Duhovni vodiči

Ljudi me često pitaju koja je razlika između duhovnog vodiča i anđela. Dakle, duhovni je vodič razvijena duša neko tko je preminuo i otišao s ove zemlje, ali vraća se pomagati ljudskim bićima na njihovu životnom putu dok su još na zemlji. Neki duhovni vodiči visoko su razvijena bića koja ljudima mogu donijeti veliku utjehu u životu, dok su drugi manje razvijeni i njihov zadatak u svijetu duhova nije toliko jasan. Ljude koji mogu kontaktirati s duhovnim vodičima ponekad zovemo »mediji« ili »vidovnjaci«.

Anđeo je nebesko biće svjetla koje šalje Bog. Ali zadaci koje obavljaju duhovni vodiči i anđeli potpuno su različiti. Neki duhovni vodiči mogu predstavljati veliku utjehu onima koji žive na Zemlji, no anđeo nam zapravo može pomoći da se približimo Bogu; oni su Božji glasnici i njihovo je svjetlo zapravo Božje svjetlo.

Imam mnogo duhovnih vodiča koji mi se redovito javljaju.

Jedan od njih je američki crnac, gospodin po imenu Eamon. Kad mi se prvi put javio rekao mi je da imam velik dar i da mogu donijeti mnogo sreće i utjehe ljudima, da bi volio surađivati sa mnom. Pristala sam. Eamon je neprekidan izvor dobrog raspoloženja i pozitivne energije, a posebno dobro suosjeća i brine se za nas na zemlji, koji smo upravo izgubili voljenu osobu. Imala sam mnogo ugodnih i pozitivnih susreta s bićima iz duhovnog svijeta, a sve zahvaljujući Eamonovim savjetima i pomoći.

Jedan susret za koji je zaslužan Eamon, ostat će mi dugo u sjećanju, jednostavno zato što je bio vrlo lijep. Jedna starija gospoda došla mi je u posjet. Njezin sin doveo ju je do mojih ulaznih vrata; imala je sedamdesetak godina i izgledala je prilično staro i tužno. Kad smo počele razgovarati, iznenada mi se pojavio Eamon i rekao: »Imam ovdje nekoga tko jako želi pozdraviti ovu gospodu.« Tada se pojavio visok, zgodan muškarac i stao pokraj gospode. Znao je sve o njoj i govorio gdje su bili kad su udvarali jedno drugome, a onda i o njihovu bračnom životu.

»Reci joj da je volim i da svake večeri liježem pokraj nje u krevet, prije nego što zaspi«, reče on. Žena je počela plakati i rekla je da osjeća njegovu prisutnost pokraj sebe svake večeri. Onda je muškarac nabrojao mnoge pjesme koje su oboje voljeli i uz koje su obično plesali te mjesta na koja su često odlazili.

»Reci joj da je nikad nisam zaboravio, zapravo nikad nisam otišao od nje ni za milimetar, svih ovih godina otkad smo razdvojeni«, reče on s osmijehom ljubavi. »Ali sad joj reci da moram ići, jer me na stolu čekaju jetrica s lukom i ne želim da mi se ohlade.«

Prenijela sam joj što mi je muškarac rekao, a ona je, naravno, potvrdila da su mu jetrica s lukom bila omiljelo jelo — jeo ih je najmanje dvaput tjedno. To je bio tako dirljiv prizor da smo gospođa i ja malo zaplakale, a onda se nasmijale i neko vrijeme ugodno čavrljale. Onda je nazvala svojeg sina da dođe po nju.

Kad je stigao, rekao je: »Zaboga, što ste učinili s mojom majkom?

Izgleda dvadeset godina mlađa nego kad sam je maloprije ostavio kod vas!«

To je bilo tako tipično za posao koji je Eamon radio, a bio je neumoran, uvijek u pokretu, pokušavajući pomoći na svaki način. No Eamon također ima i praktičnu crtu. Jedanput me je došla posjetiti žena, rekla bih, u kasnim dvadesetima. Imala je mladu kćer, ali bila je rastavljena od djetetova oca i činilo se da je prilično nesretna sa svojim životom. Objasnila mi je da trenutačno ima dosta poteškoća: radila je posao koji nije voljela, ali morala ga je zadržati kako bi izdržavala sebe i dijete, i većinu vremena se osjećala potpuno usamljeno.

