5The Psychiatric Dictionary (fifth edition, Oxford University Press, 1981) odreñuje biheviorizam kao "multidisciplinarni pristup znanosti o ponašanju u njegovoj srži te njegovim manifestacijama kod životinja i ljudi, u pojedincima, grupama i kulturama kao i u svim uvjetima – normalnim, posebnim i patološkim. Meñu mnogim disciplinama koje pridonose biheviorističkim znanostima su sve one koje su obično obuhvaćene zajedno kao grupa prirodnih znanosti i koje istražuju neživi i živi univerzum u kojem se nalazi i čovjek. Zatim su tu društvene znanosti koje se bave političkim, socijalnim, pravnim i ekonomskim strukturama koje je čovjek unio u svijet oko sebe i na kraju humanističke znanosti koje proučavaju čovjekovo neprekidno intelektualno i umjetničko stvaralaštvo."

znanostima, kakva je psihologija – da se ne spomene mišljenje što ga imaju gotovo sve religije, da čovjekova duša traje i nakon života njegova tijela – dovode u pitanje naše najosnovnije pretpostavke o ljudskoj svijesti. Vrijeme je za novu viziju i širi koncepcijski okvir koji može ujediniti mnogostrukost novih hipoteza i koncepata u biheviorizmu i povezati ih s egzaktnim znanostima.

Osim toga, mnogi bihevioristički znanstvenici vjeruju da smo suočeni sa sve težom moralnom krizom koja se odnosi na osnovne vrijednosti i prioritete na našem polju. Mislim da su ova dva problema srodna. Namjera ove knjige jest istaknuti neke od ograničenosti koje uočavam u našim temeljnim pretpostavkama o ljudskoj svijesti te predložim promjene koje će dovesti ne samo do još većeg ujedinjenja u jednu sveobuhvatnu znanost, već i do one znanosti koja se temelji jednako tako i na duhovnosti. Jer čini mi se jasnim da veliko znanstveno otkriće našeg vremena – koje se sada oblikuje u biheviorizmu – otkriva da je svijest daleko više nego samo funkcioniranje ili proizvod individualnoga ljudskog uma, usredotočena u čovjekovu mozgu. Ona nije ništa manja od kreativne snage univerzuma. Vjerujem da se sve više približavamo znanstvenoj potvrdi intuitivnih uvida velikih duhovnih sistema koji smatraju um, kao i sâm materijalni kozmos, kreacijom univerzalne Svijesti – to jest Boga. Ako je to tako,

tada moral može biti glavna snaga koja će usmjeravati razvoj čovjekove individualne

svijesti, koja se razvija preko uma prema konačnoj svijesti o našoj vlastitoj božanskosti.

Tijekom svoga rada zaprepastio me je znatni nedostatak poštovanja za bogatstvo informacija duhovnih sistema na našem polju. Netko može smatrati da je duhovna dimenzija tako suptilna da se opire znanstvenom istraživanju. Ili možda taj nedostatak poštovanja predstavlja naš kriticizam i skepticizam prema sistemima koji su u mnogim slučajevima potaknuli razvoj pretjerano strogih djelatnosti štetnih za psihološko zdravlje. Ili se mi sâmi moramo pridržavati jakih duhovnih uvjerenja (neki kažu da je i sâma psihologija duhovni sustav za mnoge ljude na Zapadu) koja nas moraju štititi od nesigurnosti i nepoznatog.

Budući da takva uvjerenja jamče sigurnost i zaštitu u inače zastrašujuće misterioznom i neobjašnjivom svijetu, mi možemo prionuti uz njih tako nepokolebljivo i odlučno da ona mogu nametnuti sužavanje vizije. Osim toga, neki od nas mogu intuitivno razumjeti da je važna i duhovna dimenzija, a ipak ne znati kako je integrirati u naš svagdašnji život.

No čak ako uzmemo u obzir sve te činjenice, otkrio sam da ovo izbjegavanje, ovaj naglašeni otpor prema svim duhovnim utjecajima koji je primijećen kod psihoterapeuta, predstavlja nešto čak mnogo bitnije - osnovni inherentni problem što ga ima um u odnosu na duh – skriveni sukob koji vapi za objašnjenjem. Zato bih htio istražiti ne samo dinamiku razvoja i širenja čovjekove svijesti, već i naš otpor prema ovom procesu otvaranja prema duhovnosti, naš otpor da vidimo sebe na neki način povezane s bezvremenim i vječnim, drugim riječima, naš otpor prema mogućnosti vlastite besmrtnosti.

