Duhovi Normandije

Oduvijek sam željela otići u Rim — činilo mi se da je to predivan grad, sa svojom profinjenom arhitekturom i drevnim građevinama. Pretpostavljam da sam na Rim gledala kao na jedno od posebnih svetih mjesta, kao što su Lourdes ili Fatima, i uvijek sam se pitala kako bi to bilo da doista posjetim sveti grad. I tako smo moj suprug Fran i ja odlučili upravo to učiniti.

Krenuli smo s kamp-prikolicom 24. lipnja 2007. iz našega doma u Orihueli Costa na jugoistoku Španjolske obalom prema francuskoj granici. Da smo išli autocestom, put bi trajao tek nekih desetak sati, ali odlučili smo se za živopisniju rutu pa je putovanje trajalo dva dana. Drago nam je da smo tako učinili.

Put nas je prvo odveo kroz sve prekrasne španjolske gradove duž istočne obale, među kojima su Alicante, Benidorm, Altea, Denai, Barcelona i Girona. Odatle smo prešli u Francusku, kroz Montpelier, Marseilles, Toulon, Cannes, Nicu i Monaco.

Svaki put kad uđete u drugu državu možete zamijetiti promjenu u energiji, naročito ako još niste bili u toj državi. Već sam se prilično navikla na strastvenu, vatrenu energiju Španjolske, a kad smo ušli u Francusku odmah sam postala svjesna jedne blaže energije, vrlo ljupke. Vrijeme je bilo apsolutno divno — temperatura se kretala oko dvadeset pet stupnjava i nije bilo prevruće.

Ulice Monaca nisu široke i uskoro smo otkrili da kamp--prikolica ne može ni proći nekima. Ali, naravno, to smo otkrili na teži način, kad smo zaglavili napola jedne ulice! Izašla sam iz vozila da pomognem Franu da se vrati natraške ulicom, nadajući se da nas neće zateći lokalna policija. Smijuljili smo se kao tinejdžeri dok smo se izvlačili iz tog škripca: japanka mi je spala s noge upravo kad sam uskočila u automobil, a Fran je dao gas i jurnuli smo kao munja — onda je morao zaustaviti dok sam se ja poskakujući na jednoj nozi vraćala po japanku. Nikad se nismo tako smijali.

Putovanje smo nastavili preko talijanske granice, preko San Rema, Genove, La Spezie i Pise. Naravno, zaustavili smo se u Pisi i pogledali kosi toranj. Čudesan je, a Pisa je lijep gradić. Doista smo počeli uživati u slobodi svojega izleta. Nastavili smo kroz Livorno, posjetili Elbu, vratili se u Follonicu, gdje smo odlučili ostati nekoliko dana prije nego što nastavimo prema Rimu. Ali nijedno od nas nije moglo ni zamisliti što nas je čekalo u Follonici.

Našli smo lijep kamp u kojem se moglo kampirati u šatorima, ali i u kamp-kućici. Kamp nije bio jako popunjen, a upravitelj je bio vrlo uslužan Talijan koji je dobro govorio engleski. Uputio nas je prema dijelu na kojemu se nalazilo tek nekoliko prikolica i šatora. Kad smo se parkirali, primijetili smo jednu veću obitelj koja se tu smjestila već ranije. Bilo je oko šest odraslih i otprilike osmero djece, i odmah su mi se svidjeli. Imala sam osjećaj kako su to dragi i dobri ljudi. Zatim smo raspakirali svoje stvari, ugodno se smjestili i počeli uživati u kampiranju i predivnu krajoliku. Bila sam vrlo sretna i opuštena.

Prije, u Dublinu, dok smo još bili zaokupljeni odgojem svojih sinova, Fran i ja često smo razgovarali o tome kako bi bilo lijepo maknuti se i nekamo otputovati. Fran je oduvijek želio imati kamp-kućicu. Nakon preseljenja u Španjolsku, neposredno nakon što sam se oporavila od ME-a, kupili smo jednu. A sad, evo nas tu u ovome čarobnom dijelu Italije, usred ljeta i bez ikakvih obveza osim da u svemu uživamo.

