Došao je i prošao i drugi dan – a još uvijek nije bilo intervjua. Premda nam je bilo dopušteno da uñemo u glavnu zgradu, naši kratki kontakti s Babom nisu bili dovoljni da smire istanjene živce mojih prijatelja. Oni su postajali sve više razdražljivi i rastrojeni zbog problema koje su inače imali u životu. Bio sam svjedok izljeva svih njihovih briga, strahova, obeshrabrenja i nada. Sve je to izišlo na površinu uz pomoć stare Sai Babine tehnike – čekanjem u tišini na pravi trenutak. Kad su počeli pričati o odlasku, rekao sam im: "Molim vas, pričekajte još malo. Znam da će vas Baba pozvati i tada će sve biti jasnije. Samo čekajte, budite strpljivi i čekajte!" No, do tada im je bilo već dosta mojih ohrabrivanja pa su i dalje govorili o svojim planovima. Upravo u tom času, potkraj drugoga dana, Baba je rekao da će ih primiti sljedećeg jutra.

Tijekom dva dana u Bangaloreu, imali smo nekoliko zanimljivih razgovora, tim više što je raspoloženje bilo usijano, a osjećaji uskomešani. Dr. J. bio je vezan za dom i vrlo praktičan. Bio je atletske grañe pa je bilo očito da se zanima za fizički pristup stvarima,

što ga je dovelo do bioenergetičkog pokreta. Kad sam se ja prije osam godina zanimao

za bioenergetiku, prisustvovao sam čak jednoj trodnevnoj radionici, u kojoj je on bio instruktor. Sada smo razgovarali o bioenergetičkoj teoriji i njezinu odnosu prema jogi.

Wilhelm Reich, utemeljitelj pokreta, otkrio je da stanje tijela, držanje tijela i način hoda odražavaju ono što je on nazvao "tjelesnim zaštitnim oklopom." Obrambeno držanje tijela ima za cilj zaustavljanje slobodnog protoka energije, kako bi se izbjeglo ponovno doživljavanje neugodnih osjećaja koji se odnose na traumatske dogañaje iz djetinjstva. Mislilo se da taj tjelesni zaštitni oklop svojim zaustavljanjem slobodnog protjecanja energije, sprečava čovjekov potpuni izravni kontakt s vlastitom osobnošću i okruženjem.

Psihoanalitičari su stigli verbalnim tehnikama do tih nelagodnih, obrambenih, zazidanih, potisnutih osjećaja. Terapeuti koji se bave bioenergetikom, radeći s tijelom, stigli su do

disanja ili potičući suprotno držanje tijela i suprotni pokret. Oni se bave protokom energije od glave do pete i zatim u zemlju. Kad energija protječe slobodno i bez zapreke, misle oni, čovjek se osjeća "uzemljen." Bliski i solidni kontakt sa zemljom donosi, po njima, osjećaj snage i postojanost karaktera.

Osjećao sam da bioenergetička teorija nije dobro definirana, niti tako obuhvatna kao teorija jogina.60 Bioenergetička teorija usredotočuje se na razinu energije koja je karakteristična za više stupnjeve fizičkoga i psihološkog razvoja. Ona se bavi nekima od grubljih blokada u protjecanju te energije – koje su povezane sa smetnjama u ranom djetinjstvu – kao i sa sãmom energijom, kao što je nagonska i emocionalna energija. Samo do odreñenih razmjera, ona se bavi i suptilnijom energijom prãïe ili kundalinì.

Tako bioenergetički tretman može doista dovesti do veće slobode u izražavanju seksualnosti i agresivnosti te osobne moći. Ali ako se ne bude obaziralo na to, kako suptilna prãïa i kundalinì energija aktivira više čakre, on neće dovesti do više razine svijesti. S druge strane, jogini shvaćaju dinamiku, organizaciju, protjecanje i funkciju suptilnih energija i njihov utjecaj na više čakre. To je dinamika duhovnog rasta i podizanja svijesti.

