Ako imamo hrabrosti pomnije pogledati taj silni strah, otkrit ćemo da je on zapravo milost koja je naš spasitelj. Jer dok zabluda odvojenosti uzrokuje patnju, patnja požuruje potragu za krajnjim lijekom koji je nadilazi. Tako strah može biti neophodni i snažni duhovni uvid - svjetionik koji osvjetljava put u besmrtnost. To je naravno, mnogo više nego psihološki koncept – da suočavanje s iracionalnim strahom vodi do njegova razrješenja i konačno, do veće slobode.

Duhovna poruka svega ovoga jest da suočavanje s "pravim" strahom – strahom od susreta s osamljenošću i odvojenošću dualnosti i s još užasnijim strahom od traženja transcendentnosti, pod cijenu da izgubimo osobni ego identitet – vodi do otvorenosti, bezazlenosti – do besmrtnosti. A što je zapravo besmrtnost? Da budem veoma konkretan, da ne bismo pogrešno pretpostavili kako je to samo neka teoretska ili apstraktna ideja, besmrtnost je ostvarenje naše esencijalne vječne prirode, sa svim njezinim inherentnim osobinama božanskosti – uključujući sveznanje, sveprisutnost i svemoćnost. Govorimo o dinamici transcendencije na jednu razinu svijesti koja je iznad domene glavnih struja u psihologiji.

Becker ukazuje na Kierkegaardovo prepoznavanje straha kao glavne zapreke, ali i poticaja ove transcendencije koji stvara "mogućnost kozmičke hrabrosti."

Onaj kojega je odgojio strah i zabrinutost, odgojila je upravo mogućnost. …Zato, kad takav čovjek završi školu mogućnosti i kad, bolje nego što dijete zna abecedu, nauči da od života ne može zahtijevati apsolutno ništa, da užas, propast i uništenje borave uz svakoga, kad svlada tu korisnu lekciju - da svaki strah koji alarmira, može već sljedećega trenutka postati činjenica, tada će stvarnost tumačiti na drukčiji način.

Kierkegaard 14

　

　

　

　

　

　

14 Ernest Becker; Poricanje smrti /The Denial of Death: New York: The Free Press, 1973, p. 88/

Becker piše:

I tako dolazi do nove mogućnosti, do nove stvarnosti uništavanjem čovjekove osobnosti kada se on suoči s tjeskobom strahote postojanja. Osobnost treba biti uništena, ponižena do ništavila, kako bi mogla započeti čovjekova transcendencija. Tada on može početi svoj odnos sa silama koje su iznad njega. On mora biti poražen udarcima svoje konačnosti, on mora "umrijeti," kako bi svoju konačnost doveo u pitanje, kako bi se uzdigao iznad nje. Do čega? Kierkegaard odgovara - do neograničenosti, do apsolutne transcendencije, do krajnje moći kreacije koja je stvorila ograničena stvorenja.

To je spasenje putem beznadnosti, to je umiranje da bi se ponovno rodilo, to je spas luteranske teologije, prijelaz u ništa o kojem piše Jacob Behmen (Boehme). Da bi se stiglo do te točke, obično treba prijeći kritičnu točku, treba zaokrenuti u potpuno novom smjeru. Nešto u nama treba ustuknuti, uroñena tvrdoća mora se slomiti i otopiti.

William James15

Kad se čovjek jednom počne osvrtati na svoj odnos s krajnjom Moći, s beskonačnošću, kad počne preureñivati svoje veze s onima oko sebe u odnosu na krajnju moć, on sâm pred sobom otvara horizont bezgraničnih mogućnosti, horizont prave slobode. To je Kierkegaardova poruka, kulminacija cijeloga njegovog dokazivanja o bezizlaznom položaja ljudskog karaktera, o nužnosti uzornog zdravlja, o egzistencijalnoj tjeskobi, o prirodi stvarnih mogućnosti i slobodi.

