Transcendencija zahtijeva nadvladavanje strahova. U psihologiji vidimo kako se ljudi brane od ponovnog doživljavanja straha koji je povezan s njihovim ranim dječjim traumama. Tijekom liječenja vidimo da je teško prevladati te obrane kako bi se strahovi mogli razriješiti i svladati. Usporeñujući ono što su Becker i drugi nazvali našim najosnovnijim i najraširenijim strahom, a to je strah od vlastite smrtnosti, sa strahom koji sprečava potpunu transcendenciju, moglo bi se dokazati da se radi o još zamršenijoj i težoj stvari. Ali vrijeme je da se to ipak pokuša učiniti.

Čovjek dijeli strah s nižim životinjama – strah od tjelesnog bola, od gladi i bilo koje prijetnje koja je usmjerena na održavanje tijela. A zbog svoga razvijenijeg uma, čovjek pati i od nekih strahova svojstvenih samo njemu. Najosnovniji, najrašireniji i najstrašniji od svih je strah od nestanka ega i uma, strah koji bih ja nazvao smrtnim strahom od nepostojanja.

Ego na koji se ovdje misli nije samo ono što duhovni sistemi smatraju pretjeranim osjećajem vlastite važnosti nego, što je još važnije, aspektom zablude dualnosti – to je osjećaj da je čovjek odvojen i različit, i najčešće poseban i važan. Jedinstvene i specifično čovjekove osobine koje su rezultat njegove razine svijesti višeg reda, okarakterizirane su kao njegova svijest o vlastitom postojanju, njegova viša intelektualna sposobnost apstraktnog razmišljanja, njegovo prošireno poimanje sebe kao mentalnog bića, kao i uvid u vlastitu smrtnost i konačnost. Djelomice oblikovan našim nižim animalnim željama i potrebama, osjećaj ego – identiteta sadržava i svijest o našim višim potrebama koje je opisao Maslow. To su društvene potrebe i nesebičnije potrebe višeg reda – kao na

primjer čovjekova potreba da bude moralan.

Strah od uništenja ega dublje je i različite prirode nego što je strah od tjelesne smrti. Samoubojstva otkrivaju da je strah od uništenja ega snažniji, nego strah od same fizičke smrti. To je strah da se ostane bez uma, da se čovjek izgubi u nepreglednom misteriju bez ikakva značenja – tu postoji mogućnost nepostojanja, ništavila. Mi štitimo integritet ega svim sredstvima koja su dostupna, uključujući osjećaj da smo u zabludi o prirodi zbilje

ako ona prijeti sigurnosti ega.

Na taj su strah upozoravali egzistencijalisti i nazivali su ga angst ili teror smrti (vidi citat Kena Wilbera u poglavlju 4). Ja sam se odlučio nazvati ga smrtnim strahom od nepostojanja jer taj pojam obuhvaća sve razne definicije koje se u rječnicima mogu naći za taj egzistencijalni strah – on pripada isključivo čovjeku, a obuhvaća i strah od tjelesne smrti, strah koji čak uzrokuje smrt u svom njezinom uništavajućem djelovanju, strah koji nas učvršćuje u shvaćanju da smo smrtnici koji moraju umrijeti, strašeći nas da nikad nećemo stići do vječnosti.

Taj strah ima dva aspekta. Prvi aspekt uzrokovan je našom uroñenom odvojenošću i osamljenošću kad se suočimo s mogućnošću krajnjega fizičkoga uništenja. No još je strašniji njegov drugi aspekt, strah da ne izgubimo svoje kratkotrajno prianjanje uz bilo koji osjećaj identiteta.

Želio bih od početka naglasiti da to nije uobičajeni strah. I premda ćemo govoriti o njemu koristeći teoretske, filozofske i psihološke termine, nemojmo pogrešno zaključiti kako je on ograničen samo na te dimenzije. Smrtni strah od nepostojanja sprečava nas da postignemo više razine svijesti te nas zarobljava da budemo vezani za dualnost. On stoji poput grotesknoga, mitološkog zmaja koji čuva ulaz u prostrano kraljevstvo univerzalne Svijesti u kojem se nalazi neprocjenjivo blago. Ako imamo hrabrosti izazvati toga zmaja i uništiti ga, ako se možemo suočiti sa silinom svoga straha i ostati nedirnuti s mogućnošću nepostojanja i gubitka ega, tada su nagrade veće od bilo kojega psihološkog stanja što su ga dosada opisale biheviorističke znanosti.

moći univerzuma. Govorimo o mogućnosti ostvarenja vlastite božanskosti. Kako bismo to razumjeli, zagledajmo se dublje u prirodu ega.

