iznenađuje da znanstvena zajednica o njima nikada nije raspravljala. Razlog tome vjerojatno leži u činjenici da oruđa iz Oldowana potvrđuju hipotezu o evolucijskom razvoju čovjeka u Africi, koja je prihvaćena kao do gma.
S obzirom na stajališta Bryana i drugih stručnjaka, jasno je da je odbacivanje eolitskog i drugog drevnog kamenog oruđa, primjenom Barnesova kriterija, posve neopravdano.
NOVIJI PRIMJERI EOLITSKOG ORUĐA S AMERIČKOG KONTINENTA
Usprkos velikim naporima Barnesa i Breuila, pitanje eolita i danas progoni arheologe. Na američkom kontinentu otkriveno je nekoliko neobično starih kamenih oruđa eolitskog tipa.
Većina arheologa tvrdi da su sibirski lovci ušli u Aljasku preko kopnenog mosta, koji je postojao u posljednje ledeno doba, kada je razina mora bila niža. U to doba, kanadski ledeni pokrivač onemo gućio je seobu na jug do prije otprilike 12 000 godina, kada su prvi američki doseljenici slijedili nezaleđen prolaz u područje današnjih Sjedinjenih Američkih Država. Ti ljudi bili su takozvani kloviški lovci (Clovis hunters), poznati po svojim karakterističnim vrhovima koplja, koji odgovaraju visoko razvijenom europskom kamenom oruđu iz kasnog paleolitika.
Bez obzira, mnoga nalazišta iskopana uz primjenu suvremenih arheološkim metoda, otkrivaju da su ljudi u Americi postojali prije 30 000 godina. Među njima se nalaze El Cedral u sjevernom Mek siku, otok Santa Barbara u Kaliforniji, te stijenoviti štit Boquierao do Sitio da Pedra Furada u sjevernom Brazilu. Druga kontroverzna nalazišta mnogo su starija od 30 000 godina.
GEORGE CARTER I NALAZIŠTE U TEXAS STREETU
Dobar primjer kontroverzne rane izrade kamenog oruđa u Americi, koja podsjeća na europske eolite, otkrio je 1950-ih George Carter, prilikom iskopavanja Texas Streeta u San Diegu. Carter je tvrdio da je na tome mjestu otkrio ognjišta i primitivno kameno oruđe, na ra zinama koje su se vjerojatno oblikovale u posljednjem interglacija-
lu, prije 80 000 - 90 000 godina. Kritičari su prijezirno odbacivali te tvrdnje, nazivajući Carterovo navodno oruđe prirodnim tvorevina ma ili "cartefaktima", dok je Carter poslije bio predmet javnog kle vetanja na harvardskim predavanjima o "fantastičnoj arheologiji". Međutim, Carter je postavio jasan kriterij za razlikovanje svog oruđa i prirodno slomljenog kamenja, a njegove su tvrdnje potvrdili lito- lozi, poput Johna Witthofta.
Godine 1973., Carter je proveo mnogo opsežnija iskopavanja u Texas Streetu, pozvavši brojne arheologe da osobno pregledaju na lazište. No, nitko se od njih nije odazvao. Carter je poslije izjavio: "Državno sveučilište u San Diegu odlučno je odbilo pogledati rad u vlastitom dvorištu."
Godine 1960., urednik Science-a, časopisa Američke akademije za razvoj znanosti, zamolio je Cartera da napiše članak o prvim lju dima u Americi. Carter je to i učinio, no znanstvenici koji su članak trebali ocijeniti, odbili su ga.
Uredniku koji ga je o tome obavijestio, Carter je 2. veljače 1960. napisao: "Moram pretpostaviti da niste upoznati s emocionalnim tenzijama koje vladaju na ovom polju. Gotovo je beznadno pokuša vati opisati u kakvom se trenutno položaju nalazi polje istraživanja o pračovjeku u Americi. No, učinit ću to radi puke zabave: dopisu jem se s osobom, čije ime ne smijem odati, jer ona smatra da sam u pravu, zbog čega bi mogla izgubiti svoj posao. Osim nje, dopisujem se i s osobom, koja je kao postdiplomski student, otkrila dokaz koji potvrđuje moju teoriju. On i njegov kolega zakopali su taj dokaz. Bili su sigurni da u suprotnom ne bi mogli doktorirati. Na jednom sa stanku pristupio mi je mladi stručnjak, koji mi je rekao: 'Nadam se da ćete im doista pokazati. Osobno bih im to rekao, no time bih iz gubio posao.' Na drugom sastanku, mladić mi je šapnuo: 'Na nalazi štu X, otkrili su oruđa u osnovi nalik vašem, samo što to nisu obja vili.'"