Počet ću upravo proučavanjem ovog otpora – to je tehnika dobro poznata svim psihoterapeutima, tehnika koja će nas brže i dublje dovesti do srži problema. U sljedećem poglavlju opisat ću smrtni strah od nepostojanja koji potiče naš otpor, kao i jednu vrstu transcendentnog uvida – ili, recimo to duhovnim rječnikom, ljubav koja ga razrješava i

koja je tako osnova za cijeli taj novi psihološki pristup. Ali sada skrenimo našu pozornost na sâm otpor te njegovo podrijetlo u ljudskom umu.

Um

Moderna zapadna psihijatrija6 (riječ psihijatrija potječe od riječi psiha) i drevna hinduistička tradicija7 slažu se kad je riječ o glavnim komponentama uma – da je on

sastavljen od misli, da ima sposobnost rezoniranja, da je svjestan sâmoga sebe odnosno posjeduje sliku o sebi, da se odnosi prema vanjskom svijetu preko osjetila, da djeluje na principu zadovoljstvo - bol, da ima svjesne kao i nesvjesne potrebe, poticaje i želje koje utječu na njega, motiviraju ga i usmjeravaju prema zadovoljstvima vanjskoga svijeta.

Sigmund Freud, otac psihoanalize, otkrio je, kao rezultat svojih kliničkih istraživanja, važnost biološki odreñenih primitivnih impulsa i sklonosti, potreba i želja koje tjeraju čovjeka na traženje zadovoljstva i izbjegavanje bola prema principu zadovoljstvo – bol. On je mislio da su te potrebe i želje primarne snage i da odreñuju fokus naših misli, osjećaja i ponašanja, dakle odreñuju način na koji naš um djeluje. Ako se blokira izražavanje tih nagona, ne može se doživjeti zadovoljstvo, kao što je uobičajeno kod obiteljske ili društvene osude. Tada će sukob narasti, a postojati će mogućnost da se jave simptomi bolesti.

Cilj Freudove terapije bio je dovesti do svijesti te skrivene nesvjesne potrebe kako bi se sukob mogao razriješiti, čime bi pojedinac dobio bolju priliku postizanja zadovoljenja svih svojih potreba u granicama društva. Freud je mislio da je to cilj terapije i jedno od čovjekovih najviših dostignuća.

　

　

　

　

　

6 ibid "Najsveobuhvatniji koncept uma je onaj koji je osmislio Freud. Po njemu se um sastoji iz svjesnog i nesvjesnog dijela, a svaki od njih od još nekoliko komponenata." Tri glavne komponente uma su ego, superego i id. U psihoanalitičkoj psihologiji ego je opisan kao posrednik izmeñu pojedinca i stvarnosti. Njegova prvenstvena funkcija jest shvaćanje stvarnosti i prilagoñavanje na nju. Ego je usmjeren na stvarnost, a njime vlada racionalno, logično mišljenje

Uz pomoć svojih sposobnosti rasuñivanja i inteligencije, primjenom logike i provjeravanja stvarnosti, ego sprečava tendenciju instinkta za izravnim pražnjenjem, odreñujući je li ih i na koji način sigurno zadovoljiti. Ego se bavi samo – održavanjem, traženjem užitka i izbjegavanjem boli. Id se rukovodi principom zadovoljstva odnosno željom za trenutnim oslobañanjem energije ili nagradom. Superego je predstavnik društva u umu – on potiče čovjeka da se ponaša onako kako roditelji i društvo misle da je ispravno odnosno krivo

　

7 ova drevna mudrost je dovoljno široka da obuhvati bezbrojne različitosti i načine štovanja Boga. Tako je duboka i prodorna u svojim istraživanjima prirode duhovnih djelatnosti općenito, da se može smatrati znanošću o svijesti. Ona opisuje proces uzdizanja svijesti što su otkrile sve religije, kao i mjesto i značenje religijskih simbola, obreda i ceremonija koji se javljaju u tom procesu

Freudovi koncepti bili su ograničeni njegovom posebnom orijentacijom i ciljevima. Oni su nastali iz njegovih proučavanja abnormalnih mentalnih stanja i njegova interesa, kako da se pojedinac uspješno uskladi s vanjskim svijetom i da mu se prilagodi. Ti koncepti razvili su se djelomično zato da osiguraju okvir iz kojega će djelovati psihoterapija. Freud se uglavnom zanimao za to, kako um obavlja svoju složenu zadaću zadovoljavanja nagona dok se prilagoñuje društvu. On nije proučavao viša stanja svijesti, niti je ozbiljnije istraživao prirodu svijesti.