Becker16

　

Becker ističe kako psihologija, nesvjesna ove dimenzije stvarnosti potiče "karakterološku laž" – lažni osjećaj sigurnosti i bezbrižnosti ega – i tako dovodi do zamke, do odvojenosti i patnje. Upravo ovdje, upozorava on, moderna psihologija čini svoju najozbiljniju, možda fatalnu pogrešku:

Psihologija ograničava uzrok za osobnu nesreću na sâmog čovjeka i stoga se on usmjerava isključivo na sebe. Ali mi znamo da je opći i uobičajeni uzrok lošeg stanja neke osobe, njezina osjećaja krivice kao i manje vrijednosti, u stvari svijet prirode i čovjekov odnos prema njemu. Čovjek je poput životinje koja mora pronaći sigurno mjesto u tom svijetu. Niti jedna analiza ne dopušta čovjeku da otkrije tko je i zašto je ovdje na Zemlji i zašto mora umrijeti, i kako može svoj život učiniti pobjedonosnim. Kad psihologija pretendira da će to učiniti, kad nudi sebe kao puno objašnjenje za ljudsku nesreću, tada ona postaje prijevara koja situaciju modernog čovjeka pretvara u slijepu ulicu iz koje on ne može pobjeći…

Ako to ne uspijete razumjeti, izlažete se opasnosti da neurotiku pogoršate njegovo stanje,odvajajući ga od šireg svjetonazora koji mu je potreban.

　

　

　

　

　

　

15 ibid., pp. 88 - 89

16 ibid., p. 90

Kao što Rank kaže:

… konačno je tek razuman psihoanalitičar vratio samosvjesnog neurotičara natrag do spoznaje sâmoga sebe od koje je on želio pobjeći. Ali psihoanaliza nije posve uspjela terapeutski jer je poticala čovjeka na pretjerano psihologiziranje više nego što je liječila njegove probleme.

Rank 17

Ken Wilber18 je najistaknutiji predstavnik transpersonalne škole psihologije koja se brzo razvija, a koja se usredotočuje na čovjekovu višu transcendentalnu prirodu koja je iznad osjećaja čovjekove odvojene osobnosti ili dualnosti.On baca svjetlo na prirodu smrtnoga straha od nepostojanja, na način na koji se razne škole psihologije, uključujući i egzistencijaliste, bave njime, kao i na načine na koje se on može transcendirati. Wilber piše:

Egzistencijalisti su naglasili da gdjegod se nalazi odvojena osobnost čovjeka, ondje se javlja strah, patnja, užas postojanja i užas smrti. 1973. godine Boss je pisao: "Osnovna, temeljna pra-tjeskoba uroñena je svim odvojenim individualnim oblicima ljudskog postojanja." U toj temeljnoj zabrinutosti, ljudsko biće se boji, ono je tjeskobno zbog sâmoga postojanja u svijetu. To nije neurotični, nego stečeni strah, a percepcija toga straha nije bolest, nego istina. Zapravo, neuspjeh da se osvijesti taj uroñeni strah, postiže se jedino poricanjem ili potiskivanjem stvarne, nesigurne prirode sâmog postojanja. Nije zabrinutost neurotska, već samodopadnost. Sretna osobnost je zapravo bolesna osobnost, osobnost koja sebe umiruje beznačajnostima." - kao što je rekao Kierkegaard. Heidegger je mislio da je neautentična osoba upravo ona koja nema svijesti o svojoj samotnoj i neočekivanoj smrti.

Čak i Freud će se uskoro okrenuti k tom shvaćanju jer, kao što je konačno priznao: "Tjeskoba je ono što uzrokuje potiskivanje osjećaja, a nije, kao što sam mislio, potiskivanje osjećaja uzrok tjeskobe." Drugim riječima, strah je primarno raspoloženje odvojene osobnosti, i zato ta osobnost potiče potiskivanje osjećaja kao odgovor na strah kako bi se zaštitila od užasa smrti, nepostojanja, ništavila. Becker je 1973. godine izjavio da je "ono što primarno potiskujemo svijest o našoj smrtnosti, a ne seksualnost." Uzrok primarne neuroze nije dakle oslanjanje na mentalnu potporu, nego prvenstveno nesposobnost da se ona osigura. Kao što je Rank izjavio, neuroza je "u biti uvijek samo nesposobnost samozavaravanja." – nesposobnost da se pretvaramo kako nema smrti, nesposobnost da se sakrije lubanja koja će, kao što je James rekao, uskoro iskeziti svoje zube na nekoj svečanosti.