Štetan učinak negativne propagande Carterovih otkrića, opisao je arheolog Brian Reeves, koji je sa svojim suautorima 1986. napi sao: "Jesu li u Texas Streetu doista otkriveni artefakti i potječe li to nalazište doista iz posljednjeg interglacijala? ... Zbog težine kritič kog 'dokaza', koji su predstavili ugledni arheolozi, glavni autor
[Reeves], poput mnogih drugih arheologa, nekritički je prihvatio gledište skeptika, proglasivši nalazišta i predmete prirodnim poja vama." No, nakon što je osobno pregledao dokaz, Reeves je promi jenio mišljenje. Zaključio je da su predmeti očito oruđa koja je izra dio čovjek, te da je nalazište u Texas Streetu doista staro koliko je tvrdio Carter.
LOUIS LEAKEY I NALAZIŠTE U CALICU
Početkom karijere, Louis Leakey, koji je poslije postao poznat po otkrićima u klancu Olduvai u Africi, zauzeo je radikalna gledišta o podrijetlu ljudi u Americi. U to doba znanstvenici su vjerovali da su sibirski lovci ušli u Ameriku prije samo 5000 godina.
Leakey je napisao: "Tijekom svojih predavanja na Sveučilištu u Cambridgeu 1929.-1930. ... počeo sam govoriti svojim studentima da je čovjek u Novome svijetu sigurno prisutan već najmanje 15 000 godina. Nikada neću zaboraviti kad je slavni Ales Hrdlicka sa Smith sonian Instituta, došao u Cambridge, pri čemu mu je moj profesor (ja sam tada bio studentski nadzornik) rekao da dr. Leakey govori studentima da je čovjek postojao u Americi prije čak 15 000 ili više godina. Uletio je u moj ured - ne pruživši mi čak ni ruku."
Hrdlicka je rekao: "Leakey, što to čujem? Propovijedaš li herezu?" "Ne, gospodine!", odgovorio je Leakey.
Hrdlicka mu je odgovorio: "Propovijedaš! Govoriš studentima da je čovjek postojao u Americi prije 15 000 godina. Imaš li dokaz za to?" Leakey mu odgovori: "Nemam čvrst dokaz, nego samo indicije. No, nemoguće je da je čovjek koji je došao iz Aljaske u Cape Horn, s mnogo različitih jezika i barem dvije civilizacije, postojao prije
samo nekoliko tisuća godina, kako vi to danas tvrdite."
Leakey je nastavio iznositi svoja neortodoksna gledišta o tome, a 1964. je skupio neke konkretne dokaze na nalazištu u Calicu, u kalifornijskoj pustinji Mohave. To mjesto se nalazi uz obalu danas nestalog, pleistocenskog jezera Manix. Tijekom osamnaestogodišnjeg iskopavanja pod nadzorom Ruth D. Simpson, na različitim geološ kim razinama otkriveno je 11 400 predmeta nalik eolitima. Uz pomoć metode datiranja spojevima urana, utvrdilo se da najstariji od njih po tječe otprije 200 000 godina.
Međutim, kao što je bio slučaj s nalazištem u Texas Streetu, gla vna struja arheologa odbacila je predmete iz Calica tvrdeći da je riječ o prirodnim tvorevinama, a u popularnim arheološkim izviješćima danas se to nalazište uopće i ne spominje. Leakeyeva biografkinja, So- nia Cole je rekla: "Za mnoge kolege koji su se divili i suosjećali s Louisom i njegovom obitelji, godine provedene u Calicu predstavljaju sramotan i tužan događaj."
