O dodiru s našom najskrovitijom radošću, blaženstvom i ljubavlju možemo samo sanjati

– o dodiru s Bogom – kao u snu pacijentice A. T., ali postići to, nešto je posve drugo. Cesta koja vodi prema sebi može biti zastrašujuća i samotna, možda zahtijeva otvorenost i hrabrost dok se suočavamo s jednim po jednim slojem straha, budeći sve dublje razine ljubavi kako bismo rastjerali tamu, dok napokon ne shvatimo srž naše zbilje – bezuvjetnu ljubav. Slijedi jedan detaljni izvještaj s psihijatrijskog sastanka s pacijenticom A. T. koji

ponavlja u malome, dvije godine tretmana koje su prethodile tom sastanku. Možda ćemo

u terapiji usmjerenoj k dubokim unutarnjim uvidima kao što je ova, gdje postoji sistematsko otkrivanje slojeva obrane i bola koji ograničavaju svijest, uočiti jasnije psihološke i duhovne probleme koji leže pod površinom, kao i njihovu relativnu važnost te ćemo vidjeti kako orijentacija terapeuta, bez obzira je li primarno psihološka ili duhovna, djeluje na smjer i na ishod terapije.

Želio bih objasniti da moja namjera ovdje nije ponuditi konačni dokaz za bilo koju posebnu teoriju, već istražiti utiske skupljene iz mojih kliničkih opažanja koji sugeriraju jednu zbilju koja se nalazi iznad uma i pomažu je odrediti – te predlažu mogućnosti tretmana koji nadilazi naše uobičajeno prihvaćene tretmane. Budući da želim govoriti jezikom najprikladnijim za glavnu struju u psihologiji i budući da je psihoanalitički model bio tako utjecajan u oblikovanju moderne psihologije, govorit ću jezikom psihoanalitičke orijentacije služeći se psihoanalitičkim konceptima. No molim čitatelja da ima na umu duhovnu zbilju koja obuhvaća sve vrste terapije i sve aspekte života.

Budući da ćemo se usredotočiti na strahove pacijentice A. T. moglo bi se pogrešno misliti da ona ima više psihičkih poteškoća nego većina ljudi i da ti strahovi ne opterećuju "normalne" ljude. Ali posve je suprotno! Važno je istaknuti da se strahovi koje ćemo

ovdje razmatrati ne odnose samo na pacijenticu A. T., već su univerzalni i nalaze se u

svima nama. Kao što sam pokušao istaknuti u sedmom poglavlju, pacijentica A. T. je zapravo izuzetno nadarena, kreativna, sklona pustolovinama i inteligentna osoba. Izabrao sam upravo njezin slučaj zbog njezine snage – jer je imala hrabrosti zaroniti pod

površinu, duboko u jedan skroviti svijet koji postoji u svima nama, i stići do mjesta u koja bi se većina nas bojala kročiti – a imala je sposobnost i nadarenost da jasno opiše što je ondje bilo zakopano. Ona predstavlja jedan aspekt svih nas, a neobična borba izmeñu njezina intelekta i njezina duha, jasno odražava dinamiku sukoba izmeñu psihologije i duhovnosti.

Strahovi od spasenja

　

Pacijentica A.T. se vratila krepka i osunčana s riječnog izleta na splavi sa svojim suprugom. "Boraveći u divljini, na vodi, šest do osam sati dnevno, jureći niz riječne brzake koji protječu nedirnutom prirodom – to je bila čista radost! Povremeno smo se zaustavljali, palili vatru, pripremali ukusan obrok i osjećali se mirno," uskliknula je

Voljela je pričati o smislu i radosti koju je otkrivala u prirodi. Bliskost s prirodom pružala joj je osjećaj silne razdraganosti. Priznajem, priroda je privlačna stvar, ali osjetio sam da ju pacijentica koristi u terapiji kako bi izbjegla istražiti dublja unutarnja iskustva gdje bi se susrela s bolnim problemima.

Osjetio sam da se udaljava i zašutio sam, dopuštajući joj da potpunije doživi sâmu sebe. Sa sviješću o sebi, javit će se izbor da ostane distancirana, ili da iziñe iz sebe i još više se otkrije.

