stečena izbjegavanjem nedokučivog. Ona nas prisiljava da se suočimo s našim smrtnim strahom od nepostojanja te otkriva stvarnost koja je dublja od uma. O kad bismo mogli pronaći moć koja je dovoljno jaka da ublaži tu patnju – da donese snagu i mir pred lice nepodnošljivoga i neshvatljivog bola – tada bismo možda pronašli našu praiskonsku stvarnost.

Veliki židovski pripovjedač i filozof Elie Wiesel, koji je bio i u Auschwitzu i u Buchenwaldu, njemačkim koncentracionim logorima za vrijeme II svjetskog rata, ispričao je ovu priču koja se dogodila u Auschwitzu. Premda priča potječe od profesora Wiesela,

a cijeli slučaj i njegova posljedica su se doista dogodili, želio bih naglasiti i razjasniti da priču prepričavam svojim riječima s izmišljenim dijalogom. Siguran sam da moj prikaz ne odražava točno ono što se dogodilo i da to ne bi bio način na koji bi profesor Wiesel ispričao priču.

Bilo je to u vrijeme dok su židovi bili izvrgnuti najgrotesknijim okrutnostima, dok su podnosili strašne patnje koje su sada tako naširoko dokumentirane. Progonjeni poput stoke, izgladnjivani, tučeni, mučeni, ostavljani golima pred elementima oštre zime i napokon ubijani – oni su pokušavali to pretrpjeti i preživjeti. Tko može objasniti što je značila takva muka onome tko je patio?

Čini se da nije bilo kraja neljudskom ponašanju, bizarnim i sadističkim eksperimentima i unakazivanjima. To je bio nezamisliv pokušaj istrebljenja cijele jedne rase ljudi, a zbog kojeg razloga? Oko šest milijuna ljudi bilo je ubijeno u toj golemoj erupciji zla i uništavanja. Elie Wiesel je bio jedan od mnogih veoma obrazovanih i senzibilnih židova koji su bili ostavljeni potpuno bespomoćni u onim paklenskim logorima, koji je vikao Bogu: "Gdje si? Gdje si? Završi s ovim mučenjem!"

Meñu zarobljenima bili su neki od najbriljantnijih umova Europe. Istaknuti znanstvenici, učenjaci, umjetnici i stručnjaci na svim poljima, proživljavali su zajedno to krvoproliće. Zajedno su vapili protiv toga krvološtva. Ali kolikogod su vapili i molili, čini se da ih Bog nije slušao. Oni su vrištali u agoniji… u onom što je sve više nalikovalo na prazno crno ništavilo.

"O, Gospode, Bože koji jesi na nebesima", vapili su. "Kako nam to možeš činiti? Slomljeni smo i umiremo u toj grotesknoj sobi užasa. Ponižavani smo, proganjani i

ubijani bez ikakva razloga i smisla. Svaki dan donosi nanovo beznadnu borbu bez olakšanja, ispunjenu strahom i patnjom i užasnim poniženjima dok se pretvaramo u nečovječne životinje kojima upravlja potreba za preživljavanjem, ispunjene osjećajem mržnje, osvete, ljubomore, u životinje koje čak žele da njihov roñak padne, kako bi mu mogle ukrasti komad pljesnivoga kruha i strgnuti s njega neki poderani pokrivač.

Je li to okrutni plan koji si izmislio za onoga koji je stvoren po Tvojoj slici i prilici? Koji je razlog, o Gospode, da živimo u krdima i da nas mlate toljagama poput svinja – da nas zatvaraju u prepune obore, da krvarimo od brijačke oštrice, da se smrzavamo na britkim, ledenim vjetrovima bez ikakve zaštite osim iznošenog ogrtača na goloj koži? O, zaštitniče naš, što su učinila naša nevina djeca da zasluže gladovanje i brutalna batinanja – da

budu osakaćena, zdrobljena, rasporena i ugušena plinom – da budu ruglo i sredstvo za zabavu kako bi ñavao zadovoljio svoj bijes?