S druge strane, joga (drevni i neprekidni sistem empirijske znanstvene duhovne misli i djelovanja u hinduističkoj tradiciji) se uvijek zanimala za postizanje viših stanja svijesti. Promatrajući um iz tog ugla, on je izgledao kao potencijalna zapreka višoj Svijesti. Joga se slaže s mišljenjem da je um neprocjenjivo sredstvo – bitno ne samo za djelovanje u vanjskom svijetu, nego i za duhovni rast do stanovite mjere – i slaže se s tim da je želja tkanje koje izgrañuje čovjekov um poput niti tkanine. Ali joga se razlikuje od psihijatrije u tvrdnji da je svrha života, nakon postizanja odreñenog stupnja u evoluciji svijesti, otklanjanje želja, a ne njihovo zadovoljavanje, tako da će um nestati – što će dovesti do svijesti o našem pravom Sebstvu – o univerzalnoj Svijesti.

Kako proširiti psihološke koncepte

　

U dodacima ću šire objasniti sveobuhvatni rad koji je već izvršen u odnosu na utvrñivanje korisnih sinteza psihologije i duhovnosti – rad koji proširuje naše koncepte uma i priprema scenu za ozbiljno ponovno preispitivanje prirode svijesti, ali to još nije ozbiljnije integrirano u vodeće teorijske pravce u psihologiji. Ernest Becker u svojoj briljantnoj knjizi Poricanje smrti koja je dobila Pulitzerovu nagradu, dokazuje da su psihologija i duhovnost bile neodvojivo povezane još od početka egzistencijalizma, s poznatim danskim filozofom Kierkegaardom kojega on zove "psihoanalitičarom." Becker primjećuje da u "krajnjim dostignućima znanstvenog opisa, psihologija mora ustupiti mjesto teologiji…"

"Što više čovjek proučava Ranka, to više uviña da se njegovi tekstovi isprepliću s Kierkegaardovim radovima. To je očitije danas kad potpunije prihvaćamo mnogo veću sofisticiranost kliničke psihoanalize. Sada bi već trebalo biti jasno da ovo preplitanje Ranka i Kierkegaarda nije tek slaba predanost jedne ideologije drugoj, već pravo znanstveno proučavanje problema ljudskog karaktera. Oba znastvenika došla su do istog zaključka nakon iscrpnog psihološkog ispitivanja, a to je da u najdubljim znanstvenim istraživanjima psihologija mora ustupiti mjesto teologiji – to jest svjetonazoru koji apsorbira individualne sukobe i krivnje te nudi mogućnost jedne vrste junačke apoteoze. Čovjek ne može podnijeti svoju beznačajnost ako je ne može zamijeniti svojom značajnošću na najdubljoj mogućoj razini. Ovdje se Rank i Kierkegaard susreću na jednom od onih povijesnih začuñujućih sjedinjenja misli – da su grijeh i neuroze tek dva različita termina koja govore o istoj stvari – o potpunoj izolaciji pojedinca, o njegovu neskladu s ostalom prirodom, o njegovoj pretjeranoj individualnosti, njegovu pokušaju

da stvori vlastiti svijet u sebi." 8

　

　

　

8 Ernest Becker: Poricanje smrti /The Denial of Death, New York, The Free Press, 1973, p. 196/

Tako Becker ukazuje na suglasje u stavovima izmeñu psihologije i teologije o čovjekovoj patnji – njegove neuroze i grijesi koji su jedno i isto – posljedica su njegova osjećaja odvojenosti i beznačajnosti – drugim riječima, osjećaja dualnosti. To nas ne smije zavesti da mislimo kako Becker, Rank i Kierkegaard govore samo o psihološkoj dimenziji. Jer kod njih postoji spoznaja razine svijesti iznad psihološkog aspekta, iznad dualnosti.

Teološki pogled na svijet i pogled na svijet ove knjige jest taj da postoji zajednička dimenzija svijesti koja je iznad uma i dualnosti, da se "junačka apoteoza" o kojoj govori Becker – to jest teologija kojoj psihologija mora prepustiti mjesto, odnosi na mogućnost transcendiranja dualnosti, na mogućnost da čovjek doista postane sveznajući, svemogući i sveprisutan.