Roñenje ega

Izražavajući stajalište mnogih svjetskih religija, Sai Baba je rekao da se sva Božja kreacija temelji na zabludi kako postoji mnoštvo odvojenih i zasebnih entiteta u univerzumu, a zapravo postoji samo jedan. To je zabluda dualnosti koja se u hinduizmu naziva mãyã. Prema Sai Babi, činjenica da dramu doživljavamo kao stvarnost toliko je važna, da je to bio zapravo prvi princip što ga je Bog stvorio. Ego, naša mentalno iskonstruirana tvorevina - da se razlikujemo i da smo posebni - jedan je aspekt te zablude koja se manifestira preko uma. Osjećaj odvojenoga entiteta upravo je temelj postojanja ega. Zamišljati bilo što drugo, kao što je stanje bez uma, prijeti njegovu integritetu. Suočeni smo s prijetnjom uništenja svega u što smo vjerovali u našem osjećaju sigurnosti, bezbrižnosti i čvrstih uvjerenja.

Ego je veliki misterij. Premda ga duhovni sistemi smatraju zaprekom koja stoji na putu do transcendencije nakon odreñenog stupnja psihološkog razvitka, pomno ga proučavajući, čovjek ga mora u isto vrijeme cijeniti kao jedno od najvećih dostignuća evolucije. Za tu moćnu zabludu kao i snagu kojom prianjamo uz nju, možemo postići

veće poštovanje tako da cijenimo podrijetlo ega i prirodu borbe u kojoj je roñen. Jer moć koja je stvorila ego i koja održava njegov integritet kad se suoči sa svim zaprekama, ista

je moć koja izaziva strahopoštovanje i koja je stvorila kozmos.

Sveti tekstovi govore o tome veličanstvenom trenutku kad je božanska Volja stvorila dualnost. U jednom času pojavili su se život i smrt, ispravno i neispravno, zadovoljstvo i bol, odvojen oblik i lik. Iz te iskonske erupcije roñen je snažni proces diferencijacije i individualizacije, proces pokrenut snagom dovoljno jakom da prevlada razarajuću moć kozmosa koja izaziva strahopoštovanje.

Uporna sklonost ega da se razvija, diferencira i gospodari, posljedica je osnovnog procesa sâmoga života, života koji vrišti i bori se da bi se odvojio od praiskonskog mulja. Kako je ego očajnički djelovao, kako je bila dugačka i silna njegova borba da zavlada i steče važnost u ovom misterioznom životu! Moć toga procesa nije ništa manje vidljiva u strpljivoj, ustrajnoj evoluciji vrsta, nego u grčevitim patnjama djeteta koje se odvaja od majke tijekom rañanja.

U Dodatku IV raspravljam o evoluciji koja je potrebna da ograničena svijest stigne do razine ljudskog ega. Ona sadržava prijelaz preko anorganskih i organskih, biljnih i životinjskih oblika, da bi se konačno objavila u čovjekovu specifičnu umu sa svim svojim čudesnim sposobnostima i osobinama koje mi skromno pripisujemo sebi.

Ali čovjekov moćni um je mač s dvije oštrice. Uz pomoć svoje visoke samosvijesti čovjek postiže i održava osobni identitet, ego, koji ne posjeduje ni jedno niže stvorenje. Uporište u tom moćnom strujanju snaga koje se vječno talasaju oko njega, mnogi smatraju najhrabrijim dostignućem čovječanstva. Ipak, upravo zbog toga, čovjek je uhvaćen u strašnu zamku prijelaza izmeñu mogućnosti veličanstvenoga transcendentnog skoka svijesti … ili uništavajućeg ništavila.