"Zaustavili smo se u San Franciscu i ostali ondje s prijateljima, s jednim bračnim parom plesača koji su se upravo vratili s turneje. Prije nekoliko mjeseci započeli su turneju u San Diegu. Zbog slabe prethodne najave njihovih nastupa, jedva da je itko dolazio na priredbe. Turneja nije uspjela. Bili su očajni i brinuli su se zbog novca.

Ja sam upravo neočekivano poštom primila 400 dolara koji su bili nenamirena pozajmica. Činilo se da su mi pali s neba. Dala sam ih svojim prijateljima. Moj suprug se uzrujao. Smatrao je da je to neodgovorna, neprikladna darežljivost, ali meni je to izgledao kao spontani izraz naklonosti.

Kad smo se s njima susreli u San Francisku, bili su oduševljeni zbog uspješne turneje. Kamogod su išli, pratile su ih sjajne kritike, osobito se to odnosilo na plesove koje su

sami koreografirali. Moj dar su cijenili tako mnogo da su jedan ples posvetili meni i mom

suprugu. Čak su to zabilježili na listićima svoga tiskanog programa. Ja sâma nemam sposobnosti da osmislim neki ples, zato sam bila sretna što sam na ovaj način nečemu doprinijela."

Pacijentica je bila velikodušna prema svojim prijateljima i zato su je oni s pravom cijenili. Ali na jednoj drugoj razini, ispričala mi je kako je bolno biti neprihvaćen kad čovjek izražava svoje duboke, skrovite osjećaje, kako se to dogodilo njezinim prijateljima kad njihov ples nije bio dobro ocijenjen i kako se bojala otkriti više stvari o sebi, u strahu da ja ne odobrim njezine postupke. Ona je tako izražavala svoju želju za mojim povlañivanjem, možda simbolički želeći da i mi budemo uspješni plesni par. U toj točci razgovora s njom ponovno sam osjetio njezino obrambeno udaljavanje, znak da se je zatvarala i pred svojim dubokim skrovitim iskustvom ljubavi. Što se plašila otkriti?

U intenzivnoj psihoterapiji otkrivanja, klijent se ohrabruje da poduzme sustavna istraživanja onih područja koja izbjegava. Kad psihoterapeut osjeti distanciranje, on posumnja da se klijent brani zbog strahova i svojih želja te težnji koje se kriju ispod njih. Prve indikacije tih uzajamno povezanih strahova i želja mogu se uočiti u pacijentovim slobodnim asocijacijama (necenzuriranoj verbalizaciji sadržaja koji se spontano javlja u pacijentovu umu) i snovima koji osiguravaju jasniji kanal u nesvjesno nego što to omogućava budno stanje, kao i uvid u pacijentove reakcije transfera (projekcije osjećaja, misli i želja na analitičara koji pri tome predstavlja nešto iz njegove prošlosti).

Ako terapeut pokaže svoje razumijevanje korektnim tumačenjem situacije te tako osigura sigurno ozračje prihvaćanja, u pacijentu se razvija povjerenje i hrabrost da još više otkrije svoje skrovitosti i suoči se sa sukobom koji postoji duboko u njemu. Pacijenta potiče želja da se oslobodi emocionalnog bola uzrokovanog strahom, depresijom i/ ili tjeskobom koji nastaju zbog toga sukoba, a potiče ga i želja da pronañe veće zadovoljstvo i odobravanje te smislenija životna iskustva.

Kad potisnuta iskustva iz djetinjstva izrone u svijest, pacijent počne ponovno doživljavati to iskustvo – vraćajući se u životno razdoblje kad se sukob dogodio. Njegove reakcije, osjećaji i obrane primaju obilježje ranijega razvojnog stupnja. Na primjer, u ranoj fazi tretmana, pacijentica je pokazivala znakove borbe koja se dogodila za vrijeme faze u kojoj se javlja Edipov kompleks – u presudnoj fazi djetetova psihoseksualnog razvoja u kojoj razvoj seksualnih osjećaja dovodi do povećanog zanimanja za postizanje seksualnog zadovoljstva s roditeljem suprotnoga spola. Freud je ovako opisao Edipov kompleks:

…nuklearni koncept neuroze predstavlja bitni dio sadržaja neuroze. To je kulminirajuća točka dječje seksualnosti koja preko svoga kasnijeg djelovanja presudno utječe na seksualnost odrasloga.32