O Gospode, zašto moram gledati kako moje djetešce, nevino i bez ikakve krivnje, hvataju za pete, njišu ga i gnječe te ga pretvaraju u bezglavo krvavo meso? Zašto dopuštaš da siluju mlade djevojke, a ljude batinaju dok im nepovratno ne slome kosti? Zašto dopuštaš rezanje udova, probadanje očiju, groteskne pokuse s ljudskim mesom? Zašto ne

odgovoriš ubojicama, smijehu i sadizmu mučitelja, muklom zvuku pada tisuća onih koji

Zašto moram slušati krikove mojih majki i očeva koji su gorjeli u otvorenim vatrenim ždrijelima, ili su bili zakopani živi, prije nego što su primili kao milost, metak meñu oči sve vrijeme proklinjući Tebe, o Bože, svakoga dana, svakoga časa? Koja je svrha te paklene vježbe u beznadnosti i beskrajne patnje – i svijesti ispunjene stalnim proklinjanjem Tvoga imena?"

Napokon su odlučili izvesti Boga pred sud, optužujući Ga za neoprostive zločine, za to što je napuštao Svoje ljude kad im je bio silno i strašno potreban. "Moramo Mu suditi kao zločincu jer je kriv za nezamislive i neoprostive okrutnosti," vikali su oni. "I moramo to učiniti s najvećom promišljenošću i pažnjom jer oni koji prežive, sjećat će se ovog dana. Oni nas moraju shvatiti i uzeti za ozbiljno. Mi smo inteligentni, mudri, dobri ljudi koji volimo Boga i bojimo ga se. Potpuno smo svjesni onoga što radimo. Da, to se mora obaviti sa strpljivom i marljivom brižnošću – promišljeno i bez predrasuda, sa svim mogućim poštenjem u traženju pravde."

Tako su oni sudili Bogu tri dana i tri noći. Najmudriji ljudi u židovskoj zajednici odabrali su dvije različite strane u tom sporu. Bilo je onih koji su smatrali da Božja tajnovitost nadmašuje ljudsko shvaćanje i koji su bili spremni prihvatiti okrutnosti kao izraz Njegove ljubavi na neki čudan, zamršen način.

A s druge strane bila je opozicija – oni koji su mogli samo plakati od bola i prkosa i vikati "Ne, ne, ne! Nijedan Bog pun ljubavi, nijedan Bog uopće ne bi mogao prihvatiti ni dopustiti takvo zlo." Bili su izneseni i istraživani dokazi za obje teze – ozbiljne točke o kojima se marljivo raspravljalo i koje su se mogle opovrgnuti – kako bi bili sigurni da je uložen sav mogući napor da se pronikne u najdublji ponor ovoga epskog i neobjašnjivog misterija.

"Jesmo li krivi zbog nečega što smo loše učinili u ovom životu? Je li to možda kazna za ranije prijestupe kad su židovi prkosili svom ugovoru s Gospodom? Patimo li sada zbog grijeha naših predaka? Čistimo li se mi židovi nekako i pročišćavamo – preuzimamo li čak boli drugih? A kad umremo, hoćemo li dobiti milost da zauvijek živimo na nebu s Gospodom?"

A na drugoj strani su vikali: "Ne, ne, ne! Ništa ne može opravdati tu okrutnost, tu manifestaciju zla bez presedana."

Ali tko može razumjeti puteve Božje? Njegovi su putevi tajanstveni i neizmjerni, u Njegovo sveznanje nikad ne treba sumnjati, a Njegova je svetost tako velika da mi nismo dostojni čak ni glasno izgovoriti Njegovo ime. Naša je uloga samo da sagnemo glave

pred Njim i prihvatimo sve kao Njegovu milost punu ljubavi, da prihvatimo da je sva

kreacija i sva evolucija ostvarena Njegovim izvanrednim sveznanjem, savršenim redom te da su Njegova djela i postupci uvijek čisti, uvijek neizrecivo ispravni, uvijek beskrajno savršeni.