Dok biosistem bioenergetike opisuje energiju koja se spušta na zemlju – jer je njezina jedina funkcija da "uzemlji" čovjeka u stvarni svijet, da tako kažemo – jogini opisuju jedan energetski sistem koji se podiže gore, prema nebu, čija je funkcija da osposobi čovjeka kako bi mogao transcendirati materijalni svijet dualnosti i odvojenosti. I psihoanalitička i bioenergetička terapija čini mi se da ograničavaju svoj interes na niže stupnjeve organizacije energije i osobnoga razvoja, dok joga opisuje i definira dinamiku individualne razvojne energije, osobnosti i svijesti prema tome, kako se aktiviraju viši centri – ono što se može nazvati transpersonalnim dijelovima osobnosti. Za detaljniji izvještaj o tim dinamikama, molim vas pogledajte Dodatak III i IV.

Dr. J. bio je mnogo godina terapeut bioenergetike i sada eksperimentirao s novim tehnikama, ali je dovodio u pitanje njihovu vrijednost. Nadao se da će ovdje naći odgovore na svoja pitanja. Čudio se neobičnom osjetu na svom čelu, kao da se otvara, iako nejasno, njegova čeona čakra – treće oko. Njegova supruga B. J. nije imala nikakvih problema. Ona je osjećala kako joj je život ispunjen i sretan pa treba ostaviti da se

dogodi ono, što će se dogoditi.

Ujutro trećega dana, kad se raspoloženje spustilo na najniže grane, susreli smo se na doručku u hotelu East – West. Do tada su moji prijatelji jedva i razgovarali sa mnom. Bilo im je dosta moga optimizma, željeli su samo provjetriti svoju nelagodu. Dr. H. je

napokon progovorio o svom nezadovoljstvu svojim radom na unapreñivanju mentalnog zdravlja seoskog stanovništva. Nadajući se novim uvidima i uputama, bio je razočaran jer

60 vidi Dodatak III Prãïa i kundalinì * i Dodatak IV koji objašnjava ograničenosti humanističko – egzistencijalističkih teorija o energiji u usporedbi sa shvaćanjem jogina o dinamici prãïe, kundalinì i čakra te njihova utjecaja u promoviranju razvoja i podizanja svijesti

*kundalinì – dosl. sklupčana zmija; energija, ûakti, pritajena na dnu kičmenog stupa

nije dobio ono što je želio kad je došao k Babi. Budući da se povjerio drugima, oni su

mu odgovorili dijeleći s njim svoje brige i teškoće. Razgovor se udaljavao od Babe. Činilo se da nisu mislili koliko je ovaj trenutak važan za njihov život premda ćemo se ubrzo susresti s Njim na dugo željenom razgovoru. Znao sam da će to za njih biti iznimno važan sastanak. Ali oni su već izgubili nadu da će se to dogoditi i njihove misli su bile drugdje. Iako je moj odnos s njima bio zategnut, pomislio sam pokušati još jedanput.

"Oprostite, ali uskoro ćemo imati važan sastanak sa Sai Babom. Bilo bi mudro od nas da mislimo na to i što bismo Ga željeli pitati i što želimo od toga razgovora!“

Brzo su me srezali. Gospoña B. J. je rekla: "Zar vi nikad ne puštate da se stvari dogode sâme – zašto imate tu potrebu da nas uvijek upozoravate na vašeg Babu?"

Za vrijeme vožnje u Brindavan šutio sam u taksiju. Ostali su izrazili svoje osjećaje prilično jasno: mislili su da Baba izgleda lijepo, povremeno je čaroban – ali nikako nisu osjećali da je Bog. Kontakt s Njim nije promijenio njihov osobni život. "Dosta nam je, vrijeme je da nastavimo naše putovanje." Pomislio sam: "No, vidjet ćemo što ćeš Ti učiniti s tim, dragi Svami."