　

U jednom trenutku pacijentica A. T. je počela odavati svoje probuñene seksualne osjećaje prema meni, tako što se na sastancima pojavljivala u oskudnim zavodljivim trikoima i kratkim hlačicama. Zamišljala je da privlači druge muškarce i posjeduje seksualnu moć nad njima. Sa sviješću o toj želji pojavila se i pojačana svijest o njezinom dječjem strahu mogućeg odbacivanja od strane njezina oca ili o osveti njezine majke. To je bolje objasnilo, zašto je stvorila svoj intelektualni otpor kojim je skrivala pred sobom te osjećaje.

Njezina intelektualna agresivnost imala je drugu svrhu, dopustila si je da bude poput svoga oca kojega je obožavala – a u isto vrijeme da privuče njegovu pozornost jer je on volio tu osobinu agresivnosti u drugima. A njezin poticaj za natjecanjem i stručnošću bio je djelomično način da izrazi svoju ljutnju na njega jer ju nije u potpunosti zadovoljio – bio je to i otpor protiv osjećaja jednoga potajnog osjećaja slabosti i straha od osvete njezine majke koja je svakako željela zadržati supruga za sebe.

　

　

　

　

　

32 S. Freud: Three Contributions to the Theory of Sex, 1930.

Freud je pretpostavljao da se male djevojčice boje da su bile kastrirane jer nemaju penis i zato se možda osjećaju inferiornima i slabima, bojeći se da ako nastave proganjati oca, to bi moglo dovesti do daljnjeg sakaćenja. Tijekom psihoterapije, ovaj strah od kastracije i sakaćenja bio je potvrñen u snovima pacijentice – sanjala je kako visoka zgrada pada, kako golemi prijeteći tigar bježi iz svoga kaveza, kako je nekom odrubljena glava, sanjala je da ima trulu, pokvarenu srž – sve su to bili znakovi straha pred kastracijom.

Ona se branila od toga straha i slabosti na taj način da je naglašavala svoju snagu – posvetivši se čak zvanju u kojem prevladavaju muškarci, kako bi mogla privući njihovu pozornost, natjecati se s njima i izazivati ih. Na taj je način mogla pridobiti pažnju svoga oca i potrošiti svoju ljutnju na njega te se obraniti od straha daljnje kastracije i sakaćenja. Svojim pretjeranim dominantnim ponašanjem, simbolično govoreći, ona je kastrirala druge.

Kad je pacijentica postala svjesnija Edipovih osobina svojih intelektualnih obrana, nešto novo se počelo razvijati u njoj. To su bile reakcije koje su joj signalizirale postojanje jednoga još ranijeg sukoba, karakterističnog za analni stupanj razvoja. Na tom stupnju dijete se bori s roditeljem otimajući se kontroli, ono želi potpunu slobodu, dok roditelj želi da se aktivni mališan suzdrži u svojim fizičkim potrebama, kako bi njegove reakcije bile društveno prihvatljive – ovdje je središnja tema, naravno, navikavanje na pražnjenje crijeva.

Jedan aspekt ljubavi na toj razini jest roditeljsko razumijevanje djeteta i svijest o razvojnoj zadaći s kojom se dijete suočava. Roditelj mora biti osjetljiv i brižan, a ipak sposoban provesti odgovarajuću disciplinu i postaviti pravila. No ako je roditelj previše zahtjevan i sklon vladati drugima te grub, dijete može osjetiti sram i poniženje, može biti duhovno slomljeno. Ili ako roditelj ne uspije pokazati potrebnu disciplinu, kao i brižljivost i ljubav, dijete može osjetiti kako se nitko ne brine za njega niti ga voli.

.

Dijete se bori – to je dio prirodnog procesa odrastanja. Ali borba može biti prilično zamršena i naglašena ako se dijete mora boriti i s osjećajem da nije shvaćeno ni voljeno. Ono se može braniti odbijanjem da pokrene crijeva, ili na neki drugi način ne odgovara onako kako bi roditelj želio.