Ova je knjiga pokušaj da se jasnije i dublje odredi dinamika ove glavne točke obrata. U krajnjem ishodu, trijumf identiteta ega je kratka vijeka. Različitost i odvojenost konačno dovode do patnje zbog izoliranosti i samoće, do toga prvog aspekta smrtnog straha od nepostojanja. Tada se budi najdublja, uroñena težnja da se prijeñu sve granice, da se uroni ponovno u univerzum. Um koji je čovjeka doveo u tu zamku mora se sada koristiti da pobjegne iz nje, uz pomoć transcendencije. "Trn se trnom vadi.", kaže Baba. Shvativši prirodu zamke uz pomoć svoje visoke samosvijesti, um se mora sada sâm htjeti odvezati,

i to ne samo od svoga vlastitog osjećaja važnosti, nego od nečega što je još bitnije, od bilo kakva osjećaja da on postoji kao odvojeni entitet – kako bi se svijest mogla osloboditi svoga suptilnog, ali ipak teškoga ropstva.

Treba naglasiti da duhovna težnja za osloboñenjem od ega nije samoubilačka želja zabrinuta uma, nesposobna uhvatiti se u koštac s vanjskim svijetom, niti želja da se izbjegnu napori i odgovornosti potrebne za ispravni psihološki napredak. Onome tko stoji na rubu transcendencije, um mora biti svladan i miran. On već mora imati mentalnu snagu i umijeće uspješnog djelovanja u vanjskom svijetu, ali i dublje shvaćanje da istinski mir i sreća leže daleko izvan njega.

Pojedinac kojem je razvijena svijest zna koji je ulog u ovoj kozmičkoj igri. Zbog jedinstva s Bogom, takav čovjek mora biti spreman izgubiti teško stečeni osjećaj odvojene osobnosti. Nitko tko razmišlja, neće to tako jednostavno odbaciti, čak ni onda kad je potaknut snom o nebeskom jedinstvu. Prijetnja uništenja vlastitoga osobnog identiteta donosi sa sobom drugi i najdublji aspekt smrtnoga straha – strah od raspadanja ega i gubitka integriteta – užas čovjekove potpune ranjivosti u nedokučivom kozmosu bez granica i smisla. To je nepostojanje, ništavilo.

Smrt ega tada proguta ne samo naš vlastiti osjetilni fizički život, već i svako uporište u stvarnosti, svako povjerenje u smisao koje nas je održavalo. Za mnoge je fizička smrt samoubojstvom dobro došla olakšica od straha da se ne raspadne ego. Taj gubitak identiteta, osobnih granica i vladanja nad sobom, neminovno je praćen osjećajem potpune zbunjenosti, bespomoćnosti, očaja, poniženja i beznadne panike. To znači biti izgubljen u psihodeličnoj viziji zastrašujućih i posve neshvatljivih energija i oblika. Mora da je to užasno iskustvo za onoga tko je nepripremljen – zaviriti u vlastitu beznačajnost u kozmosu koji mu je do toga časa prosvjetljenja, bio potpuno nepoznat.

Treba se suočiti se s razaranjem našega vlastita postojanja, znajući da će svijet i dalje postojati bez nas, da će se oni, koje smo voljeli i brinuli se o njima, oporaviti od svoje tuge i živjeti dalje vlastitim životom. Napokon, poznato nam je da se svako ljudsko biće u povijesti ovoga svijeta susrelo s istom sudbinom. A za neke od nas, postoji još nada

jedne druge vrste postojanja koja slijedi nakon fizičke faze. Ipak, strah i izbjegavanje smrti prevladava najvećim dijelom našega života. Kako je onda strašnije razmišljati, ne samo o tome da ćemo nestati sa svijeta u kojem smo bili njegov dio, već će nestati i sâmoga svijeta. Neće se to dogoditi kao u nekom kataklizmičkom dogañaju, već kao opovrgavanje, kao negacija svega što smo poznavali, osjećali, u što smo vjerovali, što

smo zastupali.