Kao sažetak personalističke teorije, egzistencijalisti su točno shvatili prirodu odvojene osobnosti, odnosno pojedinca. Oni su savršeno dijagnosticirali čovječanstvo, a dijagnoza je bila - strah. Ali otkrivši da je najprije postojao tjeskobni strah, a tek onda potiskivanje, oni više nisu mogli odbaciti strah kao nešto posve neurotično ili abnormalno. Strah je bio

　

　

17 ibid., p.193

18 Ken Wilber, Odyssey: A Personal Inquiry into Humanistic and Transpersonal Psychology, Journal of

Humanistic Psychology (Vol. 22, No. 1 (Winter 1982.), pp. 62 – 63)

primarni, prije svega bio je priroñen osjećaju odvojenosti svakog pojedinca, a ne nešto uzrokovano pogrešnim navikavanjem na vršenje nužde, ili nešto od čega je pojedinac mogao pobjeći "da su samo mamica i tatica bili dobri prema njemu". Bilo je to nešto od presudne važnosti, a ne uzgredno. Slično tome, neuroza (ili primarna neuroza) nije izazvana potiskivanjem osjećaja, nego nemogućnošću da ih se potisne. Ne - "što više potiskivanja, to više neuroze i nesreće" nego prije – "što manje potiskivanja, to više nesreće" i to jednostavno zato jer manje potiskivanja osjećaja znači da se osoba približila svojoj sadašnjoj prirodi stvarnosti i postojanja, i da je ta priroda strah, gorak život, nesreća, da su joj priroñene prolaznost – anitya, bespomoćnost – anãtha i bol – dukhka.

Mistične i transpersonalne tradicije složile su se s tom dijagnozom – da se odvojena osobnost, subjekt odvojen od objekta, neophodno mora susreti s patnjom koju izaziva strah. "Gdjegod postoji drugi, mora postojati i strah", kaže se u upanišadama (Hume,

1974.). "Pakao, to su oni drugi", rekao je Sartre. Ali transpersonalne tradicije smatrale su da postoji put iz patnje, grijeha i bolesti koja se zove osobnost. Istina, one su smatrale da, gdjegod postoji drugi, ima i straha, i gdjegod je odvojena osobnost, ondje je i egzistencijalna tjeskoba, ali čovjek može transcendirati strah i tjeskobu, transcendirajući tu osobnost i sve ostalo. Ništa što odvojena osobnost može učiniti, neće uništiti strah, jer odvojena osobnost i jest - strah. Zapravo, čovjek transcendira strah, umirući za odvojenu osobnost – oni se dižu i padaju zajedno.

Zato se kaže da krajnja stvarnost nije dualna te da se o njoj može misliti kao nečemu što je iznad dihotomije subjekta i objekta, ili kao o jedinstvu subjekta i objekta. Stvar je u tome, da je otkriće ovoga krajnjeg jedinstva ili vrhovnog identiteta, osloboñenje od sudbine odvojene osobnosti. Spoznavši da su odvojena osobnost i onaj drugi jedno, čovjek postaje osloboñen straha življenja. Uvidjevši da je postojanje i nepostojanje jedno i isto, čovjek je osloboñen straha od smrti. Tada, ali ne prije, više nema potrebe potiskivati smrt – jer "smrt je izgubila svoj žalac." Otkrivši Cjelovitost, čovjek je osloboñen sudbine da bude samo dio nečega.

I tako su transpersonalne tradicije razumjele ne samo dijagnozu čovječanstva – tjeskobu, patnju i strah od smrti, nego su se vinule iznad egzistencijalista, predvidjevši transcendentnu spoznaju čovječanstva, lijek za sâmu bolest. Na sanskrtu je riječ za transcendentnu spoznaju - prãjña. Vjerovalo se da je upravo ta transcendentna spoznaja raskinula na komadiće lance saîsãre, patnje i straha. Upravo se transcendentna spoznaja i gnostički uvid, jñãna, aktivno bave svim istinskim oblicima meditacije i kontemplacije. Transpersonalisti su, dakle nadišli egzistencijaliste, ali su i njih uključili.