No, predmeti iz Calica imali su i svoje branitelje, koji su opsežno argumentirali njihovo ljudsko podrijetlo, tvrdeći da nije riječ o geo- faktima. Phillip Tobias, poznati suradnik Raymonda Darta, prona lazača australopiteka, izjavio je 1979. sljedeće: "Kada mi je dr. Leakey prvi put pokazao malu zbirku kamenja iz Calica ... odmah sam bio uvjeren da neki, iako ne svi, mali primjerci pokazuju jasne tragove ljudske izrade."
Ruth D. Simpson je 1986. rekla: "Priroda ne bi mogla proizvesti mnogo predmeta, koji nalikuju jednostranom oruđu koje je izradio čovjek, čiji su rubovi dotjerani posve jednosmjerno, ujednačeno i izravno. Nalazište u Calicu otkrilo je mnogo jednostranih kamenih
oruđa s ujednačeno dotjeranim rubovima. Među njima se na laze rubna, pobočna strugala i dlijeta." Oruđa od kamenih pločica s jednostranim, jedno smjernim tragovima klesanja, poput onih iz Calica, tipična su za europske eolite. Mnogi primjeri otkriveni su i među izrađevinama u Oldowanu, Istočna Afrika. Jedno od naj boljih oruđa otkrivenih u Ca- licu, bilo je izrazito kljunasto dlijeto (slika 3.12.). Izvijestilo se i o otkriću bola-kamenja.
No, među glavnom strujom
SLIKA 3.12.: Kljunasto dlijeto - ka meno oruđe iz Calica u južnoj Kali- forniji, staro je oko 200 000 godina.
paleoantropologa, otkrića iz Calica su naišla na šutnju, is mijavanje i suprotstavljanje.
Ruth Simpson je ipak napisala: "Podaci o veoma ranom postojanju čovjeka u Novome svijetu, ubrzano rastu i više se ne mogu zanema rivati jer ne ulaze u općeprihvaćene modele o pretpovijesti Novoga svijeta ... Kako bi se osigurale nepristrane ocjene kolega, neophodna je fleksibilnost u razmišljanju."
TOCA DA ESPERANCA, BRAZIL
Potvrda autentičnosti oruđa iz Calica, stigla je u obliku otkrića u Brazilu. Godine 1982., Maria Beltrao je u državi Bahiji otkrila niz špilja sa slikarijama na zidovima. Godine 1985., iskopan je jarak u Toca da Esperanci (Špilja nade), a iskopavanjima iz 1986. i 1987. je otkriveno primitivno kameno oruđe, koje se povezuje s pleistocen- skim sisavcima. Nakon ispitivanja kostiju spojevima urana, utvrdilo se da su stare oko 200 000 godina, odnosno najviše 295 000 godina. Slavni francuski arheolog Henry de Lumley, obavijestio je o tome otkriću znanstvenu javnost.
Oruđe je bio izrađeno od kremenih oblutaka i nalikovalo je oni ma iz Olduvaija. Najbliži izvor kremenih oblutaka nalazi se oko 10 km daleko od nalazišta.
De Lumley i njegovi suradnici napisali su sljedeće u svojem izvi- ješću: "Čini se da dokaz upućuje na to kako je prvobitni čovjek ušao na američki kontinent mnogo prije nego što se to do sada smatralo." I dalje: "Na temelju otkrića u Toca da Esperanci, mnogo je lakše protumačiti kamenu obradu iz Calica, koji se nalazi u pustinji Mo have, pokraj Yerma u kalifornijskom San Bernardino Countyju, za koju se pretpostavlja da je stara od 150 000 do 200 000 godina."
Lumley i njegovi suradnici su tvrdili da su ljudi i njihovi preci ulazili na američki kontinent iz sjeverne Azije, nekoliko puta tije kom pleistocena. Rekli su da su prvi doseljenici, koji su proizvodili oruđe u brazilskoj špilji, pripadali vrsti Homo erectus. Iako se to gledište uklapa u prihvaćen nauk o ljudskoj evoluciji, moguće je da su oruđa u Toca da Esperanci izradili anatomski suvremeni ljudi. Kako smo već nekoliko puta spomenuli, takvo oruđe i danas proiz vode ljudi u različitim dijelovima svijeta.