Odgovori i ponašanje pacijentice A. T. otkrivali su borbu zbog analnog sukoba. Na primjer, prilikom jednog tretmana ona je brzo osjetila stid, zbunjenost i poniženje – gubitak povjerenja što ju je prisililo da predosjeti neuspjeh i prigovaranje dok obavlja čak i lakše zadaće. Javila se konstelacija osjećaja i reakcija koja je karakteristična za analni stupanj razvoja. Dok je bila na kompjutorskom tečaju, na primjer, ona se toliko bojala da će pogriješiti da je poželjela prekinuti tečaj. To se dogodilo ženi koja je bila odlična studentica. Ona je oklijevala pokazati ljutnju, izraziti osjećaje bilo kakve vrste, suzdržavajući se kao što bi se očekivalo za vrijeme vježbanja kontrole nad pražnjenjem crijeva. Budući da je bila verbalno sputana, ja sam je poticao da fizički izrazi svoju ljutnju na taj način da vrišti ili baca jastuke. Taj moj savjet djelovao je tako da se ona osjećala

još gluplje i još više posramljeno te je odbila to pokušati.

　

Pacijentica se branila od tih osjećaja, pokušavajući ponovno vratiti prevlast i moć, provodeći zahtjevnije fizičke vježbe u gimnastičkoj dvorani, češće provodeći slobodno

vrijeme u planinama. Zakašnjavala je ili čak nije ni dolazila na sastanke tretmana, ili je samo šutjela i nije htjela sudjelovati u razgovoru. U to vrijeme zapažao sam analne determinante njezinih intelektualnih napora. Njezini opisi dogañaja, objašnjenja i verbaliziranje lišeno emotivnog sadržaja, ovdje su se koristili da osiguraju osjećaj nadmoći, kontrolu i snagu te zaštite njezinu ranjivost.

S porastom svijesti o ovoj konstelaciji osjećaja, želja, strahova i obrana te njihovim prihvaćanjem, kao i slabljenjem potrebe da se bori s tim temeljnim sukobom, pacijentica je počela doživljavati osloboñenje svojih vrijednih osobina, kao što su energija, nevinost, spontanost, radost i ljubav – počela je jasnije i neposrednije shvaćati stvarnost.

Kako je ta razina stvarnosti postala dostupnija svijesti, i oboje smo vidjeli analne determinante njezinih intelektualnih obrana, počeli smo uviñati nove reakcije koje su signalizirale čak još ranije sukobe. Ona se još dublje otvarala svijesti o iskustvima rane oralne faze djetinjstva kad je bespomoćno dijete potpuno ovisno o svojim roditeljima. Umjesto znakova bolesti, otvarajući se na toj razini, pacijentica je pokazivala uroñenu snagu, sigurna u vlastitu sposobnost da u svijest dovede najranije, najbespomoćnije razdoblje svoga života kad se dijete može osjećati prestrašenim, zbunjenim i potpuno izgubljenim ako roditelji nisu emotivno bliski djetetu, ako su nedosljedni i ako ih nema, ili u to vrijeme pokazuju nedostatak razumijevanja i ljubavi.

Izuzetno je teško otvoreno se suočiti s ovom razinom oralnog bola. Bilo je jasno vidljivo kako je pacijentica koristila svoj um da pobjegne od njega i stvori iluziju sigurnosti i samopouzdanja. Njezin um je postao sličan roditelju, stvarao je osjećaj zaštite i sigurnosti, osiguravajući sadržaj, koristeći ideje kao hranu, samo da izigra samoću i bespomoćnost, da privuče pažnju, zaštitu i utjehu od drugih.

Ovo stanje patnje postojalo je i prije intelektualnog razvoja njezina uma, a da bi mu se mogla ponovno vratiti, morala je smoći hrabrosti da odbaci sve mentalne obrane, jednu za drugom. Pacijentica je počela spoznavati, da su njezine intelektualne obrane, premda možda korisne u prošlosti, bile jadan odgovor na njezine neispunjene oralne potrebe. Sad je željela pokušati pronaći pravi odgovor – rješenje koje može ostvariti samo najdublja ljudska toplina i ljubav. Ona je sada bila spremna suočiti se sa strašnim osjećajem rastanka od svojih roditelja zbog kojega mnoga djeca pate. Bila je ponižena, zbunjena i izgubljena. To je bila točka do koje smo došli na zadnjem sastanku – sastanku koji je bio rekapitulacija terapeutskog rada u protekle dvije godine, kad smo krenuli od edipovskih, pa do analnih, a sada i do oralnih obrambenih položaja.