"O, to je užasno!" rekao je Conradov lik Kurtz trenutak prije smrti u knjizi Srce tame /The

Heart of Darkness/. Saznanje da je cijeli naš život bio iluzija uključuje sve – obitelj,

prijatelje, sve koje smo voljeli, našu karijeru, njegovane tradicije, ustanove i vjerovanja… sve je to izbrisano u jednom strašnom trenutku spoznaje. Takve spoznaje koje se dogañaju spontano, ostavile su trag na podosta ljudi. Ako čitatelj nema vlastitih iskustava toga fenomena, možda se s njim susreo negdje u književnim djelima. U knjizi Varieties of Religious Experience William James je opisao staroga oca pisca Aldousa Huxleya koji je doživio jedno takvo mistično iskustvo od kojega se nikad nije mogao potpuno oporaviti.

Kako li je onda prirodno i razumljivo da izbjegavamo takvu vrstu kontemplacije! Osim ako mistično iskustvo ne iskrsne pred nas iz tame, uhvativši nas iznenada, mi odvraćamo oči s tih uvida koji su strašni kao Meduzin pogled. Ali obmana o kojoj nam oni pričaju je stvarna. Ona je, naravno, temeljno poimanje koje se provlači kroz doslovno sve svjetske religije. Ili bolje rečeno, to je tamna strana naše spoznaje čije naličje bliješti od obećanja koje su naše religije uvijek nudile čovječanstvu – to je obećanje besmrtnosti. Čini se da nema jednoga bez drugoga.

Isto se dogaña s otporom. Dvostruki strah, suočavanje sa smrtnošću i opasnost od uništenja ega, ovjekovječuje zabludu dualnosti. Mi se skrivamo od stvarnosti, postajemo tako uronjeni u prolazne životne površnosti da postajemo gotovo posve neosjetljivi na misterij kreacije koju um gradi poput utvare te na čudo vlastita postojanja. Čini se da smo posve nesposobni ispravno procijeniti relativnu važnost tih aspekata života.

Sveti tekstovi svih religija navode ovo sljepilo koje sve prožima, ovo sljepilo za veliki misterij našega kratkotrajnog trenutka svijesti u bezgraničnom univerzumu. Kakav je smisao svega toga? Koji je naš cilj? Što je smrt? Kamo ćemo poći poslije ovoga života? Kad na čas prestanete razmišljati, zar nije čudno kako gotovo posve brišemo takva temeljna pitanja iz našeg uma u korist nevažnih ciljeva koji nas umjesto toga obuzimaju?

U Mahãbhãrati13 je opisan ovakav razgovor: Pitanje: Koja cesta vodi do neba?

Odgovor: Istinitost.

P.: Kako da čovjek pronañe sreću? O.: Ispravnim ponašanjem.

P.: Što čovjek mora svladati da bi izbjegao žalost?

O.: Svoj um.

P.: Kad čovjeka vole? O.: Kad nije tašt.

P.: Koje je od svjetskih čuda najčudesnije?

O.: Da čovjek, premda vidi kako drugi oko njega umiru, ne vjeruje da će i sâm umrijeti.

Premda intelektualno znamo da smo ovdje samo jedno kratko vremensko razdoblje, zašto se ponašamo kao da ćemo živjeti vječno, gotovo posve gubeći iz vida tajanstvenost našega postanka – čini se da smo posve nesvjesni pitanja koje se jasno nameće: "O čemu

13 Mahãbhãrata je hinduistički ep koji se sastoji od oko 100.000 stihova i smatra se najduljim epom na svijetu; dogaña se u vrijeme dok je živio Gospod Kõšïa, po prilici prije 5.000 godina; ep opisuje borbu izmeñu dobra i zla

se ovdje radi?" Ovo sljepilo je neobični psihološki i duhovni fenomen koje je svakom očit već i nakon kratkog razmišljanja. Ipak, on nam u času izmiče i ponovno smo uhvaćeni u stisak zablude – mãyã.

Zašto nešto, što je tako očito, treba biti skriveno od svijesti? Zašto tome ne pridajemo odgovarajuću pozornost? Jer kad bismo to učinili, bio bi to izravni napad na integritet našeg ega. Sve što dovodi u pitanje osjećaj sigurnosti i izvjesnosti naše odvojene individualnosti suočava nas s golemim egzistencijalnim ponorom, sa stravom i očajem da ćemo se susresti s nepojmljivom prazninom, s besmislenošću i ništavilom koje je teško zamisliti.