MONTE VERDE, ČILE
Drugo arheološko nalazište značajno za procjenu primitivnog kamenog oruđa, jest Monte Verde na jugu središnjeg Čilea. Prema izviješću iz knjige Mammoth Trumpet (1984.), to nalazište je prvi istražio arheolog Tom Dillehay 1976 god. Iako je prihvatljiva mo gućnost da je nalazište staro od 12 500 do 13 500 godina, tamošnja arheološka otkrića pobijaju uobičajenu teoriju o kloviškim lovcima. Kultura naroda iz Monte Verdea bila je posve različita od kulture Clovis lovaca. Iako su ljudi iz Monte Verdea izradili neka napredna dvostrana oruđa, uglavnom su upotrebljavali grubo izrađeno oruđe od oblutaka. Doista, kameno oruđe su uglavnom odabirali među prirodno razlomljenim oblucima. Neki od njih pokazuju samo zna kove uporabe, a drugi znakove svjesnog dotjerivanja operativnog ruba. To veoma podsjeća na eolite iz Europe.
U ovom slučaju, sporno pitanje o tome je li riječ o artefaktima ili prirodnim pojavama, bilo je riješeno jednom sretnom okolnošću: nalazište se nalazi u močvarnom području u kojemu su se sačuvale tvari izumrlih biljaka i životinja. Tako su dva oruđa od oblutka ot krivena još uvijek nasađena na drvene drške. Otkrivena su i dva građevinska temelja od isječenih drvenih dasaka i malih drvenih trupova, te velika ognjišta i male ugljene peći obložene glinom. Na nekim zalihama gline vidljivi su tragovi stopala djeteta starog izme đu 8 i 10 godina. Otkrivene su i tri grubo izrađene drvene posude za drobljenje, poduprte drvenim kolcima. Ondje se nalazilo i kamenje za mljevenje, te ostaci divljeg krumpira, ljekovitog bilja i biljaka koje rastu uz morsku obalu, koje su sadržavale veliku količinu soli. Općenito, nalazište u Monte Verdeu pruža zanimljivu predodžbu o tome kakva su stvorenja mogla živjeti i upotrebljavati primitivno oruđe od oblutaka u Europi u pliocenu i miocenu ili barem u razdo blju između pliocena i pleistocena u Africi. Kultura koja je živjela na navedenome mjestu bila je dobro opremljena svakodnevnim pre dmetima izrađenima od trošnog materijala. Takva razina kulture od govara onoj suvremenih ljudi u jednostavnim seoskim nastambama, koje postoje čak i danas.
Zahvaljujući slučajnošću njihova očuvanja, možemo vidjeti da predmeti iz Monte Verdea predstavljaju naprednu kulturu, koja je
izrađivala najprimitivnije kameno oruđe. Na nalazištima koja su milijunima godina starija, pronalazimo samo kameno oruđe, iako su se među njima možda nalazili i trošni artefakti, kakvi su otkriveni u Monte Verdeu.
NOVIJA OTKRIĆA U PAKISTANU
Predmeti nalik eolitima, koji se ne uklapaju u uobičajene ideje o ljudskoj evoluciji, iznova se otkrivaju i u drugim dijelovima svijeta. Primjer toga su i neka novija otkrića britanskih arheologa u Paki stanu. Ti primitivni alati za sječenje stari su oko 2 milijuna godina. No, prema općeprihvaćenoj teoriji o afričkoj pradomovini, čov jekov predak iz toga doba - Homo habilis - živio je samo u Africi.
Neki znanstvenici su pokušali opovrgnuti značaj otkrića oruđa iz Pakistana. Antropologinja Sally McBrearty je kritizirala u članku New York Timesa, da otkrića: "ne pružaju dovoljno dokaza da su primjerci toliko stari i da su ih izradili ljudi." Nakon razmatranja tog neuobi čajenog kamenog oruđa, zaključili smo da je ta optužba neopravdana. Karakteristično je za znanstvenike da zahtijevaju uvjerljivije doka ze za neobična otkrića, koji će se uklapati u dogmatske ideje o ljudskoj evoluciji.