Otpratili su nas u sobu za razgovor. Ondje sam prepoznao brojne prijatelje. Bio je tamo Mike Goldstein, liječnik iz Los Angelesa, John Svensson iz San Pedra u Kaliforniji, kapetan tankera koji prevozi ulje i dr. V. K. Gokak, profesor i bivši upravitelj indijskog sveučilišta u Bangaloreu. On je doveo prijatelja, upravitelja jednoga sjeverno-indijskog sveučilišta. Bilo je i drugih Indijaca. Kad smo ušli u sobu, Baba je brzo materijalizirao vibhþti za gospoñe J. B. i N. S., kao i srebrni medaljon u obliku hinduističkog znaka oî za gospoñu N. S. Ona je briznula u plač, kao pogoñena munjom. Bila je zaprepaštena te je počela plakati dubokim jecajima.

Baba je materijalizirao neke predmete za Indijce, a zatim je sjeo u Svoj naslonjač dok smo mi ostali posjedali po podu oko Njega. U sobi je bilo oko 25 ljudi.

Iznenadio sam se kad sam ugledao dr. Gokaka. Samo nekoliko dana prije posjetio sam ga u njegovoj kući u Bangaloreu. Imali smo vrlo zanimljiv razgovor o procesu duhovnog napredovanja. Ja sam objašnjavao da je putovanje povremeno teško, da zahtijeva veliku disciplinu, ustrajnost i volju podvrgnuti se strogim zahtjevima te na tom putu prihvatiti patnju. Dr. Gokak je odgovorio da duhovni aspiranti katkad sami izazivaju teškoće te je na poetski način opisao proces i usporedio ga s prirodnim rascvjetavanjem cvijeta. Rekao je da je za to potrebna strpljivost i vrijeme, ali proces može biti jednako tako prirodan i bezbolan kao kad se iz žira razvija hrast.

Nakon što smo oba iznijeli svoja mišljenja, pogledali smo se poput nevine djece i pošteno priznali da je to mnogo veća tajna, nego što i jedan od nas može shvatiti. I evo nas ovdje

- jedan je profesor već dugi niz godina, glasovit kao i mnogi drugi učeni ljudi u Indiji, a

drugi je psihijatar nekih četrnaest godina – a oba su pretvorena u malu djecu. Smiješeći se, sklopili smo savez: "Pitajmo Babu o tome, a onaj tko u tome uspije prvi, morat će to podijeliti s drugim."

A sada, kako je sudbina htjela, bio sam ovdje i sjedio pokraj moga velikog prijatelja i glumca u ovoj drami. Možda ću upravo u ovom trenutku dobiti odgovor. Sai Babini poklonici kažu da je onima koji su prisutni na razgovoru, suñeno da budu ondje, a

mjesta sjedenja odredio je sâm Gospod već prije mnogo života. I tako smo sjedili, možda

slučajno, a možda i ne – ja sam bio upravo ispred Babinih Stopala, a dr. Gokak je bio iza mene – a tko je bio desno od Babe nego moj prijatelj iz San Pedra, kapetan tankera s uljem, John Svensson.

Kako zanimljivo! Susreo sam se s Johnom u vrtovima prije nekoliko dana i doživio neobično iskustvo s njim. Žao mi je što moram reći jer to pokazuje nedostatak moje duhovne zrelosti, da sam u vrijeme našeg razgovora mislio kako je John pomalo naivan

u svojim duhovnim stavovima. On je bio čovjek sedamdesetih godina koji je živio punim

i aktivnim životom i bio veoma ugodan. Ali zbog nekog razloga, imao sam ovaj iskrivljeni osjećaj da sam ja sofisticiraniji u duhovnim stvarima od njega. On me pitao s naivnim svjetlucanjem u oku: "Što ćete odgovoriti Babi ako vas pita što želite?" Odgovorio sam da nisam siguran, pokušavajući to pitanje gurnuti u stranu, ne želeći se s njim upuštati u raspravu.

Ali on je nastavio: "O, ja bih Ga molio za sebeostvarenje." John je bio Skandinavac i izgovorio je riječ ostvarenje s jednom posebnom intonacijom koju samo Skandinavci rabe. Nasmiješio sam se tom izgovoru i s osjećajem superiornosti pitao se, razumije li John što traži. Malo sam tada znao da će mi Baba dati duboku, temeljnu lekciju o mojim sudovima i egu.