Nisam mogla ne promatrati obitelj koju smo na početku primijetili kad smo tek došli u kamp. Djeca su bila puna života, trčala su naokolo i igrala se, dok su odrasli očito uživali družeći se zajedno. Nisam mogla ne primijetiti dvojicu vrlo privlačnih muškaraca u toj skupini, a naročito jednog. Bio je nalik na Roberta de Nira, ali je imao kosu straga skupljenu u konjski rep. Žene su bile otmjene i sve u svemu, izgledali su kao tipične talijanske obitelji.

Drugoga dana ujutro, odšetala sam stazom koja je vodila do otvorenih polja i malog jezera. Našla sam zgodno mjesto na obali i sjela. Počela sam razmišljati o proteklim četirima godinama svojega života — bilo je to čudesno putovanje i misli su mi se vratile do onog nevjerojatnog susreta s mojim malim prijateljem u okrugu Wexford i one tri želje koje mi je ponudio. Jesu li se ostvarile?

Moja prva želja, da uspostavim čvršću povezanost s anđelima, svakako se ostvarila. Druga želja, da mi sin Jason postane pripravnik u svojoj struci električara, također se ostvarila. A treća želja, da jednoga dana imam svoj centar u kojem ću poučavati i širiti znanje koje mi kanaliziraju anđeli? Pa, ta je želja još bila na putu ostvarenja. Ali dok sam sjedila i uživala u toplini sunca, zahvalila sam svojem prijatelju vilenjaku i poželjela još jednu želju: zaželjela sam da svrati i posjeti me, ako se ikad zatekne negdje u blizini; nedostajao mi je.

Zatim sam odlučila meditirati i istog trena u svijesti mi se pojavila sijeda, postarija žena. Njezina me energija malo potresla, a ona mi se činila zbunjena i prilično uznemirena.

»Tko si? Što želiš?« upitala sam je.

»Ja sam tetka Maximusa, onoga s konjskim repom, koji kampira nedaleko tebe«, odgovorila je. Jako sam se iznenadila.

»Što želiš od mene?« pitala sam.

»Maximus je vrlo zabrinut. Imam poruku za njega. Molim te da mu je preneseš u moje ime.«

Navikla sam na anđeosko kraljevstvo i na to da duhovni svijet od mene štošta traži i zato uvijek dajem sve od sebe da im pomognem koliko mogu, ali činilo mi se da je taj zadatak bio izvan dosega mojih mogućnosti.

»Ne poznajem tvojeg nećaka«, rekoh, »a i ne govorim talijanski. Tu sam na odmoru. Zaista mislim da ti ne mogu pomoći.

« Stara se dama tada povukla iz moje svijesti, ali imala sam jak osjećaj da to nije posljednje što od nje čujem.

Navečer, poslije večere, počela sam spremati posuđe i pribor za jelo. Kad sam stavila vilicu na pladanj, iskočila je i pala na pod iza mene. Gotovo sam se onesvijestila! Onda sam pokušala staviti drugu na isti pladanj i dogodilo se isto. Taj put vilica je pala vrlo blizu Frana, koji je sjedio u ležaljci.

»Što radiš? Zamalo si me pogodila«, reče on.

»Ne znam. Ove dvije vilice jednostavno su skočile s pladnja. Mislim da to ima veze sa starom damom koja mi se danas ranije prikazala«, rekoh.

»Ma, ne budi smiješna«, reče Fran. Ustao je, uzeo nekoliko noževa i vilica i počeo ih slagati na pladanj. Ali jedna je vilica iskočila, poletjela ravno preko Franova desnog ramena i pala na zemlju. Taj put smo oboje poskočili. Dobro, pomislila sam, ovo je previše; vrijeme je da ponovo razgovaram sa starom damom! Odmah sam se povukla u kamp--kućicu i počela meditirati. Smjesta mi se pojavila.