Pacijentica A. T. najprije je osvijestila svoj oralni sukob spoznajom kako su joj njezine intelektualne obrane ograničavale svijest. "Znate, moji prijatelji plesači, čak i ljudi s

kojima sam se upoznavala na izletima, govorili su o jednoj drugoj vrsti stvarnosti, koja mi

se činila tako stranom. Kad ljudi tako govore, ja se osjećam izopćenom. Jedne večeri, na izletu splavima, dugo sam razgovarala s jednom gospoñom koja mi je pričala kako je ponovno doživjela svoje roñenje te stekla novu svijest o ranim uspomenama, nakon što je uzimala droge koje izazivaju vizualne halucinacije. Poslije toga ona se osjećala mnogo otvorenijom prema životu.

Znam da to nije za mene, ali pitam se je li doista moguće doživjeti neko važno iskustvo koje može promijeniti čovjekov stav prema stvarnosti. Zašto ja nemam takvih uvida i iskustava koja otkrivaju duboko značenje života?

Moji prijatelji plesači i ostali govore o čakrama, o energetskim središtima koje osjećaju u tijelu. To mi zvuči kao da govore grčki. Ipak, nešto od toga vjerojatno je istina. Svi baš ne mogu izmišljati, sve to su produktivni i kreativni ljudi. Zašto ja to ne mogu osjetiti? Zašto sam zatvorena u ovom intelektualnom, racionalnom načinu postojanja?"

Zašutjela je. Tijelo joj je postalo pogrbljeno, a pogled izgubio samopouzdanje. Za vrijeme ovog intervjua, ona se pomaknula od svoga početnog obrambenog položaja kad je govorila o izletu na intelektualan način – do položaja kad je izražavala osjećaje Edipova kompleksa i tražila moje odobravanje, pričajući priču o svojim prijateljima koji su bili

puni razumijevanja. Nakon toga javila se obrana od analnog osjećaja gubitka kontrole, a zatim iskustvo oralnoga gubitka, kad je osjećala duboku odvojenost od drugih."Što nije u redu sa mnom? Zašto ne mogu osjećati bliskost i dodir s vama? Zašto sam drukčija od svih ostalih?"

Umjesto da se intelektualno odvojila od toga osjećaja, pacijentica se učvrstila u njemu. Znao sam – ako ona sebi dopušta da bude otvorena prema tom bolu – ona će se takoñer otvoriti i prema onoj vrsti ljudske srdačnosti i ljubavi koji mogu to riješiti. Tako dugo dok je morala potiskivati svijest o toj bespomoćnosti i odvojenosti zbog nedostatka brižljivosti drugih, ona bi takoñer ograničavala svoju sposobnost da doživi potpunu nevinost i otvorenost malog djeteta i svoju sposobnost da prihvati punu moć brižne ljubavi.

Dok sam promatrao kako se razvija ova reakcija, vidio sam jasnu promjenu u kvaliteti njezina izraza, što je govorilo o promjeni njezina unutarnjeg iskustva. To je iskustvo bilo dublje čak i od njezinih najranijih oralnih iskustava s roditeljima i od strahova koji su nastajali iz bilo kakvih konfliktnih meñuljudskih odnosa. Činilo se da sada počinje

shvaćati dimenziju prave egzistencijalne odvojenosti. Govorim o onoj osnovnoj viziji naše

prave osamljenosti, naše smrtnosti, o intuitivnoj spoznaji o raspadanju našega uma i ega, o nepostojanju te o beskrajnoj beznačajnosti.

Ova vizija smrtnoga straha od nepostojanja koja je opisana u trećem poglavlju jest ono

što se naslućuje u našim najstrašnijim projekcijama strave i užasa u kojima nam se čini da smo nesposobni da u stvarnosti nañemo neki smisao te se bespomoćno kolebamo na

ivici razaranja, dok smo izgubljeni u golemom, zastrašujućem i neshvatljivom misteriju.