I evo nas ovdje - psihijatri, dr. Gokak i John. Drama se lijepo odigravala. Sve su oči bile uprte u Babu i upravo kao što je John Svensson prorekao, Baba se okrenuo k njemu i upitao ga: "Gospodine, što želite?"

John je podignuo pogled onim svojim nedužnim očima i kao što je rekao meni, odgovorio je Babi: "Sebeostvarenje" – s istom onom skandinavskom intonacijom i vibracijom.

Pomislio sam: "John, sad si nadrapao." John je počeo nesuvislo govoriti i zamuckivati, zato je Baba nastavio: "Čovjek ima božanske osobine. Ali nije svjestan svoje božanskosti. Pogrešno misli da je ovo malo tijelo. Ali on nije to tijelo, a nije ni um." Za trenutak je zastao, a onda pogledao psihijatre. "Ovdje ima i nekih psihijatara. Oni proučavaju čovjekov um, nesvjesni da um nije čovjek. Čovjek je nešto neizmjerno, nepromjenljivo i vječno, nešto iznad vremena, prostora i izvan ovoga tijela. Psihijatri griješe jer misle da je čovjek um. Um je dio svijeta dualnosti, svijeta s mnogo imena i oblika. Ali vi ste iznad svega toga. Vi ste iznad materijalnog univerzuma, iznad različitosti, iznad dualnosti. Vi ste vječni i nepromjenljivi – iznad vremena i prostora."

Tada se okrenuo i pokazao na neke ljude u sobi, rekavši: "Ona kaže ja, on kaže ja, oni kažu ja – svi mi doživljavamo taj ja. Što to znači? To znači da iznad svih tih odvojenih i odreñenih imena i oblika postoji jedna glavna stvarnost koja je ista za svakoga. To unutarnje iskustvo ovoga Ja odražava vječni, univerzalni temelj iz kojeg sve nastaje i u koji se sve mora vratiti. To je jedna stvarnost koja je iznad vremena i prostora. To je

stvarnost koja je vrijedna čovjekove pozornosti. Postići je, ostvariti je – to je svrha čovjekova postojanja."

Baba je na čas zastao. Činilo se da se Njegov tijek misli okrenuo u drugom smjeru i On je nastavio s povišenim uzbuñenjem u glasu: "Shirdi Baba je imao prsten s velikim plavim kamenom. Plavo je boja neizmjernosti – boja onoga što se ne može izmjeriti, onoga što je nedokučivo." Pokazujući rukom: "Vidite, nebo je plavo, ocean je plav. Plava boja tješi i umiruje. Pogledajte oko sebe – svi liječnici u sobi odjeveni su u plavo – ta boja donosi utjehu, smirenje."

Nije bilo sumnje, svi su liječnici u sobi doista imali plave košulje. On je nastavio: "A usred toga plavog kamena urezan je simbol oî. Oî je unutarnji identitet ove nedokučive stvarnosti. To je ta unutarnja stvarnost, svijest o beskrajnom, to je univerzalno Sebstvo,

to je ono što moramo naučiti spoznati." A kad je počeo rukom kružiti po zraku, svi smo se okamenili u očekivanju, čekajući što će stvoriti. Za čas je stvorio veliki prsten. "Evo prstena koji je Shirdi nosio u vrijeme svoje smrti."

Baba je poslao prekrasni prsten s plavim kamenom da obiñe sve prisutne u sobi, kako bi ga svatko mogao vidjeti i dotaknuti. Činilo se da iz njegove sredine izvire svjetlost koja je uzrokovala da simbol oî, urezan u njegovu površinu, izgleda još istaknutije.

Zapadnjaci nisu bliski sa Shirdi Babom, s duhovnom figurom koju milijuni ljudi u Indiji štuju kao avatara. Predmet koji je pripadao toj osobi bio je dragocjen kao nešto što je pripadalo Kristu. Shirdi je umro 1918. godine, nakon što je rekao svojim sljedbenicima da će se opet roditi poslije osam godina. Sai Baba je roñen 1026. godine. Od rane mladosti On je govorio Svojim poklonicima da je u prošlom životu bio Shirdi Baba te da je došao nastaviti njegovo učenje. Takoñer kaže da će se pojaviti još jedanput u liku Prema Sai Babe, ubrzo nakon što napusti Svoje tijelo u dobi od 96 godina. Bilo je očito da je sada materijalizirao prsten koji je nosio za vrijeme svoje prijašnje inkarnacije.