Izviješće objavljeno 1987., u britanskom časopisu New Scientist, pokazuje da je McBrearty bila suviše skeptična. O dvojbama oko stratigrafskog konteksta i starosti kamenog oruđa, u časopisu je pi salo: "Robin Dennell, ravnatelj Paleolitskog projekta Britanske ar heološke misije i Sveučilišta u Sheffieldu, tvrdi da se te dvojbe ne mogu odnositi na kamene predmete iz doline Soan, koja se nalazi jugoistočno od Rawalpindija. On i njegova kolegica Hellen Ren- dell, geologinja sa Sveučilišta u Sussexu, izvijestili su, da su kameni predmeti od kvarcita, bili toliko duboko zakopani u sloj konglome rata i pješčenjaka, koji se naziva grupom Gornji Siwalik, da su ih morali izvaditi dlijetom." Prema časopisu New Scientist, datiranje je provedeno kombinacijom paleomagnetskih i stratigrafskih mjerenja.
Što je, pak, s tvrdnjom Sally McBrearty, da kamene predmete nisu izradili ljudi? O tome je New Scientist bio mnogo staloženiji: "Što se tiče osam komada koje su izvadili, Dennel vjeruje da je riječ o 'pravim artefaktima'. On smatra da je od njih najmanje dvojben
komad kvarcita, koji je hominid navodno udarao iz tri smjera pomo ću kamenog čekića, pri čemu je s njega otkinuo sedam krhotina [slika 3.13.]. Činjenica da je otkinuto više krhotina, kao i svjež izgled tragova na 'jezgri', predstavljaju 'veoma uvjerljiv' dokaz o djelovanju čovjeka."
Dakle, što trebamo zaključiti iz otkrića u Pakistanu? Znanstve nici koji vjeruju da je Homo erectus bio prvi predstavnik linije Homo, koji je napustio Afriku prije otprilike milijun godina, očito ne žele modificirati svoje ideje, nego osporiti značaj kamenog oruđa iz Pa kistana, starog oko 2 milijuna godina. Možemo samo zamisliti kako bi reagirali na kameno oruđe otkriveno u slojevima iz miocena.
SIBIR I INDIJA
Mnoga druga kamena oruđa stara oko 2 milijuna godina, otkrivena su i na drugim mjestima u Aziji, Sibiru i sjeverozapadnoj Indiji.
Godine 1961., u blizini Gorno-Altajska, na sibirskoj rijeci Ula- linki, otkriveno je stotine primitivnog kamenog oruđa. Prema iz-
Drugi ruski znanstvenik, Yuri Mochanov, otkrio je na suprot noj obali rijeke Lene, u blizini sibirskog grada Diring Yurlak- ha, kameno oruđe koje nalikuje europskim eolitima. Magnet skom, te metodom datiranja ka lijevim-argonom, utvrđeno je da su formacije u kojima su ot
SLIKA 3.13.: Kameno oruđe otkrive no u formaciji Gornji Siwalik u Paki stanu. Britanski znanstvenici su utvr dili da je staro oko 2 milijuna godina.
kriveni ti predmeti, stare 1,8 milijuna godina. Nedavna otkri ća u Indiji također nas odvode 2 milijuna godina daleko u pret-
povijest. Mnogo kamenih oruđa otkriveno je i u području planine Siwalik u sjeverozapadnoj Indiji. Siwalik potječe od imena polubo ga Šive (sanskrt. Siva), gospodara sila sveopćeg uništenja. Godine 1981., Anek Ram Sankhyan, s Instituta za antropološka istraživanja u Indiji, otkrio je u blizini sela Haritalyangar, u tatrot-formaciji iz kasnog pliocena, kameno oruđe staro više od 2 milijuna godina. U istoj formaciji otkriveni su i drugi alati.
Naprijed navedena otkrića iz Sibira i Indije, stara od 1,5-2,5 mi lijuna godina, ne uklapaju se u standardno gledište da je Homo erec- tus bio prvi predstavnik linije Homo, koji je otišao iz Afrike prije otprilike milijun godina. Slijedi primjer još starijeg predmeta. Go dine 1982., K. N. Prasad, s Instituta za geološka mjerenja u Indiji, izvijestio je o otkriću: "primitivnog oruđa od oblutka u obliku je dnostrane ručne sjekire." Taj predmet je otkriven u Nagri-formaciji iz miocena, pokraj Haritalyangara, na obroncima Himalaja u sjeve rozapadnoj Indiji. Prasad je u svom izviješću napisao: "Oruđe je otkriveno in situ, prilikom ponovnog mjerenja geološkog slijeda radi procjenjivanja debljine naslaga. Osobito se pozorno utvrdilo točno podrijetlo materijala, kako bi se isključila svaka mogućnost da po tječe iz mlađih razina."