Onda je na scenu stupio Eamon. Rekao je da je s njim djed mlade žene i da želi komunicirati sa svojom unukom. Iako nisam mogla vidjeti djeda, imao je mnogo savjeta za svoju unuku, koje je prenosio preko Eamona.

»Reci joj da bi trebala letjeti, to je nešto što je oduvijek željela, a ona to može«, rekao je. Upitala sam mladu ženu razumije

li tu rečenicu da bi morala letjeti. Pogledala me s čuđenjem i rekla:

»O, da, oduvijek sam željela biti stjuardesa, ali nekako mi se nije ukazala prilika da to postignem.«

»Reci joj da ona to može. Znam da ona to može, i reci joj da će je članovi obitelji podržati u tome, samo ako ih zamoli«, rekao je njezin djed. Onda mi je Eamon dao jedno ime, Betty.

Rekao je da je ona jako važna za mladu ženu i imat će važnu ulogu u njezinu životu u nadolazećim godinama. Zato sam je upitala znači li joj nešto to ime.

»Imam jednu tetku koja se zove Betty, i s njom sam vrlo bliska. Vrlo je dobra prema meni i mojoj kćeri«, odgovorila je mlada žena. Još smo malo razgovarale, a onda je ona otišla. Vidjela sam je ponovo tek nakon osamnaest mjeseci, jednoga dana dok sam kupujući u lokalnom supermarketu slučajno naišla na nju i njezinu kćer. Sva ozarena rekla mi je: »Želim vam zahvaliti.

Kad sam otišla od vas, odlučila sam poći za svojim snom pa sam se prijavila za mjesto stjuardese i dobila posao. Nije bilo lako, ali sad sam sretnija nego u bilo kojem razdoblju svojeg života, a obitelj mi je velika potpora, uključujući i tetku Betty, koja mi pazi na kćer dok radim. Visoko letim i hvala vam. Zahvalite mojemu djedu, a naročito Eamonu.«

Eamon je zaslužan i zato što me upoznao s mnogo vrlo posebnih ljudi; njegova energija neprekidno me iznenađuje. On također ima sposobnost da dosegne duše ljudi koji su prešli u svjetlost, bez obzira na dimenziju ili razinu koju nastavaju u svijetu duhova. Međutim, iznenadio me kad sam se probudila jedne noći u svojoj sobi u Dublinu i zatekla ga kako me promatra.

»Što želiš u ovo doba noći?« upitala sam.

»Imam ovdje nekog vrlo posebnog tko se želi sastati s tobom «, odgovorio je. Ustala sam i sjela na rub kreveta. Odjedanput, cijelu je sobu preplavilo vrlo lijepo nježno svjetlo; izgledalo je kao da je atmosfera ranog ljeta prenesena u moju sobu, i mogla sam osjetiti prekrasan svjež miris. Odjedanput me ispunio osjećaj duboka mira i nježna iščekivanja.

Dok sam gledala u mrak, preda mnom se pojavila mlada žena odjevena kao karmelićanka. Držala se veličanstveno i odavala dojam spokoja i mira. Upitala sam je kako se zove.

»Zovem se Tereza, sveta Tereza iz Lisieuxa«, odvratila je.

Primijetila sam da joj se do nogu nalazi mala izbočina od crvenkasto-smeđe gline i vrč napunjen vodom. Sagnula se i počela mi s malo gline trljati stopala, a onda ih je isprala vodom iz vrča, sve dok nisu bila čista. Ponovila je to i s drugim stopalom, a onda se nasmiješila najdivnijim slatkim osmijehom. Bila sam očarana.

»Zašto si mi to učinila sa stopalima?« upitala sam.