Oni u publici koji su znali za Shirdi Babu, smatrali su ovo najsvetijim trenutkom. Skamenili su se, kao i ja. Dodavali smo prsten jedan drugome i svi smo imali prilike dotaknuti ga i diviti se njegovoj ljepoti. Stavljali smo ga na čelo kao znak naše želje da njegove svete vibracije otvore naše treće oko duhovne mudrosti. Kad je prsten napravio puni krug, Baba ga je uzeo u ruku, držao ga tako jedan trenutak, a tada – pogledavši blago i nježno u Johna Svenssona, dao mu ga je. "Evo, tvoj je, nosi ga!", rekao je.

Poslije sam čuo kako je Baba rekao Johnu da su u prijašnjem životu bili bliski i da će mu uskoro otkriti više o tome tko je on zapravo bio te svrhu i značenje ovoga života. Ja sam osudio dubinu Johnove duhovnosti proglasivši je neznatnom i bezvrijednom, a sada sam otkrio da su u mnogim životima Sai Baba i on bili prijatelji. To je produbilo moje procjenjivanje velikog misterija života. Mi uopće nemamo pojma tko smo doista i zašto glumimo u toj drami jedan s drugim. Godinama sam se pitao što ljudi misle kad opisuju doživljaj Babine igre – da je On onaj koji čini sve. Ta izjava imala je za mene uvijek intelektualno značenje. Sada sam izravno doživio značenje ove stvarnosti.

Baba je opet pogledao psihijatre: "Želite li nešto pitati?"

Dr. J. je počeo: "Imam čudan osjećaj da moj dolazak u Indiju, kao i put ovamo, nije samo puki dogañaj niti slučajnost. Zasigurno postoji nešto dublje od onoga što vidim. Nije li tako?"

"Da, tako je", potvrdio je Baba. "Ima još nečega drugog, tvoje više Sebstvo, tvoja viša inteligencija oblikuje doživljaj jer sada si spreman vidjeti dublje u duhovnost."

Dr. J. je promislio jedan čas, a zatim rekao: "Znaš, imam osjećaj da je to veoma važan trenutak, veoma presudan trenutak u mojem životu."

A Baba je blago odgovorio: "Da, ima još nešto više." Počeo je izravno razgovarati s Dr. J.- om o brigama i zabrinutostima koje je on ranije spominjao. Činilo se kao da je Baba zaista tog jutra s nama doručkovao i sudjelovao u razgovoru. Dotaknuo se specifičnih detalja vezanih za brige i pitanja dr. J.- a o novim psihoterapeutskim pristupima koje je on ispitivao. Baba mu je rekao neka prekine s time i nastavi smjerom kojim je išao prije. A tada, pogledavši ga ravno u oči, rekao je: "Znam da počinješ osjećati kako ti se otvara treće oko, ali sada je ono još malo mutno. Ne brini se, pomoći ću ti."

Kakva li izvanredna trenutaka! Vidjeti Babu koji je zapravo u dodiru s najdubljim nadama toga čovjeka, koji razgovara s njim kao otac koji ga štiti i uvjerava ga u svoju zaštitu i pomoć punu ljubavi. Trenutak poput ovoga pruža veliku vjeru i pomoć te stvara osjećaj bliskoga osobnog odnosa s Bogom.

Baba se tada obratio dr. H.- u: "Znam da si upravo prekinuo jedan posao i to je dobro. Bio si nezadovoljan u svom radu i ja ću ti pomoći. Razgovarat ću s tobom nasamo." Tada je materijalizirao veliki zlatni medaljon i ogrlicu s likom Shirdi Babe za dr, Goldsteina te medaljon za jednog Indijca. Najavio je da će sa svakim od nas posebno razgovarati u susjednoj sobi.

