Protivnik vodi dušu i čovjeka u svijet

osjetila. On ih zavodi sjajem (prividom) njihovih

bližnjih. On im pokazuje to što drugi

posjeduju i imaju, njihovo "moje" i "meni",

i čini ih pohlepnima i zavidnima. Na taj ih

način on izvodi iz najunutarnjijeg, iz bitka,

iz obilja u Bogu - u izvanjski svijet, u sjaj

(privid).

Tko dopusti da ga sjaj zaslijepi, postaje

kao onaj koji je već zaslijepljen: pohlepan,

zavidan i gramziv. Tada on svim oružjem

koje mu je na raspolaganju žudi da postigne

ono što mu sjaj bližnjega znači: izvanjsku

raskoš preko ugleda, sredstava i moguć-

nosti, koji se odražavaju u novcu i moći.

Na taj način čovjek sve više istupa iz

unutarnjeg obilja i osiromašuje na unutarnjoj

snazi i duhovnosti. On školuje svoj

razum i uzdiže ga do intelekta, da bi postao

intelektualcem koji posjeduje znanje o sjaju

(izgledu), o opsjeni - i pritom više ne poz-

naje bitak, svoje istinsko sopstvo, realnost

života, već samo sebe, svoj mali svijet u

kojemu on gospodari i vlada, a svoga bliž-

njeg vezuje za sebe i svoje nazore za koje je

i sam vezan.

Jao onima koji upotrebljavaju razum da

bi obožavali ljude. Takav čovjek neprimjetno

stvara idole. On je njima odan u ovome

svijetu - a nakon svoje tjelesne smrti bit će

vezan za njih.

Pohlepni, sebični, koji sebe precjenjuje u

raskoši privida, uvijek želi biti najveći i

najbolji i gospodariti svime i svima.

Vlastoljublje ima opet cvjetove straha da

bi netko drugi mogao biti veći, da bi mogao

steći veću raskoš, veći ugled i bogatstvo.

Gonjen strahom on misli da njegove oči i

uši moraju biti posvuda kako ne bi bio prevaren.

Pojavi li se neki rival, borit će se protiv

njega. Ako ovaj ima sposobnosti koje on

110

ne posjeduje, onda istovremeno rastu zavist

i neprijateljstvo i ne naposljetku, ratobornost,

težnja da se ovaj isključi.

Strah i ratobornost donose znatiželju.

Ja-čovjek hoće sve vidjeti, oslušnuti, kako bi

sve znao, da bi se štitio od opasnosti koje bi

ga mogle sustići od njegovih bližnjih, koji

imaju veći ugled i koji izgledaju bolje,

pametnije i bogatije. To ga navodi da se stalno

orijentira. Znatiželja ga tjera motriti

naprijed, natrag, gore, dolje, desno i lijevo,

da bi sve vidio i oslušnuo. Pritom on vidi i

sluša samo sebe; jer to što ga goni, njegovo

ljudsko ja, dogoni mu ponovno isto ili

slično.

Sebi okrenuti čovjek u svakoj situaciji

vidi sebe samoga. U svakoj situaciji on čuje

sebe samoga. On susreće jedino samoga sebe

- opet ljude koji su mu slični. On i njegov

bližnji govore isti jezik, sebe same. To što

pritom proizlazi su opet samo oni sami.

Time se oni vezuju jedan za drugoga. Ono

čime su se vezali to će oni ponovno zajedno

čistiti dok ne budu mogli napustiti kotač

ponovnog utjelovljenja i područja duša.

Stoga, o čovječe, vježbaj nesebičnost i uči

spoznati sebe kao biće u Bogu.

Ne osvrći se znatiželjno jer ćeš vidjeti

samoga sebe, svoje ja, s kojim ćeš se tad

morati ponovno boriti i hrvati.

Ne prisluškuj razgovore svojih bližnjih;

ne slušaj kad dvoje razgovaraju, inače ćeš

ćuti samo svoje vlastito ÒjaÓ - osim ako te

oni sami ne uključe u svoj razgovor.

Čovjek je odgovoran za ono što čuje.

Ako si u najunutarnjijem svoga hrama

kod kuće, tada ćeš govoriti riječ istine koja

jest iz vječnosti u vječnost, život.