»Zato da možeš laganije kročiti u svojem poslu«, odgovorila je. Nakratko je još stajala nada mnom i smiješila se, a onda je njezina slika počela polako blijedjeti u sobi.

Prisutnost te mlade žene ostala je još dugo sa mnom nakon što je nestala. Teško mi je riječima opisati učinak koji je ostavila na mene. Osjećala sam se osnaženo, kao da mi je podarena skrivena snaga čija je moć bila u suosjećanju, nježnosti i služenju onome što je dobro.

To nije jedini put što me posjetila sveta Tereza. Opet mi se prikazala otprilike četiri godine poslije, ali taj put u gradiću Orihuela Costa, blizu Alicantea u južnoj Španjolskoj. Sjedila sam na ležaljci i uživala u suncu, a onda sam ležerno posegnula za knjigom jednog dobro poznatog spiritualnog pisca, knjigom koju sam površno čitala prethodnih nekoliko dana. Bez ikakva posebna razloga otvorila sam knjigu na određenoj stranici i tamo su se nalazile riječi »Sveta Tereza iz Lisieuxa«. Odmah sam osjetila da me obuzima onaj isti duboki mir, kao i onda u mojoj spavaćoj sobi. Ali sad sam sjedila na terasi za sunčanje i kad sam pogledala u zid nasuprot mene, počela sam nazirati sliku prekrasne ruže koja se oblikuje. Zatim sam u glavi čula glas koji mi govori: »Ne boj se, to sam ja, Tereza.« Tog poslijepodneva puhao je blagi povjetarac i mogu samo reći da dok mi je povjetarac hladio tijelo, činilo se da sa sobom nosi dubok mir i ljubav; činilo se kao da se povjetarac sastoji od ljubavi. Odjedanput su me preplavili osjećaji i poželjela sam zaplakati.

»Zašto si mi opet došla?« upitala sam.

»Znam da imaš veliku odanost prema Bogu«, došao je odgovor.

»Ali želim da mu vjeruješ još više. Želim da mu se još više moliš.« Dok su se te riječi oblikovale, imala sam osjećaj kao da me obavija plamen, vatra ljubavi. Osjećala sam je svuda oko sebe, kroz sebe i kad sam opet pogledala u zid, slika ruže sad je bila toliko sjajna da ju je bilo teže gledati dulje od sekunde. Zaklopila sam oči, a glas je rekao: »Ostani sa mnom, dijete moje. Uvijek sam s tobom, a tvoje su molitve uvijek uslišane.«

Drhtala sam i treperila od ekstaze, a kad sam otvorila oči, slika ruže nestala je sa zida no imala sam isti osjećaj kao i onda kad me posjetila sveta Tereza. Osjećala sam se obnovljeno, kao da sam dobila nov izvor prekrasne snage.

Poslije sam saznala da je sveta Tereza iz Lisieuxa, poznata i kao Mali cvijet Isusov, bila vrlo odana Bogu i postala karmelićanka u ranoj dobi. Roditelji su joj bili vrlo religiozni. Otac Louis pokušao je postati redovnik, ali odbili su ga jer nije znao latinski. Njezinu majku Azelie također nisu primili u samostan jer su smatrali da ne osjeća poziv; umjesto toga zamolila je Boga da joj podari mnogo djece i dopusti da sva budu u službi Božjoj.

Louis i Azelie upoznali su se 1858. i vjenčali samo tri mjeseca poslije. Imali su devetero djece od kojih je samo pet kćeri — Marie, Pauline, Leonie, Celine i Tereza — preživjelo. Tereza je bila najmlađa.

Eamonu moram zahvaliti za oba Terezina neočekivana posjeta. Ali Eamon nije samo vodič između mene i duhovnog svijeta, on je također jedan od najpraktičnijih, suosjećajnijih i uslužnijih bića koje sam upoznala; na neki čudan način on gotovo da ima ljudske osobine. Smatram ga jednim od svojih najboljih prijatelja. On je za mene izvor beskrajne potpore i savjeta, jer zaista sam se brinula zbog posljedica promjene svojeg imena i kako će to djelovati na moju obitelj. No on me uvjeravao da će se Fran s vremenom priviknuti na to. Također mi je potvrdio da je apsolutno točno ono što mi je rekla anđelica na planini u Donegalu. Još mi je rekao da će mi se sve više toga otkrivati kako budem nastavljala svoje putovanje s anđelima.