»Pa, sad si zaista uspjela privući svu moju pozornost«, rekla sam. »Sto točno mogu učiniti za tebe?«

»Maximus je u Italiji viši policijski dužnosnik«, odgovorila je. »Došao je u ovaj kamp zato što je na bolovanju. Jedan ga je policajac optužio rekavši da je učinio nešto što zapravo nije. U Italiji je to bio veliki skandal o kojem se mnogo pričalo, ali Maximus je dobar čovjek i nije učinio ništa loše. Moraš mu reći da se vrati na posao i da će se otkriti kako je policajac koji ga je optužio zapravo lagao, te će pasti u nemilost.«

Trebalo mi je malo vremena da shvatim sve te podatke, ali naposljetku sam rekla: »Dat ću sve od sebe da prenesem tvoju poruku, ali ja ipak ne govorim talijanski i to će biti velik problem.«

»Bog ima svoje puteve, poslušaj me«, odgovorila je stara dama.

Ta je večer bila lijepa, mirna i topla pa smo Fran i ja odlučili prošetati do jezera i plivati. Dok smo se približavali jezeru, ugledali smo nekoliko ljudi u blizini maloga mola koji je bio sagrađen tako da se s njega može skakati u vodu. Kad sam ušla u vodu, pokraj mene je zaplivala mlada žena i pozvala i svoje prijatelje koji su sjedili na molu. Odmah sam prepoznala njezin sjevernoirski naglasak. Obje smo zaplivale i približile se u vodi. Rekla sam joj: »Vaš mi je naglasak poznat. Dolazite li iz sjeverne Irske.«

»Da, sa sjevera sam«, odgovorila je. »Ali sad živim u Italiji s mužem.«

Dok je govorila, shvatila sam da je moram zamoliti za pomoć u vezi sa zahtjevom stare dame.

»Govorite li talijanski?« upitala sam je.

»Da, sad već tečno govorim talijanski«, rekla je.

Kad smo izašle iz vode, upitala sam je mogu li s njom povjerljivo razgovarati i pristala je. Ispričala sam joj sve o talijanskoj obitelji u kampu i zahtjevu stare dame. Isprva je izgledalo da je zabavlja sve to što joj govorim, a onda mi se učinilo da se želi što prije udaljiti od mene.

»Mislim da vam ne mogu pomoći. Sve mi se to čini čudnim i zapravo me se ne tiče«, rekla je. Tada mi je u mislima bljesnula slika stare dame koja mi je dala osobnu informaciju o toj mladoj ženi. Spomenula je da mladi par proširuje svoju kuću i u detalje mi je opisala materijale koje koriste za izgradnju.

To je ostavilo dojam na mladu ženu kad sam joj ispričala i odmah je pristala pokušati, i prenijeti staričinu poruku svojem nećaku Maximusu. Mlada žena zvala se Maria, i učinilo mi se da joj ne bi bilo drago kad bi joj suprug saznao u što se upuštamo. Ali otišle smo do talijanske obitelji u kamp, i dok smo se približavale, Maximus je izašao iz kamp-kućice, pogledao nas i nasmiješio se.

Iako nisam govorila talijanski, obratila sam mu se: »Maximus?«

»Si«, odgovorio je.

Pogledala sam Mariju i rekla joj: »Sad je sve na vama.«

Ona se dala na dvominutno objašnjavanje onoga što sam joj netom ispričala dolje pokraj jezera. Mogla sam ponešto razumjeti od svega što je govorila, prema nekim prepoznatljivim riječima i njezinim gestama. Kad je završila, Maximus mi je prišao i srdačno me zagrlio. Jako se razveselio i odmah počeo okupljati obitelj oko sebe i prepričavati što je upravo čuo. Objasnio mi je, uz Marijinu pomoć, da je bio načelnik u talijanskoj policiji u Rimu, a problemi koje je imao s kolegom protežu se unatrag nekoliko godina. Taj je kolega pokvaren, a on je toga postao svjestan, zbog čega je medu njima došlo do nesuglasica i napetosti, i to takvih da je morao uzeti bolovanje i ozbiljno je razmišljao o tome da da otkaz. Ali sad kad je čuo što mu tetka poručuje — koja je navodno prešla u duhovni svijet prije četiri godine — osjećao se pomlađen i spreman vratiti se u Rim i boriti se za sebe.