Upravo je to i učinio. Svaki od moja četiri prijatelja izlazio je iz sobe blistajući i dobro raspoložen. Zatim je pozvao mene. Sjajući, rekao je: "Oni su vrlo sretni!"

"Da, Baba, oni su vrlo sretni, hvala Ti, hvala Ti! Ali i ja sam vrlo sretan!" Materijalizirao mi je vibhþti, a kad sam ispružio ruku da ga primim, On je rekao: "Ne,

otvori usta." Otvorio sam usta, sličan malom ptiću, dok je On držao ruku iznad mene i

sipao vibhþti u moja usta. Ne mogu vam reći kako je silan i dirljiv bio ovaj nježni, nježni trenutak.

Kakve li promjene raspoloženja dok smo se vozili taksijem na povratku u grad! Svi su bili u ekstazi i obilno mi zahvaljivali. Susret s Babom sve ih je duboko dirnuo i mnogo im značio. Doktoru J. – u je rekao da nastavi s praksom u psihijatriji istim tehnikama koje je do sada koristio, a ne da istražuje nove metode. Doktoru H. – u je rekao da je način obavljanja prakse u psihijatriji slušanje pacijenta tako dugo dok ga psihijatar ne shvati i duboko ne osjeti pacijentov životni problem. "Tada, kad si ti s pacijentom jedno, možeš ga poučiti o našoj stvarnosti." Dr. H. je bio dirnut ovom veoma osobnom primjedbom "naša stvarnost." Što se tiče gospoñe B. J., Baba se složio da je ona sretna i ne treba u sebi ništa mijenjati.

Babin odnos s gospoñom N. S. izgledao je veoma poseban. Bilo je to očito već od samog početka kad je znao da ona ne može doći u ašram zbog probavnih problema. Sada, za vrijeme privatnog razgovora, pokazao joj je Svoju sveprisutnost razgovarajući stručno o njezinoj emocionalno bolesnoj kćeri, znajući da je dr. H. djevojčin psihijatar. Obećao je da će pomoći. Rekao joj je da poslije navrati po posebni vibhþti za svoju kćer kojega će ona koristiti kao lijek.

Toga popodneva pošli smo svaki svojim putem. Kad smo se kasnije susreli da se konačno oprostimo, gospoña N. S. mi se približila sa suzama u očima: "Osjećam se strašno, ne znam kalo, ali izgubila sam onaj prekrasni mali medaljon sa znakom oî. Ne mogu ga nigdje pronaći. Molit ću Babu da mi ga pronañe i vrati."

Rekao sam: "On ne radi to često, ali moguće je da će to učiniti." Tada je dr. H. zakriještao: "Ako to učini, bit ću doista uvjeren da je Bog!"

Nekoliko tjedana kasnije, nakon mojeg povratka u San Diego, nazvala me gospoña N. S.: "Slušajte što se dogodilo! Kad sam izgubila medaljon, osjećala sam se smlavljeno. Vratila sam se u Delhi, putovala s grupom i konačno smo završili putovanje u Bombayu. Svake večeri molila sam Babu svim srcem da mi vrati medaljon. U Bombayu sam radila isto – to jest molila Ga da mi vratu izgubljeno. Drugo jutro probudila sam se i pronašla ga upravo pokraj sebe u krevetu.

Osjetila sam silnu bliskost s Babom, dugo sam plakala – bila sam tako sretna. Dr. H. je bio zapanjen. Vrlo je teško podijeliti takav doživljaj s drugima. Ljudi se pitaju nije li to samo imaginacija, ili sam ga možda u svom traženju previdjela – ali ja znam! Znam kako sam tražila medaljon svakoga dana na putovanju. Znam koje sam muke prošla da ga nañem – a to što se pojavio upravo pokraj mene u krevetu – to je bilo apsolutno čudo!

Razgovarala sam o tome s voñom puta i on me je zamolio da te večeri pričam grupi o iskustvima koje smo doživjeli s Babom. Osjećala sam to kao veliku čast i povlasticu da mogu govoriti o Sai Babi."