Moram reći da sam, od trenutka kad smo sišli s one planine, zapravo osjećala kako moje staro ja polako nestaje. Na neki neobjašnjiv način zaista se činilo kao da sam oduvijek bila Francesca Brown. Osjećala sam kao da je Penelope Gibbs bila samo jedno iskustvo kroz koje sam morala proći, a kad sam to učinila, postala sam spremna opet prihvatiti svoj pravi identitet. Kažem »opet« zato što sam od trenutka kad sam čula ime Francesca Brown, osjećala kao da je intimno poznajem. Za mene je prihvaćanje tog novog identiteta bilo kao da navlačim staru rukavicu, dobro znajući da će mi savršeno pristajati jer sam je već prije nosila.

Kako je vrijeme prolazilo, ne samo da mi se promjena imena činila kao nešto ispravno što treba učiniti, nego i kao nešto prirodno. Ali naravno, ako odem i promijenim identitet, to neće utjecati samo na mene. Veliku brigu predstavljalo mi je kako će to utjecati na druge ljude.

Ali Eamon je bio u pravu što se tiče Frana. Vidjela sam u njemu postupnu promjenu; postajao je sve više zainteresiran za duhovni svijet i ideju da anđeli postoje. Tome je pripomogla i činjenica da bi mi anđelica Anne često davala neku informaciju — možda o nekoj osobi koju smo poznavali i o tome što će se toj osobi dogoditi u životu, ili čak i o smjeru u kojem će neki svjetski događaj krenuti — o nečemu što bi se i ostvarilo. Mislim da je na početku sve to fasciniralo Frana, no sad je počelo ostavljati dublji dojam; kod njega se definitivno pojavio ozbiljan interes za prisutnost anđela. Međutim, i dalje je bio vrlo praktičan i ozbiljan kad se radilo o tome da preuzmem potpuno nov identitet.

Najviše ga je brinulo kako će to utjecati na našu djecu.

Jason je u to doba imao petnaest godina, a Dwayne trinaest.

Odlučili smo da ćemo im pokušati polako priopćiti tu vijest o promjeni imena, a Fran se dosjetio da im kažemo kako će Francesca Brown biti ime kojim ću se služiti kad drugim ljudima budem govorila o postojanju anđela. Mislio je da će tako dječaci dobiti priliku da se priviknu na to novo ime, a da im se ime Penelope Gibbs ne izbriše potpuno iz života.

Na naše iznenađenje, sve je prošlo vrlo dobro i činilo se da nijednog od njih to ne uznemirava. Obojica imaju dobar osjećaj za humor i znali bi se vratiti iz škole i reći mi nešto poput:

»Bok, Penny, hoću reći Francesca, ne zapravo je Penny — zar ne?« Činilo se da sve primaju lako i u hodu, a rezultat je bio da smo Fran i ja osjetili olakšanje i riješili se stresa.

Iznenadila sam se jedne večeri kad se Fran okrenuo prema meni i rekao: »Znaš, kad govoriš o anđelima, pretvaraš se u drugu ženu.«

»Zaista? Na koji način?« upitala sam.

»Pa, poprimaš drugačije manire«, odgovorio je. »Promijene ti se geste, pokreti rukama; postaneš živahna, a čak ti se donekle promijeni i glas. Izgledaš kao da si ti, a opet nisi; čini se kao da je nešto iza tebe što se kroz tebe izražava.«

Taj me razgovor malo iznenadio. Činilo se da smo zajednički počeli dijeliti sve dublje razumijevanje o anđelima i njihovu želju da rade sa mnom.

To me jako razveselilo, a Eamon je opet bio u pravu jer mi je stalno govorio da neću morati krenuti na to putovanje s anđelima potpuno sama.