Becker takoñer baca svjetlo na razloge otpora psihologije protiv duhovnosti, što se može vidjeti u 4. poglavlju knjige. Djelo W. Jamesa Raznolikosti religijskog iskustva /Varieties of Religious Experience/ napisano 1908. godine, predstavlja ranu spoznaju psihološkog značenja duhovnih vjerovanja i fenomena. I naravno, Carl Jungov koncept kolektivnog nesvjesnog, pretpostavio je postojanje razine svijesti koja se proširuje izvan vremena i prostora, a dijeli je cijelo čovječanstvo.

Svijest o važnosti duhovnog i mističnog pogleda presudan je dio humanističke psihologije. Humanisti smatraju da biheviorističke formule i prevelika pozornost koja se ukazuje Freudovim nesvjesnim odrednicama osobnosti, vrijeñaju ljudsko dostojanstvo. Kompletnija slika cjelovitoga ljudskog bića može se dobiti proučavanjem ne samo patologije, već i onoga što je normalno i osobito. Da, postoje niži životinjski nagoni, pohranjeni u čovjekovom nesvjesnom. Da, sukobi se mogu potisnuti duboko u podsvijest. Da, čovjekovo ponašanje i misli mogu odrediti i uvjetovati prošli dogañaji – ali čovjek je ipak nešto više od toga.

Abraham Maslow, koji se smatra ocem humanističke psihologije, pokazao je da čovjek ima uzvišenije nagone i potrebe kao što je potreba za smislenim radom, potreba da bude ispravan i pravedan, da bude moralan – uz primitivnije nagone koje je otkrio Freud. Na temelju svojih proučavanja visoko razvijenih i kreativnih ljudi, Maslow je odredio transcendentnu razinu ljudskoga iskustva koje je nazvao vrhunsko iskustvo. To je snažno transcendentno stanje svijesti u kojem pojedinac doživljava osjećaj povećane jasnoće i razumijevanja, silnu euforiju te shvaćanje holističke, jedinstvene, cjelovite prirode univerzuma i čovjekova jedinstva s njim. Maslow se nadao da će proučavanje čovjekovih vrhunskih iskustava konačno pomoći da se premosti ponor izmeñu relativnoga i apsolutnoga te ustoliči istinski znanstveni temelj za doživljavanje jedinstva i vječnosti. On je vjerovao da ljudsko biće može živjeti prilično skladno na toj višoj razini svijesti, da

može "živjeti opušteno u raju i biti u dobrim odnosima s vječnim i bezgraničnim." (1971.)

Premda je dakle psihologija postala svjesna višeg stanja svijesti i činjenice da naš osnovni identitet leži izvan ograničenoga frojdovskog mišljenja,9 odnos izmeñu uma i svijesti

ostao je neobjašnjen u literaturi sve do nedavno (do kasnih 1960. – tih godina), dok se nije pojavila transpersonalna psihologija. Odjednom su stupnjevi razvoja koje je istaknula

　

　

9 vidi Dodatak IV koji opširnije obrazlaže razlike izmeñu ego - psihologije i humanističke psihologije

psihologija definirani kao niže razine svijesti, i jasno je predočen njihov odnos prema višim mentalnim stanjima – uključujući psihičku dimenziju koja se odnosi na parapsihološke fenomene, na nadnaravne moći jogina - siddhi kao i na supramentalno stanje samãdhi što je hinduistički pojam za stapanje individualne svijesti s univerzalnom. Budistički termin za supramentalno stanje svijesti u kojem nema ega je nirvãna. U osvjetljavanju hijerarhije svijesti transpersonalna psihologija je takoñer objasnila kakva opasnost postoji za čovjeka ako promijeni svoje uobičajeno mentalno stanje svijesti u duhovno stanje svijesti koje uključuje ali i transcendira mentalno stanje.

Meñutim, glavna struja u psihologiji još uvijek ne prepoznaje ovaj rad i ne uspijeva shvatiti odnos tih viših stanja svijesti u odnosu na normalna i abnormalna mentalna stanja s kojima se uglavnom bavi. Ona ima poteškoća u objedinjavanju informacija i tehnika. Ona polako uči od tako različitih područja kao što su akupunktura i hathayoga koje se bave suptilnom energijom relativno neistraženom od znanosti Zapada, ali za koju jogini znaju da se odnosi na evoluciju viših stanja svijesti.