Prasad je smatrao da je oruđe izradilo izrazito majmunoliko stvo renje, takozvani ramapitek. "Prisutnost ovog oruđa od oblutka u tako drevnim talozima", rekao je Prasad, "upućuje na to da su prvi homi- nidi, kao što je ramapitek, izrađivali oruđe, hodali uspravno na dvije noge i vjerojatno upotrebljavali pribor za lov". No, danas mnogi znanstvenici vjeruju da je ramapitek predak današnjih orangutana, a ne ljudi. On sigurno nije bio tvorac kamenog oruđa.
Dakle, tko je izradio oruđe iz miocena o kojem govori Prasad? Sasvim je moguće da su njihovi tvorci bili anatomski suvremeni lju di, koji su živjeli u miocenu. Čak bi i pretpostavka da je neko primi tivno stvorenje, poput Homo habilisa, izradio oruđe iz miocena, nametnula velika pitanja. Prema danas prihvaćenim idejama, prvi tvorci oruđa pojavili su se u Africi prije oko 2 milijuna godina.
TKO JE IZRADIO EOLITSKO ORUĐE?
Neki će čak i nakon što su čuli sve argumente o tome kako su eolite izradili ljudi, a koji će nedvojbeno uvjeriti mnoge, možda još uvijek
biti sumnjičavi. Može li se takvim osobama oprostiti što ne prihva ćaju eolite? Odgovor na to pitanje je potvrdan. U tom bi slučaju tre bale odbaciti i drugo slično kameno oruđe. No, to bi značilo i nuž nost odbacivanja mnogih prihvaćenih obrada, uključujući one iz Oldowana u Istočnoj Africi, koje su otkrili Louis i Mary Leakey. Usporedimo li eolite otkrivene na Kentskoj platformi i u Istočnoj Angliji s onima iz Olduvaija (slika 3.3.), među njima nećemo uoči ti mnogo razlika u vještini izrade.
Najrazumnije objašnjenje bilo bi da su europski eoliti, kao i oru đe iz Oldowana u Istočnoj Africi, umjetno stvoreni. No, tko je nji hov tvorac? Znanstvenici nekritički prihvaćaju praktično objašnjenje da je oruđe iz Oldowana izradio Homo habilis, pripadnik primitivne vrste hominida. Prema tome, bilo bi posve razumno da znanstvenici razmotre mogućnost kako je Homo habilis možda izradio i eolite iz Istočne Anglije i platoa u Kentu, od kojih neki potječu otprilike iz istog razdoblja kao i oruđa iz Oldowana.
No, postoji i druga mogućnost. Mary Leakey je u svojoj knjizi rekla sljedeće o oruđu iz Oldowana: "Zanimljiv suvremeni primjer nedotjeranih kamenih pločica, koje se upotrebljavaju kao oruđe za rezanje, nedavno je otkriven u Jugozapadnoj Africi, te ću ga sažeto opisati. Ekspedicija Državnog muzeja u Windhoeku, otkrila je dvije skupine plemena Ova Tjimba, koje upotrebljavaju kamenje. Osim što izrađuju sjeckalice za lomljenje kostiju i druge teške poslove, ti ljudi upotrebljavaju i jednostavne, neobrađene kamene krhotine bez drške, za rezanje i deranje kože." Dakle, ništa nas ne sprečava da razmotrimo mogućnost kako su anatomski suvremeni ljudi izradili čak i primitivnije kameno oruđe, otkriveno u klancu Olduvai i nala zištima eolita u Europi.
Uobičajen odgovor bi glasio da ne postoje fosili koji potvrđuju da su tada, prije otprilike 1-2 milijuna godina, u ranom pleistocenu ili kasnom pliocenu, postojali ljudi, iako su otkriveni fosili Homo habilisa. No, fosili Homo habilisa veoma se rijetko otkrivaju čak i na nalazištima iz kasnog pleistocena, gdje je otkriveno mnogo ka menog oruđa i drugih znakova ljudskih nastambi.