Tko se može smireno i otvorena srca suočiti s tim trenutkom autentičnoga duhovnog uvida? Razumljivo je da se želimo sakriti od te zastrašujuće vizije, da pokušavamo pobjeći pred njom u fantaziju snova. Američki pisac William Saroyan spoznao je razmjere tog skrivanja, kad je u trenutku svoje smrti rekao: "Dok sam bio mlad, mislio sam da nikad neću umrijeti – a sada kad umirem, ne znam što da radim."

Kod većine ljudi ovakav uvid pruža priliku za oboje – i za viziju užasa i za transcendenciju uma, no on se javlja samo privremeno i ubrzo zauvijek nestaje. On se može javiti za vrijeme bilo koje vrste terapije ili u bilo kojem kriznom životnom razdoblju. Izgleda da je bol, glavni podsjetnik naših ograničenosti, potrebni katalizator koji nas otvara i čini nas

dostupnima i smrtnom strahu od nepostojanja i transcendentnoj ljubavi koja je odgovor na taj strah.

William James je zabilježio da emocionalno bolesna populacija ima autentična i pozitivna mistična iskustva češće nego normalni ljudi. Može se dogoditi da tijekom intenzivne psihoterapije otkrivanja, kad su obrane oslabljene i čovjek postaje bezazleniji i otvoreniji, kad smo osjetljiviji na našu ranjivost, postajemo spremniji i za transcendentno iskustvo. Možda nećemo imati samo jasniju viziju smrtnoga straha od nepostojanja, već i viziju bezuvjetne ljubavi, pojavit će se osjećaj sjedinjenosti i povjerenja u transcendentnu ljubav

sveznanja. I kao što Ken Wilber piše,33 nije potiskivanje ono što uzrokuje tjeskobu, već

tjeskoba uzrokuje potiskivanje. Kad je proces potiskivanja oslabljen, čovjek jasnije doživljava stvarni svijet. Upravo tada nastaje iskustvo normalne egzistencijalne tjeskobe.

Vjerujem da se to dogodilo u slučaju psihijatra s kojim sam razgovarao u šestom poglavlju, koji je u vrijeme, dok je bio podvrgnut psihoanalizi, doživio duboko duhovno iskustvo nesebične i bezuvjetne Kristove ljubavi. Meni je to značilo da je on postao tako otvoren za vrijeme terapije, da je mogao u sebi osjetiti ljubav sličnu Kristovoj i prepoznati je kao motivaciju za Kristovu veliku žrtvu.

Vjerujem da je to najskrovitija zbilja koju svi težimo ponovno otkriti. Ali da bismo to učinili, moramo se izložiti opasnosti da dublje zavirimo u svoj život te se suočimo sa smrtnim strahom od nepostojanja koji se odnosi na umiranje uma i ega. Moramo biti spremni proći dolinom smrti, kako je to učinila pacijentica A.T. Premda se to čini zastrašujućim, moramo smoći snage i podnijeti tu mračnu viziju, želimo li jednog dana biti sposobni vidjeti je onakvom kakva ona doista jest – velikom zabludom.

　

　

　

Bhagavãn Sri Sathya Sai Baba.

30. kolovoza 1975. godine

Nakon duga traženja ovdje i ondje, po hramovima i crkvama, po zemlji i nebu, napokon ste se vratili ovamo. Zatvorivši krug na mjestu gdje ste počeli putovanje prema vlastitoj duši, otkrili ste da vam je Onaj kojega ste tražili po cijelom svijetu, za kojim ste plakali i kojemu ste se molili u crkvama i hramovima, kojega ste smatrali misterijem nad svim misterijima, zavijen u plašt oblaka, da vam je On najbliži od svih, da je On vaše vlastito sebstvo, zbilja vašega života, tijela i duše, vaša vlastita priroda. Potvrdite je, objavite je. To je istina i samo istina, ona je čovjekov pravi prijatelj, njegov jedini roñak. Ustrajte u

toj istini i kroćite putem ispravnosti i ni vlas vam s glave neće nikad pasti.

Meditacija nije ništa drugo nego uzdizanje iznad želja. Odricanje je moć odolijevanja zlim silama, to je držanje uma pod kontrolom.

S ljubavlju i blagoslovima

Sri Sathya Sai Baba

　

　

33 vidi 4. poglavlje