Nasmijao se kad je čuo za incident s vilicama koje su iskakale s pladnja i rekao da je to karakteristično za njegovu tetku koja je bila vatrena žena dok je bila živa.

Te smo večeri pokraj jezera zapalili logorsku vatru i otvorili nekoliko boca vina. Maximusov prijatelj također je bio policajac i zvao se Giorgio. Upoznali smo se sa svima i ubrzo sam saznala kako je Maximus prolazio kroz vrlo teško razdoblje nakon lažne optužbe svojega kolege. Siroti je čovjek bio na izmaku snaga i sve je već počelo negativno djelovati i na njegovu obitelj.

Sljedećeg dana kad smo trebali otići iz Follonice i krenuti prema Rimu, činilo nam se kao da se rastajemo od starih prijatelja. Grlili smo se i ljubili i obećali jedni drugima da ćemo ostati u kontaktu.

Krenuli smo na sljedeću etapu puta do Rima — i dok smo u Follonici uživali i upoznali divne prijatelje, nažalost, to se ne može reći i za ostatak puta. Našli smo kamp odmah izvan grada, a kako je bilo prilično kasno navečer, odlučili smo odmah otići na počinak, a sutradan ujutro poći u razgledavanje Rima.

Od trenutka kad smo ušli u grad, imala sam vrlo loš predosjećaj o njemu. Mislim da je najbolji način da se to opiše kao prožimajući osjećaj potiskivanja. Energija toga grada bila je prigušena, nije bila slobodna. Kad smo stigli do zidova Vatikana, nisam mogla ići dalje. Kao da mi je neki glas govorio da ono što leži s druge strane zidova nema u srcu najbolji interes za ljude.

Također me svladala duboka tuga zbog tog mjesta i imala sam čudan osjećaj kao da je propuštena neka velika prilika. Nismo bili tamo ni sat vremena kad sam se okrenula Franu i rekla: »Nimalo mi se ne sviđa ovo mjesto. Želim se vratiti u kamp.«

Rođena sam i odgojena kao rimokatolkinja — iako sad nisam praktična vjernica — i ne želim nikoga uvrijediti, ali to je iskren opis mojega iskustva u Rimu. Ne želim se nikad više vratiti u taj grad.

Sve je krenulo nabolje kad smo se vratili u kamp. Jedva smo dočekali da ponovo krenemo na put. Odlučili smo ići u Firenzu.

Oh, kakav je to divan grad! Pun fontana i lijepih kipova i jako se razlikuje od svakog mjesta koje sam ikad posjetila. Sjedili smo na Michaelangelovom trgu, pijuckali kavu u malim kafićima i uživali u odličnoj hrani. Bilo je božanstveno.

Zatim smo produžili u Bolognu i dalje u Veneciju, gdje smo ostali dva dana. Ako ikad budete imali priliku putovati u svojoj kamp-kućici, od srca vam to preporučujem. Poseban je taj osjećaj slobode koju imate i to je doista drugačiji odmor. Možete si sami isplanirati praznike, ne vežu vas rezervacije hotelskih soba ni briga hoćete li uspjeti uhvatiti let za neko odredište. Krenuvši dalje, prenoćili smo u austrijskom gradiću Innsbrucku, koji se pokazao kao vrlo lijepo mjesto. U ovoj fazi puta zaključili smo da je vrijeme za povratak, pa smo se okrenuli i krenuli natrag kroz Europu prema Španjolskoj.

Međutim, dok smo se približavali Francuskoj, Fran je iznenada iznio jedan prijedlog. Htio je proširiti naše putovanje, jer želio je vidjeti plaže Normandije gdje su se na Dan D iskrcali saveznički vojnici. Ranije, dok smo planirali taj put, nismo spominjali mogućnost odlaska u Normandiju, ali Fran je dvadeset godina služio u irskoj vojsci i jako ga je zanimao Drugi svjetski rat i iskrcavanje na plažama.

I tako, kad smo već bili na toj cesti, spremno sam pristala da produžimo putovanje i pođemo u Normandiju.