Naši koncepti nisu dovoljno temeljiti, da na primjer dopuste jasno razumijevanje meñuodnosa izmeñu suptilnog tijeka energije akupunkture i energije bioenergetičara Zapada. Ili izmeñu vježbi kontrole disanja, položaja tijela, disciplina joge Istoka koje produbljuju odanost Bogu i moralne vrijednosti te mentalno usmjerenih terapija razgovorom. Dublje uvažavanje duhovnosti unijelo bi vrijedno razumijevanje u ovu

problematiku.10

　

Zašto duhovni uvid nije ozbiljnije integriran u psihologiju Zapada? Zašto bogatstvo ideja toga duhovnog uvida nije uključeno u psihoterapijske strategije i pristupe? Predugo su psiholozi duhovnost smatrali tabu temom. Čak se ni tema seksualnosti djetinjstva koju je predstavio Freud na kraju stoljeća, nije susrela s takvim otporom. Charles T. Tart, doktor filozofije i profesor psihologije na kalifornijskom sveučilištu u Davisu te dobro poznati autor na polju transpersonalne psihologije i promijenjenih stanja svijesti, prepoznao je taj otpor kad je zapisao:

Ortodoksna kakva već jest, psihologija Zapada učinila je veoma malo u pogledu duhovne strane čovjekove prirode, radije ignorira njezino postojanje, ili je naziva patološkim. Ipak, mnogo agonije našeg vremena potječe iz duhovnog vakuuma. Naša kultura i naša psihologija je isključila čovjekovu duhovnu prirodu, ali cijena toga pokušaja potiskivanja je golema. Želimo li pronaći sebe, svoju duhovnu stranu, svakako se moramo ugledati u psihologije koje su se time bavile…

Svijest

　

Većina duhovnih sistema naučava da je univerzalna Svijest i Ljubav ili Duh – što uglavnom zovu Bogom – najosnovnija zbilja, da je iznad svih granica ili ograničenja, uključivši prostor i vrijeme. Joga tvrdi da je jednom vrstom božanske igre (o kojoj ću govoriti u četvrtom poglavlju), univerzalna Svijest stvorila ne samo iluziju da smo

　

　

　

10 vidi Dodatak III i IV

ograničeni (hinduisti ovu osnovnu obmanu zovu mãyã ), već je stvorila i sredstvo koje promatra, potiče, štiti ali i održava tu obmanu – to jest um.

Ta univerzalna Svijest je stvorila um s jedinstvenom moći da sâmog sebe prevari u uvjerenju vlastite ograničenosti. Uz pomoć svojih osjetila um usredotočuje pažnju na vanjski svijet i doživljava objekte u njemu kao odvojene i nezavisne entitete…uz pomoć snage želje um zavodi svijest da vjeruje kako je jedan objekt bolji od drugoga, kako se ispunjenje želja i sreća nalaze u prolaznim i trenutnim užicima izvanjskoga, materijalnog svijeta te da je zadovoljstvo poželjnije od bola…uz pomoć svojih misli um zarobljava segmente stvarnosti i odvaja ih u simbole ili pojmove, tako da imaginacija i fantazija mogu obaviti svoje magično iskrivljavanje te iste stvarnosti – uključujući i stvaranje pogrešne slike o sebi nazvane ego, slike koja ovjekovječuje zabludu da je čovjekovo "ja" odvojeno od ostalog svijeta … uz pomoć svega ovoga, kao i uz pomoć kratkotrajnih razdoblja svoga prividnog uspjeha i vlasti nad vanjskim svijetom, um zavodi svijest, vabeći je u svoje područje dualnosti, opijajući je i sprečavajući je da shvati svoju bezgraničnu prirodu.

Ali postoji posebni, viši aspekt uma, mudrost svijesti11 koji intuitivno shvaća prirodu čiste, univerzalne Svijesti – Bogom nadahnuta iskra mentalne aktivnosti koja je svjesna da je njezin najvažniji cilj uroniti natrag u izvor iz kojega je roñena.

U prijašnjem procesu dualnosti, svijest neprestano prolazi kroz mnoge razine uma – najprije kroz primitivne razine koje su uglavnom usredotočene na svijest o tijelu i konkretno razmišljanje usmjereno na preživljavanje. Zatim, preko nižih psiholoških razina, to jest preko niže razine svijesti,12 do svijesti o suptilnijim osjećajima i apstraktnijem mišljenju – pa sve do više mentalne svijesti koja uključuje Maslowljeve najviše aspiracije i težnje – dopuštajući veći obujam svjesne aktivnosti i slobode, ali

takoñer vezujući čovjeka izrazitije razvijenim osjećajem odvojene osobnosti.