Becker, dakle ističe važnost meditacije i kontemplacije, dok Kierkegaard smatra vjeru onim što je krucijalno potrebno za slobodu:

Čovjek prolazi kroz sve to, da bi stigao do vjere, do vjerovanja da i čovjekova sâma pojava nešto znači Stvoritelju, da unatoč jasno izražene beznačajnosti, slabosti, smrti, njegovo postojanje nešto znači u nekom krajnjem smislu jer ono postoji unutar vječne, beskrajne matrice Života, koju je stvorila jedna kreativna sila i održava je u skladu sa svojim planom.

Ako ne uronimo u vjeru, nova bespomoćnost koja nastaje kad odbacimo oklop karaktera, zadržava čovjeka u krajnjem užasu… Istinski otvoren čovjek, onaj koji je odbacio oklop svoga karaktera, vitalnu laž svoga kulturološkog uvjetovanja, izvan je dohvata pomoći bilo koje "znanosti", bilo kojega društvenog standarda zdravlja. On je posve sâm, drhteći na rubu zaborava – koji je u isto vrijeme i rub beskonačnosti. Samo je vjera sposobna pružiti mu novu podršku koja mu je potrebna – "hrabrost da se bez straha odrekne svakoga straha…" kaže Kierkegaard.

"…Vjera ne poriče strah već ostajući uvijek svježom, stalno se razvija iz samrtnih muka straha." (Kierkegaard) 19

Transcendentna ljubav

Iz svog iskustva sa Sai Babom, otkrio sam da je ljubav – jedna izvanredno nesebična ljubav koju slabo razumiju biheviorističke znanosti, primarni lijek koji transformira svijest i uklanja smrtni strah od nepostojanja. Sai Baba poučava da je ljubav nešto daleko više nego tek poetska ideja ili psihološko iskustvo. Ona je zapravo sâma srž kreativne energije koja stvara i održava ravnotežu svega u univerzumu. Ljubav naglašava kozmičku moć privlačnosti izmeñu elektrona i protona, kao i silu gravitacije koja vlada oceanskim plimama i osekama te nebeskim putevima zvijezda. To je moć, snaga, proces, način pomoću kojega se uzdižemo iznad svojih najudaljenijih granica, da bismo uronili u druge

i postali jedno s njima. U svojem najčišćem bezuvjetnom obliku, ljubav je stvorila sve

"ovo." Patnja je egzistencijalni izazov, ljubav je odgovor.

Ljubav je riječ koja se najviše zloupotrebljava. Bilo koji pozitivni odgovor ili privlačnost naziva se ljubavlju. Svaki osjećaj vezanosti, bez obzira na njegovu beznačajnost i prolaznost, okarakteriziran je riječju ljubav. U svakom slučaju, moramo iskovati nove riječi, ili pronaći neke posebne riječi da bismo izrazili razne oblike ljubavi.

Vezanost roditelja za djecu, ili djece za roditelje zove se naklonost. Odgovor na seksualnu privlačnost najbolje opisuje riječ mašta, očaranost, zanesenost. Osjećaj srodstva ili bratstva evocira dragost. Užitak koji čovjek postiže osjećajem vlasništva, naročito u odnosu na materijalne predmete, poznat je kao zadovoljstvo. Čežnja da se postigne uzvišenost koja je uroñena istini – samo taj osjećaj ima pravo nazvati se svetom riječju ljubav. Jer ona je najslañi, najčarobniji i najpotpuniji čovjekov imetak. Ljubav je

dovoljno jaka i uporna da nadvlada sve zapreke, da se s ravnovjesjem suoči sa svim promjenama sreće, da porazi sve pokušaje odgañanja ili iskrivljavanja. 20

Ljubav se njeguje i oplemenjuje davanjem, kaže Sai Baba. Pravi odgoj i obrazovanje, duhovno djelovanje i dobra iskustva čine srce nježnim pa se javlja prirodni poticaj za služenjem drugima. Ovaj dragocjeni poticaj davanja je božansko obilježje, glavni Božji pokretač koji je usañen u čovjeka kao iskra koja se mora njegovati da bi se pretvorila u plamteću vatru nesebičnog služenja cijelom čovječanstvu, bez želje za nagradom. Sai

Baba kaže da se na taj način ljubav širi "u najudaljenija područja univerzuma" 21 kako bi

　

　

19 Becker, Op. cit., pp. 90 - 91

20 Sathya Sai Speaks, Vol. IX Tustin, CA: Sri Sathya Sai Baba Book Center of America), p. 95

21 vidi govor Sathya Sai Babe u 27. poglavlju

čovjek postao jedno s kozmičkom ljubavi koja kulminira u transcendenciji odvojenosti i ostvarenju univerzalne Svijesti.