Pokraj nas kao da su prohujali gradovi Lyon, Bourges, Nantes, Rennes i Caen. Ali vrijeme nam nije išlo na ruku, naoblačilo se i počela je kiša dok smo se približavali Cherbourgu i Normandiji.

Dok mi se energija Rima činila oštrom i ograničavajućom, osjećaji koje sam imala u Normandiji bili su potpuno drugačiji. U tom je području vladala nježnost i osjećaj slobode u zraku. To poslijepodne u Francuskoj bilo je sivo i kišno.

Dok smo se približavali rtu što se uzdizao iznad plaže Utah, koja je bila jedno od glavnih mjesta za iskrcavanje Saveznika na Dan D, dogodilo se nešto neobično.

Stotinjak metara ispred nas nalazio se stariji čovjek s plavom beretkom. Stajao je licem okrenut prema plaži. Kad se okrenuo i primijetio nas, vidjeli smo da su mu prsa prekrivena vojnim medaljama. Pogledao je ravno u Frana, ispravio ramena i salutirao. I Fran se odmah ispravio i uzvratio mu vojnički pozdrav.

Bio je to dirljiv trenutak u kojem sam ostala bez riječi. Samo sam stajala i osjećala kako me preplavljuju osjećaji dok su se ova dvojica starih vojnika pozdravljala na tom neobičnom mjestu.

Starac nam je počeo prilaziti, a kad se približio, mogli smo jasnije vidjeti redove medalji i plavu beretku.

»Mislim da je brigadir«, reče Fran tiho dok nam je čovjek prilazio, a onda je ispružio ruku. Fran je imao pravo; pokazalo se da je muškarac bio brigadir u francuskom Pokretu otpora, a toga je dana bio na komemoraciji sa svojim suborcima.

Dok sam živa neću zaboraviti sljedeće što se dogodilo dok smo stajali na rtu sa svojim novim prijateljem brigadirom i gledali plažu Utah. S desne mi se strane materijalizirao anđeo s prekrasnom plavom treperavom energijom. Bila je vrlo slična onoj arhanđela Michaela, ali to nije bio on. Anđeo nas je pogledao i nasmiješio se, a onda je rukama pokazao prema nebu pa sam pogledom slijedila njegov pokret. Ono što se dogodilo, ostavilo me bez daha. Pojavilo se veliko filmsko platno, baš kao u kinu, i ja sam sad kroz to platno gledala plažu ravno pred sobom. Dok sam gledala, oblaci su se razdvojili i snop sunčeva svjetla obasjao je plažu. Činilo se kao da se na nebu otvorio prozorčić iz kojega prodiru sjajne zrake. Dok sam promatrala taj prizor, vidjela sam stotine, a možda i više, sitnih energetskih bića kako pulsiraju, a sjaj njihovih nježnih boja, svjetloljubičaste, grimizne, plave i bijele, prelijevao se preko cijele plaže i rta. Suze su mi navrle na oči. Potekle su, ali nisam ih željela potisnuti. Znala sam da su to duše vojnika koji su poginuli na plaži. Mogla sam im čuti glasove, uglavnom su bili Amerikanci i Kanađani. Bili su vrlo mladi.

Brigadir je primijetio da plačem i da sam uznemirena. Položio je ruku na moje rame i pokušao me utješiti. Onda smo polako krenuli duž rta i došli do nekih bunkera koji su okruživali plažu. Pokušala sam ući u jedan, ali nisam mogla. Energija se promijenila i osjetila sam paniku vojnika dok su bili zarobljeni u tim bunkerima. Bilo je to previše za mene i morala sam ustuknuti.

Nastavila sam gledati dolje na plažu i postala sam svjesna raznih manevara koje su vojnici pokušali tog dana i kako su borbe postale žestoke i pogibeljne. Mogla sam čuti glasove časnika koji su zapovijedima poticali svoje ljude da krenu naprijed, ali posvuda je vladala potpuna zbrka i panika dok su vojnici pokušavali zadržati svoje položaje. Sigurno sam nešto naglas izgovorila jer se brigadir okrenuo Franu.