　

Psihijatrija je mnogo doprinijela razumijevanju različitih razvojnih razina niže mentalne svijesti, kao što su Freudove psihoseksualne razine, uključujući oralnu, analnu, falusnu i genitalnu razinu. Sa svakim novim stupnjem čovjek razvija karakterističnu sliku o sebi s kojom se poistovjećuje – ali ostaje nesvjestan svoje istinske bezgranične prirode koja je čista univerzalna Svijest. To se dogaña zbog sljedećih razloga:

1. zbog neznanja – um nije dovoljno razvijen da shvati tu mogućnost, ili se nikad nije suočio s njom

2. zbog ropstva umu – um intelektualno zna, ali sprečava izravno iskustvo, zarobljujući svijest svojim osjetilima, željama, zadovoljstvima, bolima i egom tako da svijest nema slobodu proširiti se ili

3. zbog straha – um intuitivno zna da se u postupku transcendencije od svijesti koja je

usmjerena na ego do univerzalne Svijesti mora odreći svoje kontrole, čak se i sâm mora žrtvovati, te uzmiče u strahu.

　

　

　

11 Charles T. Tart, Ed. Transpersonal Psychologies, (New York, Harper and Row 1975), Introduction, p.5

12 zbog definicije vidi Dodatak I

Joga jasno opisuje dinamiku i mehanizme uz čiju pomoć se svijest pokreće s jedne na drugu razinu unutar mentalne dimenzije u seriji prijelaza i transformacija, šireći se i razvijajući u sve višoj i prostranijoj sferi, dok vijuga svojim putem natrag do oceana, kako bi konačno izbjegla umu i ponovno uronila u univerzalno iz kojeg dolazi. (U Dodatku III i IV opisao sam to shvaćanje psihološkog razvoja i usporedio ga s našom Zapadnjačkom orijentacijom.)

Najkritičnija i najteža od svih tih transformacija koje glavna struja psihologije Zapada nije gotovo uopće svjesna i s kojom se ova knjiga prvenstveno bavi, jest ona u kojoj se svijest oslobaña svoga zatočeništva umu, odnosno niže i više mentalne svijesti, te se širi da bi dobila veću vrijednost kao Duh, to jest kao univerzalna Svijest.

Ta veličanstvena pobjeda nad dualnošću označuje čovjekov veoma herojski, sjajan uspjeh. Jer prije nego što se taj prijelaz može uopće učiniti, pojedinac je suočen s izazovom koji zahtijeva snagu jednoga Herkula. Najprije treba ovladati umom. Nema načina da se izbjegne rad potreban za stjecanje mentalne snage i umijeća te rad na razvoju dobra, pravedna i moralna karaktera. Karakter treba pročistiti stjecanjem jedne superiornije moralnosti koja, sukobljavajući se sa sebičnim željama, vodi do nesebičnosti, slabeći tako zabludu dualnosti. Tek tada je um spreman za konačni izazov.

Konačna transcendencija dualnosti tada zahtijeva nevezanost i odricanje od sâmog uma, kao i od vanjskoga svijeta – to je teško osvojen suptilni duhovni stav i pristup koji se ne smije pogrešno shvatiti kao psihološki obrambeni mehanizam poricanja ili potiskivanja. On obuhvaća transcendenciju zadovoljstava (koja nemaju više utjecaja) i bola, odnosno svih briga, zabrinutosti, tjeskoba i neuspjeha – ali i svih radosti i pobjeda vanjskoga svijeta. To znači napustiti vezanost i potrebu za alkoholom, ženama, bogatstvom, osobnim položajem, ugledom i plodovima vlastita djelovanja, što je bitno za naš osjećaj osobne vrijednosti i osobnog identiteta.

I premda to može zvučati kao veoma poželjno stanje (što ono i jest), to znači odreći se svega što um smatra stvarnim, uključujući i svoju produbljenu svijest o vlastitom osobnom identitetu – egu. Um to ne smatra ništa manjim od sâme smrti i uzmiče užasnut. Ta transcendencija je tako teška da se konačni koraci mogu učiniti samo uz pomoć milosti Božje i Njegove beskrajne i bezuvjetne ljubavi.