Um najprije stvara, a zatim je ponižen dubokom patnjom i silnom vizijom naše osamljenosti. Tražeći da se uzdignemo nad umom, mi smo se prisiljeni moliti iz dubine srca za milost, jer naslućujemo da ne postoji put što vodi iz te dileme postojanja, osim uz pomoć posebne milosti Božje – dara ljubavi koja izaziva osjećaj ljubavi. Ljubav umiruje, Ljubav liječi, Ljubav nadvladava sve granice i odvojenosti, obuhvaćajući sve u jednost.

Rekao sam ranije, da Bog nije stvorio zabludu, ne bi bilo ni drame. Ali koja je svrha te drame? Sai Baba kaže da je sve što je stvoreno, stvoreno s jednim ciljem, za jedan cilj – da se izrazi Ljubav. Jedan način da se to objasni jest tradicionalna alegorija prema kojoj je prije te dualnosti Bog bio osamljen te je trebao neki objekt kako bi izrazio svoju ljubav. Morao je postojati i onaj koji daje i onaj koji prima, zato je stvorio zabludu o postojanju drugoga. Cijela Božja kreacija sagrañena je na snazi ove zablude a da bismo je transcendirali, potreban nam je čin Božje milosti – tako snažni izljev Božje ljubavi da probudi našu najdublju ljubav i zahvalnost. Ljubav se tako stapa s ljubavlju, odvojenosti nestaje. Spoznajemo Boga – čistu, beskrajnu, bezuvjetnu Ljubav.

Gledajte u meni sebe…

Jer i ja sâm vidim sebe u svima vama. Vi ste moj život, moj dah, moja duša… Svi ste vi moji likovi.

Kad volim vas, volim sebe…

Kad vi volite sebe, volite mene…

Odvojio sam sebe od sebe, kako bih bio ja sâm … Odvojio sam sebe od sebe i postao sve ovo,

kako bih bio ono što jesam. Želio sam biti ono što jesam…

to jest – utjelovljenje blaženstva - ãnanda svarþpa

utjelovljenje ljubavi - prema svarþpa, to je ono što jesam,

to je ono što sam želio biti.

　

Kako mogu biti utjelovljenje blaženstva i ljubavi?

Kako mogu dobivati blaženstvo …i davati blaženstvo? Kako mogu dobivati ljubav … i davati ljubav?

I kome ću davati blaženstvo, kome ću davati ljubav?

Zato sam učinio ovo…

odvojio sam sebe od sebe i postao sve to.

　

　

　

　

　

　

　

　

　

Sri Sathya Sai Baba

　

Može li cijelo postojanje biti veličanstvena igra u kojoj Svijest nastoji nadvladati iluziju dualnosti koju si je sama nametnula – uz pomoć ljubavi, kroz ljubav, za ljubav? Jesmo li sposobni shvatiti svoj nadljudski identitet, moć i veličanstvenost koja se uzdiže iznad svega što čovjek može zamisliti? Nitko nije mogao dokazati mentalnim procesom umovanja, da je duh najosnovnija, najplemenitija stvarnost na kojoj se temelji cijela

kreacija. "Dokaz" je ostvaren u jednoj drugoj dimenziji Svijesti gdje prevladavaju vjera i odanost te vode do izravnog iskustva. Ali započnimo naše putovanje s onoliko razuma i inteligencije, koliko nam je to moguće. A kako bismo ispitali sljedeće koncepte, fenomen i izuzetnu osobnost Sri Sathya Sai Babe, bit će nam potrebna velika otvorenost i hrabrost.