Ali na drugoj strani su vikali: "Ne, ne, ne! Koji Bog može prihvatiti molitve bespomoćnih, suze pobožnih i nevinih te ih iskoristiti kao omču za vješanje, kao bič – da na smrt prebije, da zadavi, da nemilosrdno ugasi svijeću života. Nijedan dokaz ne može

opravdati zlo tako mračno, neoprostivo, tako sveobuhvatno, odvratno, perverzno i

groteskno."

Ali naš Bog i Bog naših očeva bio nam je milosrdan u prošlosti. On je već prije vodio naše ljude kroz dolinu smrti, a u vrijeme patnje dolazio je i štitio nas, donosio nam mir. Moramo prihvatiti ovo najnovije iskustvo sa zahvalnošću i ljubavlju. Nikad ne smijemo gubiti vjeru jer je On uvijek bio s nama kad smo Ga trebali, bio je s nama čak i onda kad smo se osjećali napušteni – On mora biti s nama i sada. On nas je izveo iz Egipta, jačao nas je i pročišćavao desetljećima, čak i sada nas čini otpornijima za neku drugu veliku misiju u budućnosti. Da, Njegovi su putevi iznad svake sumnje, izvan našeg prosuñivanja

Jedini odgovor koji s pravom imamo jest ovaj: "Da, da, da! Prihvaćamo sve kao Tvoju milost, bez obzira na dubinu misterija ili težinu patnje i bola. Iskušavaj me, o Gospode, teškim i složenim testovima kolikogod želiš. Ništa me neće spriječiti da Te ljubim i da Te veličam, da Te obožavam i da Ti upućujem ponizne molitve. Ti si stvoritelj svega što postoji. Nije naše da sudimo ili mislimo da razumijemo i mrvicu Tvog misterija. Naše je da, prihvativši sve, otvorena srca kažemo: "Da, da, da!"

Ali druga strana je i dalje ostajala nepopustljiva:"Ne. ne, ne! Ova perverzija, ovaj sadizam, ovaj holokaust je mrlja na Tvome imenu. Nikakav dovitljivi razlog ne može ga opravdati. To je posve neprihvatljivo i mora se odbaciti, mora se oboriti, odbiti, suzbiti, osuditi. Tome se mora suprotstaviti svakim atomom snage koju ljudsko dostojanstvo može prikupiti. Ova razina zla mora se izbrisati s lica kreacije, bez obzira na napore ili posljedice. To se zlo ne može, ne smije i neće prihvatiti. Ta je stvarnost stranputica i noćna mora koju zamišlja poludjeli ljudski um. Ona mora nestati, ne smije je više biti.

Bog je kriv, ne samo zato što nije savršen, već i zato što je nemilosrdan, okrutan i nepravedan!"

Tri dana i tri noći razmatrale su se optužbe, protuoptužbe i obrana, točka po točku. Konačno izmorena i iznurena, sastala se porota. Kad se izricala osuda, sudac je ustao da se suoči sa sudnicom ispunjenom promatračima sablasna izgleda, koji su zanijemjeli od iščekivanja. Gledajući ozbiljno okupljene, stao je čitati: "Nakon duga vijećanja i razmatranja porota je ustanovila da je Bog…kriv za ono za što je optužen." Oni su ustanovili da je Bog uistinu kriv. Tako je duboko i neosporivo bilo strašno svjedočenje Božjih protivnika o patnji da ova skupina učenih, mudrih i dobronamjernih ljudi nije mogla prihvatiti nikakvo opravdanje, bez obzira na sve okolnosti i objašnjenja, bez obzira na moguće skriveno unutarnje značenje ili stvarnost svega toga.

Bog je proglašen krivim i tako će ostati. Iscrpljena od duge rasprave, skupina ljudi je skamenjeno sjedila, ne znajući što dalje. Nakon duge šutnje, sudac je ponovno ustao i obratio se sudnici riječima: "A sada se pomolimo!"