»Vaša je supruga izvrsna vojna povjesničarka. Čini se kao da je i sama bila tu za vrijeme iskrcavanja«, reče on.

Fran mu je tada pokušao objasniti moju povezanost s anđelima i kako mi oni mogu pokazati događaje iz prošlosti i budućnosti.

Nisam sigurna koliko je on od toga shvatio, ali uzeo me za ruke, čvrsto ih stisnuo i suznih očiju poljubio u oba obraza.

Tada se ponovo materijalizirao anđeo s blistavom plavom energijom. Gledao je nas troje, njegova energija je iskrila, a on nam se srdačno smiješio. Zatim je progovorio: »Put u slobodu put je do tvojega srca.« To je bilo sve što je rekao, a nakon toga njegova je divna energija počela blijedjeti u sivilo tog poslijepodneva u Francuskoj.

Nisam osoba koja se razumije u politiku, a ni povijest me baš osobito ne zanima, no to što se dogodilo tog poslijepodneva u Normandiji spada u jedno od najemocionalnijih i neobično poticajnih iskustava koje sam doživjela. Nikad ga neću zaboraviti.

Još smo dva dana proveli na putu kući u Španjolsku, ali i kad smo bili na pragu svojega doma u gradiću Orihuela Costa, još sam bila pod dojmom onoga što se dogodilo u Normandiji. Ako bude Božja volja, voljela bih se jednoga dana vratiti u Normandiju.

Anđeli nam uvijek na svoj način pomažu da naučimo nešto iz svoje prošlosti. Nezaboravan doživljaj u Normandiji pokazao mi je, a to nimalo ne čudi, kako su tamo tragično izgubljeni mnogi mladi životi. Ali imam i vrlo jasan dojam da sve to nije bilo uzalud te da je postignuta vrlo važna prekretnica u našoj povijesti.

Anđeo koji mi se toga dana pojavio, naglasio je kako je put prema slobodi put u naša srca. Postoje dva tipa slobode. Svi mi želimo biti fizički slobodni i čovječanstvo se od pamtivijeka bori za to pravo. Zar se nije i u Normandiji radilo o tome?

Ali postoji i duhovna sloboda. Svi je mi također želimo, iako su neki od nas svjesni te činjenice više od drugih. Duhovna sloboda ne može se objasniti riječima; ona je izvan dosega riječi. Ali neobično je to što ja zaista želim svakome tko čita ovu knjigu prenijeti poruku da su ta predivna stvorenja svjetla, anđeli, dostupni svakom od nas kako bi nam pomogli ostvariti duhovnu slobodu još dok smo tu na zemlji.

Mogu vam jamčiti da će svatko tko odvoji vrijeme i smiri se u svojoj sobi, pa makar desetak minuta na dan, i dopusti umu da se utiša i potpuno se prepusti anđelima, uskoro primiti neki znak. Možda se anđeo neće materijalizirati u sobi pred vama — a možda i hoće — ali zasigurno ćete vrlo brzo primiti neki znak. Nježan glas u pozadini vašeg uma možda će izgovoriti neku riječ, dati savjet. A možda se pojavi i fizički znak.

Sjećam se da, kad sam se tek počela otvarati anđelima, katkada bih razmišljala o nečemu prilično važnom, a koji put o nečem nevažnom, no upravo to bi se pojavilo preda mnom na televiziji ili bih o tome čula na radiju. Drugi put pak, dok bih čitala novine, pozornost bi mi privukao neki članak koji je u sebi imao poruku za mene. Što sam više vjerovala anđelima, takve su se stvari sve češće događale.

Ideja da osoba mora imati nadnaravne sposobnosti, biti vidovita ili na neki način »blagoslovljena« da bi komunicirala s anđelima potpuna je glupost. A svatko tko vam pokušava reći da na neki način morate biti posebna osoba prije nego što komunicirate s anđelima, mora puno naučiti o tome što je istina o anđelima. Zar nije čudesno što su ta predivna stvorenja svjetla, koja potječu iz izvora svega — a to je Bog, uvijek pri ruci da nam pomognu, samo ako ljudi uspiju skupiti dovoljno vjere?