Osim toga, kako se opisuje u 7. i 12. poglavlju, znanstvenici su otkrili fosilne ostatke kostiju potpuno suvremenih ljudi, u geološ-
kim slojevima starima barem kao i niže razine klanca Olduvai u Tanzaniji. Među njima je bio i fosilizirani ljudski kostur, koji je 1913. otkrio dr. Hans Reck, u Sloju II klanca Olduvai, a Richard Leakey je na jezeru Turkani u Keniji, u formaciji nešto starijoj od Sloja I u Olduvaiju, otkrio neke fosile ljudskih bedrenih kosti.
Prema tome, nije ispravno tvrditi da uopće ne postoje fosilni dokazi o ljudskoj prisutnosti u nižim razinama Olduvaija. Osim fo silnog dokaza, raspolažemo i izviješćem Mary Leakey o kontrover- znoj okrugloj kamenoj formaciji na nalazištu DK u nižem Sloju I. Ona je pretpostavila da je to kamenje: "možda služilo kao potpornji za grane ili štapove, koji su se umetali u zemlju radi zaštite od vjetra ili izgradnje zaklona."
Napisala je: "Općenito, krugovi podsjećaju na građevine današ njih nomadskih naroda, koji svoje nastambe okružuju niskim kame nim zidom, koji štiti od vjetra ili služi za podupiranje savinutih grana, prekrivenih kožom ili travom." Kao primjer jedne takve građe vine, Mary Leakey je priložila fotografiju zaklona plemena Okom- bambi iz Jugozapadne Afrike (današnje Namibije).
No, nisu se svi složili s Leakeyinim tumačenjem kamenih krugo va. Ali, prihvatimo li njezinu verziju, nameće nam se sljedeće pita nje: "Budući da smatra kako građevina nalikuje onima suvremenih nomadskih plemena, poput Okombambija, zašto nije pretpostavila da su kameni krug iz Olduvaija izgradili anatomski suvremeni ljudi prije 1,75 milijuna godina?"
Zanimljivo je da postoje neki dokazi kako su neka od oruđa iz Olduvaija prilično napredna. U predgovoru studije Mary Leakey iz 1971., J. Desmond Clark je napisao: "Ovdje nalazimo artefakte, koji se konvencionalno tipološki povezuju s mnogo mlađim razdobljima (kasnim paleolitikom ili još mlađim dobom) - oblici sitnih strugala, šila, jetkala ... i izbrazdan i iskljuvan oblutak." No, ističemo da su vremeni znanstvenici smatraju kako je tip oruđa koje je otkriveno u slojevima iz "kasnog paleolitika ili još mlađeg doba", izradio Homo sapiens, a ne Homo erectus ili Homo habilis. Napredno kameno oruđe otkriveno je i među skupinama europskih eolita. Tako možemo pretpostaviti da su anatomski suvremeni ljudi izradili neka, ako ne sva, oruđa iz Oldowana i eolite.
Louis i Mary Leakey otkrili su u Sloju I klanca Olduvai, bole i oruđe za obradu kože, koje se vjerojatno upotrebljavalo za izradu kožnih užeta za bole. Hvatanje životinja pomoću bola, zahtijeva veći stupanj inteligencije i vještine od onog koji je posjedovao Homo habilis. Taj problem još više naglašava nedavno otkriće relativno potpunog kostura Homo habilisa, koji ukazuje na to da je taj homi- nid nalikovao majmunu mnogo više nego što to pretpostavljaju znan stvenici.
Dakle, što to za nas znači? Poznato je da ljudi danas proizvode kamena oruđe različitog stupnja vještine izrade - od primitivnog do naprednog. A, kako smo opisali u ovom i sljedeća dva poglavlja, po stoje dokazi o istom nizu oruđa iz pleistocena, pliocena, miocena, pa čak i eocena. Najjednostavnije je objašnjenje za to da su takav spek tar oruđa u prošlosti, kao i danas, izrađivali anatomski suvremeni ljudi. Možemo pretpostaviti da su i takvi ljudi bili suvremenici mnogo primitivnijih čovjekolikih stvorenja, koja su također izrađivala ka meno oruđe.
bglavac
irida
edin.kecanovic
